Ljeto - jesen - zima 2003

  ORHAN PAMUK I NJEGOVE BOJE U DRUGIM BOJAMA
  Kerima FILAN
 
 
Posljednja dva desetljeća u turskoj je književnosti stalno prisutno ime romanopisca Orhana Pamuka (rođen u Istanbulu 1952. godine). Pamukov prvi roman Cevdet Bey ve O(Gospodin Dževdet i sinovi) objavljen je 1982. godine. To je priča o događajima u Turskoj u poslednjih stotinu godina ispričana kroz život jedne istanbulske porodice. Čim se pojavio, ovaj je roman kritika stavila u sami vrh turske književnosti. Ocijenjen je kao djelo koje je u novom pravcu pokrenulo umjetnost pisanja romana u Turskoj. Naredne, 1983. godine prvi je roman Orhana Pamuka dobio prestižnu nagradu “Orhan Kemal” kao najbolje ostvarenje godine u ovoj oblasti književnosti u Turskoj. Nagrađen je također i nagradom “Milliyet” na osnovu ankete provedene među čitaocima Milliyetovih izdanja.
Iste je 1983. godine Orhan Pamuk objavio svoj drugi roman pod naslovom Sessiz Ev (Tiha kuća). Ovo je priča o ljudima koji su svjedoci života u jednoj staroj kući u predgrađu Istanbula; oni svojom tihom prisutnošću povezuju tri generacije jedne porodice. Kritičari su rekli kako je Sessiz Ev roman koji u sebi objedinjuje klasično i moderno, roman koji ne stavlja u prvi plan ono što pripovijeda nego način na koji to pripovijeda. Ovaj je roman nagrađen u Francuskoj čim se pojavio njegov prijevod na ovaj jezik 1991. godine (Prix de la découverte européenne).
Radnja historijskoga romana Beyaz Kale1 smještena je u 17. stoljeće. Jedan Evropljanin koji dobro poznaje astronomiju, fiziku i slikarstvo pao je u tursko zarobljeništvo i tako se našao u Istanbulu. Ovdje ga je kao roba kupio gospodar koji se također zanima za nauku i umjetnost, pa se između ova dva čovjeka vidi neobična sličnost. Roman Beyaz Kale objavljen je 1985. godine i odmah je naišao na vrlo dobar prijem kod čitalaca kako u Turskoj tako i u Evropi i Americi. U New York Times Book Reviewu je u povodu ovoga romana objavljeno: “Na istoku je rođena nova zvijezda, turski književnik Orhan Pamuk”. Turska kritika je pisala: “Sve što Orhan Pamuk napiše čita se sa zanimanjem”.
Godine 1990. pojavio se Pamukov roman Kara Kitap2 (Crna knjiga) koji je odmah nakon objavljivanja ocijenjen kao Pamukovo remek djelo. Zbog svoje unutrašnje prepletenosti, bogatstva i punoće Kara Kitap je postao najviše čitani i najviše komentirani roman u turskoj književnosti. Ispričan je u zanimljivim pričama kojima se čitalac iznova i iznova vraća. Priče su sagrađene na traženju i istraživanju najneobičnijih pojedinosti, od onih koje se odnose na svakodnevni život do nekih koje pripadaju historiji. Književna kritika u svijetu pohvalno se izrazila o ovome romanu uvrštavajući ga među najupečatljivija djela savremene svjetske književnosti.
Također je mjesto jednoga od najčitanijih romana u Turskoj zauzelo i Pamukovo djelo Yeni Hayat (Novi život) objavljeno 1994. godine. Kad se spomene ovaj roman, odmah na pamet padne rečenica kojom on počinje: “Jednoga sam dana pročitao jednu knjigu i cijeli se moj život promijenio”. Yeni Hayat je vrlo neobičan roman, nešto između detektivske i poučne priče, između ljubavnog romana i bajke.3
Izuzetno je veliko zanimanje čitalaca izazvao roman Benim Ad(Ime mi je Crvena).4 Priča romana odvija se u toku devet dana u Istanbulu u zimu 1591. godine. Orhan Pamuk je rekao da je ovo njegov “najraznobojniji roman s najviše optimizma”. U povodu ovoga romana Frankfurter Allgemeine je pisao “Mladi turski romanopisac Orhan Pamuk pokazao je Evropi kako se piše roman”, a The New Statesman da “Orhana Pamuka svako treba čitati”.
Poslednji roman ovoga književnika objavljen je početkom prošle 2002. godine pod naslovom Kar (Snijeg). Roman koji je javnost željno očekivala izazvao je polemike u Turskoj zbog “jedne doze politike” u njemu. Pisac naime na svoj način govori o nekim savremenim događajima u Turskoj s političkom konotacijom. Ipak, New York Times piše da Orhan Pamuk u ovome posljednjem romanu “nije ni ideolog, ni političar, ni novinar nego veliki romanopisac”.
Orhan Pamuk je napisao i scenarij za film Gizli Yüz (Skriveno lice). Ovaj film u režiji Ömera Kavura je na festivalu u Antaliji dobio nagrade za najbolji film i za najbolji scenario, a na festivalu u Montrealu specijalnu nagradu. Na pitanje kako kod njega nastaje scenario, Orhan Pamuk je odgovorio: “Dok pišem – a isti je slučaj i kad pišem neki roman – najprije mi se pojavi mnogo sporednih manjih tema, likova, stvari i mjesta koje nisam unaprijed smislio, i sve ovo uđe u moju priču: zaboravljene kasabe, pegle, stolovi, sahat-kule, žene, stihovi Šejha Galiba,5 čajdžinice, stabla. Ako je pisanje putovanje, kako se to uobičajeno i već ustaljeno kaže, onda zadovoljstvo prilikom pisanja vjerovatno čini sreća što sve ove saputnike koje u toku putovanja srećete možete uvesti u svoj svijet.”
U ovome prilogu želim predstaviti jednu knjigu Orhana Pamuka drugačiju od ostalih i za sada jedinu takvu. Naime, kratko nakon pojavljivanja sjajnoga romana Benim Ad(Ime mi je Crvena) Orhan Pamuk je svoje čitaoce obradovao knjigom pod naslovom Öteki Renkler (Druge boje). Sâm naslov je mogao izazvati pomisao da je ovo djelo na neki način u vezi s prethodno objavljenim romanom. No ta je misao mogla trajati samo do čitanja podnaslova Izabrani tekstovi i jedna pripovijetka koji čitaoca obavještava da je knjiga Öteki Renkler nešto sasvim öte – drugo u odnosu na ostala Pamukova objavljena djela. Za moto knjige Öteki Renkler Pamuk je uzeo stih Šejha Galiba koji glasi Her renge boyan da renk verme – Oboji se u sve boje ali svoje boje ne odaji. Zašto onda ipak naslov Druge boje? Odgovor je dao pisac u Predgovoru ove knjige: “Moje drugo ja koje voli da razmišlja, da iznalazi rješenja i da dijeli pamet stalno podiže ruku i traži riječ. Govori mi: Ovaj politički problem čovjeka izluđuje; podijeli s nekim ljepotu ove knjige; šteta je da ne napišeš to što sada imaš u glavi. Ali, pošto sam ja sebe mudro uvjerio kako nisam stvoren da budem pametan nego da učestvujem u igri i da budem stvaralac, čak i onda kad me prevare njegovi (tog drugoga ja) ispravni zahtjevi, većinom uspijevam da ne odam svoje boje. A ova knjiga – nju čine tekstovi u kojima sam svoje boje odao.” I zaista, boje koje čitalac može naći u Pamukovoj knjizi Druge boje sasvim su drugačije od onih kojima je naslikao svoje romane.
Druge boje odaju piščeva sjećanja na djetinjstvo, na trenutke sreće, odaju kako on piše svoje romane, odaju njegova razmišljanja o književnicima i djelima koja voli, njegova lična priznanja, pritužbe, politička neslaganja, njegove stavove o kulturi i svakodnevnom životu. Tekstovi koje je sâm pisac izabrao i u ovu knjigu uvrstio govore o njegovom prijateljstvu sa kćerkom, o bajramskim posjetama, o mladalačkim dilemama i svakodnevnom životu, o piščevoj ljubavi prema filmu, o Istanbulu koji on poznaje, o njegovim ličnim ali i o društvenim strahovima. Orhan Pamuk ovdje komentira mnoge književnike i djela od Dostojevskog do Ahmeda Hamdija Tanpinara (Ahmed Hamdi Tanpča pod naslovom Pencereden Bakmak (Gledati kroz prozor). Koliko je poznato piscu ovih redova, to je jedina Pamukova do sada objavljena priča.6
Za ovaj sam prilog izabrala nekoliko tekstova iz prvoga dijela knjige Öteki Renkler koji su sabrani pod naslovom Hayat (Život).7 Tekstovi “U jednoj sobi” i “Od kako sam prestao pušiti cigarete” koje ovdje donosim u prijevodu na naš jezik, ukomponovani su zajedno sa dijelovima teksta poznatoga Putopisa Evlije Čelebije u vrlo uspješnu multimedijalnu predstavu Seyahatname (Putopis) koju izvodi Državno pozorište iz Ankare (Ankara Devlet Tiyatrosu). Ovu je predstavu naša publika imala priliku vidjeti prošle, 2002. godine u okviru programa Sarajevske zime u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Tekstove Orhana Pamuka i Evlije Čelebije u predstavi su na video-slajdovima govorili glumci Meltem Cumbul (Džumbul) i YU jednoj sobi
Pisati, to u određenom smislu znači svetiti se neproživljenom životu. Vjerovatno sam samoga sebe uvjerio u iluziju da radim, da stvaram, da postižem nešto uzvišeno. A možda na ovaj način zavaravam samoga sebe; želja da se ostavi neki spomen o životu može biti iluzija. I za ovu sam se iluziju, vjerovatno, odrekao velikoga dijela života. Ali iza ovoga postoji snažan osjećaj osvete. U mojoj glavi sasvim jasna postoji želja da se naknadno pisanjem osvetim za sve ono što od života nisam dobio, za ono što sam se od života bojao uzeti, za ono što nisam mogao željeti ili za ono što sam želio a nisam mogao postići; u meni postoji želja za pobjedom.
Meni je veoma važno da rečenice u tekstu budu uvjerljive, ali to ne znači da je iskustvo uvijek istinito. Važno mi je da sve knjige koje pišem čine cjelinu i da ta cjelina odgovara mome duhovnom životu. Ali nije važno da li se moj duhovni život napaja ispunjenim i bogatim životom. Jer ja cijeli svoj život mogu provesti u jednoj sobi. To je, naravno, gubitak za mene. Ali želim da i knjiga koju pišem bude djelo nekoga ko je cijeli život proveo u jednoj sobi. Postao sam pisac zato što sam želio takav život. Ja sam suzdržan i snebivam se kad treba da kročim u ovaj metež koji se zove život i koji čovjeka zbunjuje. A zbog te sam suzdržanosti u isto vrijeme i bojažljiv. Ja sam osoba koja ne može uživati u nekim trenucima na način i u mjeri kako to čine drugi. Uživanje u tome da se zaplovi u čamcu koji je cijelu zimu stajao na obali… I ja mogu osjetiti to uživanje ali znam da će mi nakon nekog vremena jedan glas u meni reći “idi u svoju sobu, idi u svoju sobu i maštaj”. Zbog toga ja čamac otisnem u vodu i odmah se vratim kući.
Öteki Renkler, str. 48-49
Roman i strpljenje
– nisam objavio nijedan. Tokom tih osam godina kod sebe sam razvio disciplinu na koji naško objaviti knjigu u inostranstvu, vani moje knjige odmah izaÖteki Renkler, str. 49-50
Od kako sam prestao pušiti cigarete
Prošlo je 272 dana od kako sam prestao pušiti cigarete. Mislim da sam se na to već navikao, nije mi teško kao prije i više ne mislim kako mi nedostaje jedan dio tijela. Ne, nije nestao osjećaj da mi nešto nedostaje, da mi cjelina nije cijela. Samo sam se navikao na novo stanje, tačnije prihvatio sam gorku istinu.
Ja više neću pušiti cigarete do kraja svoga života.
Ovako mislim, a onda opet kad o nečemu maštam vidim sebe kako pušim. To su ona najskrivenija i najčudnija maštanja koja krijemo i od samih sebe. I usred tog maštanja, ma šta u njemu nastojim postići, u onome najuzbudljivijem trenutku filma koji se zove maštanje, u trenutku koji se snima najvećom mogućom usporenošću vidim kako uživam u sreći sa pripaljenom cigaretom u ruci.
Eto to je bila glavna funkcija cigarete u mome životu: snimati usporenim snimkom uživanje i bol, želju i poraz, žalost i uzbuđenje, sadašnjost i budućnost; nalaziti nove puteve i prečice između kadrova usporenoga snimka koji polahko prolaze jedan za drugim. Kad izgubi ovu mogućnost, čovjek se pomalo osjeća razgolićenim. Razoružanim i bespomoćnim.
Jedanput sam sjeo u taksi, vozač je pušio cigaretu, auto je ispunio prekrasan dim. Počeo sam ga udisati.
“Izvini”, rekao je čovjek i počeo otvarati prozor.
“Nemoj”, rekoh, “neka ostane zatvoren. Ja sam prestao pušiti.”
Taj osjećaj da mi duhan nedostaje sada mi se javlja rjeđe. Samo, sada dolazi iz veće dubine.
Ponekad se iznenada sjetim da imam i drugu ličnost koju su mi uspješno potisnuli lijekovi, laži i prijetnja smrću. Ja želim biti taj drugi čovjek, onaj nekadašnji Orhan, čovjek koji puši cigaretu, on je i s vragom lakše vodio borbu.
Kad se sjetim te svoje bivše ličnosti, problem mi ne čini želja da istoga časa zapalim cigaretu. Ne osjećam hemijsku privlačnost cigarete kao što je bilo u prvo vrijeme. Ja tada poželim sebe bivšega, poželim da se vratim svojoj nekadašnjoj ličnosti kao što se poželi vrlo drag prijatelj, kao što se poželi neki lik. Kao da su mi silom odjenuli odjeću koja mi se ne sviđa, silom su od mene napravili drugoga čovjeka. Ako zapalim cigaretu, vratiću se svojoj bivšoj ličnosti i snazi noći.
I dok želim da se vratim svojoj bivšoj ličnosti, prisjećam se kao u snu da sam tada bio besmrtan. U to vrijeme ni vrijeme nije prolazilo. Kad sam pušio cigarete, bio sam toliko sretan, ili je moja nesreća bila toliko velika da sam mislio kako će sve zauvijek ostati isto. Dok sam s uživanjem pušio, svijet se uopće nije mijenjao.
Onda me uhvatio strah od smrti. Onaj čovjek što je pušio mogao je iznenada umrijeti, novine su vrlo uvjerljivo ovako pisale. Da ne bih umro, morao sam se osloboditi te ličnosti i postati neko drugi. I to sam uspio. A sada me ta ličnost koju sam napustio zajedno s vragom poziva da se vratim u one dane u kojima nema smrti i u kojima vrijeme ne prolazi.
Ne bojim se ovoga zova.
Jer, kao što vidite, ako ste njime zadovoljni, pisanje rješava sve probleme.
Öteki Renkler, str. 58-59.
Moj najljepši sat
Novine Cumhuriyet (Dkolu, ja sam noPrvi sam svoj sat počeo nositi 1965. godine kad sam imao dvanaest godina. Zamijenio sam ga 1970. godine kad je konačno postao star. Taj moj sat nije bio neke poznate marke, bio je sasvim običan. Godine 1970. kupio sam Omegu i ovaj sam sat koristio sve do 1983. I ovaj mi je treći sat Omega. Nije star. Kupila mi ga je supruga krajem 1983., nekoliko mjeseci nakon što je izašla moja knjiga Sessiz Ev (Tiha kuća).
Sat je za mene kao dio tijela. Kad ga, prije nego što počnem pisati, skidam sa ruke i stavljam na sto ispred sebe, osjećam se kao neko ko skida košulju pripremajući se da igra fudbal. Stavljanje sata na sto – posebno kad dođem izvana – liči mi na pripreme koje ima bokser prije nego što počne sa mečom. Za mene je to priprema za borbu. Isto tako mi se veoma dopada da stavljam sat na ruku kad izlazim iz kuće pošto sam pet-šest sati radio, ako mi je posao išao od ruke i ako sam dobro pisao. Tako mi ta kretnja stavljanja sata na ruku pruža osjećaj uživanja nakon postignutoga uspjeha, nakon završenoga posla. Tada ustajem od ovoga stola što ga vidite,8 uzimam ključ i novac, stavljam ih u džep i odmah izlazim vani; sat još ne stavljam, u ruci mi je; stavljam ga dok hodam trotoarom. To je moje veliko uživanje. Sve mi ovo dolazi zajedno sa osjećajem da sam uspješno završio jednu borbu.
Čovjek sam koji vodi računa o vremenu. Ako me niko ne nazove ujutro u deset i po i ne upita me “U koliko ćete sati ustati?”, ostajem u postelji obično do jedanaest i po.
Uvijek sam imao dobre odnose sa satom. Nikada mi se nije dogodilo da me obuzme onaj osjećaj “kako je vrijeme brzo prošlo!”.
Sat je nešto kao igračka, nešto što lijepo izgleda. Pogledam u krug na satu i vidim veliku i malu kazaljku kako su došle na pravo mjesto, kao da je određeno neko mjesto na koje one treba da stignu pa su upravo tu, ali ja u svojoj svijesti to “mjesto” ne označavam kao odsječak vremena. Zbog toga nikada nisam htio kupiti digitalni sat, ni sada ga ne želim. Jer digitalni mi satovi taj odsječak vremena pokazuju kao jedinice. A ovako imam priliku da vidim sliku. U mojoj se glavi javlja slika koja se odnosi na vrijeme sâmo, na to nešto što pripada metafizici.
Volim da mjerim minute.
Za mene sat nikada nije bio simbol statusa. Moj najljepši sat je onaj najstariji na koji sam se toliko bio navikao.
Kad se govori o satu, mogu reći kako sam osjećaj da se metafizičko može mjeriti, taj očaravajući osjećaj doživio u višim razredima osnovne škole kad sam počeo nositi sat. Dugo godina je za mene sat bio nešto u vezi sa zvonom koje najavljuje početak ili kraj časa.
Uvijek sam optimista kad je riječ o satu. Obično mislim kako posao koji obavim za dvanaest minuta mogu obaviti za devet minuta. Ili da posao za koji mi treba dvadeset tri minute mogu postići za sedamnaest minuta. Ali ako u ovome ne uspijem, ne obuzima me neraspoloženje.
Kad liježem u postelju, sat skidam sa ruke i stavljam ga negdje blizu. Prvo što uradim kad se probudim jeste da pogledam na sat. Moj mi je sat kao blizak prijatelj. I kad mu kaiš ostari, ja ne želim da ga promijenim. Jer je kaiš poprimio miris moje kože.
Počinjem pisati oko dvanaest i pišem do večeri. A najviše napišem navečer od dvadeset tri sata do četiri. Liježem u četiri ujutro.
Öteki Renkler, s. 59-60
Piščevo mjesto
Godine 1998. Latife Tekin9 me je zamolila da za jednu knjiPiščevo mjesto treba biti blizu mjestima koja su osunčana, ali ono mora biti u sjenci i u hladovini. Pisac treba da vidi i da osjeća mračno srce šume koja je daleko od njegovoga radnog stola. Kad ustane sa svoga mjesta i kad otvori vrata, trebalo bi da može ravno izaći vani i odmah sjesti na zemlju.
Öteki Renkler, s. 62.
Iz dnevnika koji sam vodio dok sam pisao Kara Kitap
18. juni 1987
Kupio sam ovu svesku prekjuiadi.10 İ dalje nisam imao inspiraciju da pišem, ali maloto se javlja i gubi. Ponekad romana koji upravo pišem i koji inom dogaem”.
S druge strane, ovo je u izvjesnoj mjeri i štetan osješto ih to Galib klju11) Samo, uvijek je prava patnja napisati prve reenice novoga poglavlja, osobiti prvoga poglavlja.
Vani pada kiša na šumu koja je u polumraku. Sedam je sati, jedan je od najdužih dana u godini, ali ja moram upaliti svjetiljku na svome radnom stolu. Niski, tamni oblaci, šuma, grmljavina i munje… Sirena broda na ustalasanom moru koje ne vidim. Ako za pisanje treba “romantična atmosfera” (možda samo malo), imam je više nego što želim. Možda baš zbog toga ne mogu da napišem prvu rečenicu.
Öteki Renkler, s. 62-63.
Šta sam najteže doživljavao u mladosti
Veze među ljudima uspostavljene su tako da čovjek ne može svoju dušu “položiti na sto” onakvu kakva ona doista jeste, i to osobito u mladosti. Veze su kao hodanje po konopcu na kojem svako svakoga vuče nekuda, prema nekoj ravnoteži. Dok hodate po tom konopcu, vi ne možete teški teret, veliku kutiju, kao što je vaš duhovni život, dobronamjerno otvoriti i pokazati. Ne možete reći: u ovoj kutiji imam, zapravo, mnogo istruhlih stvari ali ja ih želim s vama podijeliti. Jer bi i vas i vašu kutiju hitnuli u zrak. Isto tako, da neko drugi postupi na ovaj način, vi biste ga ismijali.
U mladosti sam najteže doživljavao to što sam na lice morao stavljati maske da bih mogao održati svoj društveni život. Svijet koji sam ja stvarao nisam mogao podastrijeti pred ljudima s kojima sam se susretao u svakodnevnom životu. Sa svijetom koji sam sebi stvarao gotovo sam se osjećao kao čovjek koji u podzemlju štampa lažni novac. Književnost me je oslobodila tog mog stanja koje je ličilo na čovjeka što u podzemlju štampa lažni novac; književnost je mene iznijela na površinu svijeta; ja sam kroz književnost iznio svoj zamišljeni svijet iz podzemlja na površinu i podijelio ga s ljudima. Drugo je pitanje koliko smo se uspjeli razumjeti.
Öteki Renkler, s. 64.


Bilješke:
1 Ovaj je roman preveden na hrvatski jezik sa engleskog pod naslovom Bijeli zamak (preveo Marinko Raos). Osim ovoga, našoj je čitalačkoj publici dostupan i prijevod istoga romana na srpski jezik, ovaj put pod naslovom Bijela tvrđava (preveo Ivan Panović). Ranije je u Odjeku (Sarajevo 2000, broj 3-4) objavljen prijevod jednoga dijela ovoga romana koji je sačinila Amina Šiljak-Jesenković.
2 Amina Šiljak-Jesenković priredila je i prijevod jednoga dijela romana Kara Kitap, objavljeno također u Odjeku, Sarajevo 2000, broj 3-4.
3 Ovaj je prilog već bio pripremljen kad se pojavio, na žalost, neuspješan prijevod sa turskoga na bosanski jezik romana Yeni Hayat. Osvrt na taj prijevod ostavljam za drugu priliku.
4 Čitaoci Odjeka imali su priliku pročitati odlomak iz ovoga romana koji su sa turskoga na hrvatski jezik preveli Ekrem Čaušević i Marta Andrić. (Sarajevo 2002, broj 3-4).
5 Šejh Galib (1757-1799) jedan je od najvećih pjesnika divanske poezije. Rođen u Istanbulu u porodici u kojoj je već bilo pjesnika vrlo je mlad počeo pisati stihove. Cjelovit divan poezije imao je već sa dvadeset četiri godine, a u dvadeset šestoj godini života završio je svoje remek djelo Hüsn ü Aşk. Ovim je djelom stekao slavu najvećega pjesnika svoga doba.
6 Pripovijetku Gledati kroz prozor prevela sam na naš jezik i uvrstila je u knjigu koju priređujem kao jedan izbor dužih priča iz turske književnosti.
7 Jedan tekst pod naslovom Šîrînina zbunjenost iz drugoga dijela ove knjige u kojem Orhan Pamuk govori o umjetnosti pisanja romana prevela sam i objavila u časopisu Lica. (Sarajevo 2002, god. VII, broj 1-3.)
8 Pisac misli na radni sto koji je naslikan na koricama knjige Öteki Renkler (Druge boje). Na slici je sto i na njemu notes sa ispisanim tekstom na turskom jeziku, na notesu otvoreno pero, piščeve naočari i sat, dvije olovke, šoljica sa kafom, jedan dokument koji bi mogao biti putna isprava, jedna stara knjiga i otvorena pošta.
9 Latife Tekin rođena je 1957. godine u okolini Kajserija, a od svoje devete godine živi u Istanbulu. Osobenim stilom stekla je svoje mjesto u turskoj književnosti devedesetih godina. Romani Latife Tekin prevođeni su na više jezika. Kod nas je u Odjeku (Sarajevo 2000, broj 1-2) objavljena jedna njena priča iz zbirke Berci Kristin Cöp Masallar u prijevodu Sabine Bakšić.
10 Jedno od četiri prinčevska ostrva u Mramornom moru u blizini Istanbula.
11 Pisac ovdje kao primjer navodi scenu iz romana Kara Kitap. Ovako počinje prvo poglavlje pod naslovom Hayalet Ev u drugom dijelu ovoga romana. Sudeći po ovome zapisu u dnevniku, prvobitno je pisac namjeravao roman započeti ovom slikom.