Ljeto - jesen - zima 2003

  (BEZ)KONFLIKTNOST BOSNE
  Nermina ŠAČIĆ
 
 
Pokušat ću u ovom tekstu demistificirati uobičajnu frazu po kojoj je Bosna i Hercegovina, kroz gotovo čitavu svoju historiju, bila i ostat će konfliktna zemlja. Mislim da je ova teza utemeljena između ostalog jer se konflikti (iz bilo koje društvene sfere – političke, ekonomske, kulturne itd.) gotovo uvijek razumijevaju kao nacionalno-vjerski. Tipovi konflikata koji se javljaju u Bosni i Hercegovini, posebno oni političke prirode koji su inače karakteristični i za zemlje s daleko razvijenijom demokratijom, u društveno-političkoj sferi ne mogu da se akomodiraju jer se uopće i ne pokušava razgovarati o demokratskim metodama rješavanja, ublažavanja, prevazilaženja konfliktne situacije.
Drugi problem je što se konflikt, pa čak i u filmskoj umjetnosti1 koja je na jedan način proizvod “konfliktnog”, doživljava s negativnim konotacijama, utemeljenim na vjersko-nacionalnoj netrpeljivosti. Ta negativna percepcija konflikata, dakle i ondje gdje je njegovo postojanje opravdano i nužno, jer konflikt prema modernističkim shvaćanjima razvija kreativnost kod pojedinca (individuuma), ima pokretačku snagu za grupu u društvenoj zajednici2, toliko je afektivna i emocionalna da je pitanje kada će se konflikt pretvoriti u nasilje i destrukciju.
Koliko su nesagledive posljedice nacionalno-vjerskih konflikata, govori monstruozan čin zabilježen u Kostajnici kod Konjica. Muamer Topalović je iz vjerskih razloga, 24. decembra 2002. godine (na Badnju večer) svjesno počinio trostruko ubistvo u kući porodice Anđelić. Zbog toga je osuđen na izdržavanje zatvorske kazne u trajanju od 35 godina. Na suđenju za ovo svirepo ubistvo, svjedokinja se u sudnici okrenula prema optuženom i kazala: “Ako si već htio nekoga zastrašiti, zašto nisi odabrao kuću u kojoj žive Srbi”?3 (podvukla N.Š). Ovo je samo jedan od mnogobrojnih dokaza koji ukazuju kako “iznuđena” nacio-vjerska uvjerenja i osjećanja još uvijek određuju kontekst konflikata u BiH. Ta “vjerska iznuđenost” svakako je posljedica nacio-retorike naših političara i vjerskih službenika koji su u posljednjih deset godina neumorno pozivali narod na “vjersko osvješćivanje” koje im je prethodni, komunistički, nedemokratski sistem zabranjivao.
To danas za posljedicu ima postojanje više, odnosno tri dominantna etnomnijenja među kojima postoji loša komunikcija, nizak stepen otvorenosti i povjerenja, što u futurističkom promišljanju može imati katastrofalne posljedice po bosanskohercegovačko društvo u cjelini.
Konflikt, odnosno njegova namjera i obim određuje karakter konflikata. To ukazuje na postojanje tipologije konflikata. U najgrubljoj klasifikaciji razlikuju se funkcionalni od disfunkcionalnih konflikata.
Primarni uzrok konflikata nalazi se u međuljudskim odnosima u okviru određene kulture. U razvijenim demokratskim zemljama uslovljen je prvenstveno ‘ekonomskim odnosima’. Pošto BiH nije ni razvijena, a još manje je demokratska, primarni uzroci konflikata u ovom dijelu Evrope nalaze se, na prvi pogled, u nesvrsishodnim i netrpeljivim odnosima njenih naroda. Naravno, ovakvi odnosi su iznuđeni, formirani svjesno ili nesvjesno po uzoru odnosa među “nacionalno-vjerskim elitama” koje dominiraju u javnoj sferi društvenog života Bosne. Naime, “što je za jednog zgoda, za drugog je nezgoda. Psihički rezultat ove situacije je difuzna neprijateljska napetost između individua: svako je stvarni ili potencijalni rival drugoga”.4
Etničko-vjerski konflikti eskalirali su i zbog nedemokratičnosti bivšeg sistema, niskog nivoa opće, a posebno političke kulture, nepostojanja građanske javnosti, i niza drugih parametara. U bivšoj Jugoslaviji postojalo je birokratizirano javno mnijenje koje je ideološki oblikovao i diktirao Savez komunista uz niz svojih specifičnosti. Parafrazirajmo samo neke: Javno mnijenje socijalističke Jugoslavije, pa samim tim i BiH, u prvim danima nastajanja “druge” Jugoslavije nije moglo, ili nije smjelo da reagira na snažne neriješene vjersko-nacionalne, političke i socijalne konflikte iz prethodne države. Likvidacija političke opozicije (ukidanje svih stranaka osim Komunističke partije, odnosno kasnije Saveza komunista Jugoslavije), uvjetovala je postojanje javnog mnijenja samo po mjeri ”jednoumlja”. Tome uvjetuje i ukidanje demokratskih političkih institucija (političke stranke, višestranački parlament, nazavisni univerziteti, koliko-tolika nezavisna štampa).
U cilju eliminacije opasnosti od nacionalno-vjerskih konflikata, bivši će režim dati odgovarajuću samostalnost, odnosno autonomiju vjerskim zajednicama, čija će uloga biti značajna u nastojanju budućih etnomnijenja.
Nakon prvih višestranačkih izbora u BiH (1990.) i nagle ekspanzije ‘demokratskih procesa’ tj. nacionalnog pluralizma, dolazi do rastakanja političke javnosti i oblikovanja više mnijenja na prostorima BiH. Karakteristično za ta mnijenja je što su ona različita isključivo po vjerskoj i nacionalnoj osnovi, i što su iznuđena od političkih subjekata (stranaka) koje su izvojevale pobjedu na prvim višestranačkim izborima. Agresija na BiH tzv. etnomnijenjske procese će još više udaljiti od koncepcije demokratskog javnog mnijenja koje po definiciji reagira na ‘društvene probleme’5. Nacio-vjerski problemi bit će jedini problemi na koje etnomnijenja reagiraju. Dakle, u BiH u političkog praksi centrifugalno, divergentno javno mnijenje okuplja pripadnike samo jedne nacije, jedne vjere i funkcionira tako što ne poznaje kategoriju “građanina” koji po prirodi stvari treba da promišlja i o građanskim problemima, kako domaćim tako i inozemnim.
No, kako da oblikujemo građansku javnost kada u političkoj praksi svakog Bošnjaka predstavlja isključivo Bošnjak, Hrvata Hrvat, Srbina Srbin (tročlano Predsjedništvo BiH). Taj dnevni etnoapsolutizam ne otvara mogućnost razvoja demokratski valoriziranog građanskog okruženja političke kompetencije koje bi trebalo da mnije o građanskim problemima. Etnoapsolutizam, potpomognut esencijalističkim naracijama (religija, historija, jezik, kulturni običaji, tradicija…) koje u BiH prerastaju u političke programe i tako se projiciraju u javnu sferu, iz prakseološke i teorijske politološke prakse izguravaju osnovni elemenat stvaranja građanske države, pa samim tim i građanske javnosti. To je KONSENZUS6. Ovo što danas imamo na političkoj sceni je totalitarni kvazikonsenzus koji uz pritisak međunarodne zajednice priznaje prava “konstitutivnih” naroda (Srba, Hrvata i Bošnjaka). Šta je s ostalim nekonstitutivnim narodima? Šta je sa pripadnicima manjina u BiH (Crnogorcima, Makedoncima, Jevrejima, Romima, Albancima, Slovencima…)? Drugi je problem što se i u tim etničkim skupinama (etnomnijenjima) ne može dostići elementarni konsenzus u pogledu osnovnih društvenih ciljeva. Tako se osam godina poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma prakticira politika “pseudokonsenzusa” ili “kvazikonsenzusa”. Naime, dva temeljna politička sukoba traju u pogledu percepcije novije historije BiH. Prvi se odnosi na raspad Jugoslavije, i različite interpretacije uzroka tog događaja, pa samim tim i na karakter rata u Bosni i Hercegovini, a drugi na ono što se dogovaralo u Daytonu a odnosi se na teritorijalno-administrativno i pravno-političko ustrojstvo BiH (entiteti). Nema sumnje da se radi o disfunkcionalnim konfliktima, koji egzistiraju na štetu demokratskog društva BiH.
Problem je i tu tome što su i ta politička etnomnijenja konfliktna, represivna prema individualitetu unutar sebe. Monocentralistička javna mnijenja koja kreiraju vođe nacionalnih stranaka, vjerski poglavari, kulturni i znanstveni radnici, novinari… djeluju tako što imaju apsolutnu slobodu. Postojeći etnooligarhijski model demokratije (etnokratija) sigurno nije model razvoja demokratske građanske javnosti i političko-kulturalne komponente javnog mnijenja. Građanska politička javnost, koja se možda negdje nazire u sferi vaninstitucionalnog, jedini je ispravan put kojem treba da teži buduća, projicirana političko-kulturalna komponenta bosanskohercegovačkog javnog mnijenja.
Cilj ovog teksta jeste da podstakne relevantno naučno promišljanje i javnu raspravu, da se na osnovu svjetskih iskustava pokuša približiti najbolji način, metoda akomodacije političkih konflikata u BiH. Jer loša metoda prevazilaženja konfliktne situacije može imati katastrofalne posljedice po BiH. Negiranje posljedica političkih konflikata koje međunarodna zajednica provodi, često pod pritiskom («greška» ili «agresija») stvara jednu vještačku harmoniju, koja razvija društveni konformizam i oportunizam s kojim nema napretka u prosperitetu države BiH.
S druge strane, lideri javnog mnijenja retoričkim jezikom unose mnoge kontradiktornosti kod javnog mnijenja, stvarajući svako po svojoj fikciji “demokratsku BiH”. Tako je za jedne jedini put demokratske BiH opstanak RS, za druge stvaranje trećeg entiteta, za treće BiH bez entiteta. Politička obećanja koja se daju u vrijeme predizbornih kampanja pokazuju kako bosanskohercegovački političari najčešće produciraju “realnu stvarnost” u našem društvu.
Na bosanskohercegovačkoj sceni prisutna je politička patologija, jer se produciraju stavovi kako su politički konflikti u BiH tuđi, spoljnji i sl. tome. Amerika je protiv Srba, a međunarodna zajednica protiv Bošnjaka i Hrvata, itd. Zbog ovakvih percepcija, koje najčešće u vrijeme izbornih kampanja generiraju vjersko-politički službenici, bosanskohercegovačko društvo još je pred jednim kompleksnim problemom. Kako religiju spasiti od politike, kako politiku spasiti od religije? Ovaj problem zahtijeva širu naučnu elaboraciju u koju ja neću ovdje ulaziti.
Bosna mora da akomodira etničke konflikate, kojih je istina kroz njenu historiju bilo, odnosno, promijeniti uslove koji su do konflikata doveli. Možda je “jedini način da se etnički nesporazumi umire ne primjećivati ih, dakle učiniti ih irelevantnim u političkoj sferi”7, jer “čovjek je po prirodi konstruktivan…”8.
Još jedna dimenzija koju ovdje želim istaknuti, a predstavlja temelj procesa demokratizacije, napretka i prosperiteta, tiče se multilateralnog podizanja općeg nivoa kulture i komunikcije u društvenoj zajednici. Komunikacija između društvenih subjekata i građana koja je uvijek u funkciji građanstva u modernom svijetu naziva se “interaktivna koorijentacijska komunikacija”. Bosna i Hercegovina je zemlja “politički i ‘aktivno-demokratski’ neizobraženih ljudi”,9 bez poznavanja kriterija po kojima bi mogli valorizirati kvalitet funkcionera i državnika.
ODNOS PREMA POLITIČKOM SISTEMU BiH
Zašto treba promišljati potporu političkom sistemu? Elemente za odgovor možemo naći u konstataciji Charlesa F. Bahmuellera10, naime, da se građanima zemalja u tranziciji ‘ogadila država’ te da su pribjegli antipolitičkom djelovanju. Posljednja desetoljetna iskustva BiH govore o tome kako se zbog ovih ili onih razloga uvijek nekom «narodu» ili grupi nije sviđala BiH. Sad ulazimo u jedno teorijsko zamršeno područje koje se bavi odnosom nacije – države. Ovim znanstvenim problemom bave se istaknuti filozofi i politolozi kao što su Altermatt, Benedikt, Asman, Smith, Taylor, Rawls, Keduri, Plessner te mnogi drugi. Ja ću ova kompleksna znanstvena pitanja postaviti u komunikološkoj formi, u mjeri koja je dovoljna da se objasne problemi političkog konflikta u rezonovanju javnog mnijenja u BiH. S tim u vezi, postavit ću pitanje: Sa čime se pripadnici ‘konstutitutivnih’ naroda u BiH identificiraju? Da li nakon 7 godina od potpisivanja Daytona prevladava stranačka ili državna identifikacija, ili je stranačka identifikacija ustvari državna, odnosno državotvorna?
Problem definiranja političko-kulturalnog identiteta javnog mnijenja, posebno sa stanovišta naše zemlje, jeste u tome što je tokom agresije, ali i prije nje, politička propaganda susjednih država (Srbije i Hrvatske) imala ogromnog utjecaja u BiH. Njen rezultat su i pozitivne orijentacije, ali i političke identifikacije bosanskih Srba i bosanskih Hrvata sa susjednim državama. Političko-propagandne aktivnosti, potpomognute medijskim inženjeringom, utjecat će i na formiranje različitih normativnih orijentacija kod Bošnjaka prema BiH. Bilo je pokušaja projekcije bošnjačke identifikacije s Istanbulom ili Teheranom, međutim, oni kod velikog dijela ove etničke grupacije nisu imali uspjeha. Međutim, ako se vratimo na početak ovog teksta, onda je jasno da su pokušaji uvezenog vjerskog fanatizma i fundamentalizma ipak ostavili traga. Pozitivne orijentacije prema drugim državama, drugim običajnostima, na teorijskom nivou mogu se tumačiti pojavom koju Montero naziva ‘altercentrizam’ (to je ekstreman oblik identifikacije s grupom čiji pojedinac nije član). Taj ‘altercentrizam’ je podstaknut odnosima političkih predstavnika ovih naroda u BiH i političkih predstavnika u Srbiji i Hrvatskoj. I zbog tih činjenica koje iznosi brojna domaća i strana literatura, smatramo da su etnomnijenja BiH više iznuđena negoli autonomna. Ponašanje političkih predstavnika Srba i Hrvata iz BiH, i Srba i Hrvata iz susjednih država, posebno u javnoj sferi u kojoj su se nametali kao moćniji, proizvest će jednu novu ideju političkih predstavnika Bošnjaka. To je ‘etnocentrički patriotizam’ koji polaže pravo samo Bošnjacima na Bosnu, njenu vojsku, obavještajne službe, policiju, privatizaciju preduzeća, medije, itd.
U teorijskim razmatranjima altercentrizma i etnocentričnog patriotizma krije se mnoštvo opasnosti po stabilan politički sistem koji je osnov nastanka građanskog političko-kulturnog identiteta.
Međutim, govoriti o političkom identitetu a izostaviti političku legitimaciju i političko povjerenje bila bi pogreška. Jer politička legitimacija omogućava proučavanje odnosa između građanina i države. Može se desiti da se taj odnos poremeti, tj. da građani počnu gubiti povjerenje u vladu11. U tom kontekstu, bojim se da je upitna i ova politička konstanta jer su građani Bosne i Hercegovine davno prestali da imaju povjerenje u institucije vlasti. Posljednji slogan federalne vlade “recite, vlada sluša” nastao kao dio kampanje za socijalne reforme građani su u medijskim anketama više puta ismijali.
Personalizacija demokratskih institucija u BiH u bitnoj mjeri određuje to političko (ne)povjerenje. Ako nepovjerenje i postoji, ono nije racionalno jer još ne bilježimo da je neka grupa građana zatražila npr. ukidanje kantona. Pretpostaviti se može da na takve zahtjeve možda, u današnjoj praksi, ne bi niko ni reagirao. Međutim, stvarni problem je u tome što ta osjećanja prema institucijama vlasti od strane građana nisu dakle, racionalna, već afektivna i emocionalna. Ponekad su i apsurdna jer ako 90% anketiranih građana BiH smatra svoje političare, nosioce demokratskih institucija korumpiranim, onda je pitanje zbog čega im se skoro svake izborne godine ukaže povjerenje.
Većina bosanskohercegovačkih građana također nema jasnu koncepciju vlastitih političkih potreba, i dok god je to tako, nosioci političkih funkcija, ne birajući sredstva, moći će da nastave da promoviraju lične interese. Odnos političara prema zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj vlasti najbolje to ilustrira. Da li parlament, kao što je formalno, i suštinski najviši zakonodavni organ? Kojeg su ranga u političkoj stranci, i javnosti poslanici u Parlamentima BiH? Da li oni uopće samostalno promišljaju i donose odluke od interesa za društvenu zajednicu, ili pak samo za političku stranku? Rijetko, gotovo nikako parlamente popunjavaju visoki funkcioneri političkih partija. Gotovo uvijek oni od autoriteta u javnosti sjede u izvršnoj vlasti. Njihova pozicija u političkoj stranci iz koje dolaze pruža im mogućnost da svoje kolege nižeg ranga koji su u parlamentima učine politički neaktivnim i neproduktivnim. Taj odnos je kontradiktoran pa, ako već hoćete, uvijek u neprijateljskoj napetosti. Tako parlamenti u BiH u stvari nemaju pravu snagu i ne doživljavaju se kao organi od povjerenja.
Zašto bi ovo bilo alarmantno, posebno sa stanovišta uspostavljanja stabilnosti političkog sistema!? Složit ću se s tezom, koju često iznose američki politolozi, kako političko povjerenje i legitimitet mogu itekako pridonijeti održavanju stabilnosti političkog sistema, i u uvjetima kada on ne uspjeva zadovoljiti potrebe i očekivanja građana12. Stabilnost političkog sistema jedan je od uvjeta konstituiranja političke javnosti. Politički stabilan sistem (država i građansko društvo) može da stvore ambijent za oblikovanje identiteta, samosvijesti građana što je također jedna od pretpostavki adekvatnog rezonovanja političke javnosti. Politički stabilan sistem podrazumijeva i odgovorne medije koji će znati prepoznati negativnu propagandu, manipulaciju, čaršijizaciju, senzacionalizaciju koju istovremenu nameću novinari u dosluhu sa predstavnicima političke moći ili obratno, (u našem slučaju to su predstavnici nacionalnih oligarhija) koji su inkorporirali u mnijenjski proces BiH svoje “etnoideološke” koncepte.
Opasnost je u tome što se to kroz izvjestan vremenski period može kristalizirati u etnokolektivističke oblike svijesti konstitutivnih naroda u BiH. Politički stabilan sistem pretpostavka je stvaranja “‘politički neutralnog okruženja’ kao pretpostavke slobodne (podvukla N.Š.) cirkulacije ideja, mišljenja, rezonovanja i prijedloga političke javnosti”13.
Stabilan politički sistem, posebno onaj koji vjeruje u poliarhiju, razobličuje privid beskonfliktnog društva, jer educira javnost koja je u stanju da probleme i sukobe rješava demokratskim putem tj. sučeljavanjem različitih mišljenja koja su pretpostavka za donošenje boljih rješenja i odluka, kako političkih tako i svakih drugih.
KONTROVERZE POLITIČKE PRAKSE U BIH
Etnomnijenja, etnokulture i etnoidentiteti koji su se uspjeli kristalizirati u posljednjem desetljeću u BiH izraz su ne samo volje građana, već nacionalnih oligarhija koje uspješno vladaju ovim prostorima. Političku (ne)kulturu u naučnoj, istina više u prakseološkoj ravni imamo upravo zahvaljujući orijentacijama kreatora etnomnijenja koja se prepoznaje u kategorijama kao što su politička patologija, politički cinizam, oportunizam i konformizam. Naime, procesi etnomobilizacije su pokrenuli proces razgrađivanja zajedničke višeetničke, višekonfesionalne i multikulturalne BiH. Rezultat te etnomobilizacije su etnomnijenja, etnokulture i etnoidentiteti, koji su svojevrstan produžetak institucionalne mirnodopske agresije na BiH.
Poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma (1995.), tj. zajedničkih državnih institucija Bosne i Hercegovine, političko distanciranje nije više tako javno izraženo kao što je bilo tokom agresije na zemlju. Međutim, prisutna etnopolitička, sada više entitetska diferencijacija utjecat će na formiranje više mnijenja u BiH. Problem je i u tome što su se građani (pripadnici tih etnomnijenja) ‘navikli’ na takvo političko odstojanje kako na kolektivnom (na nivou države) tako i na individualnom planu (svako unutar svoje grupe). Na štetu ili u korist mogućnosti kreiranja autohtone građanske političke javnosti, ide i sumnja da većina građana nije svjesna da su izgubili i individualno poštovanje prema grupi kojoj pripadaju, a koje je bilo jako izraženo tokom rata u BiH.



Bilješke:
1 Bosanskohercegovački film Rimejk, reditelja Dine Mustafića u nekim banjalučkim i beogradskim krugovima okarakterisan je kao bošnjački, koji ima za cilj da Srbe prikaže u najgorem svijetlu. Ovakva ocjena plod je dugogodišnjih predrasuda o svemu što ne dolazi iz RS.
2 Riječ je o “interakcijskom” poimanju konflikata prema kome se sukob ili konflikt smatra neophodnim za učinkovitost individuuma, grupe. Ovaj pristup podržava i ohrabruje konflikte.
3 Dnevni avaz, broj. 2665, mart/ožujak, 2003.
4 Hornaj, K., Naši unutrašnji konflikti, NIO Pobjeda, 1987, str. 175
5 Đorđević, Toma, Političko javno mnijenje, Radivoj Ćirpanov, Novi Sad, 1975, str. 67
6 Zgodić, Esad, “Naciokratija i politika pseudokonsenzusa”, Dijalog, časopis za filozofska i društvena pitanja, Sarajevo, 2002.
7 Mujkić, Asim, “Na putu ka normalnoj Bosni-privatna i javna Bosna”, Odjek, Sarajevo, 2003.
8 Hornaj, cit. djel., str. 15
9 Spahić, Besim, Poboljšanje općinskih usluga, općinski razvoj i upravljanje promjenama, seminar u organizaciji CHF Internacional BiH, Zenica, 21. januar, 2003.
10 Bahmueller, Charles F. and Patrick, John J., Principles and Practices of Education for Democratic Citizenship, Internacional Perspectives and Projects, ERIC, Educational Resources information Center, is an information System Within the U.S. Depertment of Education, 1999, str. 40
11 Isaak, Alan, An introduction to politics, SCOTT, Foresman and Company, Glenview, Illinois, London, 1987.
12 Cit., djel., str. 76
13 Nuhanović, Asad, Fenomen javnosti, Promocult, Sarajevo, 1998, str. 240