Ljeto - jesen - zima 2003

  FILOZOFIJA ISKUSTVA U PUTU RADA NA FENOMENIMA
  Samir ARNAUTOVIĆ
 
 
Šta je to ‘filozofija iskustva’? Da li se ovdje radi o nekom novom empirističkom pristupu ili o nekoj novoj filozofiji. Ili ni o jednoj od ove dvije mogućnosti, već o novom načinu razumijevanja iskustva i filozofije u kojem više ni iskustvo ni filozofija ne mogu biti shvaćani na način na koji su do sada pojmljeni? Na koji se to način, da li i kako drugačiji, filozofija bavi iskustvom, tematizira ga i otvara kao pitanje i problem u novom vremenu?
Bernhard Waldenfels će pokazati kako iskustvo danas više nije mogućno uzimati u smislu nekog naprosto osjetilnog iskustva, jednako kao ni u smislu eksplikacije nekih transcendentalnih pretpostavki koje u regiji osjetilnog potvrđujemo. Iskustvo je više nego osjetilnost i naprosto doživljajna sfera života. Ono se mora razumijevati u smislu određenosti jednom, uvjetno rečeno, predpoviješću, ali se ne smije svoditi na područje transcendentalnog1. Filozofija ovdje jasno pokazuje jednu novu formu preobraženosti, iskazuje značenja nove faze transformacije i novih konotacija diskursa u kojem se odvija filozofijsko mišljenje.
Razumijevanje značenja koje iskustvo danas ima u filozofiji, osobito u fenomenologiji, iz cjelovitog uvida u literaturu, upućuje na razmatranje ovog problema u relaciji Husserl-Waldenfels, gdje se shvatanje iskustva pojavljuje izvan forme definitornosti. To se već u samom početnom impulsu fenomenologije, izraženom u “Sachen selbst”, naznačuje kao otvoreno razmatranje, kao neka vrsta “beskonačnog približavanja” (Frank), u kojem se iskustvo pojavljuje kao osnovna forma naše odnošajnosti sa svijetom. Waldenfels će pokazati kako, ustvari, nikada nemamo posla s jednim iskustvom, kako ono nikada nije jednoznačno dato i kako se uvijek radi o isprepletenosti različnih sfera životnog svijeta preko čijih fenomena tek možemo naznačiti to što iskustvo predstavlja u jednom određenom smislu razmatranja.
U tom smislu Waldenfels navodi Diltheya, potcrtavajući njegov stav “empirija nije empirizam”, htijući jasno naglasiti da, kada govorimo o iskustvu, ne govorimo više niti o njegovoj jednostrano spoznajnoj funkciji, niti o jednostranosti čuvstvenog za koju se ono često veže. Govorimo uvijek o sferi odnošajnosti sa svijetom, gdje se “fenomenologija jednog razlomljenog iskustva grupira (se) u dva lajtmotiva, koji se daju označiti kao pathos i distanca”2. Iskustvo već odavno zahvaća u sve sfere žeivotnog svijeta, o njemu nije mogućno govoriti ako se nemaju u vidu različni aspekti povijesti mišljenja, od najranijeg pitanja o duši do suvremenih psiholoških istraživanja, od najranijeg pitanja o mogućnosti spoznaje do kognitivno-znanstvenih istraživanja, od pitanja o bitku u najranijoj fazi filozofije, do problema moderne tehnike i tehnologije na početku 21. stoljeća.
Drugim riječima, iskustvo se ovdje pojavljuje kao referentno mjesto cijele povijesti filozofije, u krajnjem, i povijesti cjelokupne moderne kulture. To Waldenfels jasno naglašava već i u izboru tekstova za Arbeit an den Phänomenen Edmunda Husserla, pokazujući da je problem njegove filozofije od Logische Untersuchungen preko Cartesianische Meditationen, do Krisis, određen raspravom o iskustvu, i da se ovaj problem, u različnim načinima, pojavljuje kao neka vrsta mjesta na kojem treba tražiti mogućno ishodište filozofije iz tradicionalnih razmatranja metafizike.
Upravo radi mogućnosti jednog novog mišljenja, radi mogućnosti da se iskustvo filozofije dovede u polje novog i na taj način samo proširi, potrebno je razmotriti odrednice Husserlove fenomenologije, ali razmotriti ih na način koji osvjetljava i ono što u filozofiji slijedi poslije Husserla. Čini se da ovdje stoji osnovno nastojanje ovog Waldenfelsovog izbora.
Skoro da se može reći kako Waldenfelsov stav iz Einführung in die Phänomenologie: “fenomenologija je ili filozofija iskustva, ili ništa”, ima značaj odlučnog stava za noviju fenomenologiju. To, naravno, ne znači da se sada treba okrenuti nekom iskustvenom polju razmatranja i premjeravanja svega što određuje zbilju. Ovdje se radi o tome da je tradiciju filozofije potrebno čitati u značenjima koja su određena iskustvom, u onim značenjima, dakle, koja pokazuju, kako on kaže, da ne postoji čista filozofija koja je velika. Drugim riječima, filozofija je u svim svojim nastojanjima, onda kada je imala svoje ‘zvjezdane trenutke’ i epohe, uvijek na neki način bila određena iskustvom.
Ovakav stav Waldenfels nalazi kod Kanta, odnosno, preciznije rečeno, on na ovom pravcu čitanja Kantove transcendentalne filozofije insistira. Husserl je mjesto na kojem se ovakva nastojanja kod Kanta, odnosno u nasljeđu njegove filozofije, jasno iščitavaju. Waldenfels ih želi pokazati, usporediti i naznačiti njihove povijesno-filozofijske perspektive. Primjerice: “Potencirajuće iskustvo, u kojem ovo osnovno iskustvo samo sebe iskazuje, Husserl imenuje transcendentalnim iskustvom, i on ga razumijeva kao transcendentalno samoiskustvo”3. Waldenfels pokazuje da se ovakva pitanja i potreba za ovakvim pristupom i čitanjem ne samo Husserla, ne iskazuje kao neko puko teorijsko htijenje, nego nametnuti zahtjev koji dolazi iz sfere životnog svijeta, u krajnjem iskustva modernog svijeta čije je razumijevanje imperativ svake djalatnosti u strateškom smislu.
Značenja koja iskustvo može imati u jednoj recepciji moderne stoga jesu u izvjesnom smislu od odlučnog značaja za čitanje cjelokupne ove tradicije. Povijest filozofije, uzeta kao polazište povijesti modernog mišljenja, odatle je shvaćena u kontekstu u kojem je značenjska osnova smisla svakog perioda promjenjiva i podliježe stalnim kritičkim razmatranjima. To znači da nema jedne povijesti, da uvijek imamo posla sa mišljenjem fenomena u pluralitetu i interpretacijama filozofije u pluralnim značenjima i da niti jedno od tih značenja nije definitivno dovršeno. Ovdje se potencijalitet otvorenog mišljenja pojavljuje u jednom ‘sigurnom značenju’, gdje je filozofijska tradicija shvaćena kao polje mogućnosti i neprekidnog dešavanja.
Sama se povijest filozofije, pritom, razumijeva iz njenog “samodešavanja” iz unutarnjeg poticaja tokova mišljenja koji pokazuje da je povijest filozofije prije svega određena vlastitim nastojanjima. Ali ova se nastojanja nikako ne smiju shvatiti kao odvojena od svijeta, kao čisto stanje egzistencije ili kao, u bilo kojem smislu, um koji postoji za sebe. Ovdje se radi o temeljnom iskustvu filozofije, radi se o iskustvu svijeta koje je, u vlastitim poticajima, određeno sobom. Sve to pokazuje da je mišljenje određeno ‘izvanjskim’, ali na onaj način u kojem tu izvanjskost prepoznaje kao sebi pripadnu, u kojoj se nalazi ne u potčinjavanju zbilje sebi, nego razumijevanju sebe iz zbilje. “Samoiskustvo, samokonstitucija, samoizlaganje i slična refleksivna preobraženja općenito nude više zagonetku nego rješenja. ‘Apsolutni početak’ jednog ‘čistog iskustva’, tada bi bio sustignut, jer ono što se pokazuje, potpuno, a ipak kao sebi samom pokazano, a da mu se ne pridodaje nešto što bi relativiralo i kontaminiralo ovu sopstvenost. Ovo govori da se ‘beskonačno polje transcendentalnog iskustva’ (vgl. Hua I, S. 69) koncentrira i kondenzira u jednom ‘okretu’ čiste samosuvremenosti, koja nije ponovno prepoznata na drugoj strani. Put ka ovoj ‘posljednjoj krajnosti’ za Husserla vodi ka jednoj filozofskoj arheologiji (Hua VIII, S. 29), koja slobodno postavlja sloj po sloj, odstranjujući ljusku, odaljavajući omraženost, otkučujući odloženost.”4 Waldenfels na ovom putu vidi zadaću povijesnofilozofijskih razmatranja, koja nemaju više potrebu da prelaze granice iskustva shvaćenog u jednom novom značenju. Može se reći da Husserlovu fenomenološku redukciju Waldenfels shvata u jednom proširenom smislu, gdje ona pomaže i podstiče razumijevanje kako filozofije, tako i fenomena modernog svijeta, u njihovom razumijevanju u samokretanju i samoopstojnosti. Time se otvara kod Husserla tek otvoreno nastojanje razumijevanja životnog svijeta.
‘Rad na fenomenima’ na taj način jeste izraz za razumijevanje životnog svijeta, za preispitivanje odrednica značenja u kojima fenomene razumijevamo kao realitete zbilje u kojoj se odvijaju životni tokovi. Tada govor o suvremenosti, o onome što nas zbiljski određuje, znači govor o diferencijama, refleksijama, znakovima i značenjima u kojima se stvarno krećemo.
Zato otvoriti pitanje iskustva znači razumjeti ovo kao stvarni element koji sudjeluje na izravan način u svim elementima životnosti. Rad na fenomenima u tom smislu podrazumijeva neprekidno transformiranje iskustva, neprekidne dinamičke promjene u kojima se iskustveni uvidi, kao stvarni uvidi znanosti i filozofije, neprekidno mijenjaju i ne ostaju na nekom pravcu nepromjenjivog kontinuiteta. Rad na fenomenima znači neprekidno dovođenje u pitanje iskustva koje je već stečeno, neprekidno stvaranje novih uvida u kojima se iskustvo stalno revidira kroz samo sebe. Ovdje se više ne radi o pitanju spoznaje, nije više samo stvar metodoloških obrazaca i mjera koje je potrebno provesti da bi se došlo do nekog realiteta, već se upravo radi o tome da se stavovi koji su naizgled subjektivni, ili čak koji i nemaju drugu do subjektivnu dimenziju, u određenim uvjetima, s obzirom na njihov značaj, shvate kao krajnje realni.
Waldenfels ovo kod Husserla ima posebno u vidu kada se radi o Krisis i Cartesianische Meditationen, gdje se spoznajnoteorijski stavovi, koji zahvataju u sferu subjektivnog ili objektivnog, shvataju u dubini njihove suprotnosti kao zbiljski realni. Tako, primjerice, kada govori o pra-Ja, Waldenfels kod Husserla čita jedan fenomen koji dalekosežno određuje odnose u životnom svijetu. To se pra-Ja pojavljuje ne više samo kao neko čisto stanje, nego kao jedan motiv ili jedna instanca koja se zacrtava u značenjima realnog dosezanja kroz životne odnose. Iz toga onda proističu i određene relacije koje reflektiraju na tjelesno u smislu fizičkog tijela (Körper), gdje se u jednom metaforičkom značenju stvari realiziraju kroz određeni proces.
Stvar filozofije jeste upravo razumjeti ove procese, razumjeti put na kojem se jedno apstraktno značenje pojavljuje u svojstvu realnog fenomena. To je ono što spada u zadaću rada na fenomenima, odakle se razvija fenomenologija iskustva. Filozofija time, kroz vlastitu tradiciju, odgovara na pitanja koja joj postavlja život u modernom svijetu i gdje se kao zbiljski realiteti pojavljuju značenja. Fenomenologija na taj način pokazuje da “fenomenima pripada granica i prag oznake stvari, koje djeluju tako da ono što se ne pokazuje, na jedan način ipak sebe pokazuje kao skrito, nevidljivo, strano, daleko, nebitno, zastranjeno i isključeno”5. Zadaća fenomenologije i jeste razumjeti svijet s obzirom na neku vrstu njegove zakritosti, to je ona zadaća na koju upozorava još Heraklit, a s kojom je filozofija uvijek na neki način računala. Glavni zadatak, u tom smislu, postaje razumijevanje znakova i značenja u fenomenima kao takvim.
I tu će Waldenfels još ranije pokazati da je Husserlov značaj za suvremenu fenomenologiju nemjerljiv, odnosno da je značenje fenomenologije u današnjem smislu otvoreno već kod njega. “Ono što Husserl imenuje fenomenologijom, znači kretanje nazad onome što se pokazuje, na vrstu i način kako se pokazuje … Eidetska redukcija u ovoj vezi znači povratak one realne ili fiktivne datosti i davanje na njihov eidos, njihovu bit, koja kao temeljno postavljena široko u samom iskustvu fungira i strukturu normi, tako što, jer slušamo jedan visoki C, opaža kružni oblik ili ponovno spoznaje jednu vrstu gradnje.”6 Fenomenologija dekonstruirajući fenomen otvara značenja onog što je bilo shvatano kao njegova konstrukcija i konstitucija u kojoj se uzdizao u jednu potpunu autonomnost. Ovdje ova autonomnost istovremeno biva i dovedena u pitanje i postavljena u jedan novi smisao.
Waldenfels na ovom pravcu pokazuje kako fenomeni “nude dalekosežno suvišak mogućnosti”, koje se ostvaruju u interpretaciji onog što se ne pojavljuje transparentno i što stoji kao zakritost fenomena. Ovdje i fikcija postaje shvatljiva u jednom realnom značenju u kojem je smisao njenog razumijevanja nađen ne u nekoj vrsti manipulativnog odnošenja, nego u razumijevanju realiteta koji nosi sa sobom. Rad na fenomenima je tako ustvari polazišno mjesto jedne filozofije iskustva, ona filozofije koja iskustvo shvata iz pretpostavki njegovog nastanka i gdje ono nikada nije razumljeno kao puko osjetilno opažanje.
Smisao filozofijskog postavljanja pitanja tako se pomjera u onu sferu u kojoj “će pitanje da li želimo život u radosti ili ovu želimo izabrati u životu, biti ostavljeno otvorenim”7, ono će postaviti stvar odabira, a ne znanstvenog zapitivanja u odgonetanju krajnjih svrha postojanja. Fenomenologija i želi pokazati da te krajnje svrhe iz same stvari nije mogućno izvesti, odnosno da su same stvari upućene i upućuju na otvorenost. Stoga njen diskurs jeste diskurs pluraliteta, višeznačnosti i polivalencije u razumijevanju.
Fenomenologija stoga mora biti jedna vrsta arheologije, istraživanja koje kopa po slojevima. Jedna od glavnih njenih zadaća jeste diferencirati ove slojeve, odrediti ih u njihovom zasebnom i međuodnosnom značenju. Ta se međuodnosnost uspostavlja kao poredak, s kojim jedino možemo sagledati nešto što se pojavljuje kao jedinstvo svih ovih pojedinačnosti, jedinstvo u kojem se različnosti zadržavaju i pokazuju i u svojoj zasebitosti. Sa Husserlovim naznakama o životnom svijetu, pokazuje Waldenfels, dolazi se u blizinu bitnosti koja se pojavljuje kao glavni tok onoga što se predstavlja kao horizont životnog svijeta.
Tjelesnost o kojoj se ovdje u krajnjem uvijek radi, sada postaje mjesto ishodišta s kojim filozofija dolazi u okvire problema svakodnevnog. Ali ova se svakodnevnost ne pojavljuje u nekom transparentnom smislu, ona se i dalje u svojim bitnim obilježjima nalazi iza i upućuje na jedan mogućni smisao. Taj je mogućni smisao istinski potencijalitet, koji nije mogućno svesti niti samo na spoznajni aspekt, niti na neku ontološku relaciju niti ga, konačno, izvesti u nekom krajnje pragmatičkom etičkom načelu ili teorijskom postavu.
Fenomenologija upravo treba otkriti taj potencijalitet i predstavljati ga u njegovim različnim aspektima. Zato njena pitanja trebaju biti okrenuta onim problemima koji se tiču svakodnevnog života i koje ne možemo odbiti od sebe ne radi teorijskih, već radi potpuno životnih imperativa koje svakodnevno imamo pred sobom. Na tom će tragu Waldenfels Husserlovu Krisis vidjeti kao polazište razmatranja svakodnevnosti u jednom otvorenom fenomenološkom diskursu. On će upozoriti da se to kod njega dešava kroz istraživanja metodičke vrste, koja su priprema, ali da je pitanje metode u stvari na pravi način shvaćeno kao preobraženo kroz razmatranja koja se neposredno tiču životnog svijeta. Punina onoga što sa sobom nose Cartesianischen Meditationen ovdje se otvara u onom značenju u kojem je fenomenologija shvaćena kao univerzalna znanost u transcendentalnom smislu koji se potvrđuje u – iskustvu. Naravno, tada više nije bilo mogućno ni iskustvo shvatati na isti način kao ranije.
Fenomenologija kao filozofija iskustva nije okrenuta ka njegovom mijenjanju u nekom supstancijalnom smislu, ona se ne određuje prema njegovoj spoznajnoj efikasnosti ili mogućnosti upotrebe u bilo kojem smislu. Ona je filozofija iskustva kao arheologija, kao kopanje po njemu i diferenciranje njegovih slojeva. Husserlova fenomenološka redukcija, u značenju fenomenologije kao filozofije iskustva, suštinski je shvaćena na ovaj način, a njegova fenomenologija dobija novu dimenziju u značenju početka koji je imala i prije.
Kriza evropskih znanosti u tom smislu se ne razumijeva u njenom pukom objektivnom značenju. Ona je izraz stanja, određenje za život koji je postao opterećen vlastitom tradicijom u smislu onoga što ona nosi kao ostavštinu. Na tragu Husserlovog insistiranja na tome da se ne smije dopustiti da činjenične znanosti stvaraju činjenične ljude, odnosno da činjenice postanu važnije od samih stvari i da se na taj način stvari zatvore u jedno značenje, Waldenfels činjenice znanosti preobražava u značenja koja od ovih znanosti stvara materijal jedne arheologije znanja.
Arheologija znanja se ne smije zadržavati na ponavljanju teza, ona nije kabinetski pristup stvarima, tada ostaje na površini onoga što istražuje. Ona se okreće samom iskustvu kao otvorenom horizontu životnih tokova, u kojem se i preko kojeg se uspostavljaju svi poretci koji nam i neposredno omogućavaju komunikaciju sa predmetnim svijetom. Stvarnost se pojavljuje u jednom kreativnom značenju imaginacije, gdje se gube sve konačne istine i gdje definitivno bivaju izbrisane sve granice podvostručenosti zbilje.
U svom izboru Husserlovih spisa, ne slučajno naslovljenom kao Arbeit an den Phänomenen Waldenfels daje jedno svoje čitanje začetnika suvremene fenomenologije. On pokazuje da Husserla nipošto ne treba čitati u definitornim značenjima, da je i njegovu terminologiju mogućno razumijevati u višeznačnom smislu i da je, u konačnom, i sama njegova transcendentalna fenomenologija sve samo ne jedan dovršeni sistem znanja, jedna znanost koja želi dati konačni sud.
Ovo nije važno samo zbog razumijevanja Husserla danas, ne radi se samo o mogućnosti da se ponovno teorijski osvježi sjećanje na jednog filozofa. To bi bilo i suviše malo, makar se radilo i o takvom imenu kao što je Husserl. Ovdje se radi prije svega o novom i drugačijem osvjetljavanju polazišta fenomenologije, odatle novom razumijevanju suvremene fenomenologije u cijelosti. Tu više, dakle, nije u pitanju neki eminentno teorijski postav shvatanja tradicije, nego pokušaj jednog novog otvaranja u kojem se suvremenost otkriva u značenjima na neki način skrivenim u tradiciji.
Ne samo da se ovdje dobija interpretacija djela koje je polazište za neke suvremene tokove i razumijevanja moderne, ne samo da je ta interpretacija izraz čitanja danas sigurno najznačajnijeg imena u fenomenologiji, nego se dobija i svojevrstan prikaz novih mogućnosti koje filozofija ima danas. Pored toga što se ovdje jasno pokazuje značaj koji povijesnofilozofijska istraživanja mogu imati, otvara se i ponovna aktualizacija jednog pristupa, sada shvaćenog na potpuno novi način, koji, dakle, u svemu što ga čini više nije isti i nema jednako značenje sa onim tradicionalnim, općeprihvaćenim shvatanjem u kojem su već iščezla pitanja i dileme i ostali samo odgovori nošeni nekim ‘školskim potrebama’. Waldenfels na ovaj način i neposredno demonstrira ono što uzima za osnovnu vrijednost koja je održala fenomenologiju kao jedan od vodećih pravaca tokom cijelog 20. stoljeća – otvorenost.
To je ona otvorenost koja nije zjapljenje i koja je uvijek okrenuta nastojanju ka dosezanju neke ili nekih punina.

Bilješke:
1 Cjelovito izlaganje ove problematike Waldenfels daje u Bruchlinien der Erfahrung. Phänomenologie, Psychoanalyse, Phänomenotechnik, Frankfurt am Main 2002.
2 Bernhard Waldenfels, Bruchlinien der Erfahrung, S. 9
3 Bernhard Waldenfels, Husserls Verstrickung in die Erfahrung, in: Edmund Husserl, Arbeit an den Phänomenen. Ausgewälte Schriften. S. 269.
4 Bernhard Waldenfels, Ibid., S. 270.
5 Bernhard Waldenfels, Ibid., S. 275.
6 Bernhard Waldenfels, Einführung in die Phänomenologie, München 1992.
7 Bernhard Waldenfels, Bruchlinien der Erfahrung, S. 41