Ljeto - jesen - zima 2003

  SRAMOTA
  John MAXWELL COETZEE
 
 
John Maxwell Coetzee, bijeli južnoafrički književnik, ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost


Za čovjeka njegove dobi – pedeseti dvije su mu godine – razvedenog, on je, bar je sam tako mislio, prilično dobro riješio problem seksa. U četvrtak popodne odvezao bi se na Green Point. Tačno u dva popodne pritisnuo bi zvonce na ulazu u Windsor Mansions, izgovorio svoje ime, i ušao. Gore, iza vrata na kojima je bio broj 113, čekala ga je Soraya. Prošao bi pravo u spavaću sobu, koja je ugodno mirisala i bila blago osvijetljena, i razodjenuo se. Soraya bi se pojavila iz kupatila, zbacila sa sebe ogrtač i skliznula u postelju kraj njega. `Jesam li ti nedostajala?’ pitala bi ga. `Stalno mi nedostaješ,’ odvratio bi joj. Onda bi milovao njeno medno-smeđe, suncem netaknuto, tijelo, otkrivao je, ljubio joj grudi; vodili bi ljubav.
Soraya je bila visoka i vitka, duge crne kose i tamnog, vlažnog pogleda. Tehnički, bio je dovoljno star da joj bude otac; a opet, tehnički, čovjek može i u dvanaestoj postati otac. On je kod nje bio uknjižen već više od godinu; sasvim ga je zadovoljavala. Četvrtak je postao dan za luxe et volupté.
U krevetu, Soraya nije bila previše izdašna u iskazivanju osjećanja. Temperament joj je zapravo bio prilično tih, tih i pokoran. U općim stavovima bila je iznenađujuće moralista. Vrijeđali su je turisti razgolićenih grudi («vimena», zvala ih je) na javnim plažama; smatrala je da skitnice treba pokupiti i uposliti da metu ulice. Kako miri ta svoja mišljenja i svoj zanat, nije je pitao.
Kako je u njoj uživao i kako je uživao uvijek, u njemu se rodila nekakva nježnost prema njoj. Donekle, vjerovao je, ta je nježnost bila uzajamna. Nježnost možda nije ljubav, ali joj je barem rod. S obzirom na njihov beskompromisan početak, imali su sreće, njih dvoje; on što je nju našao, ona što je našla njega.
Njegova osjećanja su, znao je on to dobro, bila pomirljiva, čak papučarska. Svejedno, on ih se ne želi osloboditi.
Za devedesetminutnu seansu on joj je plaćao 400 randa, od čega je pola išlo agenciji «Diskretne pratilje». Činilo mu se da je šteta što agencija toliko uzima. Ali, oni su bili vlasnici Broja 113 i drugih stanova u Windsor Mansions; u stanovitom smislu, bili su i vlasnici Soraye, ovog njenog dijela, ove funkcije.
On se zamajavao idejom da je zamoli da se nađu i kad nije na poslu. Rado bi proveo s njom veče, možda i cijelu noć. Ali ne i jutro poslije. Zna on sebe previše dobro da bi je izložio svom jutru poslije, kad je leden, mrzovoljan, nestrpljiv da ostane sam.
Takav je njegov temperament. A temperament mu se neće promijeniti, prestar je on za to. Njegov je temperament okorjeo, davno zadat. Lobanja i, odmah za njom, temperament dva su najtvrđa dijela njegova tijela.
Slijedi svoj temperament. Nije to filozofija, ne bi ga on nikad nagradio tim imenom. To je pravilo, poput Pravila svetog Benedikta.
Dobrog je zdravlja, um mu je bistar. Po profesiji je, ili je barem bio, naučnik, a ta nauka i sad zaokuplja, bez prestanka, samu njegovu srž. Živi u okviru svojih prihoda, svog temperamenta, svojih emocionalnih mogućnosti. Je li sretan? Po većini mjerila, da, on vjeruje da jeste. Međutim, nije on zaboravio onaj posljednji Hor iz Kralja Edipa: ne nazovi nikog sretnim dok ne umre.
Na planu seksa njegov temperament, mada intenzivan, nikad nije bio strastan. Da mora da bira svoj totem, bila bi to zmija. Seks između Soraye i njega, zamišlja on, više je nalik općenju zmija: dugo, zaokupljeno, ali prilično apstraktno, dosta suho, čak i na vrhuncu.
Je li i Sorayin totem zmija? Nema sumnje da se sa drugim muškarcima pretvarala u drugu ženu: la donna . Ipak, na nivou temperamenta, njena naklonost prema njemu svakako nije bila hinjena.
Mada je po zanimanju bila laka žena, on joj je vjerovao, u stanovitim granicama. Tokom njihovih seansi, on joj je govorio dosta slobodno, katkad se čak znao i rasteretiti. Ona je tako upućena u činjenice njegova života. Čula je priče o njegova dva braka, zna za njegovu kćer i kćerine uspone i padove. Poznata su joj mnoga njegova mišljenja.
O svom životu izvan Windsor Mansions, Soraya ništa ne otkriva. Soraya joj nije pravo ime, to je sigurno. Ima znakova da je rodila dijete, ili djecu. Možda uopće nije profesionalka. Možda za agenciju radi samo jedno ili dva poslijepodneva sedmično, a ostatak živi čestiti život predgrađa, Rylandsa ili Athlonea. To bi bilo neobično za jednu muslimanku, ali u današnje je vrijeme sve moguće.
O svom poslu on govori malo, jer joj ne želi dosađivati. Za život zarađuje radeći na Tehničkom univerzitetu Cape, koji se nekad zvao Univerzitetski koledž Cape Towna. Nekoć profesor modernih jezika, sad je, budući da su odsjeci klasičnih i modernih jezika ukinuti kroz pozamašnu provedenu racionalizaciju, vanredni profesor komunikacija. Kao ostalo «racionalizirano» osoblje, i on ima pravo sad ponuditi jedan specijalistički kurs godišnje, bez obzira na broj upisanih studenata, jer to diže moral. Ove godine on nudi kurs o pjesnicima romantičarima. Ostali predmeti su Komunikacije 101, Komunikacijske vještine, Komunikacije 201, te Napredne komunikacijske vještine.
Mada svojoj novoj disciplini posvećuje svaki dan sate i sate, on smatra da je njena prva premisa, kako je data u priručniku predmeta Komunikacije 101, skroz neprihvatljiva: `Ljudsko društvo je stvorilo jezik kako bismo mogli komunicirati svoje misli, osjećanja i namjere jedni drugima’. Njegovo mišljenje, koje doduše ne iskazuje, jest da su korijeni govora u pjesmi, a da pjesma potiče iz potrebe da pjesmom ispuni prevelika i prilično prazna duša čovjekova.
Tokom karijere, koja seže cijelu četvrt stoljeća unatrag, on je objavio tri knjige, od koje nijedna nije izazvala reakciju, ni najmanju: prva o operi (Boito and the Faust Legend: The Genesis of Mefistofele), druga o viziji kao erosu (The Vision of Richard of St Victor), treća o Wordsworthu i historiji (Wordsworth and the Burden of the Past).
U proteklih nekoliko godina zanosi se idejom da piše o Byronu. Sprva je mislio da bi to bila još jedna knjiga, još jedan kritički opus. Ali kako je pisao, tako se to rasteglo i pretvorilo u dosadu. Istina, njemu je kritike preko glave, umoran je od proze mjerene jardima. Ono o čemu želi pisati je muzika: Byron in Italy, meditacija o ljubavi između spolova u vidu komorne opere.
Kroz misli mu, dok stoji pred svojim studentima Komunikacija, prolaze fraze, melodije, fragmenti pjesama nenapisanog rada. Nikad on nije bio neki učitelj; u ovoj transformiranoj i, za njega, oslabljenoj naučnoj instituciji, on se osjeća neprilagođenijiom no ikad. Ali, tako se osjećaju i ostale njegove kolege iz starih vremena, opterećeni zadacima neusklađenim sa onim za što su se školovali; činovnici u jednom postreligijskom vremenu.
Kako ne poštuje građu koju predaje, on ne ostavlja neki dojam na studente. Gledaju kroz njega dok govori, zaboravljaju mu ime. Njihova ga ravnodušnost ljuti više no što je spreman priznati. Ipak, on ispunjava svoju dužnost prema njima, njihovim roditeljima, državi. Mjesec za mjesecom, on zadaje zadatke, prikuplja, čita i ocjenjuje, ispravlja greške u interpunkciji, pravopisu i sintaksi, propituje slabu argumentaciju, dodajući svakom radu kratku, smišljenu kritiku.
I dalje predaje, jer od toga živi; ali i stoga što ga to uči skromnosti, upozorava ga na to šta on zapravo predstavlja u svijetu. Ironija mu ne izmiče: da onaj koji je tu da im predaje pritom uči najvažniju od svih lekcija, dok oni koji su tu da nešto nauče, ne nauče ništa. To je ona crta njegovog poziva koju ne spominje Sorayi. Sumnja da u njoj ima ironije koja bi se mjerila sa ironijom njenog života.
U kuhinji stana na Green Point ima čajnik, plastične šolje, staklenka instant-kafe, činija sa kesicama šećera. U frižideru je zaliha flaširane vode. U kupatilu - sapun i hrpa ručnika. U plakaru - čista posteljina. Soraya svoju šminku drži u torbici. Mjesto na koje ste raspoređeni, ništa više, funkcionalno, čisto, sređeno.
Prvi put kad ga je Soraya primila, imala je sjajan ruž na usnama i teško sjenilo na kapcima. Kako mu se ljepljivost te šminke nije svidjela, zatražio je da je obriše. Poslušala ga je i nikad više nije bila našminkala. Neko ko rado uči, prihvata, neko podatan.
On voli da joj daje darove. Za Novu godinu joj je dao narukvicu od emajl-laka, za Bajram – malu čaplju od malahita koju je zapazio u antikvarnici. On uživa u njenom zadovoljstvu, makar prilično ravnodušnom.
Iznenađuje ga da je devedeset minuta sedmično u društvu te žene dovoljno da ga usreći, njega, koji je mislio da mu treba supruga, dom, brak. Potrebe su mu izgleda ipak bile sasvim lake, lake i ovlašne, kao da je leptir. Bez emocija, ili bar bez bilo kakvih emocija do onih najdubljih, onih koje je najteže naslutiti: najdubljeg tona zadovoljstva, poput zujanja gradskog prometa koji nekog ko živi u gradu uspavljuje, ili tišine za one što žive na selu.
Misli na Emmu Bovary, koja dolazi kući zadovoljena, sjajnog pogleda, sa poslijepodnevnog nehajnog jebanja. Znači, to je to blaženstvo!, kaže Emma, čudeći se samoj sebi u ogledalu. To je, znači, ono blaženstvo o kojem govore pjesnici! E pa, kad bi siroti Emmin duh mogao doći u Cape Town, on bi je jednog četvrtka popodne poveo sa sobom da joj pokaže kakvo blaženstvo može biti: umjereno blaženstvo, prigušeno blaženstvo.
Onda se jednog subotnjeg jutra sve mijenja. Otišao je u grad poslom; korača ulicom St. George, kad mu pogled padne na jednu vitku figuru u gomili. To je Soraya, nema sumnje, sa dvoje djece, dva dječaka. Nose pakete; bili su u kupovini.
On oklijeva, pa ih onda prati sa distance. Nestaju u Ribljem restoranu ‘Kapetan Dorego’. Dječaci imaju Sorayiju sjajnu kosu i tamne oči. Nema dileme da su joj to sinovi.
On nastavlja hodati, vrati se, prođe još jednom pored restorana ‘Kapetan Dorego’. Njih troje sjede za stolom u izlogu. Na tren, kroz izlog, Sorayin i njegov pogled se sretnu.
On je oduvjek bio gradski čovjek; osjećao se dobro usred rijeke tijela u kojoj eros vreba a pogledi se odapinju kao strijele. Ali, zbog ovog Sorayinog i svog pogleda on se smjesta pokajao.
Na njihovom rendezvousu sljedećeg četvrtka, nijedno ne spominje taj incident. Ipak, sjećanje nelagodno visi nad njima. On nema nikakve želje da poremeti ono što mora da za Sorayu predstavlja krhak dvostruki život. On je oduvijek bio za dvostruke, trostruke živote, živote proživljene u pretincima. Doista, osjeća, ako išta, onda bar veću nježnost prema njoj. Tvoja tajna je i moja, rado bi joj rekao.
Ali, ni on ni ona ne mogu to što se desilo gurnuti ustranu. Dva dječačića su postali svojevrsno prisustvo među njima, igraju se tiho poput sjenki u uglu sobe u kojoj im se mati i ovaj tuđin pare. U Sorayinim rukama on postaje, načas, njihov otac: poočim, poluotac, otac-sjena. Kasnije, dok ustaje iz njene postelje, osjeća njihov pogled, dok ga krišom, radoznalo gledaju.
Misli mu se vraćaju, unatoč svemu, na jednog drugog oca, na stvarnog oca. Sluti li on uopće šta mu žena radi, ili se odlučio za blaženstvo neznanja?
On sâm nema sina. Djetinjstvo je proveo u porodici žena. Kako su odlazile - majka, tetke i sestre - zamjenjivale su ih ljubavnice, supruge, kćer. Žensko društvo pretvorilo ga je u čovjeka koji voli žene i, donekle, ženskaroša. Sa njegovom visinom, dobrim kostima, maslinastom puti, lepršavom kosom, uvijek je mogao računati sa stanovitom privlačnošću. Ako bi neku ženu pogledao na određeni način, sa izvjesnom namjerom, ona bi mu svakako uzvratila pogled, na to je mogao računati. Tako je on živio, decenijama, bijaše je to kičma njegovog života.
Onda je, jednoga dana, sve to prestalo. Bez upozorenja, njegove je moći nestalo. Pogledi, koji su nekoć morali biti uzvraćeni, sad bi skliznuli kraj njega, iznad njega, mimo njega. Prekonoć se pretvorio u duh. Želi li neku ženu, moraće naučiti kako je tražiti: kako je, na jedan ili drugi način, kupiti.
Sad je egzistirao u tjeskobnom napadu promiskuoznosti. Imao je veze sa ženama svojih kolega, lovio turistkinje po barovima na obali mora, ili u klubu ‘Italija’; spavao sa kurvama.
Upoznavanje sa Sorayom desilo se u zadimljenoj maloj sobici iza recepcije agencije ‘Diskretne pratilje’, sa roletnama navučenim na prozore, saksijama sa cvijećem po ćoškovima, ustajalim dimom u zraku. U evidenciji je bila zavedena pod ‘egzotične’. Fotografija ju je pokazivala sa crvenim cvijetom pasiflore u kosi i blagim boricama u uglovima očiju. Pisalo je `Samo poslijepodne’. To je bilo ono što ga je navelo da je izabere: zamračene sobe, svježi čaršafi, ukradeni sati.
Od početka je bilo zadovoljavajuće, upravo ono što je želio. Čist pogodak. Cijelu godinu nije bilo potrebe da se vraća u agenciju.
A onda onaj incident na ulici St. George. I otuđenost nakon toga. Mada ga je Soraya i dalje primala, on je osjećao sve veću hladnoću, dok je ona sebe pretvarala u jednu od mnogih žena a njega u jednog od mnogih mušterija.
Jasno je njemu kako prostitutke među sobom razgovaraju o muškarcima redovnim posjetiocima, pogotovo starijim muškarcima. Pričaju anegdote, smiju se, ali i drhte, kao što zadrhtimo kad usred noći ugledamo bubašvabu u slivniku. Uskoro će i on biti neko na koga će se, prezrivo, zlobno, drhtati. To je usud od kojeg mu nema bijega.
Četvrtog četvrtka nakon incidenta, dok je izlazio iz stana, Soraya najavi ono od čega je strahovao. `Majka mi je bolesna. Uzeću slobodne dane da je pripazim. Neću biti tu sljedeće sedmice’.
`Hoću li te vidjeti one druge sedmice?’
‘Ne znam. Zavisi kako će se osjećati. Bolje da prvo nazoveš.’
‘Nemam broj.’
‘Nazovi agenciju. Oni će znati.’
Sačekao je par dana, a onda telefonirao agenciji. Soraya? Soraya je otišla, kaže muškarac. Ne, ne možemo vas s njom povezati, to bi bilo protiv kućnog reda. Želite li upoznati neku drugu od naših hostesa? Ima puno egzotičnih — Malezijke, Tajlanđanke, Kineskinje, koja vam volja.
Provodi jedno veče sa jednom drugom Sorayom — Soraya je postalo, izgleda, popularno nom de commerce — u hotelskoj sobi na Long Streetu. Ova nema više od osamnaest, bez prakse, za njegov ukus sirova.`Pa čime se bavite?’ govori, otkopčavajući mu odjeću. `Uvoz-izvoz’, odgovara joj. `Ma nemojte,’ veli ona.
Na njegovom odsjeku se pojavila nova sekretarica. Izvodi je na ručak u restoran na diskretnoj udaljenosti od fakulteta, i sluša je dok se žali - nad salatom od račića - na školu svojih sinova. Dileri drogom se muvaju oko igrališta, kaže, a policiju baš briga. Već tri godine su njen muž i ona prijavljeni u konzulatu Novog Zelanda – žele emigrirati. «Vama je, ljudi, bilo lakše. Mislim, bez obzira na situaciju, barem ste znali gdje ste se ‘.
‘Vama, ljudi?’ kaže on. `Koji ljudi?’
‘Mislim na vašu generaciju. Sad ljudi prosto biraju koje će zakone poštovati a koje ne. Anarhija. Kako odgajati djecu kad je oko vas tolika anarhija?’
Ime joj je Dawn. Drugi put kad je izveo, svratili su kod njega i vodili ljubav. Neuspješno. Bacajući se i stišćući ga, dovela se u stanje uzbuđenja koje mu je na kraju postalo odbojno. Pozajmio joj je češalj i odvezao je natrag na fakultet.
Od tada je izbjegava, trudeći se da zaobiđe ured u kojem radi. Ona ga, zauzvrat, gleda prvo ljutito, onda prezrivo.
Trebalo je odustati, povući se iz igre.U kojoj je ono dobi, pita se, Origen sam sebe kastrirao? Nije baš najugodnije rješenje, ali ni starenje nije baš ugodno. Raspremanje ladica, u najmanju ruku, kako bi se moglo posvetiti pravom poslu starosti: pripremama za umiranje.
A šta ako ode ljekaru i zamoli ga da to obavi? Operacija dovoljno jednostavna, naravno: svaki dan to rade životinjama, i one to prežive, ako zanemarimo nešto malo preostale tuge. Odscjecanje, rezanje: sa lokalnom anestezijom i dobrom rukom, malo flegme, čovjek bi to čak i sam mogao uraditi, udžbenički. Čovjek sjedi na stolici i odsijeca komad sebe: grozan prizor, ali ne više no što je - iz stanovitog ugla gledano - ružan prizor istog tog čovjeka kako gimnasticira nad tijelom neke žene.
Ali tu je još uvijek Soraya. Mora to poglavlje zaklopiti. I, umjesto da to uradi, on plaća detektivskoj agenciji da joj uđe u trag. Kroz nekoliko dana ima njeno ime, adresu i broj telefona. Telefonira u devet ujutro, kad bi njen muž i djeca trebali biti vani. ‘Soraya?’, kaže. ‘David. Kako si? Kad te mogu ponovno vidjeti?’
Duga šutnja, a onda ona progovori.`Ja ne znam ko ste vi,’ kaže. `Uznemiravate me u vlastitoj kući. Zahtijevam da me više nikad ne nazovete, nikad.’
Zahtijevam. Htjela je reći naređujem. Iznenađuje ga njena reskost: ranije nije bilo ni nagovještaja nečeg takvog. A, opet, šta treba da očekuje jedan kobac kad se ušunja u lisičju jazbinu, u dom u kojem žive njena mladunčad?
Spušta slušalicu. Preko njega pređe sjena zavisti prema mužu kojeg nikad nije ni sreo.

S engleskog prevela:
Senada Kreso