Ljeto - jesen - zima 2003

  DA LI ĆE PRAVDA BITI ZADOVOLJENA?
  Eric GORDY
 
 
Eric Gordy je viši asistent na sociologiji pri Clark Univerzitetu u Massachussetsu i autor The Culture of Power in Serbia: Nationalism and the Destruction of Alternatives (1999.)

Mnogi Srbi vide Miloševićevo suđenje kao šansu da poravnaju račune, a ne da zaliječe rane.
Jedan od najdramatičnijih i najčešće viđenih prizora od kraja ratova i konačnog raspada Jugoslavije jeste skoro svakodnevni spektakl u kojem Slobodan Milošević brani sebe pred Međunarodnim tribunalom koji ga optužuje za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Većina gledalaca smatra da je Milošević vodeća politička figura koja stoji iza ratova i šokantnog načina na koji su oni vođeni. On je bio predsjednik Srbije od 1989. do 1997. godine i predsjednik Savezne Republike Jugoslavije od 1997. dok nije izgubio u utrci za reizbor 2000. godine i pokazao se nesposobnim da anulira rezultate. Dakle, Milošević je stajao na čelu Srbije kada je ona ratovala, direktno i iz daljine, u Hrvatskoj (1991-1995.), Bosni i Hercegovini (1992-1995.) i na Kosovu (1998-1999.). Kada je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) počela da se raspada 1991. godine, Milošević je objavio svoje namjere da održi “sve Srbe u jednoj državi” ali nije uspio da realizuje te svoje teritorijalne pretenzije protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a do 1999. godine izgubio je i bitku na Kosovu. Kosovo je doseglo de facto nezavisnost pod UN kontrolom nakon NATO intervencije 1999. godine1.
Nekoliko posmatrača predvidjelo je Miloševićevo uklanjanje sa vlasti, a njih nekolicina je predvidjela i njegovo hapšenje i ekstradiciju koja je uslijedila. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda formiralo je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKTJ) 1993. godine, ali vjerovatno nikada nije vjerovalo da će Milošević biti izveden pred sud2. Sama činjenica da je slučaj procesuiran već je duboko zadrla u tradiciju imuniteta za visoke javne zvaničnike. Bivši čileanski diktator Augusto Pinochet vidio je svoj samoproglašeni imunitet fatalno oslabljen pred španskim i britanskim sudovima. U Belgiji postoji inicijativa da se sudi Arielu Sharonu za nasilje koje se desilo pod njegovom komandom u Libanu. Postoji cijeli politički pokret koji se zalaže za proces protiv Henryja Kissingera za njegova djela kada je bio američki državni sekretar. Predsjednik George W. Bush prijetio je iračkom diktatoru Sadamu Huseinu međunarodnim procesom za ratne zločine. Iako postoji nekoliko načina koji osiguravaju da će novi Međunarodni krivični sud (MKS) imati autonomiju ili moć da ispuni svoj mandat efektno, sa sigurnošću se može reći da je uspostavljen novi princip: šefovi država sada mogu odgovarati za kršenje međunarodnog zakona.
Ipak, mora se reći, ne možemo se puno pouzdati u ovakav razvoj situacije. Milošević nije prvi visoki zvaničnik kojem se sudi na međunarodnom nivou. Suđenja u Nuernbergu i Tokiju nakon Drugog svjetskog rata, koja su se desila prije nekih 50 godina, stoje uz rame sa neuspješnim naporima suđenja Napoleonu Bonaparti, otomanskom “mladoturskom” vodstvu i Kaiseru Wilhelmu II prema međunarodnim zakonu. Domaći sudovi u nekoliko zemalja su redovno procesuirali bivše lidere i za kršenje humanitarnih zakona i za druge povrede zakona, a historija nas upućuje na još nekoliko primjera kažnjavanja bivših visokih zvaničnika iz kojih nismo izvukli dobiti. Čak i pogranične tužbe i prisilne ekstradicije nisu potpuno nove. Godine 1989. SAD su izvršile invaziju na Panamu kako bi predali i procesuirali tamošnjeg predsjednika Manuela Noriegu.
Odbrana u ovom slučaju kaže da su Nuernberg i Tokio bili vojni sudovi koje je formirala pobjednička strana u Drugom svjetskom ratu. MKTJ nije uspostavila pobjednička vojna strana i Milošević nije pretrpio poraz pa da za to bude kažnjen, barem ne u vojnom smislu. Umjesto toga, Miloševiću sudi Tribunal koji je Vijeće sigurnosti formiralo kao izraz zabrinutosti za kršenja međunarodnog humanitarnog prava i s jasno izraženom namjerom da spriječi buduća kršenja i doprinese razvoju i održavanju mira u regionu3.
Početna očekivanja za Tribunal nisu bila prevelika. Neka ideja o atmosferi prvih mjeseci naslućuje se iz ispovijesti Richarda Goldstonea, prominentnog južnoafričkog pravnika koji je bio prvi tužilac MKTJ:
“Kada sam stigao u Haag 15. augusta 1994. godine kako bih preuzeo mjesto glavnog tužitelja Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, to je očigledno bio izgubljeni slučaj. UN Vijeće sigurnosti oformilo je Tribunal petnaest mjeseci prije mog dolaska, a istrage o ratnim zločinima još nisu počele. Suci, koji su imenovani skoro godinu prije, bili su frustrirani i otvoreno govorili o ostavkama. UN se suočavao s najgorom finansijskom krizom u svojoj povijesti i punjenje novog podorgana Vijeća sigurnosti bio je veliki problem. Cijela ideja da balkanski lideri, koji su vodili tada genocidan rat, završe iza rešetki bila je, u mnogim trenucima, odbačena kao fantazija”4.
Gary Jonathan Bass opisao je osnivanje MKTJ kao “zalog svjetske zajednice koja je uveliko bila nevoljna da interveniše u bivšoj Jugoslaviji, ali nije joj smetalo da stvori instituciju koja daje utisak moralne brige”5. U prvim godinama, MKTJ je podigao seriju optužnica protiv, većinom, prilično niskorangiranih likova, od čega su neke bile bazirane na oskudim dokazima. Nakon Goldstonea na mjesto glavnog tužitelja došla je Louise Arbour koje je odbacila 17 optužnica6.
Ove činjenice ukazuju da je nekoliko – ako ikoliko – zemalja davalo podršku Tribunalu od srca ne vjerujući da će on uspjeti i u jednom od svojih zadataka. Nakon serije pogrešnih početaka, Tribunal je usvojio agresivniju strategiju dizanja optužnica i pritvorio nekoliko visokopozicioniranih osoba i jako podigao svoj profil u javnosti, u isto vrijeme dok je širio svoj operativni budžet. Predaja Miloševića Tribunala 2001. godine obezbijedila mu je najprominentnijeg osumnjičenog i slučaj koji će imati najviše posljedica. Nakon godinu dana suđenja Miloševiću, ovo bi mogao biti dobar trenutak za ispitivanje da li je pravda promovirana i mir obnovljen i zadržan. To su zadaci koji su navedeni u rezoluciji kojom je formiran Tribunal i zato su to standardi koji bi trebali biti ispitani.
Da li je pravda zadovoljena?
Promoviranje pravde je, naravno, težak zadatak i nijedan pravni sistem ne može biti podvrgnut pregledu na bilo kojem nivou bez legitimnog pitanja o tome da li uspješno ispunjava apstraktni cilj korišten da bi se legitimiziralo postojanje krivičnog zakona. Ono što slijedi je niz standarda koji mogu biti korišteni za razvoj pristupa koji bi dao odgovore na pitanja o tome da li je pravda promovirana.
Legalni standardi. Da li su počinioci kažnjeni? Ovdje je neophodno razmotriti da li najvažniji počinioci zločina, posebno oni iz komandnog lanca, bivaju optuženi i dovedeni pred sud i da li su donesene pravedne presude, koje su u skladu sa visokim zahtjevima pravednog suđenja. Nisu svi ovi elementi pod kontrolom Tribunala, posebno mogućnost da dovedu otpužene na sud. Iako postoje pritužbe na fer suđenja, najozbiljnija se odnosila na distribuciju optužnica više nego na način suđenja7. Na pitanje o pouzdanosti, Tribunal je ostavio pomiješan odgovor, sa nekoliko optužnica koje su bile značajno dopunjavane ili u nekim slučajevima i povučene.
Politički standardi. Da li procesuiranje osumnjičenih doprinosi miru u regionu i pomaže preveniranju nasilja u budućnosti? Svaki odgovor na ovo pitanje čista je spekulacija. Ne samo da je nemoguće predvidjeti budućnost, nego je teško otkriti i u kojem stepenu prijateljski odnosi ili budući događaji mogu biti pripisani zaslugama Tribunala. Ipak, ozbiljna diskusija o tome da li je rukovođenje Tribunalom, posebno uredom tužiteljstva, vođeno na način predviđen za postizanje političkih ciljeva koje je pred MKTJ postavilo Vijeće sigurnosti, moguća je.
Kulturni standardi. Da li se percepcija koja je promovirana posljednjih deset godina razlikuje značajno od percepcije koja je promovirana od strane režima na vlasti? Ponovo, svaka analiza je suočena sa teškoćom određivanja u kojem stepenu Tribunal daje nezavisan doprinos. Moglo bi biti suvišno reći da će čak i najsavršenije dizajnirano tužiteljstvo biti nemoćno da zamijeni popularno razumijevanje nedavne historije. Glavni činovi u tom procesu igrat će se unutar zajednica čiji su standardi promijenjeni. Razuman način postavljanja pitanja može biti da upitamo da li sam čin suđenja pomaže ili prigušuje rad domaćih čimbenika koji pokušavaju generirati diskusiju o historijskoj odgovornosti.8
Moralni standardi. Da li je diskurs o odgovornosti ohrabren tako da upregne razumijevanje nedavne prošlosti za konstruisanje bolje i mirnije budućnosti? Ponovo, definitivni sud je teško donijeti i do njega može vjerovatno doći tek nakon što prođe nekoliko godina. Sada postoji činjenica da pravni procesi, koji su pokrenuti da bi demonstrirali individualnu krivicu, mogu proizvesti samo limitirane rezultate. Presude za individualnu krivicu su važne na način da one vode grupe prema razvoju društvene odgovornosti. Karl Jaspers predlaže sličnu tezu u odnosu na pitanje njemačke krivice poslije Drugog svjetskog rata i vrijednost Jaspersove diskusije je vjerovatno najbolje demonstrirana u načinu na koji je ona postala referentna tačka u rađanje diskusije o odgovornosti Srbije9.
Neka od pitanja postavljena su uz sugestiju da je na te standarde nemogući odgovoriti, ili zato što je prerano ili zato što će se bilo kakav odgovor oslanjati na vrijednost presuda koje ne mogu biti testirane empirijski.
Pravni procesi i pravni presedan
Vjerovatno najprimjereniji način za otpočinjanje vrednovanja suđenja jeste pitati da li su oni postigli svoju najčešće spominjanu svrhu – da obezbijede dokaze koji bi utvrdili bezrezervnu Miloševićevu kriminalnu odgovornost kao glavne figure u onome što optužnica naziva “združena kriminalna aktivnost”10. Sada, predstavljanje dokaza za drugu od tri združene optužnice (za zločine na Kosovu, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zasebno) još je u toku, a Milošević još treba da iznese odbranu. Ovo čini svaku konačnu ocjenu uspjeha tužiteljstva preranom, i vjerovatno nerelevantnom jer će to odrediti sudije, a ne vanjski posmatrači. Milošević je opetovano optuživao, i dok je bio na vlasti i od tada, da je Tribunal sistematski pristrasna institucija stvorena kako bi osudila Srbe. Prije hapšenja i slanja u Haag, Milošević je nazivao MKTJ “koncentracionim logorom za Srbe”. Uz ovakva optuživanja u julu 2001. godine, izjavio je da Tribunalu nedostaje legitimnosti jer je njegov zadatak da stvori “krivo opravdanje za ratne zločine koje je počinio NATO u Jugoslaviji”.11 Drugi u Srbiji govore da je MKTJ osnovan samo da bi sudio Srbima (nije malo onih koji u Hrvatskoj tvrde da su procesi samo za Hrvate) i da je on zavisan od finansija iz zemlja članica NATO – drugim riječima, primarna funkcija Tribunala je da očituje pritisak na bivše jugoslovenske države i oslobodi druge zemlje odgovornosti. Jedna činjenica u Miloševićevoj strategiji znak je skoro sigurnog očekivanja da će biti osuđen. Možda zbog toga on odbija pravnog zastupnika jer bi, s njegove tačke gledišta, od toga mogao imati malo koristi naspram mogućnosti za dobijanje publiciteta dok se sam brani. To također može doprinijeti čestim odgađanjima u procesu. Na stranu da li on ima zdravstvenih problema, ali on također ima malo motivacije da se brzo kreće kroz proceduru.
Na nekom nivou, nije samo Milošević taj kome se sudi. Iz ove historijske perspektive, uzimajući u obzir javno mišljenje, Tribunal iskušava i vlastitu sposobnost i legitimnost. Zbog toga se proces dešava na najmanje tri nivoa: u odnosu na prihvaćenu legitimnost Tribunala u Srbiji, u odnosu na javnu i implicitnu političku svrhu Tribunala i u odnosu na tijelo međunarodnog humanitarnog zakona.
Prihvaćena legitimnost Tribunala. Iako je proces još u toku, dokazi predstavljeni u optužnicama za Kosovu i Hrvatsku ubjedljivo povezuju Miloševića s nekoliko zločina. U predstavljanju dokaza na osnovu prve optužnice, Dragan Karleuša, policijski inspektor, dao je iskaz koji direktno povezuje Miloševića s uništavanjem dokaza masakra na Kosovu i opstrukcijom policijske istrage otkrivanja hladnjače u Dunavu, u blizini grada Tekija u martu 1999. godine, u kojoj su bila tjela ubijenih.12 Kasnije, za vrijeme predstavljanja dokaza za drugu optužnicu, određeni broj bivših srpskih policajaca i lica iz paravojnih formacija otkrili su lanac prijevoza oružja, finansijskih transakcija i komandi koji vodi do Miloševića. Bivši zvaničnik vojne obavještajne službe Slobodan Lazarević dao je dokaze o Miloševićevoj ulozi u poticanju konflikta u Hrvatskoj, a general Aleksandar Vasiljević svjedočio je o ulozi Jugoslovenske narodne armije u naoružavanju i organizovanju paravojnih snaga.13 Jedan od najdramatičnijih trenutaka desio se kada je plaćenik Dragan Vasiljković (kapetan Dragan) identifikovao video snimak ceremonije na kojoj oficijalno nepostojeću jedinicu za specijalne operacije obilazi nekoliko visokopozicioniranih vojnih, obavještajnih i političkih zvaničnika, uključujući i Miloševića. Video kaseta je dala neke od najjačih dokaza za direktni komandni lanac koji je vodio od Miloševića do paravojnih snaga.14 Iako odbrana još nije ponuđena i može proći određeno vrijeme prije nego presuda bude izrečena, dokazi koji su predstavljeni do sada jako se u suprotnosti sa javnom percepcijom da su prijestupe spontano činile nekontrolisane paravojne snage.
Uprkos iznuđenim dokazima koje je suđenje učinilo dostupnim, tri problema se nadnose nad legitimnost Tribunala u srbijanskoj javnosti. Prvo, uslovi pod kojima je Milošević predat Tribunalu, tri mjeseca nakon hapšenja, i dalje jačaju sumnju u legalitet procedure i motivaciju političkih čimbenika koji su izvršili ekstradiciju. Hapšenje Miloševića u aprilu 2001. godine i njegov transfer do MKTJ u junu 2001. godine dešava se u isto vrijeme sa rokom datim od američkog Kongresa, a za odobravanje finansijske pomoći iz Washingtona. Svaka oficijalna izjava govori da je poklapanje događaja čista koincidencija, ali ove izjave javnost ne smatra jako uvjerljivim. Vladini predstavnici imaju dobar razlog da izbjegnu pitanja o tome da li su oni pokušavali uspostaviti vladavinu zakona ili su se ponašali praktično, u skladu s finansijskom logikom koju mnogi u Srbiji karakterišu kao ucjenu.
Slično tome, optužbe protiv Miloševića koje je podiglo domaće tužiteljstvo u vrijeme njegovog hapšenja nisu spominjale kršenje međunarodnog humanitarnog zakona. On je optužen zbog finansijskih prijestupa koji su vezani za pronevjeru i zloupotrebu položaja.15 Sam Milošević je postavio pitanje vezano za vođenje ratova. Dan nakon hapšenja on je podnio žalbu poričući da je ukrao novac od države i izjavljujući da je prebacivao fondove iz državnog budžeta kako bi finansirao paravojne formacije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Radeći to, on je iznio tačku koju su domaći tužitelji htjeli izbjeći, a koju su međunarodni tužioci htjeli dokazati.16 U međuvremenu, hladnjača je izašla u javnost, a MKTJ je nastavio da zahtijeva Miloševićevo izručenje i domaći pravni službenici nisu mogli odlučiti kako da mu sude i zašto. Savezni predsjednik Vojislav Koštunica predložio je zakon koji bi regulisao suradnju jugoslovenske vlade sa MKTJ. Zakon je predviđen kao alternativa kursu koji bi mogao biti eventualno preuzet, direktno usvajanje MKTJ statuta. Kao takav on bi garantovao uključenost domaćih pravnih institucija u akcije protiv ljudi optuženih pred MKTJ i obezbijedio jače garancije prava osumnjičenih protiv kojih je dignuta optužnica.17 Nakon što su pregovori sa crnogorskim parlamentarnim strankama propali, Koštunicina vlada povukla je zakon iz parlamentarne procedure i umjesto toga izdala je dekret. Miloševićevi advokati odmah su podnijeli žalbu Saveznom ustavnom sudu, a na dan 28. juna dekret je suspendovan do dolaska buduće vlasti. U tom trenutku, republička vlada u Srbiji, osjećajući da je sud korišten kako bi se odgodila akcija, odlučila je skratiti proces usvajajući MKTJ statut kao domaći zakon koji zahtijeva da osumnjičeni budu predati Tribunalu.18 Milošević je odmah prebačen u MKTJ i pored optužbi da je Ustav prekršen. Tada je Koštunica dao svoju često citiranu izjavu da “nije bio informisan”. Nejasni uslovi pod kojima je Milošević prebačen u MKTJ otkrivaju slabost u domaćem pravnom sistemu. Ili je domaći pravni sistem priznao da je u nemogućnosti da se nosi sa slučajevima ovog tipa, ili je prodao Miloševića za međunarodnu pomoć. Politički lideri uključujući i premijera Zorana Đinđića nisu učinili puno napora da opovrgnu kasniju percepciju.
Miloševićeva odluka da se sam brani je i pokušaj – na trenutke uspješan – da umanji kredibilitet svjedoka i samog procesa suđenja, posebno u očima srbijanske televizijske publike. Njegovo unakrsno ispitivanje je generalno fokusirano na kompromitiranje svjedoka i često služi kao platforma za duge monologe o historiji i genezi jugoslovenskog konflikta. On često ističe poentu, posebno onu koja se tiče Tribunalove jurisdikcije, prema kojoj je vlast već bila predata. Kada su svjedoci bivši politički oponenti, on uživa, često je i uspješan, da ih dovede u ponavljanje starih debata. Ove taktike možda nisu od pomoći njegovom zadatku u pravnom smislu, ali one su osmišljene kako bi dale ton za srbijansku televizijsku publiku.
Tribunalovi mnogi promašaji u zaštiti svjedoka i njihovih porodica stvorili su sliku neprikladnog tužiteljstva. Jedan od najdramatičnijih slučajeva ovog tipa desila se kada je zaštićeni svjedok K-12 odbio da svjedoči, čak i nakon što mu je zaprijećeno zatvorom za neuvažavanje suda.19 Kasnije, tužiteljstvo je ponudilo sudu izjavu K–12 dajući naznake da su njegovom bratu bile upućene prijetnje.20 Naširoko se spekulisalo da je K-12 armijski vozač kamiona koji je dezertirao 1999. godine i prvi dao tužiteljstvu informacije o uništavanju dokaza na Kosovu.21 Ako je bilo tako, snaga optužnice za Kosovo je prilično oštećena nemogućnošću da spriječe vanjske snage da utiču na volju zaštićenog svjedoka da svjedoči. Problemi su se pojavili i vezano za svjedoke žrtve ili preživjele nakon ratnih zločina, kako je primijetila bivša sutkinja MKTJ Patricia Wald:
“Oni su ili izbjeglice koje nisu bile u mogućnosti (ili ne žele) da se vrate kućama u svoja sela i gradove, ili preživjeli koji su ostali i nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma – često na strani gdje su i počinioci zločina i plaše se osvete ako govore javno o svojim iskustvima. Zastrašivanje, anonimni telefonski pozivi, izrečene prijetnje koje dolaze od posrednika za treću stranu nisu rijetkost kada se pročuje da neko dolazi da svjedoči u Hag”22.
Waldova raspravlja dalje o postojanju potrebe za jačom zaštitom svjedoka, po njenom mišljenju, jedan pretjerano slobodan režim zaštite svjedoka može biti u sukobu sa pravednošću procesa.
Otvorene i implicitne političke svrhe. Jedan od najvažnijih problema za Tribunal, a koji se ponavlja, jeste konfuzija koja vlada u Srbiji o njegovoj svrsi. Statut Tribunala jasno definiše da je opunomoćen da sudi osumnjičenim na osnovu optužbi za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, ali mnogi Srbi vjeruju da je Milošević na sudu zbog toga što je počeo ratove ili što je doveo do raspada Jugoslavije. Takve optužbe mogu doći pod ono što Međunarodni vojni Tribunal (MVT) u Nuernbergu i Tokiju definiše kao “zločini protiv mira” ali ova kategorija zločina je izričito i jasno isključena iz mandata MKTJ. Ipak, kako pitanje o tome koje su snage najodgovornije za “zločine protiv mira” ostaje stvar prilične kontroverze u Srbiji, osjećaj da je ovo prava motivacija za Miloševićevo suđenje često je korišten da umanji kredibilitet Tribunala, koji provodi opsežne procedure sa političke pozicije da je Milošević uzrokovao ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. U ovom pitanju, sadašnje javno mišljenje u Srbiji gleda na političke lidere drugih država bivše Jugoslavije kao jednako odgovorne. Još važnije je da je raširena percepcija da se Miloševiću sudi za političke, prije nego pravne prijestupe.
U nekim slučajevima, izbor svjedoka tužiteljstva je doprinio ovom nedostatku jasnoće, stvarajući utisak da je Tribunal oformljen kako bi bio pozornica za konfrontaciju između Miloševića i njegovih bivših političkih oponenata. Ovo je čini se posebno bio slučaj sa bivšim liderom kosovskih Albanaca Mahmutom Bakallijem, predsjednikom Demokratske lige Kosova Ibrahimom Rugovom i hrvatskim predsjednikom (i bivšim predsjednikom SFRJ) Stipom Mesićem koji su pozvani da svjedoče. Njihovo konfrontiranje sa Miloševićem više je izgledalo kao ponavljanje starih političkih konflikta nego kao prezentacija novih dokaza, što je suđenju dalo izgled namjernog ispunjavanja pravde za pobjednika – a ne jake efikasnosti u tome. Ovo postavlja pitanja o tome da li Tribunal doprinosi razvoju i održavanju mirnih odnosa u regiona ili skoro revidira stare predtekstove kako bi opravdao destrukciju ovih odnosa.
Međunarodni humanitarni zakon. Kako smo primijetili gore, tradicija imuniteta za visokopozicionirane zvaničnike čini se da je ozbiljno umanjena, što je sigurno u interesu međunarodnog prava, ali možda nije u interesu svih svjetskih političara. Oba, MKTJ i s njim povezani Međunarodni krivični Tribunal za Ruandu (MKTR) uspostavili su novo prvenstvo u primjeni Konvencije o genocidu. Ovaj potpisani sporazum nikada nije iskorišten kao temelj za osuđivanje na nekom međunarodnom sudu dok 1998. godine MKTR nije osudio Jean Paula Akayasea, bivšeg načelnika (bourhmestre) ruandanske zajednice Taba. Ovo je uspostavilo prvenstvo u korištenju Konvencije o genocidu za druge svrhe osim za simbolično priznanje žrtava prošlih genocida. Akayesuu odluka također je postavila seksualno nasilje kao element i genocida i zločina protiv čovječnosti, odbacilo argument samoodbrane kao odbranu protiv optužbi za genocid i uspostavilo pravilo da promašaj vlade da iskoristi autoritet za zaštitu civila otvara mogućnost da političar na vlasti bude optužen za genocid23.
Također se desio kontroverzan razvoj situacije vezano za princip komandne odgovornosti. Jedan od osnovnih standarda za komandnu odgovornost uspostavljen je na suđenju generalu Yamashitu Tomoyuki pred MKT u Tokiju. Yamashita je osuđen na smrt za neprijateljstva koja su počinila trupe pod njegovom komandom na Filipinima 1944. godine, uprkos uvjerljivim dokazima da on nije ni znao o djelima niti je bio u mogućnosti da komunicira sa svojim trupama u to vrijeme. Isti standard primijenjen je protiv generala Kimura Heitaro i Muto Akira, koji su takođe osuđeni na smrt24. Slučaj Yamashito je glavna prethodnica za primjenu principa da visokorangirani političari i vojni komandanti imaju pozitivnu odgovornost da znaju o djelima počinjenim pod njihovom komandom i da spriječe i kažnjavaju kršenje međunarodnog humanitarnog prava, čak i ukoliko ih stvarni uslovi onemogućavaju da uopće znaju za te prekšaje. U praksi, ovo promovira da osobe mogu biti procesuirane ne samo za počinjena djela i propuste nego također za obnašanje određene funkcije25. MKTJ je dodao na ovo da tužiteljstvo može razmatrati ne samo formalni lanac komande (što uključuje de jure komandante), nego takođe konkretne lokalne situacije u kojima je komanda nekada provedena neformalno (stvarajući kategoriju de facto komandanta)26. Ovo predstavlja znakovito i potencijalno značajnu ekspanziju doktrine o komandnoj odgovornosti i može olakšati tužiteljstvu da održi presude. Možda postoji politička cijena, ipak, jer svaki korak dalje od legalnih principa individualne odgovornosti obezbjeđuje municiju domaćim kritičarima MKTJ koji zagovaraju da je sve to protiv svih Srba, a ne samo protiv ratnih zločinaca.
Miloševićevo suđenja kao javni spektakl
U Srbiji, Miloševićevo suđenje nije samo pravni i politički događaj – to je također televizijski spektakl i to jako popularan. U prvim sedmicama suđenja, saslušanja su prenošena uživo preko državne televizijske mreže. Uskoro je prenošenje prekinuto, ali je nezavisna televizija B-92, koja sada pokriva skoro cijelu Srbiju, preuzela prijenose. Među penzionerima, sektor iz kojeg je Milošević crpio podršku dok je bio na vlasti, program je često praćen sa lojalnošću. Neformalni dokazi sugeriraju da su dramatična unakrsna ispitivanja praćena s najvećom pažnjom, mnogo većom nego svjedokovo predstavljanje dokaza za vrijeme kada ih ispituje tužiteljstvo.
Popularnost suđenja generirala je značajnu javnu upućenost o detaljima zločina, bez obzira da li se izjavama svjedoka vjeruje ili ne. Stepen u kojem gledaoci mogu da sude može također doprinijeti percepciji o pravednosti saslušanja, iako predsjedavajući sudac Richard May može umanjiti značaj ovog svojim odbojnim ponašanjem i očiglednom netrpeljivošću prema Miloševiću. Ne postoji tradicija prijenosa suđenja u Srbiji, tako da većina ljudi nema osnova kako bi poredili saslušanja pred Tribunalom naspram domaćih sudova.
Način na koji se Milošević ponaša ukazuje na to da je on svjestan publiciteta koji ima i svog potencijala da umanji kredibilitet suda. Privilegija da sam sebe brani dala mu je dvije mogućnosti. Prva, on je jedini učesnik na suđenju koji dobija puno prostora na televiziji svakog dana za vrijeme kojeg on daje svoju verziju događaja iz protekle decenije. On se pojavljuje u javnosti mnogo češće sada nego kada je bio na vlasti i priča koju priča je apsolutno jedinstvena sa pričom koja se pričala deset godina u medijima koje je on kontrolisao. Drugo, i ne tako iznenadno, većinu svog vremena u unakrsnim ispitivanjima troši da bi umanjio kredibilitet svjedoka, ili time što iznosi njihove kriminalne dosjee ili time što ih optužuje, nekada istinito, za nedolično udruživanje. Ovo je dovelo do optužbi da Milošević koristi tu quoque odbranu27. Takva odbrana generalno nije priznata od MKTJ, ali je u skladu sa raširenim javnom percepcijom u Srbiji da je Tribunal, zajedno s međunarodnim medijima i političkim tijelima, usvojio jednostran pogled na događaje.
Javne reakcije na suđenje u Srbiji
Jedno jasno i konzistentno otkriće do kojeg se dolazi ispitivanjima javnog mnijenja jeste da Milošević i ljudi koji su vezani s njim uživaju malo simpatija u Srbiji. Iako većina nastavlja da gleda Tribunal i Miloševićevo suđenje kao nelegitimno, to nije preovladavajuća većina – kreće se od 60 do 65 posto u istraživanjima od 2001. godine. Nema razloga za vjerovanje da ljudi koji prigovaraju MKTJ vjeruju da je Milošević nevin. Većina Srba osjeća da je on kriv za nešto. Osnovna tačka u tim tvrdnjama ima veze s tim da bi oni više voljeli suđenje pred domaćim sudom i straha da bi dokazana krivica pred MKTJ mogla izrasti u proglašenje kolektivne krivice.
Istraživanja ukazuju na to da bi većina ljudi u Srbiji željela vidjeti Miloševića na sudu, iako za kršenja srbijanskog – ne međunarodnog – zakona. Ljiljana Bačević, direktorica Centra za istraživanja političkog i javnog mišljenja i Instituta za društvene nauke u Beogradu, sumirala je rezultate istraživanja javnog mnijenja u prvoj polovini 2001. godine:
“Ekstradicija Miloševića Hagu nije posebno uznemirila javnost u Srbiji. Tri četvrtine građana u Srbiji smatra da bi ljudima optuženim za ratne zločine, uključujući Miloševića, trebalo biti suđeno i kada kažu suđeno, obično misle da bi trebali biti i osuđeni, što znači da ljudi vjeruju u njihovu krivicu. Rezultati ispitivanja javnog mišljenja pokazuju potpunu apatiju kod vrlo uvjerene većine prema suđenju Miloševiću i jedina kontroverzna stvar za njih je da li bi mu trebalo biti suđeno u Hagu ili u Srbiji. Većina ljudi misli da bi suđenje trebalo biti u Srbiji, a prilična većina smatra da je Milošević, čak i prije nego je počelo suđenje, kriv za sve za što ga Haški tribunal optužuje i također da je kriv za politička ubistva i pronevjeru.”28
U stepenu u kojem je Miloševićeva odbrana dobila određene simpatije u srbijanskoj javnosti, većina toga vjerovatno može biti pripisana percepciji da je Tribunal selektivan u svojim tužbama.
Nije samo Milošević taj, niti je Tribunal taj, koji dobija malo simpatija u javnosti. Prilično nisko mišljenje o oboma, Miloševiću i instituciji koja odlučuje o njegovoj sudbini, indikativan je problem koji će imati dalekosežne implikacije u procesu pomirenja i reforme i za svaki zvanični napor koji bi imao veze sa nedavnom prošlošću. Sve institucije, prošle ili sadašnje, domaće ili međunarodne, konstantno registruju nisko povjerenje u istraživanjima javnosti. Ponovljeno, institucije se gledaju kao relativno zatvorene, korumpirane i da rade protiv interesa običnog naroda. Bez dubokog ulaženja u pitanje da li je nizak stepen povjerenja opravdan, on predstavlja veliku barijeru za svaku upotrebu zvaničnih ili poluzvaničnih kanala koji bi promijenili rašireno mišljenje29. Zanimljivo, kako je pokazano u tabeli 1, domaće pravosudne institucije u Srbiji dobijaju konzistentno nisko povjerenje javnosti u svim istraživanjima. Ovo stavlja sudski sistem na stepen javnog poštovanja koji se može porediti s onim u nekim državnim institucijama koje su najviše prezrene i odbačene.
Agencija “Strateški marketing” otkrila je kao posebno interesantno percepciju o odgovornosti u istraživanju obavljenom aprilu 2001. godine. Opisni elementi istraživanja su manje interesantni nego jedan jasno uporediv element: označena tendencija učesnika da projiciraju odgovornost na faktore koji su daleko od njih samih. Naprimjer, upitani da imenuju najvažniji razlog NATO intervencije protiv Jugoslavije 1999. godine, 29,8 posto imenovalo je “politiku Miloševićevog režima” a 55,2 posto identificiralo je ili političke ili ekonomske “interese Zapada”.30 Faktor udaljenosti primjenjiv je na uporednoj skali također. Upitani da izaberu između dvije opcije “krivca za nesreću” ispitanici su imenovali Slovence (43,3 posto) više do Srba (10,8 posto) SAD (27,3 posto) više nego NATO (25,2 posto) i “međunarodnu zajednicu” (44,8 posto) više nego “sve ljude bivše Jugoslavije” (20,5 posto), Miloševića (42 posto) više nego “ljude koji su ga izabrali” (17,6 posto) i interese međunarodnog biznisa (53,7 posto) više nego interese domaćeg biznisa (11.2 posto).31
Projekcije ovog tipa nisu neophodno prizašle iz ignorancije ponašanja srpskih vojnih i paravojnih snaga u ratovima. Upitani da imenuju tri događaja “kojih se prvo sjete” a koja su vezana za rat u Bosni i Hercegovini, najčešći odgovor bili su zločini počinjeni od srpskih snaga: bombardovanje pijace Markale u Sarajevu (48,1 posto), opsada Sarajeva (28,8 posto) i masakr u Srebrenici (21,3 posto). Ispitanici su imenovali zločine počinjene od strane drugih snaga mnogo rjeđe: bombardovanje i uništavanje mosta u Mostaru (12,7 posto), snajperski napadi na svadbi u Sarajevu 1991. godine (12,6 posto) i generalno “zločini protiv srpskih civila” (7,2 posto).32 Ipak, ovaj primjer se ne može aplicirati na pitanja o ratu u Hrvatskoj. Iako je opsada Vukovara drugi najčešće spominjani odgovor (53,1 posto), djela hrvatskih snaga preovladavaju, kao što je preuzimanje Kninske krajine (55,3 posto) i dolazak izbjeglica iz Hrvatske (30,5 posto). Samo 5,3 posto ispitanika imenovalo je bombardovanje Dubrovnika. 33 Upitani da identifikuju tri ratna zločina koja su počinili Srbi u proteklih deset godina, većina je spomenula masakr u Srebrenici (69,4 posto), veliki broj je spomenuo rušenje Vukovara (31,4 posto) i masakr u Račku (18,6 posto).34 Rezultati su više raznoliki kada su ispitanici bili upitani da imenuju ratne zločine počinjene protiv Srba. Tri najčešće spominjana odgovora bila su egzodus Srba iz Hrvatske (49,1 posto), NATO bombardovanje (35,4 posto) i “patnje civila na Kosovu” (16,2 posto).35
Zanimljiva kontradikcija proizlazi iz pitanja o znanju. Prijašnji rezultati ukazuju da je znanje o barem nekim događajima rašireno u Srbiji. U isto vrijeme, kada su upitani direktno, ispitanici nisu ukazali da oni vjeruju da su dobro informisani. Samo 22,3 posto smatralo je sebe dobro informisanim o ratu u Hrvatskoj, a 19,4 posto smatralo je sebe dobro informisanim o ratovima u BiH.36 Niti su ispitanici vjerovali da su njihovi sugrađani informisani. 37
Ipak, kada su upitani da odgovore na, sa namjerom dugo i vjerovatno konfuzno, pitanje “Da li se ikada desilo da je nova činjenica koju ste saznali iz nekog izvora o događajima vezanima za konflikte (ratove u Hrvatskoj, BiH i Kosovu) uzrokovala da promijenite mišljenje i poziciju o ulozi (odgovornosti) strana u ratu?” većina od 85,5 posto odgovorila je negativno.38 Uprkos ovim na neki način obeshrabrujućim rezultatima, s tačke gledišta napora na promovisanju informacija, ispitivanje ukazuje na neke smjernice u naporima za širenje informacija. Tabele 1 i 3 ukazuju da postoji veliki procjep između izvora informisanja kojem ljudi vjeruju i izvora koji zaista postoji.
Rezultati ukazuju da strategija “doobrazovanja” kako neki zagovarači vole da je zovu, neće biti jako efikasna ako se nametne. Postoji nekoliko razloga za to. Jedan podržava dostupnost informacija: zašto ljudi najčešće koriste izvore informisanja kojima najmanje vjeruju? Odgovor je vezan za logiku distribucije i dostupnosti i ukazuje da su potrebne konkretne mjere kako bi se unaprijedio kvalitet informacija koje ljudi dobijaju. Drugo, pored programa koje emituju elektronski mediji i koje nudi ANEM i B-92, ispitanici su najviše povjerenja imali u međusobnu razmjenu informacija, naročito sa rodbinom i svjedocima. Oni smatraju ljude koji su im lično bliski, “rodbinu”, izvorom kojem treba više da vjeruju nego potencijalnoj kategoriji “svjedoka”. Ovdje, kao jedan atribut odgovornosti, udaljenost je bitan faktor. Međunarodni mediji, posebno elektronski koji su glasnik stranih vlada i koji imaju cilj da utiču na javno mnijenje u Srbiji (kao što je Glas Amerike ili BBC servis na stranim jezicima) nisu spominjani, ali udaljenost izvora može da ih učini manje vrijednim povjerenja. Isto se može primijeniti na međunarodne nemedijske izvore, kao što su zvanična saopštenja stranih vlada, UN-a ili MKTJ. Jasno, bilo kakav napor da se promijeni mišljenje (projekt koji se suočio sa nevjerovatnim poteškoćama od početka) mora utjecati više na ljude koji pričaju jedni drugima nego priče koje oni čuju od institucija. Da bi dali konkretan primjer, srbijansko tužiteljstvo nije odlučilo da ispita Miloševića zbog ratnih zločina nakon objavljivanja optužnice MKTJ, ili zbog evropskih i američkih zahtjeva. Oni su bili potaknuti na akciju onda kada su srbijanski medijski izvori otkrili slučaj koji je jasno ukazivao na visoke napore modificiranja dokaza za masakre.39
Neki zaključci prije činjenica
Prvi zaključak će biti u formi dva preduslova. Prvi, s obzirom na način na koji je tužiteljstvo razvilo slučaj do sada, čini se razumnim očekivati da će suđenje završiti sa zasluženom osudom Miloševića. Neko bi mogao dodati da je suđenje pred Tribunalom najvjerovatnije vođeno pod mnogo pristrasnijim okolnostima nego bi to bilo kod kuće. Drugo, kakav god da bude utjecaj ove presude u okvirima međunarodnog prava, to će biti prihvaćeno na drugačiji način kod različitih pripadnika grupacija u regionu. Postoji nekoliko razloga za to.
Prvi, postoji neriješena tenzija između načina na koji je Tribunal korišten za pravne svrhe i načina na koji je on korišten, prilično uspješno, za Miloševićev publicitet. Tužiteljstvo, svojim izborom svjedoka, ponekad ide u njegovu korist. Kao i napori predsjedavajućeg sudije da osigura fer suđenje. Oboje umanjuje kredibilitet Tribunala.
Drugo, mišljenje javnosti u Srbiji još nije formirano o tome da li Miloševiću sude za kršenje međunarodnog humanitarnog prava ili za “zločine protiv mira”. U stepenu u kojem je suđenje viđeno kao postavljanje pitanja ko je počeo rat, ova percepcija takođe umanjuje kredibilitet Tribunala.
Treće, generalno se vjeruje, i u Srbiji i u Hrvatskoj, kao i u dijelovima s većinskim srpskim i hrvatskim stanovništvom u BiH, da Tribunal ima skrivene motive kada bira slučajeve za tužiteljstvo. Iako ova percepcija ide dalje nego što to Tribunal zaslužuje, postoje neki očigledni konkretni potezi koji mogu biti poduzeti da bi se nosilo s ovim problemom. Ukoliko ovo ne bude urađeno u javnosti, ti potezi neće biti efikasni.
Četvrto, Tribunal zaista nije uložio dovoljno energije da objasni, ljudima u zemljama nad kojima ima nadležnost, svoje ciljeve i procedure i uspostavi legitimnost.
Na kraju, čak i ako se Tribunal energično nosi sa svim trenutnim problemima, možda neće imati iste posljedice kao legitimne presude. Tako je prije svega zbog političke kulture uspostavljene za vrijeme Miloševićevog režima koja još preovladava i onih koji su sada na vlasti i koji nisu spremni da se nose sa pitanjima koje postavlja MKTJ, dovedu ratne zločince pred sud, ponude ubjedljivu alternativu nacionalističkom shvatanju nedavne historije. U najvećem stepenu, ovaj nedostatak volje dolazi iz beogradskih trenutnih poteškoća sa stabilnošću i legitimnošću.

Tabela 1
Srbijansko nepovjerenje prema određenim institucijama (u procentima %)

Političke partije 71
Državni mediji 65
Federalni parlament 62
Srbijanski parlament 62
Federalna vlada 61
Srbijanska vlada 60
Sudstvo 57
Srbijanska policija 57

Izvor: Institut društvenih nauka, Jugoslovensko javno mnijenje 1996, citirano prema Ognjen Pribičević “Da li je minimalistički koncept demokratije još uvijek validan. Slučaj Srbije” 1998, Stjepan Gradelj, “Vredonosno utemeljenje blokirane transformacije srpskog društva” u Račiji hod: Srbija u transformacijskim procesima, ur. Mladen Lazić (Beograd: Filip Višnjić, 2000.) tabela 18, str. 228

Tabela 2
Koji su bili vaši osnovni izvori informisanja za vrijeme rata? (u procentima %)

RTS-TV/državni mediji 80,4

Nezavisne novine
(Blic, Glas, Danas) 67,9
Svjedoci 62,3
Rodbina 45,5

Državne novine
(Politika, Expres, Novosti) 43,1

Nezavisne radio/TV stanice
(ANEM, B-92) 42,4

Lična iskustva 17,4

Izvor; SMMRI, “Viđenje istine u Srbiji”, (Maj 2001.), 68

Tabela 3
Kojem izvoru informisanja vjerujete? (u procentima %)

Izvor Vjeruje Ne vjeruje

RTS-TV/
državni mediji 23,2 42,5

Izvor Vjeruje Ne vjeruje

Državne novine 28,8 36,5

Nezavisne
novine 44,7 17,9

Nezavisne
radio/tv stanice 62,4 16,2

Rodbina 68,6 16,2

Svjedoci 62,2 15,4

Izvor: SMMRI, “Viđenje istine u Srbiji”, (Maj, 2001.), 69

S engleskog prevela
Nidžara Ahmetašević


Bilješke:
1 Postoji nekoliko knjiga na engleskom o Slobodanu Miloševiću i ratovima koji su doveli do raspada Jugoslavije od 1991. do 1999. godine. Među njima su i Leonard Cohen, Broken Bonds: Yugoslavia’s Disintegration and Balkan Politics in Transition (Boulder, CO: Westview, 1995), od istog autora Serpent in the Bosom: The Rise and Fall of Slobodan Milošević (Boulder, CO: Westvciew, 2002); Nebojša Popov i Darinka Gojković (ed) The Road to War and Serbia: Trauma and Catharsis (Budapest: Central Europena University Press, 1999); Susan Woodward, Balkan Tragedy: Chaos and Dissoulution After the Cold War (Washington: Brookings Institution Press, 1995)
2 Pregled događaja koji su prethodili osnivanju MKTJ u knjizi Vladana Vasiljević, Zločin i odgovornost: Ogled o međunarodnom krivičnom pravu i raspadu Jugoslavije, Beograd: Prometej, 1995
3 Relevantna legislativa Vijeća sigurnosti podrazumijeva Rezoluciju 808 (1993) koja je nalagala generalnom sekretaru da obezbijedi teren za formiranje međunarodnog Tribunala i Rezolucija 827 (1993) koja osnova MKTJ i daje njegov statut. Obje rezolucije specificiraju da je Tribunal uspostavljen sa vjerom da će “doprinijeti povratku i održavanju mira”. Kompletan tekst Rezolucije 808 dostupan je na www.un.org/icty/basic/statut/S-RES-808_93.htm, i Rezolucija 827 na www.un.org/icty/basic/statut/S-RES_827_93.htm
4 Richard Goldstone, “Comment: The Tribunal’s Progress” IWPR Tribunal Update, br. 220 (maj 7-12, 2001), dostupno na www.iwpr.net
5 Gary Jonathan Bass, Stay the Hand of Vengeance: The Politics of War Crimes Tribunals (Princeton: Princeton University Press, 2000), str. 207
6 isto., str 223
7 Kontinuirano dopunjena lista pritvorenika (47 u martu 2003) ili onih koji se brane sa slobode (10 u martu 2003.) je dostupna na www.un.org/icty/glance/index.htm. Cijela lista sa osamdeset optužnica Tribunala je dostupna na istoj strani. Ove liste ne uključuju zapačećene optužnice. Koliko takvih ima nije poznato javnosti.
8 Teza da krivični procesi za krše-
nje međunarodnog humanitarnog prava služe krucijalnim društrvenim svrhama pored njihovih pravne strane je ponavljana tema u naučnim diskusijama o tranziciji pravde. O ovome, vidjeti Stephan A. Garrett, “Models of Transitional Justice: A Comperative Analysis” (rad predstavljen na godišnjem sastanku International Studies Association, Los Angeles, 2000) dostupan na www.ciaoner.org/isa/gas02/; Naomi Roht-Arriaza, “The Need for Moral Reconstruction in the Wake of Past Human Rights Violations: An Interview with Jose Zalaquett”, i Mark J. Osiel, “Making Public Memory, Publicly,” oboje u Human Rights in Political Transition: Gettysburg to Bosnia, ed. Carla Hesse i Robert Post (New York: Zone Books, 1999); Priscilla Hayner, Unspeakable Truths: Confronting State Terror and Atrocity (New York: Routledge, 2001).
9 Karl Jasper, The Question of German Guilt (New York: Fordham University Press, 2002)
10 Postoje tri optužnice protiv Miloševića: jedna za zločine počinjene na Kosovu koja je podnesena 1999. godine, a amandmani su joj dodati 2001. godine; jedna koja se odnosi na zločine počinjene u Hrvatskoj, podnesena 2001. godine, a amandmani su dodati 2002. godine; jedna za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, podnesena 2001. godine. Kompletan tekst optužnica, kao i drugih optužnica koje su javne, dostupan je na www.un.org/icty/ind-e.htm
11 Citirana u D. Bisenić “Prvo pojavljivanje Slobodana Miloševića pred Haškim tribunalom: Smatram ovaj sud lažnim”, Danas (4. Juli.2001.)
12 Karleuša je svjedočio u julu 2002. godine. Intervju s njim o njegovim otkrićima možete vidjeti u listu Vreme (1. novembra 2001.)
13 Jedna od najboljih izvora za praćenje procesa protiv Miloševića je kolekcija izvještaja, koja se stalno nadopunjava, a koje piše Judith Armatta iz Koalicije za međunarodnu pravdu. Vidi www.cij.org
14 Vidi diskusiju u listu Vreme (27. februar 2003.). Vasiljković je umanjio neke od efekata svog svjedočenja kada je promijenio nekoliko krucijalnih elemenata za vrijeme unakrsnog ispitivanja od strane Miloševića i u javnim izjavama nakon pojavljivanja na sudu.
15 Tekst početne optužnice podignute protiv Miloševića 2. aprila 2001. godine, dostupan je na www.xs4all.nl/freeserb/facts/2001/02042001.html
16 Cijeli tekst Miloševićeve žalbe od 2. aprila objavljen je u dnevnim novinama Danas i dostupan je na www.danasnews.com/20010403/document.htm
17 Tekst zakona, kakav je predložen od federalne vlade u formi dekreta 23. juna 2001. godine može se naći u listu Danas (25. Juni 2001.)
18 Pravna osnova za ovu odluku je Član 16 Ustava iz 1992. godine koji kaže da su sve međunarodne konvencije i sporazumi dio domaćeg zakona, i Član 135 iz Ustava Srbije iz 1990. godine koji garantuje Srbiji pravo da ignoriše odluke federalne vlade ukoliko ih vidi kao suprotnost nacionalnom interesu. Oba člana su dio Ustava – koji je važio u tom trenutku – i usvojeni su jednostrano od Vlade koja je bila pod Miloševićevom kontrolom. Neobični Član 135 je najvjerovatnije motiviran konfliktom koji je u to vrijeme postojao između Miloševićeve nacionalističkog autoritivnog srbijanskog režima i liberalne federalne vlade zadnjeg premijera Ante Markovića. Vidi Vreme (5. juli 2001.)
19 Glas javnosti (4. juni 2002.)
20 Blic, (25. juni. 2002.)
21 Vreme (6. juni, 2002.)
22 Patricia M. Wald, “Note from the Field: Dealing with Witnesses in War Crime Trials: Lesson from the Yugoslav Tribunal”, Yale Human Rights and Development Lay Journal 5 (2002): 220
23 Optužnica, suđenje i osuda Akayasuu kao i drugi dokumenti koji su objavljeni a vezani su za rad MKTR dostupni su na www.istr.org pod “cases”
24 David Cohen, “Beyon Nuremberg: Individual Responsibility for War Crimes” u Human Rights in Political Transitio: Gettysburg to Bosnia, ed. Carla Hesse i Robert Post (New York: Zone Books, 1999.), str. 53-92
25 Implikacije ovoga može biti naslućena u optužnici protiv ultra desničarskog političara Vojislava Šešelja 2003. godine, gdje je zajedno sa dokazima o njegovom učešču u “združenim kriminalnim radnjama” koje je vodio Milošević primijećeno da je on bio “prominentna politička figura u SFRJ/FRJ u vrijeme navedeno u optužnici”. Optužnica protiv Šešelja je dostupna na www.un.org/icty/indictment/english/ses-ii30115e.htm
26 Princip je artikulisan 2001. godine na MKTJ kada je bio u toku slučaj o logoru u Čelebićima. Dostupno na www.un.org/pressreal/p564-e.htm. Zanimljivo, jedna osoba koja je čini se iskoristila kategoriju de facto komandanta je Kosta Čavoški, u ime Međunarodnog komiteta za istinu o Radovanu Karadžiću, grupa koja se zalaža za ovog bjegunca optuženog za genocid. U eseju na internet stranici ove grupe (www.Karadžić.org), Čavoški argumnetira da Karadžić ne može biti odgovoran za masakr u Srebrenici jer u to vrijeme efektivnu kontrolu nad vojskom nije imao on nego Milošević.
27 Latinski termin tu quoque (doslovno ti si drugi ili ti također) opisuje retorički napor odbacivanja optužbi raspravljajući o tome da bi onaj što optužuje mogao takođe biti krivac. Kako odbrana prema međunarodnim humanitarnom pravu, ima namjeru da daje poruku “kršenje međunarodnog humanitarnog zakona, koje je počinio neprijatelj, opravdavaju slična kršenja onog koji vodi rat”. MKTJ sudstvo odbacuje ovu vrsu odbrane na temelju da međunarodni humanitarni zakon “polaže potpunu obavezu, imenovane obaveze koje su bezuslovne ili drugim riječima ne bazirane na reciprocitetu” I zato, da obaveze za ispunjavanje ne zavise od djela druge strane. Vidi Cecil Meijer i Amardeep Sigh, “News from the International Criminal Tribunals”, Human Rights Brief 8, no. 2 (jesen 2000.)
28 Citirano u Ivan Đorđević “Miloševićev problem”, Free Serbia (7. juni, 2001.) dostupno na www.srpskadijaspora.info/komentar/Milošević/0607.asp. Više detalja je moguće naći u istraživanju Centra za alternativne studije u Beogradu i izvještajima o tome u Nezavisna svjetlost u martu 2001. Istraživanje pokazuje da se 82 posto ispitanika slaže da bi Miloševiću trebalo biti suđeno za “ratne zločine, korupciju, izbornu prevaru i zloupotrebu moći” ali samo 4 posto se slaže da bi mu trebalo suditi samo za ratne zločine. Na pitanje da li bi Milošević trebao biti poslan u Hag (istraživanje je vršeno prije hapšenja) 56 posto ispitanika sa visokim obrazovanjem reklo je “da” kao i 45 posto onih koji imaju srednju školu ili osnovnu. Šesnaest posto visokoobrazovanih i 24 posto onih koji nisu nisu se slagali sa slanjem Miloševića u Hag. Rezultati su sumirani u Nezavisna svetlost (24-31. mart, 2001.). Interesantan podataka iz istraživanja, iako nema sigurnosti o načinu slučajnog izbora ispitanika, može biti pronađeno u anketi na internet stranici magazina Nin (www.nin.co.yu). Nin je postavio pitanje tražeći odgovor “da” ili “ne” na pitanje “Da li bi Milošević trebao biti predat Hagu?” i to sedmicu nakon što je zatvoren, sa rezultatima koji se kreću od 35 do 40 posto za i 60 do 65 posto protiv u junu 2001. Provjeravanje ove stranice nakon početka suđenja Miloševiću, ipak, ukazuje na promjenu. U februaru 2002, kontinuirana neformalna anketa pokazala je 45,5 posto glasova “za” i 54,5 posto glasova protiv. Ovi rezultati bi trebali biti razmatrani sa nekom zadrškom, ipak, zbog brojnih faktora koji mogu utjecati na ovu vrstu ispitivanja.
29 Kao nedavni primjer, vidjeti Srećko Mihajlović “Građani u susretu sa institucijama u tranziciji” (Beograd, Centar za političke studije, maj 2002). Rezultati su slični onima iz istraživanja prethodnih godina: Srećko Mihajlović “Javno mnenje Srbije: Na početku novih deoba” (Beograd, Centar za političke studije, august 2001.). Sva objavljena istraživanja centra dostupna su na www.cpa-cps.org.yu
30 SMMRI “Viđenje istine u Srbiji” Maj, 2001, str.15
31 Isto, str. 22
32 Isto, str. 27. Ipak, prema istom istraživanju, samo 11,2 posto onih koji su naveli Markale vjeruju da su to uradile srpske snage. Ovo je u suprotnosti sa izjavama u državnim medijima u vrijeme udara i poslije da je Armija BiH iskonstruisala napad i ostalo kako bi dobili pažnju javnosti. Slično, samo 22,8 posto onih koji su znali za masakr u Račku vjeruje da su izvještaji bili istiniti.
33 Isto, str. 28
34 isto, str. 31
35 Isto str. 30
36 isto, str. 73
37 isto, str. 72
38 isto, str. 71
39 Slučaj o kojeme je riječ je poznata priča o hladnjači u kojoj su bila tijela žrtava sa Kosovo koja su, ukazivalo je sve, bila uklanjena sa mjesta pogubljenja koje je prikriveno. Ronilac je pronašao hladnjaču sa 40 tijela u Dunavu u blizini Kladova 1999. godine i slučaj je brzo namjerno potisnut. Lokalni mediji izvještavali su stalno o slučaju nakon što je informacija objavljena u javnosti u aprilu 2001. U maju iste godine, tužiteljstvo je objavilo da su oni otkrili dokaze o pokušaju uništavanja tragova masakra koji vode direktno do Miloševića.