Ljeto - jesen - zima 2003

  KOMANDNA ODGOVORNOST NA HAŠKOM TRIBUNALU
  John R.W.D. JONES
 
 
Uvod
1. Dobro je poznato da Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju («ICTY») ima nadležnost da procesuira osobe koje su optužene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid - osnovne zločine koji spadaju pod međunarodno pravo. Ono što je manje znano jeste da ICTY također može procesuirati osobu koja nije okrivljena za izvršenje, naredbu, poticanje, izazivanje ili pomoć i nahuškavanje na ove međunarodne zločine, nego i one koji nisu uspjeli spriječiti ili kazniti takve zločine počinjene od strane njegovih podređenih. Naprimjer, Enver Hadžihasanović, Mehmed Alagić (do njegove smrti u martu ove godine) i Amir Kubura, svi su optuženi samo u okviru ove forme odgovornosti.
2. Ova forma odgovornosti za djela podređenih poznata je kao «komandna odgovornost» i procesuira se na osnovu Člana 7(3) Statuta ICTY-a. Međutim, ovaj koncept je često pogrešno shvaćen i ako se pogrešno primjenjuje, suđenje na ovoj osnovi može prouzrokovati veliku nepravdu. Ovaj kratki članak analizira koncept «komandne odgovornosti» i probleme njegove primjene na ICTY-ju.
I. Koncept komandne odgovornosti
A. Historijski razvoj
3. Porijeklo doktrine komandne odovornosti može se pratiti još iz feudalnog vremena kada je ustanovljeno da zapovjednik može biti odgovoran za djela koja su počinili oni pod njegovom komandom. Ova doktrina je u svojoj modernoj formi prvi put jasno izrečena u slučajevima ratnih zločina za koje se sudilo nakon II. svjetskog rata. Ni Povelja Nirnberškog, a ni Tokijskog tribunala nisu omogućile procesuiranje komandanata koji nisu spriječili ili kaznili djela svojih podređenih. Povelja je samo predvidjela odgovornost zapovjednika za njihovo učešće kao konspiratora, vođa ili kao saučesnika. Međutim, tokom samih suđenja ratnih zločina, razvijena je doktrina komandne odgovornosti, što je prouzrokovalo da su se neki od optuženih žalili da ih se procesuira prema retrospektivnom zakonu.
4. Najčešće citirani slučaj komandne odgovornosti u II. svjetskom ratu jeste slučaj generala Tomoyuki Yamashita. Bio je to prvi slučaj u II. svjetskom ratu koji je uzeo u obzir odgovornost zapovjednika za akcije njegovih trupa i razmatran je na Vrhovnom sudu SAD-a, čije su sudije bile podijeljene po ovom pitanju. Većina sudija zauzela je stajalište da je dužnost komandanta da kontrolira svoje trupe i spriječi ratne zločine. Od glavnih zapovjednika okupacijskih snaga se dodatno zahtijevalo da preduzmu afirmativne korake u zaštiti civila i ratnih zarobljenika (važno je ukazati da USA nije primijenila ove standarde na svoje vojnike u ratu u Vijetnamu).
5. Izražavajući svoje neslaganje sa odlukom većine sudija, sudija Murphy je naveo da:
«Ništa u cijeloj povijesti ili u međunarodnom pravu ... ne opravdava takvu optužbu protiv palog zapovjednika pobijeđene vojske. Iskoristiti neefikasnost i dezorganiziranost - stvorenu od strane pobjedničkih snaga, kao primarnu bazu za osuđivanje oficira poraženih armija ne nosi niti pravdu niti vojnu realnost».
6. Dakle, još u samom začetku, koncept komandne odgovornosti kreirao je duboku podijeljenost među sudskim umovima.

B. Slučajevi poslije II. svjetskog rata
7. Poslije II. svjetskog rata, za komandnu odgovornost se rijetko procesuiralo. Ustanovljena je u Izraelu (u procesuiranju i komisijskoj istrazi masakra nad palestinskim izbjeglicama koji su počinile kršćanske falange u Sabri i Shatili 1982. godine) i u američkom Vojnom sudu tokom rata u Vijetnamu (procesuiranje kapetana Ernesta Medine u vezi s My Lai masakrom, koji je na kraju i oslobođen krivnje).
8. Odgovornost pretpostavljenih za neuspjeh sprečavanja zločina podređenih prvi put je je uspostavljena u instrumentu Dodatnog protokola I iz 1997. i Ženevske konvencije 1949. članovi 86. i 87. Dodatni protokol dao je doktrini komandne odgovornosti odgovornost na konvencionalnoj osnovi. U vrijeme kada je uspostavljen, protokol je reflektirao međunarodno pravnu poziciju u pogledu komandne odgovornosti. Član 87 (3) ustanovio je dužnost zapovjednika da spriječe kršenje Ženevske konvencije i član 86 (2) odgovornost za neuspjeh sprečavanja kršenja.
9. Dodatni protokol I nije eksplicitno izrekao da će se zapovjednik koji ne uspije da spriječi ili kazni zločine počinjene od strane podređenih držati odgovornim za njihove zločine kao da ih je počino on sam. Možemo zamisliti, naprimjer, podređenog koji ubije civila, i zapovjednika koji zna ili bi trebao znati za ovaj zločin i koji ne poduzme potrebne korake da to riješi. Da li bi i zapovjednik trebao biti kriv za ratni zločin ubijanja civila (je li on ubica ako nije spriječio to djelo?) ili manji zločin neizvršavanje dužnosti? Dodatni protokol ne tretira takve situacije. Statut ICTY-ja daje jasan odgovor ali, kao što je rečeno, odgovor koji ne garantira uvijek pošten ishod.

C. Komandna odgovornost na ICTY-ju
10. Član 7(3) Statuta ICTY kaže:
«Činjenica da bilo koji akt, koji se odnosi na član 2-5. sadašnjeg Statuta, učinjen od strane podređenog, ne rješava njegovog nadređenog kriminalne odgovornosti, ako je znao ili imao razloga da zna da njegov podređeni želi da počini takvo djelo ili ga je počinio, a da nadređeni nije učinio potrebne korake i odgovarajuće mjere da spriječi djelo ili kazni izvršioce istog».

11. Ovaj ukaz je interpretiran tako da zapovjednik odgovara za djela podređenog kao da ih je počinio on sam, gdje je znao ili trebao znati za njihova djela i nije učinio potrebne i odgovarajuće korake da spriječi ili kazni zločine. Drugim rječima, zapovjednik koji ne kazni jedan ratni zločin postaje, po tome, i sam ratni zločinac.
12. Sudskom presudom od 16. novembra 1998. god., u slučaju Delalić, Sudska komora je definirala elemente ove forme odgovornosti. U ovoj presudi, Komora je identificirala tri elementa za odgovornost prema Članu 7(3): (i) postojanje nadređeno-podređene veze; (ii) nadređeni je znao ili imao razlog da zna da je kriminalno djelo bilo ili će biti učinjeno, i (iii) da nije učinio potrebne i odgovarajuće korake da spriječi djelo ili počinioca djela.

(i) Nadređeni - podređeni veza
13. U presudi Delaliću, Komora je držala da nadređeni, kako vojni tako i politički i civilni lideri, mogu biti odgovorni za postupke svojih podređenih. Krucijalni faktor je mogućnost efektivne kontrole nad podređenim od strane njihovih nadređenih. To znači da nadređeni moraju imati aktuelnu odgovornost da kontrolišu osobe koje su počinile zločine. Komandna odgovornost se primjenjuje kako de facto tako i de jure. Ako je uvjet de facto kontrola, izgleda da ne bi bilo moguće osuditi de jure zapovjednika koji nije imao kontrolu nad svojim podređenim.

(ii) Pitanje znanja – znao ili imao razlog da zna
Komora je u suđenju Delaliću i presudi jasno rekla da komandna odgovornost ne spada u standardnu i striktnu odgovornost prema nadređenom. Član 7(3) ICTY Statuta zahtijeva da nadređeni zna ili ima razloga da zna da je njegov podređeni počinio ili će počiniti zločin.

(iii) Neuspjeh da se poduzmu potrebne i odgovarajuće mjere
14. Napokon, u presudi slučaja Delalić, Komora je držala da legalna dužnost postoji i da nadređeni trebaju učiniti sve potrebne i odgovarajuće mjere da spriječe počinjenje zločina ili, ako su zločini bili počinjeni, da kazne počinioce. Šta sadrže «potrebne i odgovarajuće mjere» zavisi od situacije i ne mogu biti formulirane apstraktno. Nadređeni može pozvati na provođenje takvih mjera koje su u njegovoj moći, ali međunarodno pravo ne može obvezati nadređenog da učini nemoguće.
II. Problemi s konceptom
17. Dok je prema međunaro-dnom pravu jasno da zapovjednici trebaju da se ponašaju odgovorno - uz brojne druge obaveze koje imaju kako bi osigurali da njihovi podređeni ne izvrše ratne zločine, međunarodno pravo ipak ima ozbiljne probleme sa komandnom odgovornosti po sadašnjoj proceduri na ICTY-ju. Ovdje ću identificirati tri najveća problema.

A. Koncept ne razdvaja napuštanje dužnosti i ratne zločine
18. Principijelni problem Člana 7(3) Statuta ICTY-a jeste da zapovjednika smatra odgovornim za zločine koji počine podređeni zbog čega je komandant ustvari kriv za neizvršavanje dužnosti. Da je to pogreška, može se ilustrirati sa dva primjera.
Prvi, podređeni koji namjerno ubije civila kriv je za ubistvo (ratni zločin), jer je ubistvo zločin namjere. Nadređeni koji iz nemara ne kazni zločin, naravno, samo je nemaran. Međutim, po schemi ICTY-ja, on je kriv za ubistvo. Kako može osoba koja je samo nemarna biti kriva za namjeran zločin kao što je ubistvo?
19. Drugo, ako podređeni ozbiljno pretuče zatvorenika i on umre, biti će kriv za ubistvo. Zamislite da nadređeni čuje da podređeni oficiri tuku (ali ne zna da je zatvorenik umro od ozljeda) i on ne učini ništa. Bit će kriv za ubistvo zbog Člana 7 (3), kako ga interpretira ICTY, jer je morao spriječiti ili kazniti podređenog. Ali u ovom slučaju, nadređeni ne zna ništa o bilo kakvom ubistvu, njegova krivnja postoji u relaciji sa prebijanjem (tučom).
20. Jasno je da je cilj doktrine komandne odgovornosti da kazni nadređene koji nisu izvršili svoju dužnost. Ali u tom slučaju bilo bi bolje da postoje odvojene krivnje za neizvršvanje dužnosti za koju se i nemarni nadređeni mogu kazniti, nego da ih se kazni kao ubice i ratne zločince kada to ne odražava pravo stanje njihove kriminalne odgovornosti.

B. Koncept se zloupotrebljava primjenom za izolirane (pojedine) zločine
21. Također je jasno da se od samog početka ove doktrine, koncept komandne odgovornosti primjenjivao uz širok spektar zloupotreba. U slučaju Yamashita, zločini koji su bili u pitanju su masovni zločini koje su počinili japanski vojnici nad filipinskim civilima. Zaista, kao što priznaje i Stutut ICTY-ja, međunarodna kriminalna tijela trebala bi samo, ili primarno, procesuirati ove raspostranjene zločine. Vidimo Član 8(1) ICC Statuta: «Sud će imati nadležnost nad ratnim zločinima samo kad su počinjeni kao dio plana ili politike na širem planu».
22. Međutim, na ICTY-ju, komandna odgovornost je procesuirana u vezi s izoliranim (pojedinačnim) zločinima. Ovo je posebno tačno u slučaju optužnice Hadžihasanovića, gdje nigdje ne postoji plan velikih zločina «etničkog čišćenja», što implicira priznanje da Armija BIH nije imala takvih kriminalnih planova, za razliku od HVO-a i Vojske Republike Srpske. Držati zapovjednike odgovornim pred međunarodnim sudom za ratne zločine, za navodne ratne zločine koji su počinjeni iz nemara ili čak nekad od strane od paravojnih jedinica - mudžahedina, kosi se sa namjerom da se kazne oni koji nose najveću odgovornost za ratne zločine i genocid. Zaista, nedavno uspostavljeni Specijalni Sud za Sijera Leone prepoznaje eksplicitno fokusiranje svojih optužnica na one koji snose «najveću odgovornost» za počinjene zločine u Sijera Leonu tokom desetogodišnjeg građanskog rata.
23. Pristup ICTY-ja treba razumjeti u kontekstu njegove politike podizanja optužnica, koja za cilj ima demonstraciju da su sve strane podjednako krive u konfliktu u bivšoj Jugoslaviji za počinjene zločine. Dok će tužitelj ICTY-ja bez razmišljanja odbaciti takav stav, kako onda objasniti i razumjeti formiranje ICTY istražnih timova na «etničkim grupama» počinilaca prije negoli na počinjenim zločinima (zamislite domaću optužnicu koja treba da dokaže zločine koji su počinjeni od strane bijelaca, crnaca i hispanjolaca, prije nego početi sa zločinima i bez rada unazad da se vidi ko je zaista počinio te zločine). Ova strategija dozvolila je međunarodnoj zajednici da se uhvati za udicu neintervencije u Bosni 1992.-1995. time što ga je prikazala kao pokolj plemena prije nego dobro planirani rat « etničkog čišćenja» protiv civila koji se nisu mogli braniti.
24.U ovom kontekstu, doktrina komandne odgovornosti postaje potentno oruđe u rukama ICTY-jevog tužioca. Pošto nema sumnje da su zločini činjeni na svim stranama, bez obzira što su bili izolirani i nesistematski na jednoj, doktrina komandne odgovornosti omogućava tužiocu da se brzo uzdigne uz političku i vojnu hijerarhiju i optuži vođe na svim stranama u konfliktu u Bosni, i time ukloni bilo kakvu razliku između počinioca i žrtve u konfliktu. Tu leži jedna od najopasnijih stvari doktrine. Zamislite potencijalni historijski revizionizam: da je Nirnberški sud pokušao okriviti jevrejske lidere Varšavskog ustanka na osnovu komandne odgovornosti zločina, recimo, za ubistva njemačkih vojnika: Isti se rezon može primijeniti i za optužnicu za branitelje Srebrenice.

C. Koncept se nerealistično primjenjuje od strane ICTY-ja
25. Dalji problemi sa primjenom komandne odgovornosti na ICTY-ju jesu i saznanja da na ICTY-ju rade profesionalne sudije, a ne porota. Vrijednost porote je da je okrivljeni ravan poroti, odnosno da se članovi porote mogu postaviti u poziciju okrivljenog i primijeniti zdrav razum u ustvrđivanju njegove krivnje na osnovu predočenih dokaza. Da porota sjedi u nekim od slučajevima komandne odgovornosti na ICTY-ju, porotnici bi se sigurno zapitali: «Da li bih ja uspio napraviti bolji posao da sam ja bio zapovjednik u to strašno vrijeme i na tom mjestu, s takvim sredstvima kakva je imao na raspolaganju okrivljeni?»
Porota bi mogla da uzme u obzir i zdrav razum i ocijeni da li je zapovjednik tek stvorene armiije sastavljene od dobrovoljaca, sa primitivnim komunikacijama, okružen od neprijatelja sa svih strana, u najvećoj propagandi i magli rata realno mogao znati da njegovi podređeni vrše zločine i šta je realno mogao uraditi u toj situaciji.
26. Kad su profesionalne sudije u pitanju, naravno, puno je teže koristiti ulogu «zdravog razuma» u procesu. Ne zbog toga što sudijama fali zdravog razuma, naprotiv, najbolji i obiluju zdravim razumom i mudrosti. Problem je da ICTY sudije imaju jaku pobudu da postave standarde ponašanja zapovjednika izuzetno i nerealno visoko. Suci znaju da će njihove presude čitati stručnjaci i aktivisti ljudskih prava koji će raditi na provedbi ljudskih prava do kraja. Oni znaju, zato, ako oslobode zapovjednika zbog, recimo, anarhije i haotičnosti vremena, onda ne mogu puno uraditi na ubistvima i ostalim zločinima koje su počinile njegove trupe, bit će napadnuti od aktivista za ljudska prava da su primijenili samo dio prava za žrtve u oružanom sukobu, čak i ako svi suci ne primijene «potrebne i odgovarajuće» iz Člana 7 (3) Statuta ICTY-a.
27. U drugu ruku, sudije ICTY-a nemaju šta da izgube ako postave veoma, zaista nerealno visoke, standarde za zapovjednike. U tom slučaju će se pojaviti kao zaštitnici ljudskih prava i humanitarnog prava. Ali, je li fer da se pravo okrivljenog stavlja u stranu i da pojedini okrivljeni u zatvoru provedu godine kao žrtve aspiracija članova zajednice za ljudska prava? Sigurno da nije. Zar je pravedno da sudije budu ono koji nikada nisu osjetili patnju u opsadi i «etničko čišćenje» i oni koji nisu proživjeli konflikt u Bosni te se stoga i ne mogu staviti u položaj okrivljenog i reći kako bi se neko od njih ponašao u takvom vremenu? Haške sudije to ne mogu, ma koliko god se trudili. Sudije na Nirnberškom i Tokijkom sudu su proživjele II. svjetski rat, i možda su čak i zapovjedali trupama u konfliktu, i zato su imali iskustava da upotrijebe standarde koji su se mogli primijeniti. Međunarodne sudije na ICTY-ju i ICTR-u nisu proživjeli jugoslovenske i ruandske konflikte; možda su tek neki od njih iskusili oružani sukob. Kako, onda, oni mogu znati koji je razuman standard ponašanja? Koji je zdrav razum zajednički za sudije koje dolaze iz svakog ćoška svijeta? Ako zdravog razuma i razumnog standarda ponašanja nema, ima li onda pravde?
III. Zaključak
29. Nema sumnje da prava rata mogu biti primijenjena jedino ako zapovjednici osiguraju da njihove trupe znaju za ove zakone i, do najviše moguće razine, osiguraju da njihovi podređeni poštuju ove zakone. Ali, da bi doktrina komandne odgovornosti bila primijenjena bez nepravde, ona bi se od strane međunarodnih sudova i tribunala morala koristiti samo ondje gdje je striktno to i zatraženo, odnosno ondje gdje su zločini široko rasprostranjeni ili sistematski, a ne izolirani ili sporadični. Štaviše, ukoliko se zapovjednik namjerno suspregne od procesuiranja i kažnavanja zločina zbog toga što on želi da ohrabri zločine, u tom slučaju on je kriv kao saučesnik po tradicionalnim principima kriminalne odgovornosti, i treba biti proglašen krivim ne samo za podjarivanje ratnih zločina, nego i neizvršavanje dužnosti. Napokon, sudije koje primjenjuju doktrinu moraju to uraditi na takav način sa primjenom zdravog razuma i ekstremne osjetljivosti situacije na terenu «bez straha od favoriziranja» kako će oslobađanje biti ocijenjeno od strane politike ili zajednice boraca za ljudska prava. Tek tada pravda će biti zadovoljena.

S engleskog preveo:
Jasmin Ahić