Ljeto - jesen - zima 2003

  SRAMOTA I ZAPADNI ODGOVOR BOSNI
  Keith DOUBT
 
 
Metafizička krivica: Postoji solidarnost među ljudskim bićima koja čini svakoga suodgovornim za bilo koju lošu stvar i svaku nepravdu počinjenu u njegovoj prisutnosti ili s njegovim znanjem. Ukoliko ne uspijem uraditi sve što je u mojoj moći kako bih spriječio, i sam sam kriv. Ukoliko sam prisutan na mjestu gdje se desilo ubistvo, a ne rizikujem svoj život da ga spriječim, osjećam se krivim na način koji nije adekvatno pojmljen ni pravno, ni politički ili moralno. Živeći nakon što se takva stvar nadnosi nad mene, nosim neuklonjivu krivicu.
Karl Jaspers

Razumijevanje nasilja s kojim je počinjeno etničko čišćenje je strašno. Svijet mirno gleda kako političari i intelektualci režima u Beogradu nastavljaju planirati i uspostavljati državu apartheida. Dostojanstvo, ne samo hiljada nego miliona ljudskih bića, bez imalo savjesti je uvrijeđeno: mnogi su izgubili pravo da govore, da rade, da se mole i da žive.
Postoji puno zvanične dokumentacije o tim događajima i ta dokumentacija se dotiče stvari koje ispituju sociolozi. Lako je identificirati političke motive etničkog čišćenja (stvaranje Velike Srbije), ali je mnogo teže identificirati sociološke motive. Sa sociološke tačke gledišta, etničko čišćenje ima malo smisla. Cijena je previsoka, i to ne samo za mučenike nego i za mučitelje. Mučitelj uništava ne samo domove, zajednice i živote drugih ljudi, nego također i socijalnu strukturu i zajedničke niti od kojih su i sami mučitelji zavisili. Prema kojoj se logici, onda, etničko čišćenje usklađuje? Možemo li prikazati sociološko značenje ovih aktivnosti, i, nakon što to učinimo, kritikovati čin iz okvira same sociologije?
Godine 1956. Harold Garfinkel, poznati sociolog iz SAD-a, objavio je kratak esej u Američkom sociološkom žurnalu (American Journal of Sociology) pod naslovom “Uslovi uspješne degradacione ceremonije” (Conditions of Successful Degradation Ceremonies). Degradaciona ceremonija, kaže Garfinkel, jeste “svaki komunikativni čin između osoba prilikom kojeg se javni identitet učesnika transformira u nešto što se posmatra kao manje vrijedno u lokalnim shemama i socijalnim tipovima”.1
Na prvi pogled, etničko čišćenje izgleda kao ceremonija statusne degradacije. Sadistički nasilno i nesavjesno agresivno, oni koji obavljaju etničko čišćenje ritualno degradiraju ljude i socijalni identitet drugih. Njihova poenta je da transformišu javni identitet pojedinca i zajednice. Srpski nacionalisti traže da transformišu javni identitet Bošnjaka i kosovskih Albanaca u nešto na što bi se gledalo kao manje vrijedno u lokalnim shemama i socijalnim tipovima. Prvo se ova aktivnost dešava u državnim medijima i intelektualnim krugovima bivše Jugoslavije. Onda, milicija iz Srbije i Crne Gore, uz podršku Jugoslovenske narodne armije, ulazi u Bosnu i metodički se angažuje u genocidnim aktivnostima. Takve aktivnosti su se ponavljale i na Kosovu; nakon Bosne, ponavljanje je bilo lako predvidivo, nevjerovatno i prekomjerno.
Da bi degradaciona ceremonija bila uspješna, “identiteti na koje se referira”, kaže Garfinkel, “moraju biti ’totalni’ identiteti. To znači, ovi se identiteti moraju odnositi na osobe kao ’motivacioni’ tipovi prije nego kao ’tipovi ponašanja’, ne onoga što bi osoba mogla očekivati da radi ili uradi… nego na ono što grupa drži da je ultimativni ’temelj’ ili ’razlog’ za njegovo ponašanje”. Drugim riječima, “transformacija identiteta”, nastavlja Garfinkel, “jeste destrukcija jednog socijalnog objekta i konstruisanje drugog… Nije riječ o tome da je stari objekat prepravljen, već da je zamijenjen drugim. Sada se može reći, ‘Bilo je to sasvim drugačije’.”2 Da li Garfinkelova analiza ceremonije statusne degradacije adekvatno odgovara onom što etničko čišćenje jeste? Postoji li mogućnost u ovoj analizi da se kritikuje zlo etničkog čišćenja?
Samo jedan primjer
U svojoj knjizi Voli svog susjeda: Ratna priča (Love Thy Neighbor: A Story of War), Peter Maass izvještava o bolnom događaju, tipičnom za način na koji je vršeno etničko čišćenje.3
Možete, na primjer, upasti u kuću i staviti pištolj na očevu glavu i reći mu da ćete povući okidač ukoliko on ne siluje svoju kćerku ili barem ne simulira silovanje. (Čuo sam o takvim stvarima u Bosni.) Otac će odbiti i reći, umrijet ću prije nego to uraditi. Vi slegnete ramenima i odgovorite: U redu, stari, neću te ubiti, ali ću ubiti tvoju kćerku. Šta otac tada uradi, dragi čitaoče? On kleči, moli, ali onda vi, čovjek sa pištoljem, stavljate pištolj na kćerkinu glavu, povučete okidač i vičete. Sada! Uradi to! Ili ću pucati! Otac počne plakati, ipak polako otkopčava pojas, pomiče se kao ošamućeni zombi, ne može vjerovati da to mora uraditi. Smijete se i kažete: Tako je, stari, skini pantole, podigni kćerkinu haljinu i uradi to!4
Čovjek s pištoljem želi poniziti oca. Da li aktivnost, ipak, kaže bilo što bitno o ocu, nešto što bismo mi smatrali krajnjim povodom ili razlogom za njegov čin? Da li se događaj, kojim rukovodi čovjek sa pištoljom, dotiče ili očevog ili kćerkinog “totalnog identiteta?” Da li čovjek s pištoljem zaista čini ono što Garfinkel naziva statusom degradacione ceremonije?
U prepričavanju ovog događaja, Maass aktivira ličnu zamjenicu drugog lica množine. “Vi slegnete ramenima i odgovorite: U redu, stari, neću te ubiti, ali ću ubiti tvoju kćerku”. Kako bi zadobio ogorčenje čitaoca, Maass stavlja svog čitaoca u ulogu čovjeka s pištoljem. Maassova pretpostavka je da će, stavljajući čitaoca u ulogu čovjeka s pištoljem, čitalac biti zgađen i tražiti distancu od onoga što čovjek s pištoljem radi. Da, čitalac će tražiti emotivnu distancu od aktivnosti čovjeka s pištoljem, ali u isto vrijeme čitalac će tražiti distancu od žrtve čovjeka s pištoljem, što je, djelimično, cilj čovjeka s pištoljem.
Nasuprot ovoj mogućnosti, sljedeća diskusija stavlja čitaoca na mjesto oca, jedne od žrtava čovjeka s pištoljem. Svrha je da potakne čitaoca da se identificira s ocem i njegovom kćerkom, ali i da čitaočevu pažnju približi njima.
Ako vam čovjek s pištoljem kaže da će vam kćerka biti ubijena, ukoliko nemate odnos s njom i ako vi znate da je čovjek s pištoljem sposoban da ubije ljudsko biće, kako da se ponašate? Prvo izjavite da ćete umrijeti prije nego uradite ono što čovjek s pištoljem traži od vas. Čovjek s pištoljem odgovara da će, ukoliko ne uradite što traži, on ubiti vašu kćerku. Zbog vlastitog dostojanstva, spremni ste žrtvovati svoj život, ali nije vaš život to što čovjek sa pištoljem želi. Čovjek s pištoljem želi vaše dostojanstvo. Čovjek s pištoljem želi da vas degradira. Zašto je vaša degradacija važnija za čovjeka s pištoljem nego vaš život?
Vi se povinujete, ali koja je priroda vašeg povinovanja? Povinovali ste se jer ste otac. Čin čovjeka s pištoljem, drugim riječima, ne transformiše vas u neoca. Vaš “totalni identitet”, prvi princip onoga što jeste biti otac, ostavljen je netaknut jer krajnji povod za vaš čin je jasan. Vi čuvate život svoje kćerke. Pošto čuvate život svoje kćerke, ne možete podnijeti da gledate kako je čovjek sa pištoljem ubija. Dok ste, u ime svog dostojanstva, vi spremni žrtvovati svoj život, niste, u ime svog dostojanstva, spremni žrtvovati kćerkin život. Život vaše kćerke je važniji nego vaše dostojanstvo. Da ste žrtvovali život vaše kćerke u ime svog dostojanstva, izgubili biste to dostojanstvo.
Čovjek s pištoljem ima moći nad vama zbog svog pištolja. Sam pištolj ne označava moć uopće. Jedan aspekt moći koju ima čovjek s pištoljem jeste odsustvo svakog normativnog ustezanja da upotrijebi silu. Još jedan, i važniji aspekt moći koju čovjek s pištoljem ima nad vama jeste vaša želja da ne vidite kćerku ubijenu. Čovjek s pištoljem ima moć nad vama jer vi čuvate svoju kćerku. Vaša želja vas čini ovisnim o čovjeku s pištoljem. Čovjek s pištoljem ima moć nad vama jer on prepoznaje tu vašu želju i ovisnost od njega koju ona stvara. Ni pištolj, niti neutemeljena upotreba pištolja, ne objašnjava moć koju čovjek s pištoljem ima nad vama. Njen razlog počiva u vašoj normativnoj želji da vaša kćerka ne bude ubijena i vašem nepokolebljivom odnosu prema ovoj želji.5
Prisiljavajući vas da imate odnos sa kćerkom, čovjek s pištoljem konfrontira vaš prvi princip oca vašem dostojanstvu. Motiv čovjeka s pištoljem jeste da pokuša ceremoniju statusne degradacije. Ovo je logika koja vlada čovjekom s pištoljem i to je pathos etničkog čišćenja u Bosni i na Kosovu. Iako se neke osobe uključene u etničko čišćenje klone uloge denuncijatora i traže potajno da pomognu žrtvama i bivšim prijateljima, za mnoge uloga denuncijatora vodi aktivnost. Što bolje razumijemo ulogu denuncijatora u ceremoniji degradacije, utoliko ćemo imati bolje mogućnosti da razumijemo sam karakter etničkog čišćenja. Što bolje razumijemo karakter etničkog čišćenja, imamo bolju mogućnost da govorimo o njegovim posljedicama.
Obratimo pažnju na pretpostavke od kojih mora poći čovjek s pištoljem da bi zadobio kakvogod perverzno zadovoljstvo iz svog djelovanja. Prvo, čovjek sa pištoljem mora pretpostaviti da ste vi voljni učiniti šta god je potrebno da bi spasili život svoje kćerke. Drugo, čovjek s pištoljem pretpostavlja da se gnušate od same ideje silovanja vaše kćerke. Bez ovih pretpostavki, uz poštovanje vaših osnovnih vrijednosti, čin čovjeka s pištoljem je nejasan. Čovjek s pištoljem vas prepoznaje kao oca.
Čovjek s pištoljem vas zna, ne lično, nego generalno. On zna da ste vi otac i zna šta znači biti otac. Drugim riječima, postoji “Mi-odnos” između vas i čovjeka s pištoljem. Da nema tog “Mi-odnosa” ceremonija degradacije bila bi nemoguća. Fenomenolog Alfred Shutz piše:
On i ja, mi dijelimo, dok proces traje, zajednički jasan prezent, naš puni prezent, koji omogućava njemu i meni da kažemo: Mi smo to iskusili zajedno. Kao Mi-odnos, ovako uspostavljen, mi obojica – on, se obraća meni, i ja, slušajući njega – živimo u našem zajedničkom prezentu, upućeni ka ideji da budemo realizovani u njemu i kroz komunikativni proces.6
Bolno je, obznaniti ovaj Mi-odnos između vas i čovjeka sa pištoljem, jer supstanca Mi-odnosa nije ništa drugo do negacija tog Mi-odnosa koju provodi čovjek s pištoljem. Mi-odnos se održava time što čovjek sa pištoljem negira njegovo postojanje.
Da bismo shvatili značenje djelovanja čovjeka sa pištoljem, trebamo identificirati njegov motiv. Da bismo procijenili motiv čovjeka sa pištoljem, treba da formuliramo motiv u orijentaciji prema nekom normativnom očekivanju. Koji normativni izvor postoji u pozadini ove interakcije?
Karakter zla nije njegova nejasnoća. Nevinost pretpostavlja da je zlo nejasno. Za nevine, zlo nema smisla. Takva je, možda, bila perspektiva američkog predsjednika Billa Clintona prema genocidu i zločinima protiv čovječnosti u Bosni i na Kosovu. S tačke gledišta nevinosti, ako zlo nema smisla, onda ono ni ne postoji. Ako ne postoji, onda nije neophodno nositi se s njim. Nevinost, bilo nevinost odraslog ili djeteta, vjeruje da je zlo bazirano u ništavilu. Nasuprot tomu, sociološka formulacija zla mora da se fokusira na odnos parazitiranja zla na onome što ima smisla, što je shvatljivo.
“Smatra se”, piše Garfinkel, “da u društvima koja su potpuno demoralizovana takvih ceremonija nema, jer u situaciji takve potpune anomije* uslova za ceremoniju degradacije i nema”.7 Mišljenje koje se često ponavljalo među novinarima bilo je da je situacija u Bosni bila situacija potpune anomije, situacija u kojoj vlada isključivo samoživi interes, naime, čisti, konkretni primjer jedne hopsovske džungle. Situacija na Kosovu, također prema izjavama novinara, također je situacija potpune anomije. Premda sam Hobbes tvrdi da ovo predsocijalno stanje prirode nikada nije postojalo i nikada neće. Za Hobbesa, predsocijalno stanje je idealnotipsko. Razlozi koje tome u prilog Hobbes navodi su da bi takva džungla, na jednom empirijskom nivou, bila previše bolna, previše ružna i previše brutalna da bi uopće mogla postojati. Hobbes, ustvari, koristi ideju predsocijalnog stanja u heurističke svrhe, kako bi objasnio porijeklo društva.8
Iako dominantan u društvenim naukama, hopsijanski pristup prema onom što se desilo u Bosni je nevin. Postojanje zla nije prepoznato u hopsijanskom prikazu društvenog poretka. Dok opisno, hopsijanski stav izgleda precizan, da je tačan, onda ne bi bilo uslova za ceremoniju degradacije niti bi promatrači o njemu mogli svjedočiti. Degradacione ceremonije su ipak imale svjedoke u Bosni i na Kosovu; o tome je svjedočeno u medijima, jasno i opetovano. Ove degradacione ceremonije dešavale su se na svakom nivou, između civila, vojnika, političara i diplomata. Iako je svaka priča posebna na svoj način, svaka ima istu nit. Shvatiti nit samo jedne priče je dovoljno jer je svijet uhvaćen u procjepu te niti i rituala koji je dramatizuje.
Da izbjegnemo nagađanja u koja se zalijeću mnogi učeni ljudi o tome je li ili nije riječ o situaciji totalne anomije, bolje će biti da se upitamo o uslovima koji su postojali i omogućili svjedočenje o ceremoniji degradacije. Koje su to karakteristike društvene organizacije preovladavale i omogućile pokušaj ceremonije degradacije? Što je duže trajalo etničko čišćenje, postajalo je sve ritualnije. Što je ritualnije postajalo etničko čišćenje, utoliko više se rasplamsavalo. Supstanca rituala, štaviše, nije ni politička niti psihološka. Supstanca je sociološka; ritual pretpostavlja i priljubljuje se za normativnu socijalnu strukturu. Zbog toga je političarima teško zaustaviti takvo djelovanje, a psiholozima na njega adekvatno odgovoriti.
Vratimo se na primjer iz Voli tvog susjeda. Diskusija koja slijedi i dalje postavlja čitaoca na mjesto oca i pridobija čitaočevo suosjećanje za žrtvu čovjeka s pištoljem. Čovjek s pištoljem vidi dvije stvari. Prva: vi ste voljni uraditi šta god možete da biste spasili kćerkin život. Druga: vi prezirete ideju seksualnog odnosa sa kćerkom. Ovo su postojeći socijalni uslovi iz kojih čovjek s pištoljem pokušava degradacionu ceremoniju. Bez ove dvije pretpostavke, čovjek s pištoljem nema povod s kojim bi vas osramotio. Zato što ste vi otac, vi morate uraditi što on traži. Upravo zato što ste vi otac, vi ne smijete uraditi što on traži. Pretpostavke su u kontradikciji, ali su povezane. Ova perverzna logika vodi djelovanje čovjeka sa pištoljem.
Primijetimo da, ukoliko vaša normativna očekivanja nisu stvarna, ukoliko ultimativni princip na kojem se bazira vaše ponašanje kao oca nije autentičan i univerzalan, uslova za status ceremonije degradacije nema. Kontekst u kojem se ovaj čin dešava nije anomičan. Štaviše, ako čovjek sa pištoljem nije sam prepoznao vaše normativne obaveze, ako sam nije vidio da su vaše normativne orijentacije autentične, ne samo vama, nego cijelom svijetu, on ne bi imao povoda za degradacionu ceremoniju.
Puko prisustvo ovih uslova, pak, ne garantuje uspjeh degradacione ceremonije. Garfinkel piše: “Zaista, pitanje je: počevši od bilo kakvog stanja organizacije društva, koji će program komunikativnih taktika obaviti degradaciju statusa?”9 Moraju se slijediti određene strategije i komunikativne taktike da bi osigurale uspješnu degradacionu ceremoniju. Razmislite o malicioznom traču o susjedu ili o iznošenju lažnih dokaza protiv nekog u javnosti. Ako se taktika za degradacionu ceremoniju adekvatno ne slijedi, degradaciona ceremonija ne uspijeva.
U ovoj tački, Garfinkel predstavlja ulogu svjedoka u statusu degradacione ceremonije i odnos svjedoka prema denuncijatoru i denunciranom. Degradaciona ceremonija se dešava samo onda kada ima svjedoka.10 Denuncijator i denuncirani sami ne konstituišu degradacionu ceremoniju (ukoliko se na to ne gleda sa čistog psihološkog stanovišta). Da bi izazvao sramotu, denuncijator treba da uvjeri svjedoke da gledaju događaj na specijalan način. “Paradigma moralne indignacije”, kaže Garfinkel, “jeste ‘javno’ denunciranje. Mi javno utičemo na sljedeći tok zaključivanja: ‘Pozivam sve ljude da uvjere svjedoka da on nije takav kakav im se predstavlja nego je drugačiji i u osnovi je niža vrsta’.”11 Ovo je zadatak denuncijatora i to je u značajnom stepenu retorički doseg.
Garfinkelova sociologija podrazumijeva jednu cijelu metodologiju iza taktike koja se mora slijediti. Prvo, denuncijator treba demonstrirati svjedoku da denuncijator i svjedok dijele iste vrijednosti. Štaviše, vrijednosti koje dijele treba da budu fundamentalne. Drugo, denuncijator treba da demonstrira da denuncirani ne dijeli te vrijednosti. Dalje, denuncijator treba da pokaže da je razlog zbog kojeg denuncirani ne dijeli te vrijednosti baziran na izboru, a ne na uslovima. To znači, dok god se može učiniti da denuncirani dijeli iste vrijednosti sa zajednicom, denuncijator mora pokazati da denuncirani nije i nikada neće zaista dijeliti vrijednosti zajednice. “Posao denunciranja”, dokazuje Garfinkel, “dotiče preobrazbu objektivnog karaktera opaženog drugog: druga osoba postaje u očima njegovih osuđivača doslovno drugačija nova osoba. Nije da su novi atributi dodati starom ‘nukleusu’. On nije promijenjen, on je rekonstituiran”.12
Da se vratimo na primjer iz Voli tvog susjeda, motiv čovjeka sa pištoljem je da vas prikaže kao neoca, da vas prikaže kao da niste ono što jeste i kao da nikada niste bili ono što se čini da jeste, naime, otac.
U nasilnom empirijskom maniru, Garfinkel nabraja tehničke korake koji se moraju pratiti da bi degradaciona ceremonija bila uspješna. Denuncijator mora pokazati da je on ili ona legitiman i objektivan glasnogovornik onih vrijednosti koje denuncijator i svjedok dijele i od kojih je, tvrdi denuncijator, denuncirani otuđen. Kako bi degradaciona ceremonija bila uspješna, denuncijator mora također pokazati da je denuncirani izabrao da bude otuđen od vrijednosti koje denuncijator i svjedok dijele, ne zbog nepovoljnih uslova ili nesretnih okolnosti, nego jer je to čin denuncijatora. Degradaciona ceremonija, insistira Garfinkel, može biti uspješna samo ako ispunjava sve ove kriterije.13 Ako denuncijatoru nedostaje bilo koji od ovih kriterija, degradaciona ceremonija propušta svoje obilježje i doseže, u najboljem slučaju, samo djelimičan uspjeh.
Čovjek s pištoljem, ipak, ne uspijeva i bitno je govoriti o razlozima zbog kojih je tako. Prvo, čovjek s pištoljem ne uspijeva u svom pokušaju da vas ponizi jer čovjek s pištoljem ne može biti legitiman glasnogovornik za vrijednosti za koje on kaže da ih dijeli sa svjedokom kada on sam flagrantno narušava vrijednosti od kojih ste, vi, denuncirani, prema njegovoj tvrdnji otuđeni. Ovaj cijeli događaj je ideja čovjeka sa pištoljem, i vi, otac, objekt ste projekcije čovjeka s pištoljem. Izbor koji je pao na vas arbitraran je; tu nema odnosa prema vama kao određenoj osobi. Vaš motiv, vaše namjere kao društvenog čimbenika, vaše djelovanje kao člana društva, irelevantno je sa tačke gledišta čovjeka s pištoljem.
Da bi konstruirao degradacionu ceremoniju, denuncijator mora izložiti vaš motiv jasno i učiniti to javno. Denuncijator mora bez greške pokazati da je vaš motiv primarno stvar koja je relevantna vašem ponašanju. Da demonstrira da ste vi (vaš karakter) uzročan razlog za akciju denunciranja, denuncijator mora izložiti vaše motive na jedan jako transparentan način. Tu je razlog zašto je, u postmodernom vremenu, tako teško postići uspješnu degradacionu ceremoniju. Iz perspektive postmoderne, motivi i socijalna shematika za prosuđivanje o motivima su prisilni aspekti društvenog života.14 Čovjek s pištoljem ne može vas denuncirati ako je djelo zbog kojeg ste denuncirani iznuđeno pod prijetnjom nasiljem. Ovi faktori stvaraju kratki spoj u pokušaju čovjeka s pištoljem da počini degradacionu ceremoniju, iako ga oni ne odvlače od njegove volje da to uradi.
Važno je reći zašto, s tačke gledišta čovjeka s pištoljem, njegovo djelovanje izgleda barem djelimično uspješno. Ako čovjek s pištoljem vidi sebe kao uspješnog tvorca degradacione ceremonije, koji su to uslovi koji mu dozvoljavaju da tako misli? U Bosni i na Kosovu, svijet je gledao. Svijet igra ulogu svjedoka etničkog čišćenja. U Bosni, posebno UN snage su igrale tu ulogu.15 Na ovaj način, svijet koji je zurio postao je održiva komponenta sistema koji je počinio etničko čišćenje. Srpski nacionalisti igrali su ulogu denuncijatora; drugi, bilo Bošnjaci, bosanski muslimani ili kosovski Albanci, jesu oni koji su denuncirani; a svijet je svjedok rituala. Sve dok srpski nacionalisti održavaju ovu trostruku strukturu u kojoj su oni denuncijatori i sve dok svjedok dozvoljava srpskim nacionalistima da održavaju ovu trostruku strukturu, etničko čišćenje opstaje. Insistirajući na njihovom stavu “simuliranom” privilegijama da uzmu ulogu denuncijatora, srpski nacionalisti blokirali su one koje su degradirali da ih denunciraju zbog počinjenog genocida i ratnih zločina. Srpski nacionalisti predstavljaju ‘suprotnu formaciju”.16 Kako bi izbjegli da postanu predmet renunciranja, srpski nacionalisti hvataju se za svoju simuliranu privilegiju, baziranu na patvorenoj historiji, kako bi se angažovali u renunciranju onih koji su u mogućnosti da njih renunciraju. 17
Za svijet koji je zurio, uloga svjedoka u ritualu etničkog čišćenja postaje problematična. Služiti kao svjedok zlu je neodrživo. Kako Karl Jaspers dokazuje, ta uloga unosi nemir. Ona stvara metafizičku krivicu. S kim se svjedok identificira i kome se priklanja – denuncijatoru, koji kao pravoslavni Srbi ispovijedaju kršćanstvo, ili denunciranom koji je sljedbenik islama? Srpski nacionalisti iskorištavaju ovu religioznu varijablu, koja im daje status kao i prednost u američkim i evropskim medijima gdje su gledatelji predominantno kršćani.
Kako vrijeme prolazi, postaje sve više nejasno ko su objekti degradacione ceremonije nazvane etničko čišćenje. Nije nesreća da će za vrijeme njihovog djelovanja oni koji obavljaju etničko čišćenje izabrati da budu prisutne najslabije individue među žrtavama i onda pustiti te pojedince pretpostavljajući da će oni biti previše degradirani da bi rekli svijetu šta im se desilo. Razmotrimo sljedeću ispovijest jednog preživjelog:
Srpski vojnik je ušao u moju sobu i okrenuo se prema meni, te počeo da me tuče, posebno po glavi i kičmi i ja sam se onesvijestio. Dva dana kasnije, imao sam prvi epileptički napad. Kada su Srbi iz logora čuli za to, vodili su me da gledam kako muče ostale. Bili su sigurni da ću ja tako umrijeti. Bio sam jako slab; imao sam samo 36 kilograma i teško sam hodao. Jedne noći, dva vojnika su došla i odvela me u područje gdje su vješali ljude. Vidio sam čovjeka okrenutog leđima koji je visio na kuki za dizanje teretnjaka. On je još bio živ i vrištao je. Ipak Srbi su nastavili da ga biju. Na podu je bio drugi čovjek čija koža je bila oguljena; on je bio mrtav… Tokom noći oni su mi naredili da gledam mučenja, a oni su se smijali. Kada sam se vratio u sobu, imao sam još jedan epileptički napad.18
Počinitelji etničkog čišćenja određuju ulogu svjedoka jer je to esencijalna komponenta njihovih aktivnosti. To je esencijalna komponenta njihove aktivnosti s njihove vlastite tačke gledišta. Etničko čišćenje nije prirodni fenomen; to je društveni fenomen, konstruisan kao tok djelovanja, prezreno perverzan u samom svom karakteru.
Svijet se ne prijavljuje dobrovoljno za ulogu svjedoka, kao ni vi (otac). Kada svijet pokuša da se izdvoji iz ove veze, onaj ko obavlja etničko čišćenje poveća brutalnost i sadizam tako da učini nemogućim za svijet koji bulji da se distancira. Onda, što više svijet postaje uključen u proces etničkog čišćenja, tim više srpski nacionalisti kooptiraju svijet u svoj društveni ritual i politički projekt. Na kraju, svijet postaje ne samo svjedok, nego također i objekt degradacione ceremonije.
Čovjek s pištoljem, naprimjer, ne samo da pokušava da vas osramoti; on pokušava da osramoti vašu vezu sa svijetom, činjenicu da vi i svijet dijelite isti skup osnovnih vrijednosti, autentičnih vrijednosti kao što je očinstvo, od kojeg je čovjek s pištoljem oslobođen. Što više je on otuđen od svijeta, utoliko više čovjek sa pištoljem želi da vas otuđi od svijeta. Što više je on otuđen od svijeta, tim više čovjek sa pištoljem pokušava da udalji svijet sam od sebe. Ovaj čin čovjeka sa pištoljem otuđuje od samog sebe, odnosno udaljava ga od njegovih odnosa spram svijeta. Ova patologija se sama izjeda.
Samo na ovaj način može čovjek sa pištoljem, u ovim postmodernističkim vremenima, pretpostaviti da je on legitiman glasnogovornik za svijet. Ako svijet stane iza ničega, ako svijet ovjekovječi nevinost hopsijanske perspektive, čovjek postaje legitiman glasnogovornik svijeta. Kako Garfinkel kaže: “Denuncijator mora učiniti dignitet nadličnih vrijednosti plemena upadljivim i uočljivim, a njegova denuncijacija mora biti izvršena u njihovo ime”.19 Ako je dostojanstvo nadličnih vrijednosti globalnog svijeta stati za ništa, onda čovjek sa pištoljem govori za svijet. Čovjek s pištoljem, štaviše, govori u ime svjetskog odbacivanja ne samo vas nego sebe sama. Na ovaj način čovjek s pištoljem govori o svjetskoj reakciji ne samo za vas nego i za sebe. Na ovaj način, čovjek s pištoljem se vraća u svijet kao glasnogovornik svijeta u odsutnosti. Čovjek s pištoljem postaje centar u odsustvu bilo kojeg centra.
Uskoro shvatate da svijet i više nego vi biva denunciran, čak iako je svijet ušao u ovu degradacionu ceremoniju samo kao svjedok. Zbog toga što je svijet ušao u ovu degradacionu ceremoniju samo kao svjedok, a ne kao denuncijator zla čovjeka s pištoljem, sam svijet biva denunciran. Čovjek s pištoljem to uviđa i u tome leži zadnji trag njegovog nad-ja. Ne uspijevajući denuncirati zlo čovjeka sa pištoljem, svijet je iznevjerio ne samo vas, nego i čovjeka sa pištoljem.
Vaša uloga u tom trenutku se mijenja. Vi postajete ne denunciran, nego svjedok denuncijacije svijeta. Postajete svjedok denuncijacije svjedoka vaše denuncijacije. Prepoznajete da svijet, a ne vi, biva denunciran i počinjete da sažaljevate svijet. Svijet koji vidite ne poznaje sam sebe. Postajete poput mučenika svjetske nevinosti. Na taj način, vi postajete centar svijeta, jer vi ste tamo gdje se odvija denuncijacija svijeta koje smo direktni svjedoci. Takav je božanstveni karakter vaše uloge kao žrtvene ovce čovjeka s pištoljem.
Kada je svijet zurio u Bosnu i Kosovo, on je gledao sebe kako postaje objekat denuncijacije, zbog čega je, nesvjesno, svijet bio prikovan za etničko čišćenje. Zbog toga, također, danas, svijet ne može više zuriti u Bosnu i Kosovo a da ne opazi vlastitu osramoćenost.
Hrana za ego srpskih nacionalista jeste njihova sposobnost da tiraniziraju svjetski ego. Hrana za ego srpskih nacionalista jeste njihova mogućnost da podvrgnu svjetski ego svojoj volji, njihova sposobnost da prisile svjetski ego da uguši svoju savjest, svoj super-ego, u istom stepenu i na isti način kako srpski nacionalisti susprežu svoju savjest, svoj super-ego. Kako etničko čišćenje opstaje, načini na koji čovjek s pištoljem i svijet sliče raste, kao i načini na koji čovjek sa pištoljem i svijet ne sliče koji se umanjuje.20 Suprotno, kako etničko čišćenje opstaje, načini na koji ste vi i svijet slični postaje sve manje i manje bitan i načini na koji se vi i svijet razlikujete postaje sve bitniji.21 Sudbina žrtvene ovce je da postane parija, iako je svijet, koji nije parija, odgovoran za njegovu sudbinu.
Ovo razdvajanje, koje nikada ne može biti potpuno dosegnuto u stvarnosti s obzirom na karakter naše vrste, jeste, uprkos tome, krajnji cilj etničkog čišćenja, što i čini etničko čišćenje zlim. Svrha zla je da uništi postojanje naše vrste. Način na koji zlo postiže ovu svrhu je zahtijevanjem ne samo da neka osoba pripada nekoj nižoj vrsti, već da je sama naša vrsta niža. Naša vrsta gubi svoju intrinsičnu moć da nas čini cjelovitim u zajednici s drugima. To su posljedice zla, posljedice nad kojim naša metafizička krivica lamentira.
U zaključku, citirat ću Garfinkelov komentar u kojem on otkriva svoj teleološki stav prema subjektu degradacione ceremonije, stav koji stoji nezavisno od njegovog empirijskog shvaćanja.
Rasprave koje traže da ponize oponenta kroz lično vrijeđanje mogu doseći degradaciju na limitiranoj skali. Relativno malo osoba dospijeva u ovakav oblik općenja, nekolicina od toga profitira, a činjenica učešća u tom općenju svjedoku ne pruža određenje drugoga standardizirano izvan konteksta određene grupacije ili scene događaja. 22
Društveno znanje osobe koju ona stekne kroz degradacionu ceremoniju je situacijsko i parohijalno; nedostaje mu odnos ka onome što je od intrinsičnog značaja za osobu po sebi. U postmodernom svijetu, čovjek sa pištoljem misli da njegova degradacija vas, možda ima šansu za uspjeh, jer je teleologiju koja utemeljuje spoznaju o onom što je od intrinsičnog značaja za vas kao takve teško i naslutiti. U postmodernom svijetu, teleologija je prisutna samo kroz svoje očevidno odsustvo i s tim odsustvom društveni život usahnjuje. “I u svoj ozbiljnosti istine, poslušajte ovo; bez Toga čovjek ne može živjeti. Ali onaj ko živi samo s Tim nije čovjek”.23

S engleskog prevela
Nidžara Ahmetašević


Bilješke

1 Harold Garfinkel, “Conditions of Successful Degradation Ceremonies”, American Journal of Sociology 61 (mart 1956.): 420-24, citirano sa str. 420. Negativne kampanje za vrijeme izbora u SAD-u kao jasan primjer statusa degradacione ceremonije. U svojim predizbornim kampanjama, političari pokušavaju da denunciraju i osramote oponenta što je uspješnije moguće, a kako bi eventualno pobijedili na izborima.
2 Garfinkel, “Degradation Ceremonies”, 421-22. Ovakva formulacija “totalnog identiteta” centralna je u Garfinkelovoj analizi. Dok se formulisanje bazira na metafizičkoj osnovi, to predstavlja fini doprinos socijalnim zahtjevima Garfinkela kao jednog empirijskog naučnika. “Čovjek u čijim rukama susjed umre postaje “ubica”. Osoba koja prenese informaciju neprijatelju je zaista, “u osnovi”, “na prvom mjestu”, “sve u svemu”, “u konačnoj analizi”, “originalno” infomator”.
3 U dokumentarnom filmu Killing Memory: Bosnia’s Cultural Heritage and It’s Destruction vidimo da je etničko čišćenje bilo napad, ne samo protiv ljudi i njihovih života, nego i protiv historijskih zgrada i kulturnih spomenika. Andras Reidlmayer kaže: “Kada osoba umre, život te osobe i životi njene porodice su dotaknuti. Kada je kultura ubijena, to priječi budućnost i uništava sjećanje na prošlost. Čak i ako ljudi kojima su ti spomenici i dokumenti pripadali prežive, oni su izgubili svoje glasnike, svoju vezu s onim što oni jesu, s pripadnošću određenom mjestu… Mislim da ne možete razdvojiti patnje ljudi od uništavanja spomenika kulture. Ubijanje uspomena je velika tragedija kao i ubijanje ljudi” (Andras Riedlamyer, Killing Memory: Bosnia’s Cultural Heritage and Its Destruction /Haverford, Pa.: Community of Bosnia Foundation, 1994/).
4 Peter Maass, Love Thy Neighbor: A Story of War (New York: Vintage Books, 1997.), 51-52.
5 O socijalnoj konstrukciji moći vidjeti Peter Blau, Exchange and Power in Social Life (New York: John Wiley and Sons, 1964.), 118-25
6 Alfred Schutz, “On Multiple Realities”, Philosphy and Phenomenological Research 5 (juni 1955): 543.
7 Garfinkel, “Degradation Ceremonies”, 420; *anomija - U Oxfordskom rječniku sociologije, anomija je opisana kao “društveno psihološko stanje karakterizirano slomom svih vrijednosti i osjećajem izolacije". U širem objašnjenju stoji da je riječ o konceptu koji je razvila Emile Durkheim (1858-1917) kako bi opisala odustvo jasnih društvenih normi i vrijednosti.
8 Thomas Hobbes, Leviathan, ured. C.B. MacPherson (Middlesex, England: Penguin, 1968), 187.
9 Garfinkel, “Degradation Ceremonies”, 421
10 Ova tačka je empirijska koliko je i teoretska. Sa tačke gledišta analitičkog realizma, koji Garfinkel naslijeđuje od Talcotta Parsonsa, distinkcija između empirizma i teoretskog razumijevanja nestaje. “Žrtva silovanja, 29 godina, prijavila je Human Rights Watchu da ju je policija odvela iz kuće gdje je držana i dovela je do druge kuće. Tu je ona smještena u sobu i prisiljena da se skine. Jedan za drugim, pet članova srpskih snaga ulazili su u sobu da pogledaju njeno tijelo, ali samo ju je zadnji čovjek silovao, rekla je ona. Dok ju je napadao, ostala četvorica su ušla u sobu i gledala. Žena je takođe izjavila da je neko stavio walkie-tolkie ispod kreveta u sobi i da su se dok se sve dešavalo srpske snage derale na nju preko walkie-talkia kako bi je uplašili. U sobi su je držali oko pola sata” (Kosovo Human Righs Flash br.. 31, “Rape of Ethnic Albanina Women in Kosovo Town of Dragacin” /Human Rights Watch, 1999/
11 Garfinkel, “Degradation Ceremonies”, 421
12 Garfinkel, “Degradation Ceremonies”, 421. Pomislite ovdje na sve perverzne retorike srpskih nacionalista o Bošnjacima i južnim Slavenima koji su iz slabosti ili iz potrebe prešli na islam za vrijeme Otamanskog carstva. Retorika je orijentirani status degradacione ceremonije i ona je perverzna jer je to sve što ona jeste.
13 “Karakteristika denuncijatorove komunikativne taktike… kaže nam ne samo kako sagraditi efektivnu denuncijaciju, nego također kako prikazati denuncijaciju beskorisnom” (Garfinkel, “Degradation Ceremonies”, 424)
14 Čak i ako svi članovi grupe simultano pokušavaju da odigraju degradacionu ceremoniju, ovi napori bi bili bezuspješni bez neophodnih društvenih organizacija. Zamislite svijet u kojem bi se svi ponašali kao komičari, Jay Leno; ne bi bilo smijeha. Leno treba oboje, publiku i normativna očekivanja koja ona predstavlja kako bi konstruisao svoje derogativne šale qua status degradacione ceremonije. Opći tip za suđenje o motivima, za nasmijavanje, uključuje dihotomiju i tenziju unutar te dihotomije, iako sama dihotomija može biti uslovna i historijska. “Obilježje ubistava divljih pasa obrnuto je obilježju mirnog građanina. Ispovijest Crvenog može biti čitana tako kako bi naučila značenje patriotizma. Postoji mnogo kontrasta dostupnih i svaka agregacija svjedoka ove strane totalnog rata protiv svih će imati obilje takvog općeg tipa za utjecanje na ‘poznati’, ‘prirodni’, primjereni’ redanje motiva, kvaliteta i drugih dešavanja”. (Garfinkel, “Degradation Ceremonies”, 423.) Danas postmodernizam dokazuje da mi nismo više na ovoj strani totalnog rata svih protiv svih. Umjesto toga, mi smo unutar totalnog rata svih protiv svakoga. To je obilje općih tipova koje nosi obavezno značenje, niti intelektualno niti moralno.
15 Evo i zašto, nakon grotesknog grča sadističkog i ubilačkog etničkog čišćenja na Kosovu, koje je Miloševič počeo i vodio, Milošević sada želi UN radije nego NATO snage da nadziru Kosovo. U Bosni, UN trupe su igrale ulogu svjedoka. Na Kosovu NATO trupe mogle bi raditi nešto više od igranja uloge svjedoka. One mogu postati denuncijatori genocida.
16 “Oni ‘stoje na glavi’; oni vrijeđaju opoziciju; oni upošljavaju maliciozno, pakosno, ‘loše’ ponašanje svih vrsta kako bi demonstrirali ne samo drugima, nego i sami sebi također, svoj prezir igre koju su odbacili” (Albert K. Cohen, Deviance and Controle /Englewood Cliffs, N.J: Prentice Hall, 1966/ 205)
17 “Simulirati znači hiniti ono što neko nije” (Jean Baudrillard, Jean Baudrillard: Select Writings, ured. Sa predgovorom Mark Poster /Stanford, Calif: Stanfor University Press, 1988/ 167).
18 Sabahudin Mešinović, Bosnia: Testament to War Crimes as Told by Survivors, ured. uz predgovor Alijaha Gordona (Malaysian Sociological Research Institute, 1993), 6.
19 Garfinkel, “Degradation Ceremmonies”, 423
20 Ovdje je moralna dvosmislenost Dejtonskog mirovnog sporazuma. Načina na koji su srpski nacionalisti i svijet slični važniji je nego načini na koji srpski nacionalisti i svijet nisu slični. Suprotno tome, načini na koji su bosanska vlada i svijet slični je manje važan nego načini na koji bosanska vlada i svijet nisu slični.
21 Odbijanje NATO snaga da uhapse najvažnije osumnjičene ratne zločince primjer je ovoga. To pokazuje način na koji su agresor i svijet slični kao mnogo važnije nego način na koji agresori i svijet nisu slični.
22 Garfinkel, “Degradation Ceremonies”, 424
23 Martin Buber, I and Thou, prijevod Ronald Gregor Smith (New York: Macmillan, 1987), 34.