Ljeto - jesen - zima 2003

  KRONOLOGIJA OPSADE GRADA
  Nihad Kreševljaković
 
 
KRONOLOGIJA OPSADE GRADA

Tada je sve bilo kristalno jasno.
Danas, kada ponovno razgovaramo o tom periodu, mnoge nam se stvari čine nejasnim. Nismo više sigurni sami u sebe. Vraćamo se u civilizaciju kojoj nismo pripadali i na to smo bili ponosni.
Bilo kako bilo, znam da je ono u šta smo tada vjerovali bilo istinito.

Ukoliko se život ili smrt
ne mogu izbjeći

utoliko je i prva eksplozija
bila nespriječiva

Oni su jednostavno
morali biti
na svim izlazima iz grada
(s oštrim kopljima
namazanim otrovom)
samo iz jednog
jednostavnog razloga

jer smo mi živjeli
unutar grada
i nismo bili tamo
gdje su oni bili

Mi smo bili branitelji
jer su oni bili napadači
a oružja nismo imali dovoljno
jer ga dovoljno nikad nije
ni bilo

Oni su ga imali previše
jer ga dovoljno nikad nije
ni bilo

Hrane nije bilo
jer nekome nije odgovaralo
da je bude
ili jednostavnije
što je nije bilo
O plinu, struji, vodi, benzinu
se puno govorkalo
ali toga nije bilo iz jedinog
jednostavnog razloga

zato što nije bilo

Rat bi stao ranije
da je trebao stati

Možda je trebao stati i
prvi dan
ali jednostavno nije

Kraj je došao naizgled iznenada
ali upravo u trenutku kada je
trebao doći

Preživjeli su morali
preživjeti
Ranjeni su morali
biti ranjeni
Sakati su morali biti sakati

Mrtvi,
ako je sve ovako kako sam
da sada naveo,
smrt nisu mogli izbjeći.

Živi moraju živjeti.

Jedni su morali pobijediti,
drugi su morali izgubiti.

A pitanje pobjede u ratu već je
samo po sebi
relativno.

I premda sve bi onako
kako je moralo biti
hvala Ti Milostivi Bože
što smo bili
oni što smo morali biti.

SREBRENICA

Na nekom televizijskom snimku o upadu Srba u Srebrenicu, među zarobljenim civilima, vidio se i dječak koji u rukama drži zeca. Slike su bile jezive.
Moj profesor rahm. Ibrahim Tepić, Srebrenčanin, izgubio je u Srebrenici 17 bližih rođaka. Umro je, od srčanog udara u Sarajevu – gradu u kome se borio i u kome je od srpske granate izgubio ženu, majku divnih sinova.
Siguran sam, da je živ, kako bi se profesor složio sa mnom da pjesmu posvetim dječaku koji je u pokušaju bijega pred četnicima pokušao spasiti jednog malog zeca, ali je zajedno sa zekom uhvaćen i strpan iza žutih traka i žice.
Holandski unproforci su to posmatrali.

Glasovi bezglasnika
vrište
pred gluhim glumcima
pravde zemaljske.
(I to u posebnom trenutku.
Naime dok glume slijepca.)

Dječak u šapama zeca.

Trese se od straha,
zarobljen žicom i
žutim trakama,
okružen
divljim zvijerima,
drhtavih kažiprsta.

Slomljena tišina.

Lijevo, desno,
desno, lijevo,
lijevo, desno,
lijevo, desno...

Iz pećina đavoljih
gmiže glas.




AKO SE NEKAD NE BUDEM MOGAO SJETITI

Posvećeno razmišljanju o oprostu

U bijelom folksvagenu
bili smo mama, otac,
brat i ja.
Išli smo fotografisati se
za pasoše.
Prolazili smo pored
hotel Evrope.
Prozor je bio otvoren,
nagnuo sam se prema njemu
i vjetar mi je
pobunio
uredno
počešljanu kosu.
Im’o sam, možda,
šest ili sedam godina.

Ako se sjećam ove
davne scene,
zašto bi zaboravio
genocid
čija sam žrtva,
samo zbog svog
perzijskog imena,
i sam bio
četiri pune godine,
od moje
osamnaeste.


OPIS BOLA

Na početku
bi
NAJGORE
a potom
sve
gore i gore.

(3. april 1994. Sarajevo)



Rubrika: SVIJET POEZIJE
Autor:Ivona Jukić

U početku je bilo samo...to. Očekivanje. Želja. A onda se počelo kotrljati niz ulice Univerzuma i materijalizovalo se u Riječi.
Neizgovorene riječi su još uvijek neoblikovane misli. Kao zamkovi duhova.
Čežnja do ludila. Ali, izražena riječima. Kilometrima riječi.
U početku je bilo...sasvim neizvjesno. A, onda malo jače. Noću je postajalo nepodnošljivo. Jako. S jutrom bi odzvanjao krik.
U početku je bilo...ovo sada je zapravo još početak. Završetak prve stranice uvoda. Čak ni očekivanje nije završeno.
Zapravo, možda se proteže sve do zadnje stranice izdaha.
Sad.
Smo.
Na početku.
Uzdaha.

Jesam li ja izmislila ovaj grad samo da bih te imala gdje dozvati natrag? Ili on zaista postoji u svom sivkastom plavetnilu?
Noćas doznajem zvuk tvoje blizine.
Noćas se prisjećam tvog glasa.
Noćas se rađa nada iz nestrpljive kolijevke mraka mojih ruku.
Prvo su bili prsti. Onda dlanovi. A pred sam kraj početka Ruke.


Sve dalje i sve brže sustižem svoj san. Oči su već sklopljene, bez šuma, čekam da dođe i ubije stvarnost.
Noć koja ulazi kroz otvorena vrata. Veličanstven osjećaj. Oblačim se u svjež noćni zrak ljeta i zatvaram oči. Zvuk prodorne Tišine. Zvuk Grada. Tama kao veo iskrenosti.


***
Podsjeti me da se pronađem
Kad pogledam u kupolu ispod neba,
Kad sjednem na tvoj hladni, kameni tron.
Podsjeti me da zaboravim
Kad uđem na svoja vrata budućnosti.
Moji sunčani crni dani.
Moji bolovi od sna.
Stranci na stepenicama do moga (vrha),
(dna).

***
Koliko dugo se može obožavati tišina?
Prozračna, mirisna Tišina
Koja se uvlači među iglice
Kamenomirnih borova.
Polažem boje u oči.
Napukle slike sreće...
Mali lozaik kapljica mora na koži.

Toliko mnogo ću željeti
Da nahranim tvoj prazni pogled
Da ću morati da glumim.
Na razmeđu naših nijansi
Plave i zelene
Tražiću crvene kazaljeke
Nekog budućeg vremena.

***
Na raspadnutom platnu
Duhanom slikam
Sebičnost.
Nesvjesni smo ljepote
Mladosti
Koja projuri bez
Pozdrava...

***
Ujutro s jastuka ponesi
Nejasno sjećanje na san,
I mene u njemu
Kao priviđenje ili utvaru...
Jer ja to i jesam,
Jer navukla sam neprobojne
Maske i štitove.
Ispod rukava
Čuvam još malo prašine
Sa moje stare slike
Uglavljene među godinama.