Ljeto - jesen - zima 2003 - Uvodnik

  BALKANSKI KRUGOVI ZLA
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 
OSAM GODINA od završetka rata u Bosni i Hercegovini čini se kao da on baš i nije završen. Ili, tačnije, sve što ga je uzrokovalo i dalje postoji kao potencijal za njegov nastavak. O ratu se sada govori, kažu u interesu mira (ovog i ovakvog!?) uvijeno, eufemistički, ali često i neistinito. Veliku temu istine o ovdašnjem ratu i stradanjima civila u njemu skoro je nemoguće otvoriti bez posljedica. Gotovo svako nastojanje da se postigne suglasnost o tome šta je ko ovdje uradio završava porazno. Pretpostavke i polazne osnove s kojih se ta suglasnost, a ohrabrivana stranim dušebrižnicima, nastoji postići su pogrešne i van svake logike (o etičkim dimenzijama tih pothvata ne treba potrošiti ni riječi). U istu ravan, kao potencijalni sugovornici, stavljeni su svi. I još uvijek ostrašćeni nacionalisti, sa neuništivim konceptima vlastite superiornosti i ugroženosti - u čijim ciljevima stoji da treba preventivno djelovati i preduhitriti druge, uništavajući ih, e da oni, kao, ne bi naudili NJIMA - i nasljednici žrtava, s osobnim frustracijama i osjećanjima nemoći i bijesa. Dakle, pretpostavke za dijalog su nemoguće, ili nikakve, osim naravno u religijskim tlapnjama o ekumenskom miru. Do ovdašnjeg mira se došlo upravo uz te nenaravne uvjete. Jedino što je postavljeno kao nada i utjeha za žrtve jeste Međunarodni sud za ratne zločine u Den Haagu. Osporavan, ali sa legitimnim statusom ovjerenim UN protokolom, Sud u Haagu jeste jedini vjerodostojni, pa eto i neutralni tumač i presuditelj balkanske, pa samim tim i bh. ratne zbilje s kraja XX. stoljeća. Tako jedan sud jezikom svojih pravnih činjenica, svjedočenja, optužbi, odbrana i presuda, postaje mjesto iz kojeg se najvjerodostojnije svjedoči o svemu što se dešavalo devedesetih godina na ovim prostorima. Suhoparna svjedočenja o stravičnim zločinima redaju se u mozaiku užasa iz kojeg bi ovdašnji historičari mogli sastaviti cjelinu. (Koliki je to problem svjesni smo svakodnevno.) No, pored toga ostaju teme koje svojom univerzalnošću obvezuju i druge da preko pojedinačnog slučaja (čitaj zločina) pokušaju dosegnuti bit, ne nacije, nego čovjeka kao vrste.

Pišući o «fenomenu čovjeka» Piere Teilhard de Chardin, nakon svih postavki koje je o toj vrsti iznio, priznaje da jedinu stvar na koju nema odgovora jeste zlo koje čovjek proizvodi. On kaže: “Da li sa stanovišta koje sam zauzeo, zlo i pitanja zla iščezavaju, ili ništa ne znače u strukturi svijeta. I nije li u tom slučaju ovdje prikazana uproštena i krivotvorena slika svijeta?” Chardin, jezuita, znanstvenik širokog obrazovanja, paleontolog koji je prihvatao i poznavao sve relevantne teorije fizike, biologije XX. stoljeća (zbog čega je njegova učenja crkva često anatemizirala), kao ljudsko biće, pišući o njegovoj prirodi nije nalazio odgovore za zlo koje je čovjek bio u stanju proizvesti. Sa zlom su imali problema i filozofi, od Sokrata, Platona, preko Rousseaua do G. Bataille, K. Jaspersa, H. Arendt, M. Foucaulta. Za Hannah Arendt zlo je banalno kad su motivi za njegov nastanak suvišni. Zlo i zločini koje je počinio Eichmann nije počinio monstrum, nego obični čovjek, koji je vjerovao da radi dobro za svoju naciju, i kojeg su mehanizmi totalitarizma lišili humanih, ljudskih pretpostavki. Totalitarizam, po H. Arendt, “proizvodi promjene ne samo u međuljudskim odnosima, nego i unutar same ljudske naravi, u onome što je čovjek bio i jeste”... Ova radikalna tvrdnja Hannah Arendt izazvala je dosta kritika i osporavanja, ali razumijevanje njene suštine dovelo je i do razumijevanja njenog odnosa prema Eichmannu i banalnosti zla. Zato, nakon svih kritika, posebno cionista zbog njenog «Eichmanna u Jerusalemu», H. Arendt 1966. u prikazu knjige Bernda Naumanna «Auschwitz» piše: “...Lahko se prepuštati zavodljivom tumačenju da je zlo u ljudskoj prirodi, da je grijeh bazičan, da je je agresivnost svojstvena ljudskoj prirodi, itd, i uopće da je to svojstveno njemačkoj naciji posebno... Ali, u svakom slučaju, jedna stvar je sigurna, i u nju ne treba više niko da sumnja, jednom riječju, SVAKO JE MOGAO ZA SEBE DA ODLUČI DA LI ĆE BITI DOBAR ILI ZLOČINAC U AUSCHWITZU... I OVA ODLUKA NE OVISI OD TOGA DA LI JE NEKO JEVREJIN, POLJAK ILI NJEMAC; NITI JE IKADA OVISILO O TOME DA LI JE NEKO ČLAN SS” (podvukla N.K.) U našem žargonu rečeno, zločin nema naciju, i zločincem se ne postaje zbog nacije. Političke i društvene okolnosti, podešene na frekvencije totalitarizma, mijenjaju ljude koji na to pristaju. Sve je stvar individualne odluke. “Od vas tražim samo da mislite svojom glavom”, govorila je H. Arendt. Konsekvence prepuštanja kolektivističkim “razmišljanjima” i pozivima vidljive su opet i ovdje. Posijano zlo za posljedicu je imalo hiljade i tisuće mrtvih, nestalih, protjeranih, unesrećenih... Suditi izvršiteljima tih zločina, zločincima s imenom i prezimenom, najmanje je što se treba učiniti... A pisati o svim aspektima zla i zločina je i manje. Ipak, ovaj broj ODJEKa pokušava, raznim uklonima, dotaknuti neke aspekte balkanskog kruga zla.