Ljeto - jesen - zima 2003

  DA LI ĆE BALKAN (IKAD) BITI POMIREN
  Sonja BISERKO
 
 
Neizvjesna budućnost Balkana izaziva sumnju u vezi s procesom normalizacije i eventualnog pomirenja. Većinom balkanskih zemalja dominiraju nacionalne politike koje su, ipso facto, ksenofobične i netolerantne. Takvi etnički entiteti ili države još ne pokazuju sposobnost da se uzdignu na razinu modernih nacionalnih država koje garantiraju jednakost i prava svojim manjinama. To i jeste predmet sadašnjih aktivnosti međunarodne zajednice i institucija kao što su Ujedinjene nacije, OSCE, Vijeće Evrope i NATO koje su od krucijalne važnosti. Ove institucije daju okvir i sistem vrijednosti za novoformirane zemlje koji im omogućuje da postanu članicama evropske porodice.
Ako posmatramo Balkan kao mikrokosmos, moramo reći da temeljne vrijednosti koje bi trebale garantirati pomirenje između bivših ratnih neprijatelja, i posljedično, utemeljenje mira u regionu, još nisu postavljene. Međunarodna zajednica više od deset godina ulaže velike napore u pronalaženju rješenja za ono što je prvo bila jugoslavenska kriza, ali što bi se sada moglo nazvati balkanskom krizom. Haška konferencija i Pakt stabilnosti su odvojeni vremenskim jazom od deset godina. Sve ponuđene solucije u međuvremenu – od Dejtonskog sporazuma 1995. godine preko Rezolucije 1244 (1999. godine) do Okvirnog sporazuma za Makedoniju ovog ljeta – samo su polovična rješenja kojima se nastavlja manipulacija od strane lokalnih vođa. Svakako, mirovni sporazumi nisu dovoljni sami po sebi da bi stvorili pomirenje. Ono što je neophodno jeste politička volja za implementaciju ovih sporazuma i volja ljudi koji žive u regionu da prihvate zajednički život. Veliko je pitanje kako se to može postići.
Poslijeratno mirenje je najvažniji proces koji društvu može dati novi život i nove nade. Pretpostavlja da dvije strane u konfliktu mogu pronaći osnovu na kojoj bi mogli živjeti zajedno. Ipak, pomirenje koje bi riješilo raspravu o prošlosti zapravo i nije pomirenje. Rasprava nesumnjivo mora ustanoviti istinu i zauzeti stav prema počinjenim historijskim grešakama. Potrebno je pokazati volju za preuzimanjem odgovornosti i krivice, kao i pokazivanjem volje da se oprosti. U isto vrijeme, mora se voditi računa da se ne prekorači granica između onih koji traže oprost i pomirenje sankcionisanjem zla i kriminalaca. Takav stav prema pomirenju neminovno poprima jednu moralnu dimenziju, koja podrazumijeva kako one koji traže oprost tako i sam oprost.
Kakva je situacija na Balkanu, u tom pogledu, danas?
Rat koji je Srbija vodila ne samo protiv ljudi bivše Jugoslavije, nego također, i rat protiv Evrope i SAD-a, vodio je ka unutrašnjem raspadu čije nam razmjere još uvijek nisu ni poznate zbog toga što još uvijek nije bilo priznanja ni poraza ni krivice.
U posljednjih deset godina, Srbija nije učinila napor da se upusti u dijalog s bilo kojom stranom u konfliktu sa ciljem postizanja pomirenja. Recimo, do pomirenja sa Hrvatskom ne može doći ako brojna pitanja ostaju nerazriješena; to, između ostalog, uključuje i šutnju o sudbini 1.500 nestalih Hrvata, usporavanje vraćanja poluotoka Prevlaka, nepostojanje volje da se vukovarska trojka izruči Hagu. U pogledu odnosa između Beograda i Bosne, državni poslovi su čak mnogo neizvjesniji i kompleksniji. Počnimo od Dejtonskog sporazuma kojim je u biti zacementiran poraz žrtava, odnosno, Bošnjaka. Dayton je oblikovan u skladu sa situacijom na terenu, a ne u skladu sa principima pravde. Drugim riječima, Sporazum, sam po sebi, nije kreirao bilo kakve preduvjete za proces pomirenja. Republika Srpska je tvorevina utemeljena na zločinu i kao takva suštinski predodređena za destrukciju. Sedam godina nakon Daytona, samo mali broj prognanika se vratio u Republiku Srpsku, Mladić i Karadžić, simboli etničkog čišćenja i masovnih ubistava, još uvijek su na slobodi. Štaviše, dok u javnosti licemjerno zagovaraju cjelovitu bosansku državu, bosanski Srbi užurbano hrle prema cilju koji se nalazi u temeljima Republike Srpske – ujedinjenju sa Srbijom. Ovaj projekat se sada promovira kao »zaokruženje srpske kulture i duhovnog prostora». Republika Srpska je već uključena u ekonomsku, obrazovnu, vojnu i medijsku strukturu Srbije i Crne Gore. Dok se pretvara da želi biti dijelom multietničke Bosne, što je isplativo u smislu primanja zapadnih donacija, niko nema ni najmanju namjeru da se suoči sa prošlošću.
Stoga, što se tiče Bosne, početna greška je napravljena. Prva Komisija za istinu nije uspjela u svom zadatku, zato što je, kada se vratimo unazad, svaka od tri strane imala svoju istinu koju je konstantno propagirala, a koja je bila potpuno suprotna duhu Dejtonskog sporazuma. Suprotna duhu samog mira. Nova Komisija pod nadzorom Ujedinjenih nacija tek je nedavno uspostavljena. Ali ako se istina ne ustanovi i ako se ne definira karakter rata, ni nova Komisija neće mnogo postići.
Slična situacija može se primijetiti i u Srbiji nakon pada Miloševića, posebno od njegovog izručenja Haagu. Nakon desetogodišnjih frustracija sa Miloševićem, Zapad se okrenuo «normalizaciji srpskog nacionalizma» - kriveći Miloševića-komunistu, za sve zločine počinjene u Beogradu. Nije bilo pokušaja da se učini ijedan korak ka pažljivom promišljanju o dubini ideje srpskog naconalizma koje je kroz dvadeseto stoljeće stalno bilo prijetnja opstanku bivše Jugoslavije, da bi konačno bila i principijelni uzrok njenom raspadu. Zapravo, takve napore su onemogućavale čak i zapadne diplomate, koji su bili nestrpljivi da stvore normalne odnose sa Beogradom, i spremni da novim liderima daju šansu. Umjesto da su napravili prekid s političkim programom svojih prethodnika, novi federalni lideri su ih provodili drugim sredstvima. Oni u iščekivanju drugačijih međunarodnih okolnosti prekrajaju mapu Balkana. Kao što je rekao Dobrica Ćosić, najpopularniji srpski pisac, to će biti rat za etničke države. Mi nemamo nad čim da lamentiramo, jer mi smo kreirali etničku državu. Istina, njene granice još uvijek nisu definirane.
Beogradu je 11. septembar izgleda služio kao novi izgovor za reinterpretiranje skore prošlosti u svoju korist, opstruiranjem stvarnih analiza i pokušavanjem da se prikriju krucijalni problemi. Što je veća greška i krvavija njena posljedica, to je teže za ljude da je prihvate, kaže historičar Sforza. Nedavno ubistvo premijera Đinđića, koji je simbol proreformističkih snaga, najbolja je ilustracija da će konzervativne i nacionalističke snage učiniti sve da opstruišu otvaranje Srbije.
Budući da je suština pomirenja pokazivanje volje da se promijeni način razmišljanja, važno je pokušati razumjeti razlog zbog kojeg srpsko društvo manipuliše razumijevanjem prošlosti s takvom upornošću.
Srbija se nije suočila s nedavnim promjenama u svijetu i krajem komunističke iluzije što je otvorilo prostor za razbijanje takvih iluzija i nove manipulacije. Srpski otpor novim izazovima rezultirao je u dugim i teškim pripremama za novu ideologiju jednakosti, kroz partijsku dogmu koja zahtijeva jedinstvo, kroz Crkvu koja govori o superiornosti pravoslavlja i Istoka nad Zapadom, vojnu doktrinu uznošenja srpskih ratnika, kroz literaturu, historiografiju... Srpsko viđenje svijeta, njihovo gledište proizlazi iz totalitarnog karaktera političkog i kulturnog modela na koji se naslanja. Bez alternative i bez mogućnosti povlačenja, razvoj događaja nije mogao voditi nigdje drugo već upotrebi sile. Ovaj kulturni uzorak prouzrokovao je besprimjernu destrukciju: brisanje gradova, uništavanje stoljećima starih spomenika, ubistava građana... Kako je to istaknuti srpski arhitekt naglasio: »Kroz ovo ludilo također se širi osvetnička mržnja prema gradu i urbanoj civilizaciji.»
Evolucija novog kulturnog modela će zahtijevati oboje, vrijeme i angažiranost, ne samo malog marginaliziranog dijela srpske elite koja je konstantno u suprotnosti sa srpskim nacionalizmom, već i međunarodne zajednice također. Do sada su prednost imala jednostavna rješenja koja osiguravaju mir radije nego što ulažu napore ka fundamentalnim promjenama ključnog kulturnog obrasca za pomirenje.
Bilo kakav pokušaj da se izvede simetrija krivice i pravde bio bi nemoralan zato što bi podrazumijevao kolektivnu odgovornost. Vidimo da su stare maksime još uvijek na snazi: dok oni koji su potpuno nevini u pravilu svijet nastoje ubijediti u svoju krivicu, tek nekoliko kriminalaca se udostojilo priznati neki mali stepen žaljenja… Hanna Arendt kaže da ne postoji kolektivna krivica kao ni kolektivna nevinost. Ipak, kolektivni zaborav postavlja pitanje kolektivne krivice.
Ad-hoc Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju ustanovljen je 1993. godine, predstavlja ključni mehanizam za individualizaciju zločina i postizanja pravde, ali nije dovoljan sam po sebi za stvaranje uvjeta pomirenja. Haški tribunal je u interesu naroda zbog toga što individualizira zločine. Tamo se dokazuju zločini ali isto tako i sprečava narod da ponovno dođe u stanje stvaranja zablude i novih mitova u kojima će opet biti žrtva. Druga, veoma važna osobina Haškog tribunala jeste da prinudi države da prihvate granice suverenosti imajući u vidu humanitarno pravo i kršenje ljudskih prava.
S druge strane, Haški tribunal ima svoja ograničenja: npr., on nema ugrađenu moralnu dimenziju, što može rezultirati u predstavljanju odgovornosti u lažnom svjetlu. Tako je Miloševićev transfer, nakon vanjskih pritisaka, srpskoj, domaćoj javnosti bio predstavljen kao ustupak za otvaranje vrata finansijskoj podršci Zapada. Takav pristup devaluirao je moralnu komponentu. Drugim rječima, Haški tribunal je potencijalno problematičan, tako da može ostaviti državu pod utiskom da je ispunila moralnu obavezu. Štaviše, Tribunal trguje s individualnom odgovornošću za krivicu bez osuđivanja, kao što je učinjeno i sa nirnberškim procesom, politike koja je uzrokovala zločin.
Komisija za istinu, ipak, može ispraviti ove nedostatke. Međutim, Komisija za istinu nije okvalifikovana kao validna državna Komisija za istinu ako država o kojoj se radi ne priznaje svoju odgovornost za počinjene zločine. Koštuničina državna komisija je u velikom dijelu sastavljena od ljudi čije su knjige ojačale argumente onima koji su favorizirali rat. Dakle želi prvo, i uglavnom, dokazati šta se dogodilo a potom odlučiti da li ili ne prihvatiti odgovornost. Kao relevantnu tačku za određivanje odgovornosti države ne uzima u obzir optužnice protiv Miloševića, Mladića, Karadžića i drugih.
Zadatak Komisije za istinu je, između ostalog, i prepoznavanje političkog konteksta u kojem bi politika zločina mogla biti prihvaćena i implementirana. Ako se to ne uradi, društvo ne bi moglo ispitati odgovornost za ovakvu politiku. Ovdje se ne radi o kolektivnoj odgovornosti već prije o historijskoj odgovornosti društva koje je prihvatilo takvu politiku, izabralo lidere koji su zastupali takvu politiku, ili je naprosto šutjelo. Djela kao što su opsada Sarajeva, masovna ubijanja civila u Srebrenici, etničko čišćenje. Ovo je najteži zadatak za društvo koje pokušava da se suoči sa sobom.
Komisija za istinu je postavila dijagnozu, proces suočavanja se ne može provesti bez pomoći države, državnih institucija i državnih medija, uključujući TV i radio. Država mora prihvatiti jednu grupu vrijednosti kao vodič za komisiju i mora ih ugraditi u svoj sistem vrijednosti i svoje institucije, kao i u obrazovanje, medije i sl.
Ako uzmemo u obzir Srbiju, naprimjer, mogli bismo reći da ona nije napravila nijedan korak u željenom pravcu. Srpska stvarnost danas je podijeljena, kao što su i aktivnosti međunarodne zajednice. Sve se ovo dešava na nekoliko različitih nivoa u isto vrijeme, tako da ne postoji niz događaja koji bi mogao zasnovati proces postizanja pomirenja. Na jednom nivou, Srbija se čuva od unutrašnje eksplozije; na drugom, SRJ se neprirodno održava; na trećem, decentralizacija Srbije počinje da biva blokirana od strane novih beogradskih političara; i na četvrtom, ideja podjele Bosne i Kosova se širi sa očekivanjem da međunarodna zajednica zatvori taj krug svojim osjećajem da je to realistična ideja.
Masovna pogubljenja Albanaca počinju da se otkrivaju u Srbiji bez uspostavljanja veze sa događajima na Kosovu - kao da ih je neko tek ispustio ovdje. Iako su mnogi šokirani ovim otkrićima, nije bilo stvarnog pitanja javnosti šta se dogodilo, kako su ta tijela dospjela tamo? Javna reakcija se u principu svela na indiferentan odnos prema dokazima ovih strašnih ratnih zločina. Jedan dio stanovništva još ne može prihvatiti činjenicu da je Srbija bombardovana zbog Albanaca i da je Zapad zaštitio njihova prava. To se nije uklapalo u sliku o Albancima kao građanima trećeg reda. NATO intervencija se nikada ne spominje u vezi sa Albancima već uvijek da bi se Zapad podsjetio da se treba osjećati krivim. Ono što se osjeća u Srbiji jeste da je Zapad dužan platiti za našu demokratizaciju a da Srbija za to ne makne ni prstom.
Prelaženje preko svih počinjenih zločina, slavljenja zločinaca poput Mladića i Karadžića i uznošenja jedne armije odgovorne za zločine je, također, bila politika nove Vlade. Ako se ne demontira, ovaj link bi mogao pripremiti pozornicu za novi rat. Ipak, Haški tribunal je postao ogledalo Srbije kroz rekonstrukciju prošle stvarnosti, što zauzvrat ima utjecaja na današnju stvarnost.
Zašto je, po mom dubokom uvjerenju, važno za Srbiju suočiti se sa skorom prošlošću i izvući moralne lekcije iz nje prije nego što pristupi procesu pomirenja? Zbog toga što - kao što je to dobro poznati njemački historičar Holm Zundhausen istakao: »Ni jedno društvo ne može izbjeći suočavanje sa tamnim stranicama svoje prošlosti. Svaka demokratska zajednica mora napraviti red sama unutar sebe. Šutnja je destruktivna.»
Ovo pretpostavlja raskid sa programom Velike Srbije. Prije nego što ova politika bude svrgnuta, zločin ne može biti osuđen. Sa porazom velikosrpskog projekta region bi se mogao dovesti u ravnotežu i početi sa mučnim procesom pomirenja.

S engleskog prevela:
Adisa Mehić