Ljeto - jesen - zima 2003

  IZ NOVIJE SLOVENSKE POEZIJE
 
 
Saša Vegri (1934)

Saša VEGRI (Albina Dobršek, rođ. Vodopivec). Rođena je u Beogradu 1934. godine. Živi u Ljubljani. Knjige pjesama: Mesečni konj (Mjesečinasti konj, 1958), Naplavljeni plen (1961), Zajtrkujem v urejenem naročju (Doručkujem u sređenom naručju, 1967), Ofelija in trojni aksel (Ofelija i trostruki aksel, 1977), Konstelacije (1980), Tebi v tišino (Tebi u tišinu, 2001).


NEĆETE SE VRATITI

Nećete se vratiti.
Zalivi
su vaša
staništa
i tišina,
koja se saginje
duboko
u vas
kao
u
bunar
srca.
Izgovorit
ćete ime
i
to bit će sve.


TVOJE ZVIJEZDE

Tvoje zvijezde
su se vratile,
sve su
na mom dlanu
- samo južnije nebo,
samo sjevernije nebo
i nikad
nitko neće
uzeti zvijezde.
To čudo živi
i tu
nema poznatih dimenzija.
Tu si ...


KAKO STOJI GIOTTO SAM

Kako stoji Giotto sam
i čak njegove ovce
jako su same.
Nema tu sakrosantnog
dodvoravanja -
tko može obući papuče
i otići do Asise?
Nije lako doći
do Asise in Giotta,
stoljeća su između
i neka unutarnja sljepoća.



Erika Vovk (1941)

Erika VOVK. Rođena je 1941. godine u Mariboru, gdje i živi. Knjige pjesama: Bela Evridika (1984), Anima (1990), Belo drevo (2000), Opis slike (2002).


OPIS SLIKA

* * *
GOLOTA kože u svjetlu, koje zadnju
svjetlost baca, sve više pritajenu,
da posljednji put pozlati tu ženu,
što dječački lijep Ciganin nadnosi se nad nju.

* * *
SVA daleka, sve mutnija je blizina,
sve crnkastiji je obris čempresa.
Sve teže je prizvati iz uspomena
ljubičaste nijanse prašnih resa,
sve nevidljivije siv je izlizan kamen,
gdje su pralje grubo platno prale,
a svjetlo je samo skoro ugašen plamen
na valu, koji me nosi od obale.
* * *
TKO vidje moje paune,
s bijelom krunom perja,
zanjihane krošnje pinija,
pod jorganom morske trave,
vodu, oblo ustalasnu,
naplavljen pijesak, stijenu,
od zagrljaja mora slanu,
lipanjske krijesnice u letu,
zlatni slap brnistre u cvijetu.
Međe mojega svemira.



Nevin Birsa (1947)

Nevin BIRSA. Rođen je 1947. godine u Braniku (Rihemberk), gdje i živi. Knjige pjesama: Elektronke v očeh (1970), Stekleni vihar (Staklena oluja, 1973), Rihemberk (1974), Jelen cvete med debli (Jelen cvjeta među stablima, 1975), Nove ljubezenske pesmi (Nove ljubavne pjesme, 1979), Poskus Maga (Pokušaj Maga, 1987), Kdor ima žareči ključ (Tko ima usijani ključ, 1990), Prva svetloba (Prva svjetlost, 1992), Samotni napis mavrice (Usamljeni natpis duge, 1994), Skat širokega jutra (1996), Kresnice in pesnik (1997), Živali in rože (1999), Skice krvi in zvezd (2001), Modrijan ali klovn (Mudrac ili klaun, 2003).


JER SI VJEČNA POPUT POEZIJE

Raspusti kosu, jer si vječna poput poezije,
jer si vječna poput daha smrtnosti,
a ipak osjećam tvoju ljepotu,
osjećam studence vrućice,
puno okno, u kojem damaraju tvoje žile.

Želim te! Želim otkopati
sve boli i radosti, želim vidjeti
snijeg tvojih grudi, koje drhte, želim
poljubiti tvoje usne, želim da se
rasplamtiš u vječnost,
u oganj, koji bukti usred hladnog svijeta,
vjeruj, želim te!




KAKO

Kako da te imenujem,
moje blisko nebo,
moja dobra ruko,
moja tiha ulico,
zasuta tamom.
Kako da te imenujem
vatro mojih snova,
lađo u zelenom pristaništu,
noći, okružena jelama,
moja mala, skrita željo.
Kako da te imenujem,
moje drveće u oluji,
moj čisti, svileni rupčiću, sav bijel,
moja zvijezdo nepoznata u oceanu,
kako da te imenujem
sad,
kad je grad okrenut u mrak
i približava se prosinac.


NAPISAT ĆU TI PJESMU

Napisat ću ti pjesmu,
kakvu još nije čulo ljudsko uho,
napisat ću ti
da te ljubim, ljubim, ljubim!…
(O, to sunce što izlazi,
o, to sunce što zalazi.)

Napisat ću ti pjesmu
koja će zvučati poput čarobnjačke svirale,
s tisuću rođenja u jednom samom trenu;
pogledaj: beskonačno dijete sijat će u tvojim očima.
i beskonačna duga bojit će tvoje usne.

Napisat ću ti pjesmu
koja će odzvanjati poput svih mora ovoga svijeta
(kiša će zasipati tvoje grudi,
gluho nebo poludjet će u crvenom svitanju),
napisat ću ti riječ,
uz koju se slome svi otpori i tame,
uz koju usahnu sve mržnje,
napisat ću ti pjesmu,
prokletu od ljubavi, željnu ljubavi,
utonulu u sanje, daleku, predanu ljubavi, divlju,
ludu, ludu, ludu…

Želim ti napisati još samo pjesmu,
potom nek umrem, sam i napušten,
sa sjajem umuklih gitara na rukama
vratit ću se tuzi,
maternici svega živog,
istini, kojoj ne vidim ni dna ni imena.



Iztok Osojnik (1951)

Iztok OSOJNIK. Rođen je 1951. godine u Ljubljani, gdje i živi. Knjige pjesama: Simpatični angel ali pljunek na pločniku (Simpatični anđeo ili ispljuvak na pločniku, 1979), Vandali (1979), Resnični teksti (Istiniti tekstovi, poezija i proza, 1980), Doč (1981), Indija ali potovanje na dno noči (Indija ili putovanje na dno noći, 1981), Buffa Iaponica buffa (1982), Teksti nevednosti Ferdinanda Pločnika (Tekstovi neukosti Ferdinanda Pločnika, 1982), Izbrane pesmi Han Smana (Izabrane pjesme Han Smana, 1982), Odgovornost za ime konstruktivne anarhistke Melinde Mlakar-Pločnik (1983), Poemas Canciones Amerika del Sur (1987), Roman o roži (Roman o cvijetu, 1988), Luske in perje (Ljuske i perje, 1993), Ogledala v času vojne (Ogledala u vrijeme rata, 1994), Klesani kamni (1995), Razglednice za Darjo (1996), Spleen Berlina (1999), Nekoč je bila Amerika (Nekada je bila Amerika, 2003), Iz novega sveta (2003).


OTAC

Nikada nisi ništa rekao
i ja nisam ništa čuo,
ali je jasno:
stvarnost moje pjesme
diže se iz
polumraka tvoje
šutnje.
Tamo unutra svijetli mjera
duboke ostvarenosti,
upitnih pogleda ispod obrva,
šúma šumI dalje, kao krik ptice
koja se vine iz vlažne sjene na sunce,
na bregove među grožđe i sa zlatnom težinom
jeseni sjedne u vino.
Iz tebe raste uspomena na tirolske zazubice za Mediteranom,
na žilavo, zeleno okovje na piramidama crvenog granita
nad Boznom (Bolzanom).
Ili na duge, vlažne noći,
iz kojih su se širili snovi duboko u tkivo
drukčije stvarnosti,
noći, iz kojih sam se budio uplašen,
mrk i šutljiv,
iz starodrevnih stanja,
ne znajući dobro reći što mislim,
mucajući i mokar od živog grcanja duše.

A kasnije, skoro neprimjetno, dolje po
dolinama tamnozelenih bokova
oštrih, ledom i suncem razrezanih stijena.
Ti si, možda, sve to znao,
o lancu očeva i sinova i kako se prepišu
nakupljena iskustva iz jedne duše u drugu.
Ali ne govorimo samo o vlastitim zgodama.
Uzvodno uz rijeku su po dolini pljuskali valovi
iz širokog svijeta, vrtložili se oko
staničnih jezgara i obilježili ih.
Svijet nema središta.
Zamišljeni predak je digao glavu, prisluhnuo
izazovu, na izvoru potoka postavio kapelu za pustinjake
i u jarak uzidao znak,
zbog kojega su ljudi počeli dolaziti izdaleka,
jer su tražili odgovor…

Historija je poplavljala dolinu poput plime,
u svakoj generaciji izabrala sinove ili kćeri
i utisnula im neizbrisiv pečat.
Sve nas je obilježila,
u usredsređenim mislima smo pisali
ono što nismo uvijek razumjeli.
Iza nas su ostali grobovi, posuti kremenim pijeskom,
na kojem sada bljeska razbijeno sunce.
Nepokretni poput kopca na grani.
U pogledu već umrlih sazrijevali su i
naša samosvijest i moć.
Kao jeleni u polumraku s ruba šume, ta se prisutnost,
ta mjera, neprimjetno seli preko múka,
u nevidljivim probljescima, koji drukčije djeluju
i putuju od svakidašnjih misli.
I ne samo nas dvojica, nego svatko zadrhti, probodu li ga ti
vidici, duhom, koji zavije po dolini,
razigran beharom voćki,
barokno raskošan poput zaprege štatenberškog zamka,
koja se zaustavila pred rodnom kućom,
ili mračan poput samostana ispod brda i parka,
u kojem si nekada pun tjeskobe čekao
da se tvoja mati vrati s ispovijedi,
a otac je u to vrijeme u kamenoj kućici u vinogradu,
koju je, poslije rata, nova vlast nacionalizirala zajedno s ostalim
posjedom, prešao grožđe za vino, nagrađeno diplomom,
koja i danas visi na zidu, u koji gledam.


KRIK

Mi smo ljudi čudne barabe. Gorljivo
dirnuti osuđujemo zločinačka djela
drugih i oholo praveći se nevješti činimo
isto, ili još gore. Vremena su okrutna, ali

nikako izuzetna. Muhe i jelene ubijamo
na isti način kao djecu u Sloveniji ili u
Eritreji. A kada padaju bombe po nama, smjesta smo
spremni zamijeniti duboko intimnu dramu
za sladunjavu nacionalističku jadikovku. Daleko
smo od suočenja, poput kugle u fliperu nas
obrće iz govna u govno. Stojimo kraj krematorija

i previjamo se u moralističkoj stisci, dok posmatramo
kako se dim gubi u oblacima. Nema nikakvig smisla
ranjeno kriknuti. Plijesan smo. Smrt je samo prozor u svemir.






HELENISTIČKA RAZGLEDNICA

pada kiša. jedemo picu. šume kestenovi
iznad rasvijetljene ulice. naslonjeni jedno
na drugo osluškujemo tamu.
utoljeni spavamo napola zagrljeni tokom noći.
razdvaja nas tek jutro. sunce žeže. vrućinom
omamljen jedva se mičem. kamo gledate,
oči? što vidite? imate li što reći?
usne. poslije dvije tisuće godina naslijeđa žive.

labirinti prividnog smisla. ljubim te. zvuči
prejednostavno. daleko prema jugu blješti zaliv
korintski. o cavafiju sam čitao prije nego što sam uopće

znao za njega. stopirali smo preko peloponeza. pisao sam
prve prave stihove. bliže se neću nikada vinuti.
greben julijskih alpa uvijek će u daljini plavičasto tamnjeti.



Tone Škrjanec (1953)

Tone ŠKRJANEC je rođen 1953. godine u Ljubljani, gdje i živi. Knjige pjesama: Blues zamaha (1997), Sonce na kolenu (Sunce na koljenu, 1999), Pagode na veter (Pagode na vjetar, 2001), Noži (Noževi, 2002).


ŠANGHAJ

kradem iz filmova. zečeve, šećer, paperjaste oblake.
napeti srebrni trbušćić marilyn monroe, tamne sunčane naočale.
tihu vatru i nijema lica koja se smiješe i govore.
duge vitke noge, glatke i gipke kao piatnikove karte.
smiješna je opsjednutost vremena samim sobom. u granju drveća
polako se bude mladi listovi. sve miriše na dojku čvrstu kao biser.
danas sam prvi put ove godine dotakao mlade pupoljke.
kada gledam snijeg sanjam trešnju u cvatu i gipke gole plesačice.

OMAMA

usamljenost u gradu je posebne vrste.
stabla tako najednom postanu prijatelji
i dobiju dušu s pramenastim rukama.
to je unazad napisana pjesma. gal se vraća iz škole.
monike nema. dolazi. prijatelji su svak u svom kutu
sobe ili gore. svak sa svojom muzikom.
put u dolinu je popločan dugim
uglađenim korijenjem. kao da gaziš
po veličanstvenoj apstraktnoj slici. svega je previše.
i zraka. zalazaka sunca, ljepših
od najkičastijih razglednica.
beskrajni horizont se polako razgrađuje u sjećanju.
sjedimo uz pivo i brbljamo poput ljubljanice.
polako poput džeza i prijatno na smrt pijani.
smiješ se poput lubenice. najradije bih rekao
kako me novac i slične svjetovne stvari ne zanimaju.
ja sam zmija, žito, kameleon, siga,
neonska svjetla velegrada. glas dolazi s neba.
obojene prsne bradavice.
silhuete morskih pasa. piknik u subotu
bit će kiša i mokro poput tanga.


MIRNO

tako sam miran. mjesec je crven. upravo je dolebdio
iza oblaka. polako kao radoznalo dijete koje puže.
na televiziji je mala šarena vaza s osušenom ružom
i nasilje. ubijaju se puškama i rukama. sve ide
jako brzo i kao da je stvarno. monika to ne zna.
ona tiho spava. spava i diše ravnomjerno poput stroja.
noć je. ali čujem kako automobili ne spavaju.
ni mačke. vrištavo se ganjaju ispod našeg prozora.
ni ja ne spavam. Sjedim, a ne mogu reći da razmišljam,
samo posmatram žilu koja ti liže dlan poput rijeke.



Milan Vincetič (1957)

Milan VINCETIČ. Rođen je 1957. godine u Murskoj Soboti. Živi u Stanjevci. Knjige pjesama: Zanna (1983), Finska (1988), Tajmir (1991), Divan (1993), Tanin (1997), Balta (Bradva, 2001), Lakmus (2003).


GOLUBAR

Ja koji sam
crni zidar
ja koji sam
svih kraljeva kralj
ja koji sam
stoput usamljeniji
od samoća
svih katedrala
konačno se otpravljam u nebo
da se zazidam
između ovdje i drugdje
ja koji zavodim svoj rod
ja koji podnosim tajnu

u snovima britkog dječačića
koji se podvuče pod magareću klupu
kada škripne ispovjedaonica


BROJANICA

Do kamo seže kiša
ako ti ne smoči dlanove
i kako širom
da ne zamuti tamnu lanad
niti pojilište
do kamo seže kiša
ako je bačena
u slučajne riječi
ili prognana
iz molitava
i kako joj je
ako je vedrom
spustimo u bunar

da se ne vrati
ni kao led
ni po cijenu Šojne



JEZERO

Kad zaspim
ponudi mi se za travnjak
pa ću zaboraviti
na tvoje mucavo srce
kad zaspim
kiši se
da ti praska koža
kad zaspim
skitaj se po suncem obasjanom
kad zaspim
žmireći mi se podmetni
i raspusti kosu
kad zaspim

kad zaspiš
te pokažeš ka jezeru
za koje ne znamo



Primož Čučnik (1971)

Primož ČUČNIK je rođen 1971. godine u Ljubljani, gdje i živi. Knjige pjesama: Dve zimi (Dvije zime, 1999), Ritem v rokah (Ritam u rukama, 2002)..


EDVARDU KOCBEKU

Ne znam kada spoznamo određenost
svoje sudbine, to ekstatično udaranje u zvona
u zvoniku vremena koje se ne obazire na molbe
i otiče; a kada se dogodi, ne nasiti nas
više nikakva igra riječima. Uvijek počinjemo
iznova. Samo još mucamo. Ništa drugo.

Tako se osvrnem na odslik na vodenoj površini
i vidim sebe, onoga koji još ništa nije rekao.
Niti vrijeme rata niti vrijeme mira.
Na vrhovima valova pjene se tvoja
potvrdna krila za prevladavanje očaja,
tvoja molitva, snažnija od prestanka,
uporno pada. Svi smo te već zaboravili.

A nisi prestao biti, čarobnjače,
onaj koji je prelomio štap i bacio ga u bezdan,
gdje se po njega spuštaju luđaci.
Sada ih četiri kraja prestižu umjesto dva!

A ja? Ja, mucajući, pozivam sigurnu, čistu stranu neba.
Mir na poljima i spokojan lahor iznad šuma.
Zastale brazde godina, prijateljstvo, ljubav,
i osvrćem se ka nađenoj zemlji,
gdje su na gredicama dvije ruže i tulipani,
kora drveća utješena zbog suše.

I gdje se rijeke pozdravljaju s morem u velikom
stilu. Noć nesvjesno primi dan i
odvede ga u svoje dvorce. Gdje zemlja ponovno
zasija i bližnji govore jasno, povjerljivim glasom.
Te sat bez
molbi za milošću, molbi za ukazanjem.
Rođenje je uistinu jače od smrti.
Ljubav veća od mržnje. Dobro moćnije od zla.
Nada istrajnija od očaja i samoće.

Ti si se vratio u neizrecivo.
Ja ću do kraja ponavljati:
zemlja, strava, nebo.


BASINA

Bilo je na otoku, kada sam u svitanje pisao duga
pisma bdijenja. Vidio sam snijeg na obroncima
vrhova, bijele mrlje u daljini.

I činilo se da ću preći razdaljinu,
preko neprobuđenog mora do velikih planina,
samo snagom iznenadnog nadahnuća.

Sada nema više takvih pisama, jutara i nadahnuća, samo ja se vraćam.
Miluje me rano sunce veljače, kistom crta
pjege po tvom čelu, obrazima i kosi.

U daljini svjetlucaju pobijeljeli vrhovi i sve
što sam tada ugledao u silnoj želji mašte
sada je preda mnom.
Pijemo kavu na terasi i nježne proljetne boje se
prelijevaju, u zraku je ukus na buru i glasovi
domaćina zaposlenih oko kuće.

Kamenjače, koje smo obišli na putu kroz dolinu,
još prazne, žare životom – ugledali smo
cvijeće na prozorima, pune stolove, komešanje i ljude.
Naša je: Proljetna zima, svitanje i zalasci sunca,
ustrajna snaga, koja je presegla bol i samoću,
začaranu još samo u nepoznatim, nama nedostupnim krajevima.

Meke priče domaćina otkrivaju mi što im leži na duši,
sve im je dodijalo i odsutni su. Sada se povlače. Sjede
u nečujnim naborima davnih ljetina, smrti i šteta, osušenih loza.

I osim mene, koji čekam pjesmu, svi čekaju ljeto.

Jedini ne živim uz njega, bojim ga se i teško mi je bez njega.
Jedini mu pišem, slana, ljubavna pisma.
Jedini koga nije propuhala bura, umorili valovi,
jedini, koji, presječen vremenom, broji gomile osušenih godina.

A, ipak, ne jedini – s jednosmjernom ulaznicom za sreću,
krhka i polomljena vrteška emocija, materinski jezik,
svijetlo i vedro, bezgranično nebo.

Bilo je na otoku, kraj masline, naranče, agave,
na suncu si prela kako je lijepo i zagledala se u zaljev,
gdje su se kupale vesne, gole, prelijepe, ljubavnice valova.

* * *
Trenutak iznenadnog prodiranja sunca.
Predvorje kuće oblije svjetlost.
Otvore se vrata kako bi se izlila u nju.
Kroz njih se prokrade i psić.

Netko dolazi pogledati spava li još dijete.
Mačke ga prate krupnim očima.
I vrapci su zapjevali zimzelene.

Tračnice drndaju, u sluh se udaljavaš,
što će ostati od svjetla, pitaš,
što će ostati od precrtanih riječi.
Žute žaluzine i blistav trag znoja,
žitne ravnice, tamne šume ispod oblaka,
brzi vlakovi, koji neprestano nekamo putuju;
stvari, u koje se navikavaš vjerovati.



Lucija Stupica (1971)

Lucija STUPICA je rođena 1971. godine u Šmarjah pri Jelšah. Živi u Ljubljani. Knjiga pjesama: Čelo na soncu (Čelo na suncu, 2001).

PERSPEKTIVA ŽIVOTA

Iz jednog testa saznam kako ću umrijeti
2055. stara osamdeset i četiri godine,
najvjerojatnije od posljedica raka.
Postoje podaci koje gurnem u ormar
među stare igračke da se tamo igraju klauna.
Nešto je ironije u nostalgičnom sjećanju
na djetinjstvo i velike oči u ogledalu
su odsjev radoznalosti, koja ostaje.
Dok drugi spavaju, sjedim u tami
i mazim sliku koju sam oblikovala
kao dijete: kako ce biti lijepo jednom biti velik!
Potom restauriram velike sobe. U njima
ustaju zaboravljena djeca, jedni se uče govoriti.
drugi misliti, treći hodati…
I nije istina da te nisam voljela,
dala sam ti sobu, doduše praznu,
koju si uredila kako si htjela,
dala sam ti mali prostor, dovoljno malen
da si mogla zatvoriti otvore vrata
ili ih otvoriti i zapovijedati tišini
da ti prekriva oči.
I nije istina da te nisam voljela kao dijete –
samo nisam znala kako se ljubav
poklanja sebi.

VOLJELA BIH DA MI NETKO
POKLONI PJESMU

Kažeš kako sam meka,
kako imaju i moje riječi lakirane nokte.
Potom u luku raširim ruke, tako da napravim most,
kao da bih htjela obgrliti drveće koje kipi.

Znaš, negdje su spuštena lica. Čekaju na glas,
na poziv, na pokret, da se dignu iznad venecijanske maske –
lica, koja izmiču. Lica, koja čekaju ljeta
i koja, kada spavaju, sanjaju da spavaju dobro.

Kompas pokloniš prijatelju sa željom
da bude njegovo putovanje lakše, a ne zato
da bi mu pokazao put.

Moja putovanja su krugovi tragača.
Zato se uvečer vraćam pričama koje raskrivaju
duboke povezanosti i nemoguću udaljenost.


IZBOR KLJUČA

Premalo je vremena da bi se igrao s kamenjem
i sastavljao priče. Dan je prekratak
i kada oklijevaš i kada si strašljiv,
vrijeme je krvnik, koji te ne voli. I dalje se
prenemažeš i poput psa si
kojeg je udario auto i sada oprezno prelazi cestu,
skanjuješ se, grizeš usne i onda
uvijek dođeš prekasno, kao gost u tuđini,
uvijek kao gost koji uzme pogrešan ključ
i sjedne za pogrešan stol.
Za sve se treba izboriti. Zato je vremena premalo.
Osjećati, samo osjećati kako se zatvara krug,
a nisi zarobljenik, nego se šetaš
po njegovoj kružnici i vidiš ponore i planine,
vidiš sva godišnja doba, koja još pripremaju svoja
ispitna pitanja; osjećati, samo osjećati
i sačekati na lepet ptičjih krila
kao veliki aplauz namijenjen životu.




Miklavž Komelj (1973)

Miklavž KOMELJ je rođen 1973. godine u Ljubljani, gdje i živi. Knjige pjesama: Luč delfina (Svjetlo delfina, 1991), Jantar časa (Jantar vremena, 1995), Rosa (2002).

PJESMA ZA BARBARU

Gdje da ostavim tragove za tebe? Tko me stvarno vidi
vidom, kojem se sam raskrijem, ne vidi me.
Nema me na tamnom pašnjaku s tamnom travom
nema me na suncu koje peče, nigdje me nema.
Ovdje, među mrtvima, nisam živ, nisam mrtav.
Zalutao sam, zalutao kroz sobe mrtvih,
Prigovaram sebi, ne progovorivši.
Ovdje, među mrtvima, samo malo je mrtvih,
ovdje je najviše takvih ljudi kao što sam sam.
Takvih, kao što nisam. Takvih, kao što nisu. Nismo.
I tko vidi ka mrtvima, ne vidi nas.
Nikakve utjehe, da nisam zalutao, ne čujem,
i nikakva utjehe, da sam zalutao.
A tebi ne mogu lagati da ne čujem
ništa, dok u grozi šutiš i šapćeš.

* * *
Dolazak na svijet, koji svijet ne izdrži!
Koji ne bi izdržao ni kraj svijeta!

Mora se ulijevaju u mora. Nijedno more,
koje nije u tijesnoj vezi s tijelom, ne daje predstavu

o moru do kojega nikada nitko
nije došao. Uhvaćeni smo u sve

što je bezgranično. Sve, što je stvarno bezgranično,
posvuda nas doseže. Držati more, držati

praznih ruku! Do čega ne možemo doći,
u tome, samo u tome smo. S ogromnim pokretima,

pokretima u nepredstavljivom, mada sad vidljivom
moru. Nebo je na plećima mrava.




SALA DEL TRONO

Tradicija teške melankolije,
bodeži s drškama u liku golih žena,
ljudi, već odmah kao dojenčad umotani
u najtežu tkaninu, protkanu zlatom.
S kakvom opterećenošću je još moguće disati?
Koliko ljubavi
sam bio u stanju istrgnuti srcu koje me mrzi!

Priredio i sa slovenačkog preveo:
Josip Osti