Ljeto - jesen - zima 2003

  ZNANOST IZMEĐU ISTINE I NALAZA SUBJEKTIVNOG
  ZNANSTVENIKA
  Amila ŠLJIVO
 
 
Osvrt na knjigu poznatog hrvatskog istraživača i sveučilišnog profesora Miroslava Vujevića izložit ćemo u znaku Lecove izreke da je istini najteže u vrijeme kad sve može biti istina, koju je i sam autor koristio kao moto 10. poglavlja ove svoje istraživačke studije pod naslovom “Problemi istine u hrvatskoj znanosti i javnoj komunikaciji”. Razlozi za takav pristup, vjerujemo, bit će sasvim prepoznatljivi nešto kasnije.
Inače, knjiga “Politička i medijska kultura u Hrvatskoj”, kako je istaknuto i u njenom Predgovoru, nastala je kao rezultat istraživanja u okviru projekta pod naslovom “Odrednice političkog ponašanja na našim prostorima” započetog i izvedenog još u vrijeme ratnih događaja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a finansiralo ga je Ministarstvo znanosti i tehnologije hrvatske vlade.
Motiv za predstavljanje bosanskoj intelektualnoj javnosti rezultata ovog istraživanja i zaključaka izvedenih na osnovu njih sadržan je ponajprije u činjenici našeg istraživačkog interesovanja za probleme medijske i političke kulture, a potom i u potrebi odavanja priznanja autorima iz Hrvatske što su se posredstvom znanstvenih istraživanja u teškim vremenima pozabavili istraživanjem odnosa u zajednici još dok se ona utemeljivala kao samostalna i suverena, ali i kao demokratska država i društvo (u tranziciji), pa i u činjenici prepoznavanja srodnog iskustva o bliskoj prošlosti i zajedničkog interesa u procesu preobrazbe država Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nakon raspada SFR Jugoslavije, neovisno o nekim akcentima za koje se može reći da su neočekivani.
Ova knjiga sastavljena je u osnovi od dva dijela u okviru kojih se razmatra veliki broj pitanja iz oblasti politike, kulture, medija i javnog komuniciranja u Hrvatskoj, ali i šire. To su: I Politička kultura u Hrvatskoj i II Medijska kultura u Hrvatskoj. Treba odmah reći da je istraživanje dr. Vujevića seriozno osmišljeno, metodološki postavljeno s preciznim ciljem, a istraživački rezultati su izloženi veoma jasno i pregledno. U tom smislu ova knjiga može poslužiti kao istraživački model u oblasti društvenih znanosti, posebno znanstvenog istraživanja sfere javnog komuniciranja u konkretnom kulturnom (nacionalnom) miljeu.
Prvi dio knjige predstavlja izraz autorovog razumijevanja i saznanja o fenomenu kulture uopće i političke kulture posebno kao ambijentu egzistencije načina komuniciranja i izgradnje drugih bitnih socijalnih odnosa u hrvatskom društvu, na podlozi ideje o razvoju nacionalne države u procesu urušavanja socijalističke Jugoslavije i godinama nakon rata.
U tom sklopu autor obrađuje sljedeće teme:
• Pojam kulture i političke kulture,
• Nacionalna identifikacija u Hrvatskoj,
• Politička identifikacija, participacija i odnos prema vlasti,
• Politička kultura i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini,
• Vjerske norme u domovinskom ratu,
• Politička tolerancija - pojam i mjerenje,
• Odnos Hrvata prema drugim narodima,
• Obrazovanje i politička kultura,
• Znanost i politička kultura i
• Problemi istine u hrvatskoj znanosti i javnoj komunikaciji.

Budući da je knjiga većeg obima (233 stranice, veći format) ovdje ćemo se posebno osvrnuti na svega dva pitanja ne samo stoga što se ona u bitnome tiču Bosne i Hercegovine, već i zbog načina njihovog razumijevanja. To su pitanja o političkoj kulturi i ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i odnosu Hrvata prema drugim narodima. Uz to, u okviru ovog, po sadržaju i opsegu, kao i prema načinu znanstvenog uopćavanja, značajnijeg i opsežnijeg dijela rada, pored ostalog, posebno se čine zanimljivim ona mjesta koja se tiču rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Naime, dr. Vujević kao polazište za razumijevanje odnosa među narodima ex Jugoslavije, pa i konflikta, uzima pojam nacionalne identifikacije, preuzimajući mišljenje američkog autora Verbe koji nacionalnu identifikaciju razumije u skladu sa situacijom u kojoj se nalazi država, pa je izjednačuje sa državom, dok se u Europi, pa i na Balkanu države pretežno zasnivaju na nacionalnom načelu (str. 40.) Stoga identifikaciju, po našem sudu, ispravno dalje shvaća kao “domoljublje” u kulturi Amerike, a identifikaciju u Europi poima dvostruko: a) kao identifikaciju s narodom (“rodoljublje”) i b) identifikaciju s državom (“domoljublje”) (str. 40.) i u tome gotovo da nema ničeg odveć spornog. Takvi su i Europa i Balkan. Međutim, metodološki gledano, ovakav pristup autor je odobrao s naročitim ciljem, tj. da bi mu poslužio da svoje zaključke kao zaključke hrvatskog nacionalnog znanstvenika izloži u svjetlu europske i balkanske rascijepljenosti identiteta (na domoljublje i rodoljublje) i ustvrdi da je na Hrvatsku izvršena agresija, te da je Srbija i u Bosni i Hercegovini bila agresor, ali da su se u okviru tog rata događala još dva rata od kojih se učešće Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini ne može smatrati agresijom, već građanskim ratom, jer su se bosanski Hrvati identifikovali sa hrvatskim narodom u cjelini, odnosno Hrvati iz Hrvatske identifikovali su se sa Hrvatima iz Bosne i Hercegovine i to je bio rat motiviran, pored ostalog, i rodoljubljem. S druge strane, autor svoj zaključak, da su se u okviru osvajačkog rata u Bosni i Hercegovini dogodila i dva građanska rata, dalje razvija pa kaže: “I Muslimani Zapadne Bosne suprotstavljali su se ideji unitarne države koju su zastupali Muslimani centralne Bosne. (Pitanje je gdje i kada?) To dovodi do građanskog rata među Muslimanima”. (str.55.) Ovakav zaključak ne samo da relativizira velikosrpsku, a potom i velikohrvatsku osvajačku ambiciju da se ratom podijeli Bosna po cijeni koja je poznata (genocid nad Bošnjacima), već u bitnome pretendira da u potpunosti stvar agresije i rata locira u nepostojeći politički koncept unitarne države Muslimana. Pored toga, on zaključuje da su razlike u kulturi utjecale na “intenzitet ratnog sukoba” (str. 55.) što može biti predmet znanstvene tvrdnje, ali izostavlja da u analizu uvede ona iskustva i činjenice koje govore da kulturni elementi bosanskih naroda nisu uzroci sukoba, već momenat zloupotrebe kulture i religije od strane političkih centara koji su iz Srbije (SR Jugoslavije) i Hrvatske odlučivali i dozirali intenzitet sukoba. Stoga postavljamo pitanje: Zar upravo sada u procesu povratka prognanog stanovništva, iskustva komšiluka, tradicije u dobrosusjedstvu, pa i srodnosti u određenim elementima kulture i ponašanja nisu vezivno tkivo koje ostavlja mogućnost rekonstrukcije društvenog života u Bosni i Hercegovini kao zajedničkoj državi? Ustvari, pitanje je da li kultura uopće univerzalno sublimira u sebe sadržaj političke kulture ili politička kultura u vrijeme rata predstavlja poraz kulture jednog etnosa. To su pitanja na koja ovaj autor ne daje odgovor kako bi njegovi zaključci bili u skladu s vladajućim političkim ambicijama Hrvatske i Hrvata iz vremena režima Franje Tuđmana, kada su se i odvijali ratni sukobi i provodilo ovo znanstveno istraživanje. Pa i kad ga razumijemo u smislu stava o rodoljublju, ono, s obzirom na karakter znanosti kojoj pripada, na ovaj način gubi svoj humanistički karakter, a zadobija ideološko značenje.
Drugi momenat koji izdvajamo kao posebno karakterističan u prvom dijelu Vujevićeve istraživačke studije tiče se intrpretacije istraživačkih rezultata (tj. njihovog predstavljanja) o odnosu Hrvata prema drugim narodima (str. 98-101.). Na prvi pogled ovom problemu nije dat veliki značaj. Međutim, kako je u biti riječ o stavovima koji na ovim prostorima imaju posebno značenje, važnost tog dijela istraživanja smatramo posebnim.
Početna autorova tvrdnja da su “demokratske promjene u bivšoj Jugoslaviji dovele do njenog raspada”, te da su Srbi silom pokušali omesti osamostaljenje naroda koji nisu željeli živjeti u okviru Jugoslavije (str. 98.) kao metodološka pretpostavka za ispitivanje stavova Hrvata o drugima na uzorku od 772 ispitanika jeste sloboda i pravo autora na takav pristup, ali je upitno to šta je presudno utjecalo na raspad SFR Jugoslavije. Po našem mišljenju prije je tu riječ o odbacivanju radikalne velikosrpske ideje od strane tadašnjih relativno osamostaljenih republičkih SK koja se razvila u okviru tzv. komunističke, kasnije Socijalističke partije Srbije i režima Slobodana Miloševića i bijeg ex-jugoslavenskih naroda od takvog koncepta preobrazbe Jugoslavije. Slovenija i Makedonija bile su, istina, na različite načine pošteđene od rata, ali i u značajnoj mjeri, opet na različit način, izvan direktnog Miloševićevog agresivnog plana, pa i dijelom stoga što su njihovi narodi bili izvan bivšeg zajedničkog (hrvatskosrpskog ili srpskohrvatskog) jezika, pa tako i izvan ozbiljnije ratne opcije. Ustvari, Milošević, kao simbol cijelog tog pokreta, nije uopće zatajio da ima namjeru ratom integrirati u Srbiju sve krajeve gdje žive Srbi pod parolom očuvanja Jugoslavije koja je imala međunarodnu reputaciju komunističke, ali priznate države. Odabrano polazište navelo je autora da preko stavova 772 ispitanika iz Hrvatske ispita stavove o Hrvatima, Srbima, Slovencima i Muslimanima, odnosno o njihovoj miroljubivosti, hrabrosti, poštenju, jakosti, kulturi, iskrenosti, marljivosti i blagosti, posredstvom “semantičkog diferencijala”. (Dr. Vujević je po temeljnom obrazovanju psiholog.) Rezultati su pokazali negativan stav Hrvata prema 1. Srbima, a potom i 2. prema Muslimanima. Autor, naime, kaže: “Narode možemo definirati i po dominantnim obilježjima. Dominantne ocjene Hrvata su: kulturni i nedovoljno jaki, Slovenaca: marljivi, nepošteni i neiskreni, Muslimana: slabi, neiskreni, lijeni i nekulturni, a Srba: ratoborni, grubi, neiskreni i nepošteni”. (str. 100.) Muslimani su dakle, nekulturni. Ovakvo istraživanje i nalazi u ratnoj 1993. godini još se i mogu razumjeti, ali njihovo publiciranje 2001. godine bez korekcija ili barem isticanja određene rezerve humanističkog intelektualca prema stavovima malog broja ljudi, pa makar to bilo i u korist veličanja rodoljublja, u biti šteti koliko znanosti, toliko i razvoju međususjedskih odnosa susjednih naroda i država. Podvlačim, riječ je o znanstveniku i njegovom znanstvenom djelu koje privlači pažnju.
Drugi dio knjige odnosi se na medijsku kulturu u Hrvatskoj i obrađuje sljedeća pitanja:
• Pojam medijske kulture,
• Javnost - pojam i mjerenje,
• Javno informiranje i komuniciranje,
• Kulturno zaostajanje u hrvatskom novinarstvu,
• Tolerancija nastupa u hrvatskim medijima,
• Razumijevanje poruke - pojam i mjerenje,
• Javni mediji i škola,
• Profesija i politika u medijima i
• Javno komuniciranje i istraživanje.

Već sam sadržaj drugog dijela upućuje na specifično područje socijalnoga života kojemu se u posljednjim decenijama u svijetu pridaje ogroman značaj. U društvima u tranziciji kojima pripada i hrvatsko, razvoju medija i medijske kulture daje se veliki značaj, posebno zbog potrebe demokratskog razvoja kojemu ima doprinijeti i tzv. dvosmjerno komuniciranje zbog čega se govori o novom momentu medijske kulture. Autor kaže: “... u demokraciji su osigurane društvene pretpostavke za dvosmjerno informiranje-komuniciranje, od vlasti prema narodu i od naroda prema vlasti”.(str. 158.) Upravo takav dvosmjerni proces znak je novog sadržaja kulture kojom se dalje potiče tolerancija, obrazovanje za demokraciju, oblikuju funkcije medija itd.
Ovdje ćemo se dalje pozabaviti također samo sa dva pitanja za koja držimo da su od interesa za bosansku znanstvenu javnost: 1. Tolerancija nastupa u hrvatskim medijima i 2. Sloboda i profesionalizacija medija. Istina, nalazi ovog dijela istraživanja neće biti posebno kritički valorizirani, već samo dijelom označeni kao primjer potrebe za permanentnim znanstvenim traganjem u cilju razvoja profesionalizma u novinarstvu i poticaja za njegovu etičnost.
Autor je, naime, polazio od pretpostavke nedovoljnog prisustva tolerancije prilikom nastupa političara u javnim medijima, pa kaže: “Rezultati pokazuju suprotno, tako da se u Hrvatskoj radi o ‘paradoksu tolerancije’. Zbog velike tolerancije sredstva javnog komuniciranja obiluju prilozima koji govore o nedovoljnoj slobodi u medijima, o postupcima političara za koje bi netko morao odgovarati”. (str. 173.) Ovdje je ponajprije zanimljiv ovaj “paradoks tolerancije”. U komunikološkim znanostima to nije sasvim nepoznat pojam, ali u novinarstvu ovih prostora nije dovoljno objašnjavan, posebno iz onog kuta gledanja iz kojeg se sagledavaju odnosi medija i političara, političara i medija i slobode kao pretpostavke za obostrani odgovoran odnos. U zemljama u tranziciji, pa i medijima i javnosti uopće koji svakodnevno doživljavaju svoj razvoj i transformaciju ovo pitanje je od naročitog interesa za znanost o komuniciranju jer je njena bitna funkcija da utječe na razvoj kako tolerancije, tako i slobode. Autor dalje ističe: “Prema tome, sadašnja sloboda medija omogućuje političku slobodu izbora između vladinih i oporbenih medija. Politička sloboda unutar vladinih i unutar oporbenih medija mnogo je manja. U vladinim je medijima sloboda veća nego u oporbenima”.(str. 201.)
Što se profesionalizma medija i novinara tiče, autor s pravom upozorava na probleme relativnosti istine, poželjne vijesti i komentara, odnosno očekivanog i neočekivanog pristupa medija ili novinara i sl. To su, reklo bi se, pitanja koja izazivaju permanentan istraživački interes na duži rok i u svakom društvu se koncentrišu oko pitanja vlasti, političke vlasti, elita, liderstva, moći, utjecaja itd.
U cjelini gledano, knjiga autora Miroslava Vujevića “Politička i medijska kultura u Hrvatskoj” dijeli sudbinu jedne prilično bogate (za to vrijeme i vrlo kararakteristične) književnosti koja ima sebi srodne (objavljene i neobjavljene) istraživačke projekte i knjige diljem država ex Jugoslavije. Njihova je patriotska dimenzija sasvim razumljiva. Međutim, postavlja se veoma ozbiljno pitanje pomaka iz patriotskog (reklo bi se, pomalo romantičarskog i subjektivnog uklona posve nacionaliziranog znanstvenika) ka novom cilju - objektivnosti u znanosti. Taj pomak je nužan u teorijskom ali i u praktičnom smislu da bi bio označen kao iskorak u perspektivu istraživanja novih odnosa među kulturama. Upravo u tom smislu pitanja koja smo problematizirali vezano za izlaganje i interpretaciju određenih nalaza iz prvog dijela knjige upozoravaju znanstvenike na analizu literature nastale u vrijeme agresije i rata i ispitivanje njihove znanstvene validnosti danas.
Pa i neovisno o tome koliko su nalazi i zaključci dr. Vujevića upitni, odnosno objektivni, ovom autoru treba na neki način odati priznanje što je u dijelu svoje knjige koji smo analizirali jasno saopćio poruku i time označio problem subjektivnog u znanosti o društvu, posebno porukom koja može biti i neistinita i izrazito neprijatna, ali koja ima svoje značenje. Ta poruka je važna Bošnjacima koje prati veoma tragična prošlost, ali i obaveza sagledavanja vrijednosti i značaja svoje kulture, koliko za sebe, toliko i za susjede koji su je s vremena na vrijeme poricali i s izvjesnim otporom doživljavali i još uvijek doživljavaju, neovisno o tome kako su i u kojem slučaju procjenjivali njene vrednote. Dakle, ovdje naglašavamo posebno odvažnost autora za jasnu poruku, iako ju je bilo poprilično neugodno i sa strpljenjem pročitati. Ako se tome doda da stavovi izgrađeni u okviru jedne zajednice, kako kaže i sam autor, mogu trajati veoma dugo, onda je ovaj jasno saopćen istraživački nalaz o drugim narodima dovoljan razlog da se znanstveno propita njegova objektivnost u uvjetima mira, pa i na reprezentativnijem uzorku. No, ipak se valja zapitati: Da li je iz pozicije druge i drugačije kulture kulturu nekog drugog naroda moguće ocijeniti negativno, odnosno da li je na bazi stavova relativno malog broja ljudi moguće zaključiti da je neki narod nekulturan. Autor doduše ima objašnjenje za to pa kaže: “Hrvati su za svoju samostalnu državu i imaju negativan odnos prema onima koji su ih u tome ometali. Iz rezultata semantičkog diferencijala vidi se da su Hrvati u svim dimenzijama bolje ocjenjivali narode bliže zapadnim zemljama. Stoga nije čudo što se opiru balkanskim, a izražavaju spremnost srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim integracijama”.(str. 101.) Valja priznati da brojna iskustva Balkana i sa Balkana nisu respektabilna, ali da svaki narod, pa i onaj sa Balkana ili Zapadne Europe, jeste narod po tome što posjeduje i baštini svoju kulturu koja se respektira u mjeri u kojoj se uopće respektira jedan narod kao posebnost.
Nažalost, malo je objektivnih pristupa u analizama odnosa među narodima bivše Jugoslavije i u tom smislu nije samo bosansko iskustvo negativno, odnosno nije balkansko neuvažavanje njegovo ekskluzivno iskustvo. To je ipak, reklo bi se, globalno iskustvo. Ali, zar se ne radi o tome da se narodi konačno međusobno uvaže i razumiju u potpunoj koegzistenciji i respektu njihove kulture. Pa i pored toga što je osam godina nakon rata teško bilo kome, pa i znanstveniku kakav je dr. Vujević, dokazati da Bošnjaci nisu ometali Hrvate u procesu osamostaljenja države Hrvatske, valja na to upozoravati. Dakle, istina je da su Bošnjaci i drugi Bosanci vodili ogorčenu borbu ali za očuvanje svoje zajedničke države Bosne i Hercegovine suprotno interesima režima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, pa i aktualnog osuđenika za ratne zločine Fikreta Abdića, inače njihovog saveznika iz tog vremena.