Ljeto - jesen - zima 2003

  PJESMA I MUHA
  Adalet AĐAOĐLU
 
 
Eee, veli Šukrije, ee-eeh, kćer mi dolazi. O Bože, nije mi na kraj pameti bilo, već minu ljeto, mislila sam neće više moći doć, eh baš sad se dobro potrefilo, jedan za drugim, prođoše blagdani, mislim ja, da se zemlja otvori, ona ne bi ostavila školu i došla, eto, dolazi, e dragi Bože, što ovako iz čista mira zatvaraju škole, baš se dobro trefi, Bogu hvala, dolazi mi kćer.
«Dolazi mi kćer, Ismaile, jesi čuo, eto kaže da dolazi. Gledaj šta piše, čitaj sam, na ti pismo, i sin ti ga je pročitao, ako meni ne vjeruješ, pitaj njega, ma ne pitaj sad ništa, Ismaile, molim te, leti, odmah odleti, uzmi mi kilu faširanog, evo ti pare, je’l dosta, jašta je, i reci da je za ćuftica, da za kćer napravim lijepa ćufteta nakiselo, voli ih, uh, peršun, Ismaile, nemoj zaboravit uzet peršuna, Ismaile, de, janje moje, uzmi de i kopra, nipošto mi nemoj kopar zaboraviti, kako sam se osanisala, vidiš, prestala sam sve kupovati, ne znam ni naručiti da mi se kupi; jela-ne jela, samoća; šta ću jest, neki dan sam vam dala i makarone, nisam mogla dojest, kuća mi prazna, nigdje ništa nema, uzmi mi i jednu kilu paradajza, i to onog najcrvenijeg, jah, i još kilu patlidžana, moj Ismaile, i reci onom mrskom piljaru, reci, Šukrije-han’ma hoće da kćeri napravi imambajildi, nek se malo popravi pogan lopovska, nek opet meni i sličnima ne podvaljuje one gorke osjemenjale patlidžane, pod izgovorom da nije sezona, ne padaju mi pare s neba, ne živim iz carske hazne, u mene penzija, kome može bit, kćeri mi, meni, e moja Guler, ko zna koliko si poželjela moju kuhinju, kleta škola. Školovat se. Dobro. Lijepo. Lijepo, nego, leti Ismaile, da ne prikasnim, nek’ jede. Eto moj ti, nek’ mi se kćer školuje, uh, ja ‘nako laprdam, ti leti...»
Školovat se. Dobro. Lijepo. A ja vazda sva strepim. Ni na tren da rahat zatvorim oči, san mi mora, leti Ismaile, kol’ko ikad možeš, ja što čovjek sporo hoda, vidi ga, gega se k’o patak. Joj, ko zna kol’ko je sati, koliko ima do mraka, krepašćina krepo dabogda! E kćeri moja, pa zar nisi mogla malo ranije ubacit pismo, da nije zakasnila dostava, i pošta je svijet za sebe, haj pa znaj, baš na dan kad treba doć saznajem da dolazi, a onda pohiti ko mamena, ne znam gdje mi je glava, nema masla, nema brašna, nema mesa, hiti, samo hiti, ako možeš stić –stigni, ionako sam se od stalnog sjedenja sva smotala, od samotinje nisam više u stanju raditi, ne mogu više ni časom ustat. Da svojoj curici postavim trpezu, nek zna dijete da je došlo kući. Uh, fala Bogu, zdrava je i živa, majko šta ću, šta i do kad mogu stić, ma samo nek zdrava i živa dođe, nek samo uđe na vrata, mati draga, bole me noge, za dva debela sahata se ne mogu pokrenut, haj Šukrije, haj potrudi se, pomakni se više, zar ti nije u glavi da će ti kćer doć...
Majke, veli Šukrijina kćer Guler, majke vječito strepe. Uvijek su takve bile. I u snu i na javi su takve da vječito pred sobom vide naša mrtva tijela. Majkama, djeco, majkama najviše treba pisati pjesme, treba najviše o njima pisati. Stalno moramo kazivati o njima koje ne mogu doći do škole, koje, ako ništa, svako veče ne mogu kazati Bogu hvala, dijete mi se zdravo i živo vratilo, koje čak ne mogu dočekati ni da svaki dan omrkne, koje se ne mogu radovati tome što svaki dan ima svoje smrknuće kako bi istrpjele do sutra, trebamo opisivati njih, majke koje negdje daleko, s kraja mjeseca, trpe i pate. Djeco, pjesme trebamo pisati o njima, i za njih. Djeco, ako ima nešto što drži majke, ako ima nešto što drži ljude, djeco, na nogama ih drže naše pjesme. Treba početi od onog što nam je najbliže, njima, za njih trebamo pisati najljepše pjesme.
Guler razmišlja o tome kako je njena najljepša pjesma ona koju je posljednju napisala, jedne večeri kada je došla u majčinu kuću: to su mi potvrdili i prijatelji, kada sam u domu čitala pjesmu, čak i Zehra koja je najgrublja među nama, čak ju je i ona pomno slušala, zatreptala je trepuškama i sakrila zastor od suza što joj se spustio na oči. Kako ne bih primijetila, glas joj zaparao, čak je i «Hvala Guler» hrapavo izgovorila. U našim pjesmama ne samo da trebamo opjevavati majke, samo majke, već i čitati im naše pjesme. Nek znaju da uvijek i u svemu vidimo njih i mislimo na njih, neka to i drugi znaju, i neka nam pjesme budu lijepe, najljepše; tu sam najviše truda uložila. Bombonijeru, flašu kolonjske, ili tri metra platna. To nemam, ali ja imam svoju pjesmu. Pjesmu za koju je uložen sav trud da bude lijepa. Kuću ću njome ispuniti. Majku...
Sad Guler gleda kako njena mati u uskoj kuhinji stavlja zapršku u ćuftice nakiselo, kako posudu imambajildija meće u tepsiju studene vode da se brže ohladi, i sluša njena objašnjenja, sluša kako se brani: «Jašta, kćeri, jakako da sam zakasnila, ne može se vrelo vrelcato metat u frižider, pokvariće se dok treneš, dok ga nismo čestito ni koristili, a u frižider sam se upustila, pa nisam mogla dat da ti se ni zimski kaput sašije, zar nije jazuk?»
Šukrije sitno sjecka peršin i kopar za salatu, s nevjerojatnim strpljenjem, s ogromnom pažnjom, i usput jadi: Vidi, bona, velim ja, da sve spremim dok ti nisi došla, nisam stigla, šta ću od Ismaila koji se vuče k’o kornjača, eto šta ću. Ne znam jesam li i ja postala spora, ili sam, kako dugo ne kuham, zaboravila kuhati. «Guler, kćeri, dodajder mi to maslinovo ulje!» A možda je od uzbuđenja, ruke i noge mi se saplele, a vidi mene ja uzela flašu, reći će, ja jes’ tuhaf žena ova Šukrije, zar nije, rijeće, od tebe nikakve koristi, a kćer ti na sedam dana došla, čitavu heftu će bit uz tebe. «Rekla si heftu, jel’de, Guler, škola zatvorena?» A da uzmem još kilu patlidžana? Kako bi bilo da operem prozore?
Guler ne haje ni za patlidžane, ni za prozore, smiješi se od radosti što će svojoj majci pet dana pretvoriti u sedmicu: prazninu ću popuniti pjesmom. Pjesma će učiniti da zaboravi kako neću ostati sedmicu već pet dana, pjesma će je obradovati.
«Majko, ne detaljiši toliko, mila, dosta je, gotovo je, hajde da ja i ti sjedemo, da ti...»
«Joj», viknu Šukrije, «Joj, jašta, pa ti si ogladnila!» Guler, kćeri, evo je opet mršava k’o grana, upali joj obrazi, tako je po domovima, ko će je pazit po svijetskim kućama, niko je ne pazi, ko će se pometat radi nje, ni sama na sebe ne pazi, a kako će i pazit, zna se koliko joj mogu poslat, zna se u kakvoj sam situaciji, kako li je čovjeku u tom velikom gradu, kako li se prihrani? «Uzmi, ubaci u kljun malo vruće pite, hajd, sad ćemo sjest, jesmo’l metli hljeb na sto?»
«Mati, kako sam došla, sve letam, stavila sam hljeb.» - veli Guler: Glas mi je hrapav. Odbija mi na glad, na želudac. Bila sam rekla samo što uđem na vrata, prvo će mi bit da majci pročitam pjesmu, da joj pročitam njenu pjesmu. A ona navalila, de popij čaj, odvukla me u kuhinju. Navalila, haj limunadu, odvukla me u kuhinju, pričala o slavini koja curi. Veli, ja ne umijem, majstori skupi, živa vatra, a ne d’o Bog da mi se frižider pokvari, šta bih. Deset minuta je jadala za frižiderom koji se još nije ni pokvario. Veli: «A šta će bit s tebe ako umrem?» Zar se zna reda ko će prije mrijet, zar tu ima kakva reda i poretka? Nek sve stane, nek se smiri; velim, pa da joj pročitam pjesmu. Kad je već ovako, nek stane. Poslije jela. Tad ću joj pročitat...
«Sjedi, mama, sad ću ti pročitat jednu pjesmu.»
Evo sad, sve je spremno. Sad je pravo vrijeme. Očistili smo svaki kut kuće. Oprala sam prozore i vrata s kojim mati nije mogla izać na kraj. Očistila prašinu ispod kreveta gdje se ona nije mogla zavući. Ispolirane česme. Skuhana nova jela. Pretrijebljeno natruhlo povrće. Doneseno svježe. Treći dan naložile peć u banji. I mi se okupale. Pala noć. Skuhala sam čaj. Dockan je. Ona uzela pletivo. Sad joj je duša na mjestu. Svaki kutak u kući blista, sjaji se kao uglačan. Sudi za vodu puni. Plinske boce pune. Nema više ničeg za što bi se mogla zakačiti. I ja sam stisla zube, i to dobro. Strpljivo sam čekala ovaj čas, a kad sam prije tri dana ušla na vrata, njen pogled skliznuo na moje ruke, da vidi jesam li joj donijela makar kilu kajmakli-lokuma. Sad će vidjeti da nisam došla praznih ruku, da nisam došla bez ikakvog poklona. Zaista, možda sam se ja i danima spremala za ovaj trenutak. Trudila sam se za svoju majku uhvaćenu u ovom trenutku. Pjesmu o njoj sam noćima brusila kao da radim finu gravuru, plela je kao da joj pletem lijep džemper, kao da na jednake sitne komade sjeckam peršin i kopar. U sebi sam govorila kako su pjesme za majke, za majke, za njihove besane, nespokojne noći, za njihova slomljena srdašca. Može li biti da vrijeme ne dopušta da izvučem svoju usamljenu majku iz njezinih briga koje su joj se u njenoj samotinji na pleća natovarile? Za njih, samo za njih... Moramo staviti buket cvijeća u vječito uglačane, usjajene stare bakrene sude.
Tad je to bilo. Treći dan mog boravka. Izvukla sam iz torbe njenu pjesmu – moju pjesmu. Upravo sam započinjala: Sjedi, mama, sad ću ti pročitati jednu pjesmu. Ponovo sam u sebi i za sebe pregledala svoju pjesmu. Mislila sam, dobro je da je nisam izrecitovala na brzinu prve večeri ili jučer ujutro dok me ganjala da zamijenim plinsku bocu, - slavinu sam odvrnula francuskim ključem, namotala kudjelje pa je zavrnula, voda prestala curiti, - dobro je da je nisam čitala dok je voda tekla u jednoličnom tankom mlazu, dobro je da sam sačekala ovaj trenutak. Tako. Lijepa je ovo pjesma. Lijepa je, znam to i dok omotavam kudjelju na slavinu. Pjesma koja nije preskočila niti jedan kamen koji kroz historiju pripada čovjeku, koja nije prenebregla niti jedan čovjekov samoprijegor, koja nije zaboravila da se svojim sićušnim bodljama suprotstavi čovjekovim teškim danima. Lijepo spletena, a na sve četiri strane joj pokićena niska papričinih cvjetova od finih tankih kerica. Sad je pravo vrijeme. Sad ću je svakako pročitati. Mati je sad sjela, u rukama joj vunica, umorna je. A moja ruka u džepu, na presavijenom komadu papira; idem prema njoj. Rastvoriću presavijeni...
«Šta misliš da onaj imambaildi iz frižidera dadnemo Ismailu?»
Stala sam kao ukopana. Moja ruka na presavijenom papiru u džepu; nekoliko milimetara odmaknuta od papira. Pjesma bježi od mene. Zgrabila sam papir, u trenu ga izvadila iz džepa. Sad pjesmu imam u ruci. Čim vidi, pomislih, zaboravit će na imambajildi.
«Uz hranu što nam je preostala, dat ćemo im i imambajildi. Nek makar oni pojedu. Tri dana stoji kako stoji u frižideru. Džaba zauzima mjesto.»
Sad će joj se po pameti vrzmati ostaci hrane, Ismailovi, imambajildi što zauzima mjesto u frižideru. Neće moći dobro saslušati pjesmu. Bit će pjesma bez pjesme. Najbolje i ovo obaviti.
«Ako insistiraš, odnijet ću. Ismail stalno sjedi pred vratima.»
«Bilo bi dobro, ali teret ti je. Zovni ga nek dođe, nemoj se ti zamarat.»
Zamorena sam, tačno. Ali i ona je gotova. Radile smo bez prestanka. Pjesma? Još ne. Čaj nadolazi. Spustila sam niz stepenice tablu sa jelima što ih je mati poredala i imambajildi. Predala je Ismailu i vratila se. Idem gore, kod majke. Kao da sam se malo ohladila od pjesme. Od moje pjesme. Ne. Ne odustaj. Shvatit će kad čuje pjesmu, obradovat će se. A tek kad sazna da je za nju napisana.
«Da donesem čaj?»
«Donesi, jašta. Da sjedemo i popijemo. Da malo odahnemo.»
Tri dana sam kod nje, i stalno sam čekala ovaj trenutak.
To sam kazala, mislim da me nije čula.
Dok sam joj pružala čašu s čajem, veli: »Čaj lijepo nadoš’o. Što sebi nisi donijela?»
«Nasula sam, sad ću donijet.»
Uzela sam čaj i sjela spram nje. Ona moja pjesma, njena pjesma, pjesma znači, ona što sam je zbog imambajildija ponovno zgurala u džep – stoji u tu, sva pogužvana. Sad ću je izvaditi i uz šuškanje ispeglati. Sad ću je već jednom pročitat. Kroz prozor se prema nama promilja lijepo predvečerje. Spremno da postavi zid, potporu za pjesmu.
«Ne pij sam čaj, Guler, pritisni nečim, kćeri, vidi, ima padišpanje.» Meni se u mozak uvrtila Španija. Razgledinice, zidovi turističkih agencija. Španija. U majčinoj ruci plastična muholovka, u tom trenutku udari o rub sećije.
«Otkud sad izbi? A tako pazim. Samo da mi muha u kuću ne uđe, a vidi ni u ova doba da se povuku, da odu, vidi ti to.»
Eh, Španija! Trebalo bi otić. Dugi zalasci sunca. Ne treba ljude puštat da ovako dugo budu sami. Kao da od njih svjesno bježimo, a onda dolazimo sa pjesmom u rukama; zato je postala još sitničavija, da nije tako, u trenu kada bih rekla: majko, hoću da ti pročitam pjesmu, ne bi govorila o imambajildiju što ga se treba dati komšijama s donjeg sprata, ne bi se uzletala radi jedne jedine muhe. Možda se mati nije razumila šta sam kazala. Zato je i pogled, i plastičnu muholovku fiksirala na ganjanje muhe.
«De pruži lijepo noge. Zapali. Mama, hoću da ti sad pročitam pjesmu koju sam za tebe napisala, važi?»
Tako je, a ima i ovo: Nek ne misli da pjesma koju ću pročitati pripada bilo kome, da je to bilo čija pjesma za bilo koga. To je naša pjesma.
Na licu joj blaga rumen. Dan koji gasne po pepeljastoj boji večeri prosiplje pelud judinog drveta.
“Je li reče za mene?”
Obradovala se. Rumen. Ruke mi jako drhte. Evo, sad joj je kazujem, ne razmičući mrežicu na njenoj otmjenoj svjetiljci, ne dižući prašinu, evo, počinjem.
“Ovaj sto ovdje ne paše. Šta misliš da ga sutra premjestimo do zida? Soba će izgledat šire!”
Tačno. Soba je jako uska. Odustajem od Španije i u usta ubacujem zalogaj padišpanje. Da mi dušu pritisne. Da mi potisne komad olova što mi se ovdje sabio, da mi pogura ovu prokletu kost u grlu.
“Ako hoćeš, sad ću ga pomać?”
“Nemoj. Ti ugasi plin na šporetu, a sto ćemo sutra premaknut. Ugasi peć, da jahnija ne izgori, meso je, draga, da makar uslast pojedeš.”
Ugasila sam šporet. Čaj se popio. Htjela sam napraviti novi.
“Htjela si mi pročitat pjesmu, nije hitnja za čaj.”- veli.
Pjesma pala na tle, nešto od papričina cvata svehlo, već ću loše čitati, znam. I opet, kao da mi najveća žudnja, moja najveća želja nije na više mjesta prekinuta, kao da dan nije omrknuo, kao da u sobi nije prisutno još intenzivnijeg sivila, - da ne bi otkrila moju Španiju - sjedam natrag naspram nje. Podižem u naručje pjesmu s poda, malo me bole leđa ili nešto drugo, ali počinjem. U majčinoj ruci plastična muholovka. Pogled na jastuku. Iščekujem. Da ubije muhu, jer je naciljala muhu na jastuku: Ne slijeći mi na kćer!
Čekam. Plastična stvarčica domalo lupi po jastuku.
“Joj, Bože!”- uzviknu.
Opet je promašila muhu.
Onda smo ponovo malo čekali. Ma, djeco, dugo smo čekali.
E, veli Šukrije, e moj Ismaile, ode dok trenu, reče ostaće sedmicu, ode za tri dana, otvorila se škola, a šta bi falilo da se nije otvorila, eto Ismail-efendija, ponovo mi je čekat i čekat, a kad sam lijegala, ova tri dana, noću se probudim, ovdje mi neki rahatluk, Bože na hajr, mislim, šta li je, pogledam, Ismail-efendija, naravno, kćer mi uz mene, a sad opet broj minute, broj, nikad da svane, vidio si je, k’o slamka, velim, nek se malo popravi, hranila je, pojila je, Bogu hvala; valja nać šta za ove pogane muhe. Ismaile, bihuzure vala; oni paradajzi što si mi donio, vjeruj, više od pola truhlo, reci onom gadu piljaru, pod nosom nam, još mi trpimo one njegove muhe, ne može više ovako, Ismaile, neće moći. Eh ko da je! Vidi, fuj! Jesam li ja nešto zaboravila?
Nešto mi iznutra govori kao da jesam.
S turskog prevela:
Amina Šiljak-Jesenković