Ljeto - jesen - zima 2003

  OČIŠĆENJE ISTOČNE EVROPE
  Nidžara AHMETAŠEVIĆ
 
 
Na putu ka Evropi jedan od procesa koji je preporučen svim nekadašnjim komunističkim zemljama jeste lustracija. Lustracija, proces provođen u nekim istočnoevropskim zemljama, najčešće je definisana kao “uklanjanje oponenata demokratije i onih koji su kršili ljudska prava u bivšem režimu”.1 Sam pojam dolazi iz vremena starih Rimljana. Proces lustracije za njih je označavao ceremoniju očišćenja od nekog zla.
Metode slične lustraciji, poslije Drugog svjetskog rata, primjenjivale su se u nekim evropskim zemljama nakon pada fašizma, u Francuskoj (epuration ili očišćenje), Italiji (defašizacija) i Njemačkoj (denacifikacija). Komunističke čistke imale su isti cilj, ali su poprimile ekstremne oblike te su danas njihovi izvršioci iste osobe nad kojima se vrši lustracije.
Politizacija lustracije
Lustraciju je u život nakon pada komunizma vratio Češki parlament donoseći Zakon o lustraciji 1991. godine. Neposredno prije usvajanja tog Zakona, Vaclav Havel predložio je zakon kojim bi svim licima za koja postoje dokazi da su na bilo koji način učestvovala u kršenju ljudskih prava trebalo biti zabranjeno da obavljaju javne funkcije. Ovakav prijedlog nije prošao, nego je usvojen zakon prema kojem je svakoj osobi za koju postoji sumnja da je vezana za tajnu policiju i diktatorski režim bilo zabranjeno da obavlja javnu funkciju. Zakon je bio na snazi sve do 2000. godine, a u izvještaju UN komisije za ljudska prava iz ove godine spominje se da su slučajevi lustracije bilježeni i 2002.
U Slovačkoj je svaka osoba koja je željela da se kandiduje na neku javnu funkciju, prema Zakonu o lustraciji, dobila mogućnost da napiše izjavu o eventualnoj saradnji sa komunističkim režimom. Izjave su kasnije provjeravane i ukoliko se ne pokažu istinitim, osobe su izvođene pred sud.
I u Češkoj i u Slovačkoj bilo je pokušaja politizacije, odnosno manipulacije pri procesu lustracije. Tako je grupa mladih progresivnih studenata u Slovačkoj na neki način došla do liste osoba koje su sarađivale sa tajnom policijom Čehoslovačke i objavili sva imena u novinama Rude Pravo. Lista je bila, što je kasnije dokazano, puna pogrešnih imena, slovnih grešaka, nečitko ispisanih imena zbog kojih su mnogi nedužni ljudi dovedeni u neugodne situacije. Na toj listi bilo je i ime Vaclava Havela i Leha Valense. Za obojicu je utvrđeno da je riječ o grešci odnosno namjernoj podvali. Valensino ime bilo je vezano za šifru “Bolek”2. Istragom je dokazano da je njegovo ime namjerno na listu stavila tajna služba, a kako bi ga diskreditovali u vrijeme kada je bio na čelu pokreta Solidarnost. “Mnogi ljudi su bili na listama tajnih policija greškom ili iz bilo kojih drugih razloga”, piše Tina Rozenberg. “Mnogi su u strahu potpisali papir s izjavom da će sarađivati sa tajnom policijom, a nikada to nisu radili. Mnogi su bivali ucjenjivani da bi odali informacije…”3
Svima kojima je krivica dokazana u procesu lustracije u Slovačkoj zabranjeno je obavljanje javnih funkcija u periodu od 10 godina.
U Albaniji provedena lustracija bila je izuzetno politizovana. Zakon o lustraciji donesen je u vrijeme predizborne kampanje. Prema tom Zakonu svim članovima nove Socijalističke partije, od kojih mnogi jesu bili komunisti, ali nisu bili u vlasti za vrijeme diktature, bilo je zabranjeno da dobiju bilo koju funkciju. Socijalistička partija je bila jedina koja je stala nasuprot Demokratske stranke Salija Beriše koja je pobijedila na izborima.
Lustracija je izvršena nakon pada komunizma i u bivšoj istočnoj Njemačkoj. Svi za koje su u istrazi povezani sa tajnim službama i zlodjelima komunističke partije dobili su papir na kojem je pisalo sve o njihovoj prošlosti. Taj papir su bili dužni predočiti poslodavcu koji je na osnovu njega odlučivao o eventualnom zapošljavanju. Najteže su prošli prosvjetni radnici. Samo u oblasti Saksonija nekoliko desetina hiljada je ostalo bez posla. Nakon pada komunizma, policija zapadne Njemačke hapsila je i procesuirala neke bivše komunističke lidere. Jedan od njih je osuđen zbog prevare i podmićivanja, ali su borci za ljudska prava ovu odluku smatrali nepravednom jer on nije povrijedio niti jedan zakon zapadne, već istočne Njemačke. No, on je ipak odslužio svoju kaznu.
Blaži tipovi lustracije mogu se naći i u Bugarskoj i Mađarskoj.
Lustracija nakon ratova
Lustracija, kao proces protiv kršilaca ljudskih prava, u uslovima zemalja bivše Jugoslavije bi imala drugačiji oblik nego u ostalim zemljama istočne Evrope. Dok se oni bore sa grješnicima komunizma, u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini lustracija bi se morala dotaći onih koji su se ogriješili o ljudska prava u ratu, ali i medija koji su znatno doprinijeli rasplamsavanju mržnje.
Pokušaj lustracije dešava se trenutno u Srbiji gdje je u julu 2003. godine donesen Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, odnosno Zakon o lustraciji. Prema ovom zakonu sljedećih deset godina obavezno će se provjeravati da li su kandidati za istaknute funkcije kršili ljudska prava od 1976. do 2003. godine. Provjeru će proći i osobe koje su sada na funkcijama. Također će kroz proces proći poslanici skupština, predsjednik Srbije, članovi Vlada, gradonačelnici, ministri, načelnici općina, sudije, javni tužioci i zamjenici, guverner i viceguverner Narodne banke, direktori i rukovodioci zatvora, šefovi diplomatskih misija, načelnici Generalštaba i obavještajnih službi… Zakon se ne odnosi na savezne funkcionere. Formirana je i komisija koja će imati uvid u spise Bezbjednosne informativne agencije i službi koje su obavljale istu funkciju prije njenog uspostavljanja.
Ako se utvrdi da je neko ko pretenduje na neku funkciju kršio ljudska prava drugih, Komisija će ga obavijestiti o nalazima, a on ima pravo da se žali. Ukoliko osoba odbije da sama povuče kandidaturu, podaci o njoj bit će dati javnosti na uvid. Prve ostavke moguće su već ove jeseni. Komisija je samostalna i nezavisna. Iako je bilo puno riječi o tome, lustracija u Srbiji ipak neće dotaći medije.
Zoran Nikolić, jedan od glasnih zagovornika lustracije u Srbiji, postavlja pitanje šta će se desiti ako lustracija zaobiđe neke krugove. “Šta biva sa odgovornošću za počinjena djela koju na sebi nose pjesnici, intelektualci, javne ličnosti i oni koji su bili u bilo kojem javnom sektoru društva? Oni ostaju nedodirljivi”.4
Zagovornici lustracije u medijima, uglavnom tijela koja su se i za vrijeme Miloševićevog jednoumlja borila protiv takvog stanja u državi, danas predlažu osnivanje neke vrste suda časti koji bi na osnovu Krivičnog zakona ispitivao istinu i utvrdio odgovornost za rad novinara koji su se bavili takozvanim “patriotskim novinarstvom”.5
Ove godine predstavnici medija Vladi Srbije su uputili apel u dokumentu pod nazivom “Mediji u Srbiji – maj 2003. godine”. U tom apelu stoji da lustracija u medijima ne bi trebala da bude stvar države (izuzev medija koji se finansiraju iz budžeta), već prije svega struke, novinarskih udruženja i medijskih profesionalaca. Vlada je prihvatila ovaj prijedlog.
Čistke umjesto lustracije
Srbijanski Zakon o lustraciji napravljen je na osnovu mađarskog koji je, prema općoj ocjeni, najblaži. Ovaj zakon podrazumijeva da će Komisija na osnovu uvida u tajne spise i počinjene istrage poslati upozorenja licima za koje se otkriju da zbog bilo kakve povrede ljudskih prava više ne mogu obavljati javnu funkciju. Osoba koja dobije obavještenje imat će priliku da dobrovoljno da ostavku na funkciju u određenom roku. Ukoliko to ne učini, dokumenti o njenom djelovanju bit će dati javnosti na uvid. Model zakona uradili su eksperti Centra za unapređenje pravnih studija u Srbiji. 6
U Hrvatskoj lustracija još uvijek nije obavljena. Dolaskom Franje Tuđmana i HDZ-a na vlast, obavljena je neka vrsta lustracije, ili bolje rečeno čistka. Umjesto da su pozicije na vlasti i u državnim medijima gubili ljudi povezani s bivšim sistemom, naročito obavještajnim službama, sa pozicija su odlazili nacionalno i partijski nepodobni ljudi. Tako su na vlasti ostale mnoge osobe koje su se ogriješile o bivši sistem i ljudska prava drugih, a nova vlast je njihove dosjee koristila kako bi ih ucjenjivala u daljem radu. Ni nakon smrti Franje Tuđmana situacija nije znatno popravljena. Lustracija u medijima nije izvršena.
U Bosni i Hercegovini situacija je slična onoj u Hrvatskoj. Dolazak nacionalističkih stranaka na vlast donio je čistke po njima potrebnom sistemu. U novom sistemu ostalo je mnogo ljudi koji su bili poslušni nekada, a pristali su na poslušnost i novim vladarima. Ipak, lustracija u Bosni i Hercegovini, s obzirom da bi ona morala da se tiče ratnog perioda, u uslovima u kojima sada živimo, teško da je moguća. Trenutno bi u BiH bilo teško utvrditi i ko bi proveo eventualnu lustraciju, s obzirom da su na vlasti iste one stranke, nerijetko i ljudi, koji su 1991. osvojili vlast i vodili zemlje u najtežem periodu. Neki od njih bili su i dio bivšeg komunističkog režima. Bez reformi sudstva i obavještajnih službi, nemoguće je i govoriti o procesu lustracije u BiH.
Mediji u sve tri zemlje, ali i u drugim zemljama kojima je potrebna lustracija, za sada ostaju netaknuti. Protivnici lustracije medija tvrde da oni ne mogu spadati pod ovaj proces nego da je to nešto što moraju obaviti strukovna udruženja. Ipak, postoje primjeri iz drugih zemalja da je bilo zahtjeva za lustraciju novinara. Prije dvije godine, urednik poljske televizije našao se pred sudom zbog saradnje s komunističkim tajnim službama. Zastupnici poljske vladajuće desnice tražili su da, osim glavnih urednika i direktora javnih medija, lustracija obuhvati i njihove zamjenike, te čelnike komercijalnih medija.7 Poljska lustracija bila je bazirana na sistemu da sve osobe koje žele obavljati neku javnu funkciju daju izjavu o eventualnoj saradnji sa tajnim službama komunističkog sistema. Oni koji nisu priznali krivicu, kao što je bio slučaj sa spomenutim urednikom, morali su se naći pred sudom i proći proces lustracije.
Lov na vještice
Lustracija je nerijetko nazivana i “lovom na vještice” jer traga za grijesima iz prošlosti. Ovakav naziv dolazi prije svega zbog loših iskustava koja je imala svaka zemlja Istočne Evrope koja je provodila ili provodi proces lustracije. Tina Rosenberg, koja je izučavala ovaj proces u Istočnoj Evropi, piše o opasnostima koje nosi lustracija. “Zbog toga što lustracija krši prava ljudi i kažnjava ljude, nekada i samo zato što se njihova imena pojave na nekim listama koje mogu, ali i ne moraju biti tačne, vjerujem da nije korisno kroz lustraciju graditi demokratiju. Lustracija ohrabruje nastavak nekih od komunističkih metoda kao što je politizacija zakona, mentalitet pravljenja crnih listi, ideju da oni koji misle drugačije bivaju kažnjeni”.8
Ipak, Parlamentarna skupština Vijeća Evrope svojim članicama Rezolucijom 1096. iz 1996. godine preporučuje lustraciju i upozorava da izostanak procesa može dovesti do ponovnog nasilja i uspostave protudemokratskog procesa.
Pristalice tvrde da lustracija nije nešto što se tiče svakodnevnog života građana, ali jeste bitna za cjelokupno društvo. Ona je bitna jer sprečava manipulaciju prošlošću, a u slučaju balkanskih zemalja baš ta manipulacija je česta pojava u svim sistemima. Lustracija može biti osiguranje za porodice ubijenih, žrtava prethodnog režima, ljudi koji su prošli mučenje, nepravedno zatvoreni, osobama koje su prošle kroz stresne situacije krivicom ljudi na vlasti, kojima su bila uskraćena osnovna ljudska prava… Lustracija, kada je uspješno provedena, može biti suočavanje sa prošlošću kako bi se gradila bolja budućnost.
Lustracija kao etička kategorija
Oponenti lustracije, pak, tvrde da ljudi moraju imati šansu da se promijene. Lustracija, kao etička kategorija koja se odnosi na utvrđivanje odgovornosti za podršku represivnoj politici nekog režima, može donijeti olakšanje žrtvama. Praktično, žrtva će izbjeći situaciju, ne rijetku u Bosni, da na odgovornim mjestima vidi ljude koji su krivi za povredu njenih prava.
Rosenberg, kao predstavnica oponenata lustracije, ipak kao najbolji metod nošenja sa prošlošću preporučuje zakon i sud. “Ukoliko su procesi pred sudom urađeni na korektan način, oni mogu biti od velike pomoći za sve žrtve prošlosti, a također mogu doprinijeti izgradnji demokratskog društva”.9
Kako je lustracija relativno nov proces, još uvijek nije lako naći dovoljno literature koja bi nas uputila dublje u sve ono što ona nosi. Većina dostupnog materijala nalazi se na internet stranicama. U našoj zemlji lustracija se spominje povremeno, ali više stidljivo. Novinari koji su služili vlasti za vrijeme rata u periodu od 1992. do 1995. godine za sada još uvijek nisu predmet sudskih procesa. Štaviše, neki od njih su na vrlo odgovornim i uticajnim mjestima u elektronskim i pisanim medijima. Ukoliko bi postojao način za donošenje zakona o lustraciji, možda bi ona mogla biti najbolje primijenjena baš u ovoj oblasti, dok bi za ostale prekršioce i podstrekače kršenja ljudskih prava trebali biti odgovorni sudovi. Nažalost, ni sama strukovna udruženja novinara do sada nisu ništa uradila po pitanju novinara koja su medije koristili za masovne pozive na kršenja ljudskih prava pojedinaca i grupa.


Bilješke:
1 Rosenberg, Tina. Govor sa tribine Politika demokratije, održan 1996, dostupno na http://www.newschool.edu/centers/ecep/tina.htm, 09.19 2002
2 Goble, Paul “Poland’s lustration policy and overcoming the past”, dostupno na http://www.ukrweekly.com/Archive/2000/380005.shtml.
3 Rosenberg, Tina. Dio iz govora, http://www.newschool.edu/centers/ecep/tina.htm, 09.19 2002
4 Nikolic, Zoran. Lustration in Serbia: Why is it undesirable? Dostupno na http://www.helsinki.org.yu/charter_text.php?lang=en&idteksta=73, 09. 19. 2002.
5 Ovaj zahtjev je u javnosti iznio Miroslav Pušić, potpredsjednik DNV-a za vrijeme javne tribine o lustraciji u Bogradu. Preneseno iz lista Danas, od 25.07.2002
6 Izvor Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd
7 International Journalist Network, Group of Polish journalists seeks lustration for colleagues, (January 14, 2000) , dostupno na http://www.ijnet.org/Archive/2000/1/14-6523.html, 09.12.2002
8 Rosenberg, Tina. http://www.newschool.edu/centers/ecep/tina.htm 09.19 2002
9 ibid