Ljeto - jesen - zima 2003

  PRAVDA KAO POLITIKA
  Gary J. BASS
 
 
* Gary J. Bass je viši asistent politike i međunarodnih odnosa na Princeton univerzitetu, SAD, i autor knjige “Suzdržavajući ruke osvete: Politika tribunala za ratne zločine”

Trideseti oktobar 2002. godine samo je još jedan dan suđenja Slobodanu Miloševiću. Zdepasti bivši agent srpske obavještajne službe Slobodan Lazarević svjedočio je protiv svog nekadašnjeg šefa i bivšeg političkog idola. Lazarević je planirao da svjedoči u tajnosti, kao svjedok C-001 (on tako uglađeno predstavlja svoje zadatke da ga srbijanski mediji nazivaju Agent 001, Dozvola za ubijanje). Milošević, sam svoj branitelj, pita: “Prema mojim informacijama… ime vaše supruge je (izbrisano)?” Kako je tužiteljstvo uložilo prigovor, vrlo ljutito, napominjujući da je Lazarević u programu zaštite svjedoka i tražeći da ime njegove supruge bude brisano iz sudskih zabilješki, Milošević je dodao: “Njegova žena je radila kao (izbrisano)”. Ovo je očigledan pokušaj zastrašivanja; ako se igraš sa mnom, igrat ću se ja s tvojom porodicom. Čak i iza neprobojnog stakla, bivši vladar još uvijek želi da bude opasan.
Svijet je obratio pažnju na Miloševićevo suđenje kada je ono postajalo zaista interesantno. U febraru 2002. godine, bjesneći protiv NATO urote i provođenja pobjedničke pravde, svrgnuti jugoslovenski lider priveden je pred sud u Haagu. Ovo je bio zadivljujući trijumf u borbi za ljudska prava, ali u isto vrijeme realizacija noćne more koja je progonila savezničke oficire koji su planirali Nirnberški tribunal prije skoro 60 godina. Oni su bili zabrinuti da bi nacistički lideri mogli koristiti procese kao forum na kojem bi opravdavali svoja djela i predstavili sebe kao svece dolazećim generacijama. Milošević je pokušao da uradi istu stvar i, usporen svojom groteskom, proces je sada ušao u drugu godinu, a tužiteljstvo je tek na pola puta u dokazivanju ovog slučaja.
Kao najznačajniji trenutak za međunarodnu pravdu nakon procesa protiv Adolfa Eichmanna 1961. godine, Miloševićev proces je moguće razvodnjavanje. Optužen za genocid i zločine protiv čovječnosti u Bosni, te zločine protiv čovječnosti počinjene na Kosovu i u Hrvatskoj, on je prvi bivši čelnik jedne države koji je završio na optuženičkoj klupi međunarodnog tribunala za ratne zločine. Uspjeh ovog procesa ili njegov neuspjeh će, zbog toga, uobličiti sve buduće napore u kažnjavanju najkrvavijih svjetskih ratnih zločinaca uključujući i procese pred Međunarodnim krivičnim tribunalom (MKT), koji je pokrenut u martu, i svaki postratni tribunal koji će biti formiran za Irak. Međunarodna pravda ne samo da mora biti ispunjena, nego mora biti formirana tako da bude korisna i da nosi poruku uz koju će budući političari odlučiti da izaberu, u stilu fraze pokojnog teoretičara politike Judith Shklar, “pravdu kao politiku”.
Bushova administracija, očajnički pokušavajući da izbjegne ohrabrivanje formiranja MKT, u osnovi je ignorisala proces, radije nego da je iskoristila mogućnost da podsjete muslimane u cijelom svijetu kako su snage SAD iskorištene, premda kasno, da spašavaju živote muslimana u bivšoj Jugoslaviji. Ali oni koji vide proces protiv Miloševića primarno u sklopu njegove uloge u progresivnoj evoluciji međunarodnog pravnog reda – bilo da su zagovornici poštivanja ljudskih prava ili nervozni američki zvaničnici koji se zalažu za suverenitet – nisu uspjeli shvatiti poentu svega.
Najvažniji utjecaj Tribunala neće biti u pravnoj sferi nego političkoj. Uspjeh će biti mjeren s obzirom koliko će cijeli ovaj posao pomoći skidanju s vlasti opasnih lidera, sramnih počinilaca zločina i onih koji stoje uz njih, ali i istinskim žrtvama. Posljednji cilj – koji je još uvijek prilično diskutabilan manje je stvaranje nekog maglovitog nadnacionalnog legalnog tijela, nego demonstriranje primjera kako upravljanje pravdom može doprinijeti pomirenju i uzdržavanju, kako na Balkanu tako i šire, bilo gdje.
ODGAĐANJE ALI
NE ODRICANJE
Tribunali za ratne zločine obično ne djeluju. Uprkos svijetlom primjeru Nirnberškog procesa, historija međunarodne pravde puna je padova. Saveznički napori za procesuiranje njemačkih i otomanskih ratnih zločinaca nakon Prvog svjetskog rata rezultirali su samo neuspjelim procesima i iznenadnim izljevima nacionalizma. Tribunal UN-a za Ruandu vlada te države redovno kritikuje zbog neefikasnosti. Bez neke vrste potpune pobjede, kakvu su dosegnule savezničke snage naporima u Drugom svjetskom ratu, nametnuti pravdu nakon rata uvijek je teško.
Baš zato Tribunal u Haagu za bivšu Jugoslaviju je imao tako klimav početak. Savjet bezbjednosti UN-a stvorio je Ad hoc sud rezolucijom usvojenom 1993. godine, dok su srpski nacionalisti držali pod opsadom bosanske nesrpske civile. Činilo se to kao potez koji je nosio poruku: svijet neće zaustaviti ratne zločine dok se oni dešavaju, ali će ih procesuirati poslije. Čak i ta obaveza bila je preuzeta s pola srca, jer je Tribunal pokrenut bez adekvatnog izvora finansiranja, uz slabu političku podršku i bez glavnih krivaca u zatvoru. Malo je mogao utjecati na brutalnost rata u Bosni. Tribunal je dosegnuo svoj zenit u julu 1995. godine kada su snage bosanskih Srba, predvođene generalom Ratkom Mladićem, mučki ubile oko 7.000 bosanskih muslimana, muškaraca i dječaka, u UN “sigurnoj zoni” Srebrenica. Mladić i njegov politički šef, lider bosanskih Srba Radovan Karadžić optuženi su za genocid i zločine protiv čovječnosti, ali su i dalje slobodni.
Kada je NATO napokon odlučio da djeluje protiv vojske bosanskih Srba i da nametne potpisivanje Dejtonskog sporazuma koji je zaustavio rat, Tribunal je morao čekati još skoro dvije godine, do jula 1997. godine, da NATO trupe počnu hapsiti ratne zločince osumnjičene u Bosni. Čak i tada, nacionalistički režim u Hrvatskoj i Miloševićev režim u Srbiji, odvojeno kritikovani, često su odbijali da surađuju. Tek godine 1999., za vrijeme druge NATO kampanje na Balkanu, zbog Kosova, sam Milošević - primarni pokretač ratova koji su doveli do dezintegracije Jugoslavije - napokon je optužen. Sve do 2000. godine i demokratske revolucije u Srbiji, on nije bio prebačen u Haag.
Govoreći o velikim imenima među osumnjičenima koja su izvedena pred sud, Tribunal je, vremenom, jako napredovao. Prvi proces koji se vodio protiv sadiste iz koncentracionog logora, otvoren u maju 1996. godine, bio je kao pravi zalog. Od tada je počeo raditi većinom s “velikim ribama”, uključujući generala bosanskih Srba koji je pomogao organizovanju srebreničkog masakra, vodeće srpske i hrvatske nacionaliste koji su učestvovali u ubijanju muslimana, te viših Miloševićevih pomoćnika kao što je šef osoblja JNA.
U jednoj od najvećih pobjeda do danas, Biljana Plavšić – ratni lider bosanskih Srba koja je bila tako zaluđeni nacionalista da je jednom rekla višem UN oficiru da su srp-ske bebe žive bacane lavovima u sarajevskom Zoološkom vrtu – izrekla je žaljenje i izjasnila se krivom za zločine protiv čovječnosti.
Same tužbe su osnovni uspjeh Tribunala, iako su Karadžić i Mladić – najvažniji ratni zločinci iz Bosne – do sada uspjeli izbjeći hapšenje. Da pojednostavimo, iako nije poražen nacionalizam u regionu, nekoliko glavnih tvoraca zločina u balkanskim ratovima sada je iza rešetaka. (Nekoliko drugih u međuvremenu je umrlo – uključujući hrvatskog ratnog predsjednika Franju Tuđmana koji je umro od raka; vođu srpskih paravojnih jedinica zvanog Arkan, koji je ubijen; i bivši srpski ministar unutrašnjih poslova Vlajko Stoiljković koji je izvršio samoubistvo). Miloševićev slučaj je savršen primjer kako koristan Tribunal može biti. “Sam proces je uspjeh”, kaže Mary Robinson, bivši visoki komesar UN-a za ljudska prava. “On više nije figura koja uživa poštovanje u Srbiji”. Čak i ako se pokaže da slučaj protiv njega nije pripremljen baš vrhunski, tužba protiv njega uspjela je da ga ukloni s balkanske političke scene jednom za sva vremena.
Nakon Miloševićevog pada s vlasti, prvo pitanje bilo je ne da li će on biti procesuiran za sve zločine, nego koji sud bi trebao da mu sudi. Haag je bio i ostao najbolji izbor. U savršenom svijetu bilo bi bolje da je Milošević izveden pred sud u Srbiji, u Beogradu, isto kao što je bilo bolje da su vodeći nacistički lideri izvedeni pred njemački sud u Berlinu. Poenta je jasna čak i mnogim zvaničnicima Tribunala. “To je poruka koja može biti poslana samo na srpskom jeziku”, kaže Jean Jacques Joris, diplomatski savjetnik Carle Del Ponte i glavni švicarski tužitelj. Ali beogradski proces bio bi od pomoći samo ukoliko bi to bio zaista pravi sud za ratne zločine – sud koji bi bio neka vrsta objelodanjenja istine o Bosni i samoproglašenoj Republici srpskoj krajini koja se otkriva sada u Haagu. Ali Vojislav Koštunica, predsjednik Jugoslavije nakon Miloševića i odani srpski nacionalista, ima jeziv prezir prema Tribunalu i od početka govori da smatra Miloševića krivim za korupciju i prijevaru na izborima. Čak i ako bi tema ratnih zločina povremeno došla na Koštuničin raspored za Miloševićevo suđenje, takav napor nikada ne bi bio bio uložen za Bosnu ili Kosovo. Takav proces bi mogao otvoriti stare rane kao suđenje u Laipcigu 1921. godine – bespomoćni pokušaj krpljenja nakon Prvog svjetskog rata, kada je njemački Viši sud pokušao osloboditi ili pomilovati kažnjene njemačke vojnike, a zbog francuske i belgijske ljutnje. Poučeni time, predati odgovornost srpskim nacionalistima za suđenje Miloševiću značilo je riskirati moguću katastrofu.
KROZ STAKLO,
ZAMAGLJENO
To što je Međunarodni tribunal najmanje loša opcija na raspolaganju da se nosi sa problematičnim figurama kao što je Milošević, dovoljan je razlog da opravda njegovo postojanje. No, proces koji je u toku nudi više. Nakon nespretnog početka s optužnicom za Kosovo, dok se slučaj tužiteljstva kreće ka dešavanjima u Bosni i Hrvatskoj, proces je ponudio jedan neparalelni prozor u to kako je jedan od najubitačnijih režima na planeti zaista funkcionisao.
Gledajući proceduru, Milošević sjedi sa svojom prepoznatljivom bijelom kosom začešljanom unazad, i onih boljih dana (kada se ne žali na srčane tegobe) on ima boje u obrazima. Djeluje spremno i upitno i rijetko kada trepće. On ima svoj način nošenja balkanske političke garderobe – tamno odijelo, plava košulja, crveno-plava kravata – zbog čega izgleda sladunjavo, kravata je vezana u čvor koja se diže sve do grkljana kako sjedi, sako se nabora svaki put kada on savije svoju debeljuškastu lijevu ruku oko naslona UN fotelje nježno plave boje. On skuplja obrve jednu prema drugoj i nabora čelo ili povlači unazad uglove usana. Ne pokazuje neku posebnu radoznalost kada se pojavi novi svjedok.
Kako Milošević nije optužen da je direktno vršio ubistva i ne može biti uklonjen jednostavno zato što je podupirao neobično gnusnu politiku, bilo kakva osuda će morati da bude zasnovana na demonstriranju njegove komandne odgovornosti. Tužilaštvo mora dokazati da je on naređivao ubistva ili da je znao za masovna ubijanja te da je svjesno izabrao da ih ne zaustavlja. Ali tužilaštvo želi više od toga. Za pravi uspjeh, sud mora osuditi Miloševića ne samo zato što je bio krajnja karika u srpskoj vojnoj komandi, nego što je aktivno učestvovao u svim djelima za koja je optužen.
Za takav ishod, najbolji svjedoci su bivši srpski zvaničnici. Zbog toga što su se mnogi Srbi u Bosni i Hrvatskoj osjećali izdanim od Miloševića nakon nekih akcija koje je preuzeo sredinom devedesetih godina, tužiteljstvo je uspjelo da okupi značajan broj osoba koji su činili samu organizaciju i koji su voljni da svjedoče protiv njega. Lazarević, bivši agent obavještajne službe, bio je među prvima koji je svjedočio i on je obojio sliku vrijednu prezira o mutnim vezama među različitim srpskim nacionalističkim snagama u bivšoj Jugoslaviji i vlade u Beogradu. Drugi čovjek iz organizacije identificirao je glas, koji su snimili bosanski obavještajci, kao Miloševićev dok priča sa Karadžićem. Sudnica je slušala razgovor dvojice oko ujedinjavanja Srba u Bosni i Hrvatskoj i kada je Milošević rekao Karadžiću da preuzme oružje iz JNA garnizona u Bosni. U prekidima, sudija je čuo Miloševića kako govori Karadžiću u julu 1991. godine, dok se Titova Jugoslavija komadala, “Preduzmi radikalne korake i ubrzaj stvari i vidjet ćemo da li će Evropska zajednica ispuniti svoje garancije i zaustaviti nasilje”. General JNA koji je bio nadležan za vojnu kontraobavještajnu službu, Aleksandar Vasiljević, svjedočio je o Miloševićevoj odgovornosti za rat u Hrvatskoj. Za vrijeme Vasiljevićevog svjedočenja tužilaštvo je predstavilo “zapaljivo” pismo datirano na juni 1993. godine u kojem lider Srpske krajine traži od Miloševića da “pritisne” JNA kako bi mu pomogli u borbama protiv hrvatske vlade – ovakav tip pisma šalje se samo onome ko ima takve ovlasti. Rezultat je velika historijska lekcija koja je trebala promijeniti način razmišljanja. Bogdan Ivanišević, istraživač Human Rights Watcha u Beogradu, kaže: “Svjedoci koji su učestvovali u samoj organizaciji obično govore o Miloševićevoj prevari Srba… Ono što oni kažu nije samo da su JNA i VKS (vojska krajinskih Srba) i VBS (vojska bosanskih Srba) bile jedna vojska, nego da godine 1995. godine (kada je hrvatska vojska preuzela Krajinu šaljući oko 100.000 Srba u izbjeglištvo) Armija nije čak ni pokušala zaštititi Srbe da ne budu otjerani u izbjeglištvo, da je Milošević imao neki dogovor sa Tuđmanom što je potpomoglo slanju Srba u izbjeglištvo i da ih Vlada nije dobro dočekala. Ovo je vrlo pouzdano. Ovaj segment svjedočenja okreće mnoge Srbe protiv Miloševića i čini da oni postaju više otvoreni i lakše svjedoče o zločinima protiv nesrba”.
“To je osveta krajinskih Srba”, kaže jedan zvaničnik Tribunala o ovoj fazi suđenja.
POLJA SMRTI
Kako bi zanemarilo Miloševićeve izjave o nemoći, tužiteljstvo mora precizno pokazati kako je njegov režim u Beogradu kontrolisao cijeli srpski aparat etničkih ubistava i protjerivanja. To znači zagledanje u unutarnje detalje o tome čiji dlanovi su bili zaprljani, odakle su dolazile ubice, kako su različite srpske nacionalističke jedinice van granica Srbije koordinirali napade, kako su pregovarali, a imali jedinu nakanu da prevare, kako su se poigravali sa UN-om i svijetom, kako su koristili negiranje da bi konzervirali stanje, koje su laži bile hranjene i za koga – i kako je sve to učinjeno uz naređenja sa vrha.
Detalji operacije srpske ekspanzije, što se otkriva iz dana u dan, lekcije su o razbojništvu u primjeni. Prema Lazareviću, koji je bio poslan u Krajinu 1992. godine, srpska armija je tamo imala specijalnu “antiterorističku jedinicu” koja je bila priključena korpusu i koju je činilo “40 do 45 mladića koji su generalno imali priličan kriminalni dosje” i bili zaduženi za maltretiranje ili ubijanje civila i druge “prljave poslove” koje su regularni oficiri JNA mogli odbiti. Krajinski Srbi su Beograd snabdijevali sa stotinama snagatora koji su trebali da se nose s antimiloševićevskim demonstracijama: “Oni su birali zaista ogromne klipane i slali ih u Beograd da se nose sa demonstracijama i mnogi od njih su se šalili o tome govoreći da odlaze kako bi ih premlatili žive” - Lazarević se zaustavio nakon riječi “premlate” sjetivši se da je na sudu – “da izvuku sve na svjetlo dana od antikomunističkih demonstranata”.
U jednom trenutku Lazarević je govorio o organizovanju razmjene ‘jedan za jedan’ za više od 100 tijela s bosanskom armijom. Kako su Srbi imali samo 90 tijela bosanskih vojnika spremnih za predaju, on je otišao do tajne policije “jer su tamo imali neka tijela koja su bila sahranjena okolo”. Dva hrvatska zatvorenika bila su prisiljena da počnu kopati, ali su oni nailazili na poteškoće: “Kopali su da bi iskopali tijela. Problem koji sam imao s njima je, prvo, bili su u visokom stadiju truljenja tako da to nisu bila tijela ljudi koji su poginuli u nedavnim borbenim situacijma. Očigledno, oni su tamo ležali već nekoliko mjeseci. I drugo, gotovo još više zabrinjavajuća stvar, bila je da su sva četiri tijela imala žicom naprijed zavezane ruke što je sugerisalo da su bili pogubljeni, odnosno da nisu zaista poginuli u borbama. Ali, kako je vršena presija zbog tijela, kako god, ipak sam uzeo ta četiri tijela, uklonio žicu i stavio ih u vreće za mrtvace”.
Kako bi nadopunio kvotu, Lazarević je upućen jednom oficiru Arkanovih Tigrova, krvoločne srpske paravojne grupe: “(On) je mirno rekao da nema mrtvih tijela, ali ima šestoricu živih i da ih mogu uzeti ako ih zaista želim”. Sljedećeg jutra “šest mrtvih tijela, tek ubijenih, ležala su poredana”.
Iz zapisnika, prezir koji su srpski nacionalisti imali prema Zapadu postaje očigledan. Srpski konvoji bivali su proglašavani humanitarnim, a ustvari su nosili automatsko oružje. Kada je nepodržani Vanceov plan zahtijevao demobilizaciju vojske krajinskih Srba, Lazarević svjedoči: “Ono što smo mi uradili jeste da smo promijenili uniforme preko noći iz vojno maslinastozelenih u policijsko plave, te smo u kratkom vremenskom periodu, recimo nekih deset sati, prebojili sva vojna vozila”. Na četiri mirovne međunarodne konferencije, delegacija krajinskih Srba dobila je instrukcije od srbijanskih zvaničnika u Beogradu, pa i iz Miloševićevog kabineta: “Ideja je bila da ne pristanemo ni na šta. To je bilo vrlo jednostavno ispuniti” ’Slobo’ ili ’šef’ je rekao da želi da mirovni pregovori propadnu”.
Svi ovi detalji su zastrašujući, ali najvažnije je da su oni svjedočenje o lancu komandi. Za vrijeme suđenja, Milošević se oslanja na tvrdnju da je JNA, za koju je on bio oficijalno odgovoran, bila jedva umiješana u ratove u Bosni i Hrvatskoj. Ali, Lazarević, govoreći o JNA i krajinskim Srbima i borcima među bosanskim Srbima, svjedoči: “Ne govorimo o tri drugačije vojske. Govorimo o jednoj i jedinoj armiji… Sve snabdijevanje i finansije dolazile su iz Jugoslavije, Srbije”. O bitnim vojnim poslovima vojska, krajinski Srbi raportirali su šefu osoblja JNA Momčilu Perišiću u Beogradu. JNA oficiri su često služili šestomjesečni rok uz snage krajinskih Srba. Koridor koji je povezivao Beograd i srpsku Krajinu nazivan je “vratna arterija” – “ako je presiječete, mrtvi ste”. Pored vojnih poslova, Lazarevićevo svjedočenje je bilo štetno i za beogradsku centralu obavještajnih službi.
METODE I LUDILO
Previše je reći da Milošević brani sam sebe. Suci ga stalno moraju podsjećati da se drži slučaja (“Izbjegavajte naracije i koncentrirajte se na postavljanje kratkih pitanja”, kaže jedan od njih), uz predsjedavanje suca Richarda Maya iz Velike Britanije koji održava hladnu ljubaznost uprkos svim govorancijama i otkrivenim vezama. Tužiteljstvo se očigledno ne plaši Miloševićevih pravničkih vještina. Ali Milošević je sve samo ne glup, i on mora da je shvatio zamku koju je pred njega postavio ured Del Ponteove. On pokušava umanjiti značaj svjedočenja ljudi koji su bili dio organizacije i koji govore o komandnom lancu.
Milošević se klacka natrag-naprijed između dva načina: gromoglasnog prkosa poput Hermana Goeringa u Nirnbergu, i izbjegavanja odgovornosti poput Adolfa Eichmana u Jerusalemu. Njegov način izbjegavanja, Miloševićeva omiljena tema, jeste da on time održava beščašće poznatih nitkova s njegovih bivših medija koji su bili pod kontrolom države: “povampireni ustaški pokret” među Hrvatima, strani mudžahedini – pomagači, “islamski fundamentalisti” među bosanskim muslimanima i NATO imperijalisti. Ratna neprijateljstva, opetovano insistira Milošević, lažna su. Za masakr u Srebrenici, kaže on, krivi su francuski obavještajci. Komentarišući masakr 200 Hrvata 1991. godine u vukovarskoj bolnici, zbog kojeg je Haag optužio trojicu JNA oficira, Milošević kaže: “Ustaše… su se povukle nakon pada Vukovara i preobukle u medicinsko osoblje kako bi se predstavili kao medicinari i ranjenici”. On objašnjava da je “praksa ubijanja vlastitog naroda… bila tipična za muslimansku stranu za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini”. Za Miloševića međunarodna osuda sukoba je samo antisrpska urota: “Šta god Srbi rade, oni čine zločine”.
Njegove šanse da bude oslobađen leže, ne u prkosu, nego u njegovim ajhmanovskim izjavama kako je on bio samo običan civilni službenik koji nije imao neke posebne inicijative. Time Milošević sebi daje ulogu veze između Eichmanna i srpskog odgovora kraljici Engleske. On je bio, prema njemu, skoro samo formalna figura u ratovima, predsjednik koji je nekako izbačen iz procesa donošenja svih važnijih odluka za vrijeme masovnih ubistava i bjesnila u periodu od 1991. do 1999. godine.
Ali samoljubivi vlastodržac u Miloševićevom fizičkom izgledu otkriva da je jako teško da se drži te Eichmannove poze duže vrijeme. Zato on bučno zahtijeva svog starog prijatelja u ispijanju skoča Richarda Holbrookea, bivšeg američkog pomoćnika ministra za vanjske poslove, da dođe u Haag i svjedoči kako je baš Milošević taj koji je zauzdao bosanske Srbe 1995. godine, otvarajući put za Dejtonski mirovni sporazum. To je istina – američke diplomate tajno su zvale to “Miloševićevom strategijom” – ali to je tako kontraproduktivna taština. Milošević poziva Holbrookea da svjedoči kako je srbijanski lider mogao to prekinuti kad god je htio, dokazujući da je on kontrolisao sve to i da je zato kriv za ono za šta je i optužen.
Slično tome, Milošević većinu svoje odbrane bazira na korištenju informacija koje su mu dostavile srpske obavještajne službe koje su još vezane za njega. I on ne može odoljeti pokazivanju pisama podrške u regionu koji zločesto optužuju svjedoke svaki dan za različite vrste prevara. Ipak, ovi navodi jačaju slučaj tužiteljstva jer što više Milošević izvuče tajnih dokumenata ili pisama koja su očigledno smislile ulizice koje se kunu da nikada nisu dobili nikakve naredbe iz Beograda, tim je više očigledno da je on bio njihov šef.
Za vrijeme unakrsnog ispitivanja Lazarevića, Miloševićev najvažniji trik bio je da svjedoka naziva britanskim špijunom ili lažovom, što je ponavljao s velikim užitkom. (Iako je bilo nekih iskakanja u Lazarevićevom svjedočenju, Milošević nikada nije uspio da uhvati bivšeg špijuna u nekoj većoj grešci). Kada se učinilo da taktika baš ne djeluje, on je krenuo u napad na optužbe o komandnoj odgovornosti. Naprimjer, nakon što je Lazarević svjedočio da je vojska krajinskih Srba bila snabdijevana i finansirana iz Srbije, Milošević je pokušao da to otkloni obraćajući se sucu Mayu koji je na velikim patnjama: “Ekonomska pomoć nema ništa sa komandovanjem, gospodine May, i Vi biste to trebali znati”.
Sa taštinom bivšeg vladara jedne zemlje, Milošević nije mogao sakriti svoj prijezir prema niskorangiranom špijunu kakav je Lazarević. On mu je grubo rekao da Tribunalovi prevodioci govore mnogo bolje engleski od Lazarevića. Dodao je da “nekoliko miliona drugih Srba… me zovu Slobo… što ti, nadam se, znaš”. “Pa”, uzvratio je Lazarević, “obično su te zvali Slobo u vrlo negativnom kontekstu… Iznenađen sam da si to izvukao” - podsjećajući ovom opaskom na slogan popularan za vrijeme revolucije 2000. godine “Slobo, Slobo, spasi Srbiju i ubij se”.
Kada je Lazarević rekao “Gospodine Miloševiću, Vi ste bili na čelu Armije u to vrijeme (devedesetih godina) i znate to jako dobro”, Milošević je pokazao kako zna jako dobro pravne začkoljice odgovorivši: “To je ono što Vi tvrdite i tvrdite to kako bih, da kažem, podržao ove lažne optužbe”. Milošević je upitao: “Mislite da je Beograd želio da izbaci Hrvate iz njihovih domova?” “Beograd je bio sinonim za Vas, gospodine Miloševiću”, rekao je Lazarević. “Beograd ste Vi”. “A, tako dakle”, Milošević je odgovorio sarkastično: “To je onda veliki sinonim”.
DUŠA SRBIJE?
Miloševićeva posljednja publika nisu sudije (koje su, jasno, dobile obilje iz njegovog siromašnog etiketiranja suda) nego Srbi. Kako on negira “lažni Tribunal” i njegovu legitimnost, za njega je proces samo kolosalno plaćena reklama za njegovu ratobornu marku srpskog nacionalizma. U svojim propovijedima protiv nesrba, NATO-a i Tribunala u Haagu, Milošević još uvijek pokušava da izazove probleme. Mnogi ljudi, kaže on, vide jugoslovenske poslove na njegov način i “kada kažem mnogi ljudi, mislim na milione”.
Ovo je nonsens. I pored njegove sudske teatralnosti, Milošević ostaje konzistentno i intenzivno nepopularan kod kuće. U novembru 2002. godine istraživanje Međunarodnog republikanskog instituta pokazalo je da se srbijansko gledanje na Miloševića nije promijenilo u osnovi od maja 2001. godine (kada je istraživanje počelo, sa Miloševićem u beogradskoj ćeliji koji čeka da bude prebačen u Hag); 66 posto ispitanika nije ga podržavalo naspram samo 17 koji jesu. Ovo su brojevi koji stoje ne uz heroja, nego uz čovjeka koji je izgubio izbore, pokušao da lažira rezultate, bio zbačen u općoj revoluciji i na kraju uhapšen i deportovan od strane svojih nasljednika.
I pored sporadičnih medijskih izvještaja o Miloševićevom gala nastupu iza ograđenog prostora u sudnici, otvaranje njegovog suđenja u februaru 2002. godine dalo je njegovoj popularnosti samo mali i privremeni procvat, od 16 posto onih koji su ga podržavali u januaru na 21 posto u martu, da bi u junu taj postotak ponovo pao na 17 posto. “Njegove teorije o zavjerama još odjekuju prilično dobro ovdje”, kaže Ivanišević iz Human Rights Wacha. “Kada je on neprijateljski raspoložen prema kosovskim svjedocima, oni (srpski nacionaliste) mogu se povezati s tim zbog jakih antialbanskih osjećaja koji ovdje vladaju. U drugu ruku, objektivno govoreći, on je uništio njihove živote”.
Nema sumnje, mnogi Srbi preziru oboje - i sud i optuženog. “Skoro da je postojao konsenzus indiferentnosti za zločine protiv nesrba počinjene devedesetih”, kaže Ivanišević. U ispitivanju javnog mnijenja koje je u maju 2002. godine uradio Nacionalni institut za demokratiju (NDI) otkriveno je da 30 posto Srbijanaca smatraju da Tribunal obavlja fer suđenje, ali je 57 posto smatralo da suđenje nije fer. U jednom drugom ispitivanju javnog mijenja, samo 32 posto Srbijanaca podržalo je saradnju sa Tribunalom u Hagu, dok je 47 posto reklo da bi više voljelo da se o ratnim zločinima raspravlja samo na sudovima u Jugoslaviji, a 13 posto je reklo da bi oni ukinuli bilo kakve istrage o ratnim zločinima.
U bizarnoj ironiji, Miloševićev moćni implicitni branitelj je Koštunica, čovjek koji ga je skinuo sa vlasti. U oktobru 2000. godine, za vrijeme svog prvog televizijskog razgovora nakon revolucije, Koštunica je denuncirao Tribunal terminima ne mnogo drugačijim od onih koje koristi sam Milošević sada: “Haški sud nije međunarodni sud, to je američki sud i on je apsolutno kontrolisan od strane američke Vlade koja ga koristi da realizuje svoj utjecaj ovdje”. Prema Jorisu (diplomatski savjetnik Del Ponteove), Koštuničina “pozicija je stvar ubjeđenja: ovo mjesto (Sud) je zlo. On je uvijek bio nacionalista. On je bio glasni zagovornik Velike Srbije, ali ne silovanja i etničkih čišćenja. Ali on nikada nije želio da uvidi posljedice takve politike. Za njega, u Bosni je bio građanski rat sa ubistvima na svim stranama”.
Koštuničina je vlada stalno odbijala saradnju sa Haagom. Tužiteljstvo se žalilo da nije dobilo odgovore na više od pola zahtjeva za dostavljanje dokumenata. Dva JNA oficira, optužena za zločine iz 1991. godine u Vukovaru kada se desio masakr koji Milošević negira, još su u bijegu. Tužiteljstvo je posebno frustirano činjenicom da je Ratko Mladić – sa dvije optužnice za genocid i zločine protiv čovječnosti, drugi put zbog ličnog nadgledanja masakra u Srebrenici – još slobodan i pored svih zahtjeva Del Ponteove i čak UN generalnog sekretara Kofija Annana.
Mladića, neupitno najomraženijeg čovjeka u Bosni, mnogi Srbi vide kao ratnog heroja. “Do marta 2002. godine”, kaže Joris, “on je boravio u vojnim objektima. Članovi vrha jugoslovenske armije su organizovali Mladićevu zaštitu”.
Koštuničine akcije su zgušnjavale već postojeći srbijanski otpor prema Tribunalu u Haagu. Čak i Zoran Đinđić, nedavno ubijeni reformista i prozapadnjački orijentisan premijer koji je poslao Miloševića na suđenje, raspravljao je o saradnji sa Tribunalom primarno kao o načinu da dobije zapadnu ekonomsku pomoć. Samo se Goran Svilanović, aktivista na polju ljudskih prava koji je postao ministar vanjskih poslova Jugoslavije, stalno principijelno zalagao za predaju ratnih zločinaca.
Kako se Miloševićevo suđenje okretalo svjedočenju ljudi koji su bili u samoj organizaciji i koji su imali veze sa dešavanjima u Bosni i Hrvatskoj, mnogi zvaničnici Tribunala su se zabrinuli da njihova poruka još ne dopire do naroda. Tribunalova osoba za odnose s medijima žali se da neki srpski mediji naglašeno – čak i oni relativno slobodni – pokrivaju suđenje površno, dajući priči okvir Miloševićevih svakodnevnih predstava u sudnici, umjesto da širi govore o neprijateljstvima u bivšoj Jugoslaviji. Tužiteljstvo se žali da je čak i nakon što se Plavšićeva skrušeno izjasnila krivom za zločine protiv čovječnosti u oktorbu 2002. godine bilo premalo preispitivanja savjesti među srpskim nacionalistima. “Većina Srba ima poziciju”, kaže Liam McDowall, šef Tribunalovog regionalnog programa. “To je predubjeđenje. I onda ljudi slave ili puhću”. Drugi promatrači Tribunala vide više progresa, istina sporog. Ivanišević iz Human Rights Watcha tumači: “Iako postoji otpor da čuju nesrpske svjedoke, ljudi razmatraju ono što čuju. Proces je uzrokovao smanjenje mitomanije u Srbiji. Vi ne čujete, kao što ste mogli prije suđenja…, da se Srebrenica nije desila ili da su muslimani ubijali sami sebe. Ne bih minimalizirao ovo smanjenje za pisanje historije. A što se tiče objelodanjivanja zločina s naše strane, postoji psihološka barijera koju je preteško preskočiti i teško je priznati kako je politika koju smo podržavali bila kriminalna. Za to treba vremena. Možda će ga imati nova generacija koja nije bila uključena”.
Zaista, nirnberški uspjeh (barem što se tiče Njemačke) bio je većinom stvar vremena i promjene generacija. Suđenje je ‘otvorilo’ mnoge glave, ali neki neskrušeni nacisti nikada neće prihvatiti sud – iako oni mogu biti prisiljeni da drže jezik za zubima u javnosti. Ali njihova djeca su uzela proces u Nuernbergu k srcu. Nova, postnacistička generacija imala je suđenja ratnim zločinima: u periodu od 1963. do 1965. godine u Frankfurtu desilo se suđenje čovjeku koji je vodio Auschwitz, a u periodu od 1971. do 1981. proces u Dueseldorfu za one koji su vodili Majdanek.
Moguće je vidjeti mogućnost pokretanja sličnih procesa u Srbiji danas. Mladi su primjetno više reformisti nego njihovi stariji sunarodnici (iako ima mnogo mladih nacionalista). Među Srbima u dobi od 18 do 30 godina 40 posto podržava punu saradnju sa Haagom; za one od 30 do 44 godine procenat pada na 38 posto; za one od 45 do 59 godina procenat pada na 28 posto; a za one preko 60 na 24 posto. Ispitivanje javnog mnijenja koje je obavio NDI pokazuje da Miloševićevi najjači podržavatelji postaju, kako ih možemo nazvati, “ljuti starci” – Srbi koji žude za prošlošću. Više reformistički orijentisanih Srba, naročito oni koje NDI naziva “Nova Srbija” – mladi i prozapadno orijentisani glasači – ne osjećaju ništa nego prezir prema njemu. Obrazovanje i ravnopravnost polova igraju svoje uloge također; žene koje su univerzitetski obrazovane su vjerovatno najmanje nacionalisti u Srbiji. Postoje takmičarske vizije šta bi Srbija trebala postati, a ne samo Koštuničin nacionalistički pogled.
ČOVJEK OD JUČE
Ako Srbi predstavljaju primarnu publiku Miloševićevog suđenja, oni ipak nisu jedini. Tribunal ima namjeru da njeguje ne samo pokajanje među počiniocima, nego također i opraštanje ili barem neke mjere utjehe za žrtve. Prerano je da uvidimo da li će ovo uspjeti kod ljudi iz Bosne i Hrvatske u čije patnje sud tek sada dobija uvid. Ali svakako da će im dati neku vrstu zadovoljštine. I to bi svakako trebalo imati i mnogo širi značaj, pokazujući da zaista može postojati srednji put za postratna društva, negdje između dugotrajne masovne krvne osvete i sramne tišine.
Za sve frustracije Tribunala postoji i ujedno nema prave alternative. Njegova misija je suštinski bitna i može biti ispunjena bolje na neki drugi način. Sada kada je Milošević van srpske političke scene, on je na putu da postane niko; njegovi ljudi više nisu zainteresovani za njega. Samo 16 posto Srba kaže da prati suđenje “s velikom pažnjom”, dodatnih 35 posto prati suđenje “prilično pažljivo”. Ovi ljudi to mogu gledati sa jedom ili otvorenog uma, ali malo njih zaista to smatra bitnim. Srpska javnost je puno više zainteresovana za oronulu ekonomiju u zemlji, zločine i korupcije nego za sudbinu Miloševića. Tiranin je postao nerelevantan.
Prvi put otkako je postao predsjednik Srbije 1989. godine, Milošević je tretiran kao čovjek od jučer. On je predmet poniženja u sudnici. Kada je Stjepan Mesić, reformistički predsjednik Hrvatske, svjedočio protiv njega u oktobru 2002. godine, sadašnja glava države, susjedne Srbiji, ‘zakucao’ je svog smijenjenog kolegu obraćajući mu se sa “gospodine optuženi”. Paddy Ashdown, bivši vođa Liberalnih demokrata Velike Britanije, podsjetio je Miloševića da je obaviješten još 1998. godine, dok su Srbi još započinjali svoju represiju na Kosovu: “Upozorio sam Vas, ukoliko preduzmete te korake i krenete da radite to što Vam je bilo na pameti, da ćete završiti na sudu. I evo Vas tu”. I još gore, iz njegove perspektive, Milošević je zaglavljen konfrontirajući se sa ljudima koje on smatra nižim od sebe. Ali u nemogućnosti da upotrijebi cijeli aparat državne moći, on često dobije verbalne batine.
Nakon Lazarevićevog svjedočenja, bivši tiranin ostao je u svojoj ćeliji cijelu sedmicu žaleći se na premorenost. Unakrsno ispitujući osobe koje ga optužuju, on kaže; “Dakle, ovo je druga istina, gospodine Lazareviću, koju Vi širite. Da li je tako ili nije?” Lazarević je uzvratio: “Gospodine Miloševiću, Vi krećete sa nevjerovatne pozicije da cijeli svijet laže i da samo Vi govorite istinu”.

S engleskog prevela:
Nidžara Ahmetašević