Ljeto - jesen - zima 2003

  O APSURDIMA HAŠKIH PROCESA
  Stacy SULLIVAN
 
 
Kada su istražitelji ratnih zločina iz Haškog tribunala od mene tražili informacije o Naseru Oriću, bila sam u dilemi da li da uopće pristanem razgovarati s njima. Ideja da je Tribunal stavio Orića pod istragu stvarala mi je nelagodu. On je, prije svega, bio čovjek koji je predvodio enklavu u kojoj je masakrirano više od 7000 muškaraca i dječaka muslimana, što je, bez sumnje, najgori zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Oni koji su odgovorni za masakr još uvijek su bili na slobodi i činilo se nepravedno da istražitelji istražuju Orićeva djela. No ipak, nakon što sam pažljivo razmislila, zaključila sam da je ratni zločin ipak ratni zločin, i tada sam pomislila da, ako je Orić počinio neki zločin, treba da odgovara kao i bosanski Srbi koji su ubili sve one ljude u Srebrenici. Dakle, u ljeto 2001. srela sam se sa bivšom policajkom iz New Jerseyja koja je radila na istrazi i ispričala joj o sadržajima intervjua koje sam uradila sa Orićem i jednim od njegovih glavnih neprijatelja - srpskim generalom Milenkom Živanovićem, jednim od komandanata srpske vojne operacije u julu 1995. godine.
U julu 2003. godine, kad sam sjela u publiku sudnice i gledala kako se Orić pojavljuje ispred Haškog vijeća, zažalila sam zbog te svoje odluke. Taj osjećaj možda ne mogu opravdati izravnim pravnim argumentom. Konačno, ratni zločin je ratni zločin bez obzira na to ko ga je počinio. Međutim, ono što sam shvatila tada, a što nisam znala onda, jeste da Međunarodni krivični sud često ne postigne ostvariti ništa blizu pravde. Možda podržava djela koja su zakonita i kažnjava ona koja to nisu, ali zakonski proces se previše često udaljava od onoga što je suštinski pravedno ili nepravedno.
Razlika između zakonitog i nezakonitog te pravednog i nepravednog često je uvjetovana okolnostima. Recimo, američki crnac rođen u unutrašnjem getu nekog američkog predgrađa ima veću šansu da će počiniti krivično djelo u svom životu nego američki bijelac rođen u luksuznom dijelu grada. Međutim, zakoni moraju biti objektivni. Ubistvo je zločin, kako za bijelce tako i za crnce. Olakšavajuće okolnosti se mogu razmotriti kad se izriče kazna, ali ne u određivanju da li je krivično djelo počinjeno. Međunarodni krivični zakon radi na isti način.
Međutim, onaj ko je ikad iskusio rat zna da okolnosti u ratu znače sve. U borbi za preživljavanje ljudska bića mogu biti prisiljena počiniti stvari na koja u normalnim uvjetima ne bi ni pomislili. Niti jedan slučaj Haškog tribunala kao Orićev ne prikazuje bolje kako previđanje okolnosti može rezultirati u podbacivanju pravde kod primjene krivičnog prava.
Naser Orić rođen je 3. marta 1967. od roditelja muslimana u gradu Potočari, nedaleko od Srebrenice. Kao i većina muškaraca u tadašnjoj Jugoslaviji, sa 18 godina Orić je odslužio godinu obaveznog vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Kad je odslužio vojni rok, započeo je karijeru u državnoj službi i postao policajac. Služio je u jedinici za posebne namjene u Srbiji, posao zbog kojeg je nekad radio na obezbjeđenju srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića. U augustu 1991. Orić je prebačan nazad u Bosnu.
Kad je počeo rat, Orić je bio policajac u svom rodnom gradu Potočari. Tada je imao 24 godine. U aprilu 1992., nakon već mjesec dana rata, postao je komandant teritorijalne odbrane Potočari, regiona koji obuhvata Potočare, Likare, Čauš, Zalazje i Azliće. Dokazao se kao sposoban vođa, i u maju, postavljen je za komandanta teritorijalne odbrane za cijelu regiju Srebrenice.
Tog ljeta i jeseni, srpski vojnici i paravojne formacije su divljali kroz istočnu Bosnu, protjerujući nesrbe iz njihovih kuća. Desetine hiljada ljudi su opkoljeni i odvedeni u koncentracione logore, dok su desetine hiljada drugih potražili sklonište u muslimanskim enklavama Cerska, Konjević Polje, Žepa i Srebrenica.
Do kraja 1992., populacija Srebrenice koja je prije rata brojala 5000 stanovnika dostigla je broj od 30000 ljudi koji su bili zatvoreni i čije je preživljavanje ovisilo o Orićevoj teritorijalnoj odbrani. Snage bosanskih Srba su prekinule dovod vode i struje u enklavu i često su blokirali konvoje humanitarne pomoći da uđu u enklavu gađajući ih tenkovima i artiljerijom. Pod opsadom, bez hrane, vode, struje i lijekova hiljade ljudi je umrlo.
Orić je tada pod svojom komandom imao 3000 ljudi, koji su na raspolaganju imali samo dva tenka i nešto malo artiljerije. Koristeći za napad uglavnom samo puške i oružje napravljeno u nuždi (a sastojalo se od željeznih cijevi punjenih ekserima i barutom), branili su se od jedne od najvećih vojnih sila u Evropi. Hranu su nabavljali pljačkajući stoku i hranu iz okolnih srpskih sela, operacija koju je Orić opisao kao “pohod na koze”. Prije svakog napada njegovi ljudi su preračunavali koliko hrane i ostalih zaliha zapravo mogu ponijeti nazad u enklavu.
Jedan od najzloglasnijih pohoda je pohod na selo Kravica na početku 1993. U to vrijeme više od mjesec dana snage bosanskih Srba nisu dopuštale konvojima pomoći da uđu u Srebrenicu, u kojoj je vladao očaj zbog nedostatka hrane i lijekova. Orić je napad na Kravicu isplanirao 7. januara, na srpski Božić. Rano tog jutra dok je jedan od srebreničkih doktora na prvim linijama postavljao ambulantu za liječenje žrtava, Orić je s oko 1000 svojih ljudi prešao preko miniranog polja i uspješno se probio prema Kravici. Kad su stigli, najeli su se preostalih kolača od srpske božićne večere, a onda su prikupili ovce, krave i volove kao i zalihe krompira i kupusa. Na stotine izgladnjelih srebreničkih civila pohrlilo je prema Kravici.
Orić i među Bošnjacima ima mnogo kritičara. Međutim, među njima čak i oni najglasniji - koji ga optužuju za kontrolisanje srebreničkog crnog tržišta, priznaju mu da je imao ključnu ulogu u spašavanju njihovih života. Bez sumnje, kažu oni, pohodi Orića i njegovih ljudi na srpska sela prije dolaska Ujedinjenih nacija 1993. i slavnog proglašenja enklave “sigurnom zonom”, desetine su hiljada muslimana držali u životu. No, ovi napadi Oriću su također pomogli da zaradi optužnicu za ratne zločine.
U prvom dijelu optužnice tužioci Tribunala tvrde da Orić provodeći ove ozloglašene napade nije spriječio “okrutno razaranje gradova, mjesta i sela koja nisu imala vojnu važnost”, te da je također propustio da “kazni one koji su činili takva zlodjela”. Oni kažu da je Orić sa svojim trupama teritorijalne odbrane uništio i opljačkao najmanje 50 “većinskih srpskih sela” što je rezultiralo time da hiljade Srba napusti to područje. U pravnoj terminologiji ova djela su nazvana “okrutno razaranje gradova, mjesta i sela koje nije opavdano vojnim potrebama”, i “pljačkanje javne ili privatne imovine”. Prema Ženevskoj konvenciji, koja kodira ratne zakone, Orićevi zločini konstituiraju “kršenja zakona i običaja rata”.
Za sudiju ili tužioca koji ne zna ništa o Srebrenici ove optužbe mogu zvučati razumno. One možda imaju i pravno pokriće. Međutim, onaj ko je čak i površno pratio šta se dešavalo u Srebrenici između 1992-1995. godine neće moći da ne primijeti apsurdnost ovih optužbi.
Prvi apsurd je sljedeći: Trupe teritorijalne odbrane koje je vodio Orić nisu vršili pohode na srpska sela iz mržnje (iako je razumljivo bilo i toga), već da bi nabavili hranu i druge zalihe, bez kojih ne bi preživjeli. Prema Statutu Tribunala ovo se računa kao “pljačka”. U najstrožijem zakonskom smislu pretpostavljam da je Orić kriv. Štaviše, i sam je priznao da je vršio “pohode na koze”. Međutim, da srpske snage nisu protjerale muslimane iz njihovih kuća, oni ne bi bili zatočeni u Srebrenici. Također, da srpske snage nisu blokirale ulazak konvoja humanitarne pomoći u Srebrenicu, muslimani ne bi gladovali. Srpska zlodjela su stvorila potrebu da se pustoši hrana iz srpskih sela.
Drugi apsurd optužnice leži u sljedećem: Prema riječima Tribunala Orić i njegovi ljudi pljačkali su “većinska srpska” sela, no previđaju da je to zato što su Srbi tako “uredili” ta ista sela. Prije rata muslimani su živjeli u mnogim od ovih sela. Kada su ih srpske trupe istjerale, mnogi od ovih ljudi su završili u Srebrenici. Zatočeni, izloženi paljbi i lišeni najosnovnijih potreba, neki od njih su se pridružili snagama Orićeve teritorijalne odbrane. Kad su išli u pohode, napadali su u suštini ono što su trebale biti njihove kuće.
Drugi dio optužnice je, neosporno, znatno više uznemiravajući. Tvrdi se da je Orićeva vojna policija u periodu između septembra 1992. i marta 1993. držala trinaest Srba u pretrpanim i nehigijenskim uslovima u policijskoj stanici Srebrenice i zgradi Općine. Oni su ih šutali i udarali drvenim štapovima, gvozdenim cijevima, metalnim šipkama, palicama za bejzbol i kundacima puški. Prema optužnici, najmanje jednom su koristili zahrđala kliješta kojima su vadili zube srpskim zatvorenicima. Sedam zatvorenika je bilo ozbiljno povrijeđeno. Šest ih je ubijeno.
Tužioci ne tvrde da je Orić učestvovao u ovim užasnim maltretiranjima i ubistvima. Zapravo, oni kažu da je odgovoran za njihova djela jer je vojna policija odgovarala direktno njemu, a on nije ništa uradio da ih kazni za njihove zločine.
Neupitno je da Orić nije trebao dopustiti ovakve zločine. Međutim, čak ni djela užasna kao ova ne trebaju se posmatrati izvan konteksta. Bilo bi ispravno da su ovi ljudi tada razriješeni dužnosti i poslani u zatvor a da se o tome provede istraga. Međutim, da li su Oriću okolnosti u kojima se nalazio dozvoljavale da postupi ispravno? Naposljetku, svi znamo da je Orić imao prestiž, kredibilitet i moć da ove ljude tretira kao primjer za druge, osudi njihova djela i osigura da se tako nešto nikad ne ponovi. Po svemu sudeći, on to nije učinio i u očima Tribunala to ga može napraviti ratnim zločincem.
U mojim očima, on to nije. U najgorem slučaju, prema optužnici Orić snosi komandnu ogovornost za ubijanje šest srpskih muškaraca. Kad bi svaki srpski oficir bio optužen i snosio odgovornost za ubijanje šest muslimana, Tribunal bi imao gomilu slučajeva kojima bi se bavio do idućeg stoljeća. Uzimajući u obzir da je iz Tribunala objavljeno da će se njihovi istražitelji fokusirati samo na najozbiljnije ratne zločine, zašto su onda tužioci optužili Orića, čovjeka koji je neosporno spasio 40.000 ljudi od uništenja?
Najočigledniji odgovor je politika. Kad je Orić vršio pohode izvan Srebrenice - pohode koji su u životu održali desetine hiljada nedužnih ljudi - on je razbjesnio vodstvo bosanskih Srba i njihovoj armiji nanio bolno poniženje. Mimo svih predviđanja, Orić je ovim osigurao preživljavanje Srebrenice, i time stao na put cilju bosanskih Srba da preuzmu kontrolu nad cijelom istočnom Bosnom. Zbog toga je postao najomraženiji muslimanski komandant u cijeloj zemlji. Za Tribunal za ratne zločine optužnica protiv Orića bila je najbolji način da dokažu kako su oslobođeni predrasuda prema Srbima.
Kad su Orića u aprilu ove godine uhapsile NATO trupe, nisam bila iznenađena. Sarađivala sam sa istražiteljima i znala sam da pripremaju njegovu optužnicu. Međutim, ono što ja nisam znala jeste to da se i Orić, malo nakon mog susreta, i sam sreo s istražiteljima. Dao je 105 sati iskaza i jasno pokazao da će sarađivati s Tribunalom ako bude optužen, i da će se dobrovoljno predati i braniti pred sudom.
Unatoč njegovoj saradnji i uvjeravanju, ured tužioca nije informirao Orića kad je podignuta optužnica. Tribunal je izdao zapečaćenu optužnicu i proslijedio je NATO-u. Vojnici NATO trupa su 10. aprila bez upozorenja upali u Orićevu kuću i uhapsili ga. Istog dana je prebačen u Haag i smješten u zatvorsku jedinicu Tribunala na istom spratu sa Vojislavom Šešeljom i Mladenom Naletićem, poznatijem kao Tuta.
Orićevo suđenje će početi sljedećeg aprila. Iako postoje velike šanse da će sudije naći da je Orić prekršio Ženevske konvencije, sudijama će također biti data mogućnost da razmotre okolnosti koje su Orića dovele do toga da uradi to što je uradio u Srebrenici. Kad sudije ovako postupe, možda će pronaći da Orićeva djela nisu uvijek bila pozitivna, ali će shvatiti i to da njegova djela po težini nisu nisu ni blizu djelima onih kojima Orić pravi društvo u Haagu.

S engleskog prevela:
Majda Bećirević