Ljeto - jesen - zima 2003

  NIRNBERŠKI PROCES MEĐUNARODNI VOJNI SUD 1945.-1946.
  Klaus KASTNER
 
 
Ovih dana (misli se na novembar 1995.) obilježava se po pedeseti put jedan događaj za koji se svojevremeno vezalo puno nada sa istoka i sa zapada. Međunarodni vojni sud, koji je otvorenjem u zgradi Nadzornog savjeta saveznika u Berlinu 18.10.1945. godine počeo svoje aktivnosti nije samo trebao da sudi nacističkom režimu. Procesi i presude donesene 1.10.1946. godine u Nirnbergu trebalo je da služe kao znak osiguranja mira te u budućnosti spriječiti napadačke ratove i zločine protiv čovječnosti. Željelo se normirati «oblik kategoričkog imperativa za političko ponašanje pojedinca« - izjavio je Doenitzov branilac Kranzbuehler – nadajući se «stogodišnjem pravednom miru izgrađenom na pravnoj moći» - izjavio je kasnije predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Eisenhower.
Da se puno toga što se očekivalo od Nirnberškog procesa nešto kasnije pokazalo kao iluzija, poznato je u dovoljnoj mjeri. Ali upravo zbog toga što je trud da se uspostavi dijalog bio uzaludan, a s obzirom na očekivanja koja su se u današnje vrijeme misle staviti u nadležnost Međunarodnog tribunala, isplati se osvrnuti na događaj kojim je međunarodno pravo, kao takvo doduše malo dalje «doguralo», ali zajedništvo naroda nikako nije učinilo miroljubivijim.
«Za Njemačku i Evropu je ova presuda kraj jedne historijske epohe u kojoj se činilo da je još jednom ukazano na sve to što ljudska historija nasilja i bijede može da prouzrokuje. Istovremeno je ovaj sud znatno pridonio da ono što je prošlo zauvijek i ostane prošlost, te da se ne ponovi. Ovdje se dešava nešto što se ne tiče samo prošlosti nego i budućnosti, te je vođenje ovog procesa, a naročito presuda, od historijskog značaja za cijeli svijet. Sad je kroz jedan međunarodni sudski proces i kroz autoritetnu presudu utvrđeno da pravo ostaje pravo i u međunarodnom životu, te time čuva sigurnost i mir u narodu. Put do presude donijete 1.10.1946. godine pred organizatorima Međunarodnog vojnog tribunala i delegacijama četiri velike sile – Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez, Velika Britanija i Francuska - bio je dug i težak. U evropskoj historiji i u međunarodnom pravu proces protiv vodećih ljudi poražene strane u ratu – protiv vojske, političara i privrede - bio je novum.
Osvrt na historiju
Na kraju Tridesetogodišnjeg rata u članu I., XVI. i XVII. Zakona o miru iz Osnabruka (1648./49.) bila je proglašena opća amnestija, povezana svakako s opomenom da svi naredni kršitelji mira podliježu kazni. Slično stoji i u članu 2. Štokholmskog mirovnog sporazuma sklopljenog između Švedske i Pruske iz 1720. godine, koji se prema proglašenju promjenjive amnestije, završava riječima: «…..ovim treba sve da bude zaključeno i prošlo». Napoleon, koji je u svoj rat uvukao cijelu Evropu, 1815. god. bio je doduše protjeran na St. Helenu u južnom Atlantiku; ali nije bio pokrenut nikakav proces protiv njega zbog posljedica pustošenja njegove imperijalističke politike za evropski kontinent.
Sam IV. Haški sporazum iz 1907. god. polazio je od međunarodno pravne odgovornosti država kao subjekta međunarodnog prava za ratne zločine: njihove obaveze obrazlaže time da trebaju kazniti ratne zločince iz svojih redova.
Tek nakon završetka I. svjetskog rata slika se mijenja: Antantine sile zahtijevaju izručenje 901 njemačkog državljanina zbog suđenja za ratne zločine u jednoj od pet država (SAD, Velika Britanija, Francuska, Italija, Japan) pred posebno osnovanim sudom, koji bi trebao da bude pripojen tada stvorenom međunarodnom savezu. U sporazumu iz Verseillesa 28.6.1919. god. podignuta je javna optužnica (član 227) protiv njemačkog cara Wilhelma II. zbog «najteže povrede međunarodnog plemenskog zakona i svetosti ugovora». U članu 228ff Njemačko carstvo se obavezuje da će dozvoliti kažnjavanje njemačkih ratnih zločinaca i njihovo izručenje. Do toga svakako nije došlo. Na osnovu Državnog zakona važećeg od 18.12.1919. do 24.3.1920. godine podignuto je 1744 potjernica protiv ratnih zločinaca. U slučaju 13 postupaka došlo je do optužbi pred carskim sudom u Lajpcigu. Broj osuđenih i broj oslobođenih je u sličnom omjeru. Ovaj rezultat, minimalne kazne i njihovo labavo ispunjenje, doveo je doduše do protesta od strane sila sporazuma. Ali na tome se završilo.

Prvi koraci osnivanja Međunarodnog vojnog tribunala (IMT)
Tokom II. svjetskog rata 1.9.1939. god. Hitler je napao obrambene snage Poljske. Time raspaljen II svjetski rat 22.6.1941. god. dobija novu dimenziju iznenadnim napadom njemačke armije na do tada saveznički Sovjetski Savez («poduhvat Barbarossa»). Već u januaru 1942. god. izbjegle vlade devet evropskih zemalja sa sjedištem u Londonu, koje su do tog trenutka bile žrtve Hitlerove imperije, u «Deklaratio of St. James» zahtijevaju sudsko kažnjavanje ratnih zločinaca. U oktobru 1942. god. 17 država (izuzev Sovjetskog Saveza koji odbija učešće jer je njegov prijedlog da bude zastupan sa svim svojim republikama (16) nije bio odobren) osniva komisiju Ujedinjenih nacija za ispitivanje i dokumentiranje tadašnjih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti širom svijeta. Pred iznimnim ratnim naporima godine 1941. ova nastojanja su postala prije svega marginalna.
Godine 1943. pojavljuje se iznenada zahtjev za neposrednu egzekuciju ratnih zločinaca. U okruženju predsjednika Roosevelta favorizira se takvo otvoreno i vremenski ograničeno postupanje. Stav Velike Britanije u odnosu na to je suzdržan. Lord kancelar Simon u decembru 1943. god. izjašnjava se isključivo protiv masovne odmazde: «Usprkos svim pokušajima i potresima ne smijemo u ime pravednosti zaboraviti patnje drugih. Ne smiju se dešavati masovni pokolji bezimenih samo zato jer su se neka masovna ubojstva desila na drugoj strani. Doveli bismo u pitanje naš sopstveni ugled, te na taj način svakako ne bismo doprinijeli napretku čovječanstva, kad ono što bismo mi činili ne bi bilo u skladu s pojmom pravednosti». U narednom periodu se i u SAD-u okreće protiv ideje o egzekuciji. Krajem oktobra 1944. god. američki ministar za ratna pitanja Stimson i general McCloy proširuju uvedeni plan o komisiji za istraživanje o ratnim pravima, te se angažuju na uspostavi međunarodnog suda, gdje bi se mogla podignuti optužba «protiv vođenja agresorskog rata, čime bi se prekršio Kelloggpakt».
Na konferenciji u Teheranu (29.11. 1943. god.) i Jalti (12.2.1945. god.) velika trojica – Churchill, Roosevelt i Staljin - donijeli su načelni sporazum koji bi ratne zločince trebao kažnjavati u okvirima pravnog procesa. Ipak ostaje otvoreno pitanje koje osobe će u prvom procesu biti optužene, koja kaznena djela će im biti stavljena na teret, prema kojim pravilima će biti postupano.
Sva dotadašnja nastojanja su bila konkretizirana imenovanjem američkog državnog sudije Robert H. Jacksona za organizatora Međunarodnog vojnog tribunala (IMT) od strane američkog predsjednika Trumana 3.5.1945. godine. Jackson je odmah otputovao u Evropu i neposredno pred kraj rata – 8.5. 1945. god. – na njemačkom tlu uspostavio vlast sa više od 1000 suradnika. Istovremeno pregovara s predstavnicima Velike Britanije i Sovjetskog Saveza (kasnije i sa predstavnicima Francuske) o zadacima i ulozi Međunarodnog vojnog tribunala. Pregovori se teško odvijaju, zbog predstavnika sovjetske delegacije, general-majora Nikičenka, koji se uvijek morao prethodno dogovarati sa centralom u Moskvi. U iscrpnom istraživanju Postdamske konferencije (2. 8. 1945. god.) došlo je do slaganja u Londonskom sporazumu 4 sile o traženju ratnih zločinaca 8.8.1945. god. u pogledu aktivnosti IMT-a. Statut za međunarodni sud određuje s 30 članova 4 priznanja krivičnih djela:
sudjelovanje u planiranju ili zavjeri protiv mira u svijetu
planiranje, rasplamsavanje i provedba napadačkog rata
ratni zločini, dakle kršenje zakona i običaja rata (ubijanje i mučenje ratnih zarobljenika, protjerivanje civila s osvojenih područja, ubijanje talaca, krađa umjetnina, «spaljivanje zemlje» itd)
zločini protiv čovječnosti su dakle zločini nad civilnim stanovništvom, te njihovo protjerivanje iz političkih, religioznih i rasističkih razloga.

Što se tiče pravila procesa Status se umnogome orijentirao na angloamerički krivični proces. Tako sam sud ne mora da sasluša sve svjedoke, nego može da posegne za protokolom tužilaštva o njihovom saslušanju svjedoka i izvještača. Dozvoljeno je i da sud «neznatan materijal» odbije kao dokazni materijal. Ovo pravila ne bi trebala da služe samo ubrzavanju postupka nego i dogovoru između tuženih i mogućih prebacivanja da bi i savezničke snage mogle da počine zločin («tu quoque»). Ovaj argument, da je jedan optužen izvršavao naredbe svog nadređenog je unaprijed isključen kao razlog za oslobođenje od kazne, ali može da bude uzeto u obzir za smanjenje kazne. Član 4 Statuta predviđa uostalom i to da sud sve odluke mora da donosi na osnovu većine glasova, a da glasovi predsjedavajućih kod istog broja treba da prevagnu, te da presuda i kažnjavanje zahtijevaju većinu glasova od najmanje 3 glasa suradnika.
Sud i tužilaštvo će biti zastupljeni od strane 4 sile: Amerikanci su poslali Francisa A. Biddlea (do juna 1945. god. ministar pravde) i Johna J. Parkera (državni sudija) kao dodatne sudije. Sovjetski Savez je nominirao kao predsjedavajućeg svoje delegacije za pregovore Iola T. Nikičenka (general-major i vicepredsjednik suda Sovjetskog Saveza), a kao dodatnog sudiju poslali su člana jednog sovjetskog okružnog suda Aleksandera E. Volkova. Britanski članovi su poslali Geoffreya Lawrencea (član Court of appeal /Apelacionog suda/, koji je kasnije od strane članova tribunala izabran za predsjedavajućeg), te sudiju s High Courta (Vrhovnog suda) Normana Birketta kao dodatnog sudiju. Francuska je odredila Henrija de Vabresa (profesor za međunarodno pravo na Univerzitetu Sarbonne) i R. Falcoa (član Apelacionog suda) za dodatne sudije.

I po pitanju sjedišta međunarodnog vojnog tribunala postignut je kompromis. Sovjetski Savez je nepopustljivo tražio da to bude Berlin kojeg su oni zauzeli, nekadašnji Glavni sud. Jackson je tražio da to bude Nirnberg u SAD-zoni, jer mu se činilo da su samo tamo povoljni uslovi da se provede proces. Dogovor koji je konačno postignut naišao je na poraz u Londonskom statutu: Berlin je stalno sjedište tribunala, proces će biti tu započet, a nastavljen u Nirnbergu; sud će nakon završetka prvog procesa odlučiti da li će daljnja zasjedanja biti održana u Nirnbergu ili na nekom drugom mjestu.
U Nirnbergu su počele neodložne pripreme za preuređenje palače u Međunarodni vojni tribunal. Njemačko pravosuđe je 10. augusta u roku od samo nekoliko sati moralo da oslobodi cijeli kompleks zgrada. I američka pješadijska divizija organizirala je preuređenje zgrade, posebno sale porotnog suda, te stavljanje u pripravnost osoblja, pribavljanje materijala za optužbe iz njemačkih upravnih inventara u Berlinu, Minhenu itd, te privođenje osoba kao optuženih. Po pitanju koliko bi optuženih trebalo biti u prvom procesu saveznici nisu bili složni. Britanci su više držali do manjeg broja, pet ili šest, dok je SAD želio 16 NS-predstavnika. Na kraju su se dogovorili za 24 osobe, koje bi kao glavni ratni zločinci odgovarali pred tribunalom pobjedničke strane.
Prva ostvarenja ideje o Međunarodnom vojnom tribunalu:
O procesu pred IMT-om od 8.10.1945. do 1.10.1946. god. opširno, detaljno ili demagoški – ovisno o političkom stajalištu - oglašavale su se berlinske novine već početkom oktobra 1945. god. svojim podrobnim predizvještajima o događajima važnim za historiju, naime o početku prvog procesa pred Međunarodnim vojnim tribunalom.
Zasjedanje koje je obilježilo početak održano je 18.10.1945. god. u velikoj dvorani zgrade komore u Kleistparku, gdje je još prije godišnjeg roka Freislers narodnog suda protiv članova zavjere raspravljano 30.jula 1944. god. Novinski naslovi, kao što su «Bit će im suđeno pred cijelom planetom» ili «Nacije tuže» dominiraju slikom. Očekivanja koja se vežu za tribunal su velika: «Gnusni fašizam će biti uklonjen s puta historije. Čovječanstvo će ići sigurnim putem novih pobjeda kulture i civilizacije.»
Prije nego što je 20. novembra došlo do nastavka rasprave, tamo se počelo s popravljanjem porotne sale (Nr.600): sudijska klupa je iz sigurnosnih razloga premještena na južnu stranu ispred velikog prozora. Na mjestima gdje su ranije bile sudije nalaze se prevodioci, jer će cijeli proces biti vođen na četiri jezika. Na sredini sale bit će smješteni predstavnici četiri delegacije tužilaštva. Tuženi će biti skupljeni na optuženičkoj klupi ispred lifta, koji vodi do podruma zgrade odakle se robijaši tunelom mogu neometano odvesti do zatvora. Ispred optuženih bila su mjesta za njihove branioce. Do tada ostavljena mjesta za posmatrače rezervirana su sada za tisak. Zapadni zid sudnice je «izguran» na tamo napravljenu binu od željeznih cijevi, gdje su rezervirana mjesta za slušaoce koji su s posebnom dozvolom mogli pratiti tok procesa.
Još u toku priprema procesa tribunal je obustavio proces protiv 75-godišnjeg Gustava Kruppa zbog nesposobnosti da prisustvuje procesu. Kupp je pred sudom trebao da predstavlja industriju proizvodnje oružja. Ali «senior–šef» je bio nepažnjom optužen. Američkom tužitelju Jacksonu nije se sviđalo odbacivanje optužbe protiv predstavnika njemačke industrije. Da ne bi došlo do odgađanja procesa, Jackson je forme radi htio da u proces uvuče Kruppovog sina, Alfreda. Ali britanski tužitelj Shawcross se suprotstavio ovom pokušaju s obrazloženjem da se radi o sudnici, a ne o sportskom igralištu, gdje se povrijeđeni igrač zamjenjuje drugim. Tako se tribunal odlučio protiv Jacksonovog prijedloga.
Tok procesa 20. novembra 1945. god. se sa strane promatran činio nesistematičnim: primanje dokaza različitog sadržaja smjenjivalo se s pledoajeom. Prilaganje dokumenata, većinom opljačkanih njemačkih akata koji su oduzeti, dopunjeno je iskazima svjedoka, filmskim materijalom i predstavljanjem organizacionih struktura. Ovaj modus procedendi je uvjetovana okolnost da bi se donekle mogao predstaviti presudan materijal tokom procesa. Svjedoci koji su saslušani van procesa najprije od strane tužioca – radi se o hiljadama svjedoka – tek su u narednom vremenu na raspolaganju.
Najprije slijedi saslušanje optuženih koji su se izjasnili kao «nevini». Otvarajući govor Jackson se potpuno složio da glavni proces nije detaljno prerađen. Ovaj nedostatak obrazložio je sa zahtjevom vremena da se u što je moguće kraćem vremenskom roku osude optužene na osnovu dokaza. Pri tome je jasno iznio novum u historiji međunarodnog suda: «Da četiri velike nacije, ispunjene pobjedom i bolno izmučene učinjenom nepravdom, ne provode osvetu, nego uhapšene neprijatelje dobrovoljno prepuštaju u ruke zakona - to je najznačajnije priznanje da jedna moć djeluje razborito.»


Pravna baza IMT-a («Nirnberg kao pravno pitanje»)
Tu na mjestu «tour d*horizon» dok je trajao proces učinilo se da se o postojećim pravnim problemima moglo barem razgovarati:
Kao i do tada postoji prigovor da je tribunal iniciran od strane saveznika, dakle od strane ratnih protivnika Njemačke, te zbog toga ne može biti posmatran kao neutralan sud. SAD je bez konsultacija napravila organizacijski i sadržajni koncept IMT-a, te i pokrenula sam proces. Bilo je potpuno jasno da će pored predstavnika drugih država i oni preuzeti ulogu sudije. Zauzimanjem sudijske klupe od strane pobjedničkih snaga dirnut je postulat nepristranosti. Uz to je s međunarodno pravnog stajališta nezamislivo da pobjednička strana sudi uhapšenim velikanima neprijateljske sile, koja je započela rat. Filozof Jaspers napada još više: »Proces je rezultat činjenice da se nismo mi oslobodili zločinačkog režima, nego da su nas od njih oslobodili saveznici». Historičar Golo Mann - 20 godina kasnije – izvlači zaključak: »pobjedničkom pravosuđu je bez sumnje naškodilo to da ih o ’ratnim zločinima niko nije mogao ništa pitati’; ali ko drugi je uostalom mogao voditi proces?»
Sporno je i preuzimanje sudijske klupe i to prema stajalištu raspodjele sile, koje je u svim pravnim odredbama podjednako osnovni princip pravne države, a time i u anglosaksonskoj kulturi – pravni krug pušta korijenje (John Locke 1690). Sovjetski Savez i Francuska su zadužili po jednog člana sudiju iz svoje delegacije za pregovore – Nikičenka odnosno Falcoa. Obojica su učestvovali u izradi Londonskog statuta i kontrolnog savjetnog zakona 10, i time su bili aktivni. U samom IMT-u pripala im je sudijska funkcija ili oštro formulirano: prvo su utvrdili postojanje krivičnih djela, a onda su presudili da li su njima već poznati optuženici počinili postojeća djela, koja su oni sami normirali. SAD je doduše imala «motor» cijele situacije – Jacksona – upoznat s vodstvom njegove delegacije za tužilaštvo. Ali sudija kojeg su oni izabrali – Biddle - je prije toga kao Rooseveltov ministar pravosuđa za instituciju IMT izradio osnove memoranduma za pitanja ratnih zločina, što je i bila tema razgovora na konferenciji na Jalti u februaru 1945. god. između Churchilla, Roosevelta i Staljina.
Jedno važno pravno pitanje tokom procesa i poslije bilo je zadržavanje osnovnog zakona «nullum crimen, nulla poena sine lege». Jer postojanje kaznenog djela, prema kojem će radnje optuženih biti mjerene, navedeno je tek u Londonskom statutu 8.8.1945. god. Barem da je i ratno pravo bilo ranije kodificirano, što je svakako nedostajalo za postojanje djela zavjere protiv svjetskog mira (conspiricy). Krivica za napadački rat, usprkos Briand-Kellogg paktu iz 1928. god., ni danas nije jasna. Osuda po ovom pitanju ne smije biti provedena (samo) na njemačkom ili samo na kontinentalnom pravu, jer Londonski statut ima korijene u anglosaksonskom krugu, koji doduše poznaje Ex-post-facto-zakon. Ovo je svakako više postulat nego osnovni zakon. Jer na anglosaksonskom prostoru pravljenje zakona je više prepušteno pravosuđu nego zakonskoj vlasti. Zabrana Ex-post-facto-zakona je u pravnoj praksi više molba fair playa, i samim time se stavlja na raspolaganje. Sam sud je bio uvjerenja da Londonski statut nema protudejstveni značaj, nego da je u njemu kodificirano sve ono što je ranije bilo sastavni dio međunarodnog prava. U daljnjoj diskusiji je u ograničenoj mjeri navedeno da zabrana Ex-post-facto-zakona treba da spriječi nepravdu, pošto proces za osudu ratnih zločinaca u svojoj srži ne bi bio nepravda, te time ovaj princip ne bi bio povrijeđen.
Tokom trajanja procesa problematika lične odgovornosti velikana NS-režima zauzima široko područje u odnosu na međunarodno pravo. Do I. svjetskog rata važio je zakon da se međunarodno pravo, jedan sistem normi, koji reguliše međudržavne odnose, ne odnosi na pojedince, tako da se sankcije normirane međunarodnopravnim sporazumom okreću samo protiv država. Versaillski mirovni sporazum 1919. god. je doduše bio ustanovio povredu međunarodnog prava – započinjanje rata – protiv njemačkog cara Wilhelma II. Ali učenje međunarodnog prava drži se mišljenja da subjekti međunarodnog prava, a time odgovornim pred međunarodnim pravom, mogu biti samo same države. Nirnberški proces je protkan dvoličnim shvaćanjem: za navedena nedjela u optužbi pored subjekta međunarodnog prava Njemačke odgovaraju i pojedinci i to ne samo pred Državnim sudom, koji bi npr. umorstvo, mučenje uračunao u kaznu, nego i s međunarodnopravnog stanovišta. Što američki glavni tužitelj Jackson iznova postulira u svom pledoajeu: «I u samoj Njemačkoj član 4 Vajmarškog statuta utvrđuje da su opće priznata pravila međunarodnog prava važan sastavni dio njemačkog državnog prava. Koje drugo značenje može time da rezultira, nego da pravila narodnog prava mogu da se vežu i za pojedince? Trebamo li odstupiti od ovog osnovnog načela samo zato što imamo posla sa najvećim zločinima… protiv mira naroda i… protiv čovječnosti?» Ili: »Princip suvereniteta države, koja bi trebala da pokriva djela ovih ljudi, djeluje samo kao maska. Kad bi se skinula ta maska, opet bi se pojavila odgovornost čovjeka.»
Međunarodnopravni princip koji je uziman u obzir nakon ranijih ratnih okršaja «tu quoque» (u prevodu:»i ti također»), koji je svoj izraz pronašao u uzajamnoj amnestiji, u Nirnberškom procesu uopće ne važi. Jer je član 18 Londonskog statuta predvidio samo «raspravu o tačkama iz optužnice».
Optuženi su doduše mogli da po slobodnom izboru izaberu – njemačkog - branioca, čije eventualno članstvo u NSDAP nije stajalo na putu nastupu pred sudom. Sud je prema članu 24 Statuta mogao da odluči o vjerodostojnosti dokaznog materijala. Član 18 je dalje dozvoljavao «da se proces ograniči na ubrzane pregovore». Član 19 je sud oslobađao obaveze da se pridržava bilo kakvih pravila vezanih za dokazni materijal.
Na koncu, član 8 Statuta je normirao to da se «djelovanje na zapovijed» uzme u obzir pri smanjenju kazne, a ne kao razlog za oslobođenje od nje. Tu se nameće dilema, koja se sad pokušava riješiti takozvanom Radbruhšovom formulom kao odgovorom na argument: «što je jučer bilo pravedno, ne može danas biti nepravedno.» «Radbruh, koji odobrava prvenstvo pozitivnog prava, koje je osigurano propisima i silom, čak i kad je sadržajno nepravedno i nema svrhu; negira vezu s zakonskim pravom i zapovijedima ako «proturječnost zakona prema pravdi dostigne nepodnošljive razmjere, gdje bi se zakon kao ’netačna pravda’ pokolebao pred pravednošću.»
Daljnji tok procesa do objave presude
Nakon pledoajea otvaranja, slijedi pokazivanje dokumentarnog filma o koncentracionom logoru Greuel, kojem je pridodat i njemački arhivski materijal, uvod u pokazivanju dokaznog materijala. Slike koje pokazuje film su «previše» i samim optuženicima. Hess konačno izjavljuje: «Ne mogu da vjerujem». Saslušanje optuženih bez poštede iznosi na vidjelo da među velikanima NS-a nije bilo tako zatvorene, disciplinirane hijerarhije. Nemali broj njih se optuživalo međusobno i tako su srušili do tada raširenu viziju o jednom složenom vodstvu nacional- socijalističke Njemačke. Prema Londonskom statutu predviđeni svjedoci ne moraju dati izjavu pred samim sudom, te je samo tako moguće da sve što se desilo u periodu između 1933.-1945. god., a što je donijelo toliko zla cijeloj Evropi, izloži za manje od godinu dana pred sudom i stavi pred odluku.
Tako je za 216 dana procesa 236 svjedoka lično dalo izjavu pred sudom i uz to je priloženo ravno 200000 izjava pod prisegom, nebrojeno mnogo dokumenata, dijelom njemačkog, dijelom savezničkog porijekla, ali sve ovo je samo jedna strana medalje. Odbrana, koja se u početku trudila da izađe na kraj u ovom za njih neobičnom dvoboju, duela između tužioca i odbrane, s vremenom je dobivala na snazi. Mogla je da razbije optužbe koje su se odnosile na masakr u Katynu. Neprijatno za SSSR – došlo je i do govora o nekim ukazima o partnerstvu između Staljina i Hitlera, ovaj događaj spomenut od strane odbrane de deux, desio se u predvečerje II. svjetskog rata, a koji je rezultirao sporazumom o ne napadanju, važio je od 23.8.1938. god., te podjela Poljske i Baltika između Njemačke i Sovjetskog Saveza, čija provedba do danas traje.
Zbog ovih i drugih problema, uglavnom izlaganja gnusnih i nemilih djela, kojima su se teretili optuženi, glavni proces se otegnuo do augusta 1946. god. Tisak je bio povremeno prisutan, i to uglavnom kad su bila saslušanja spektakularnih svjedoka ili prominentnih optuženika. Povremeno je proces gubio na zanimljivosti, i to uglavnom kad se govorilo o nasilju i strahotama. A njemačko stanovništvo? Njemačko stanovništvo, pošto je proces bio dostupan samo slušaocima s posebnim dopuštenjem, znalo je samo ono što je objavljivano u tisku nekoliko puta sedmično, te slušajući na radiju o onome što se dešavalo u Nirnberškoj pravosudnoj palači. U prvoj poslijeratnoj zimi široki krugovi njemačkog stanovništva imali su druge brige: krov nad glavom, oskudica odjeće i hrane; skoro 10 miliona izbjeglica moralo se smjestiti u porušenoj zemlji. Za mnoge građane proces je bio samo stvar saveznika.
Presuda od 30.9./1.10.1946. god. je prema tome različito primljena. Nemali dio je očekivao smrtne kazne bez izuzetka, koji bi dobro pristajao uz «tribunal pobjednika». Neki su pozdravljali osudu optuženih donesenu na osnovu individualne krivice, drugi su htjeli da protiv svih optuženih budu donesene drakonske kazne. U zoni osvojenoj od strane Sovjetskog Saveza – aranžirano od strane SED-a – održane su službene protestne demonstracije protiv onih presuda koje su smatrali preblagim: 12 smrtnih kazni, 3 doživotne, te 4 vremenski ograničene kazne i 3 oslobođenja. Uz to su četiri organizacije proglašene zločinačkim: SS, SD, Gestapo i vodstvo NSDAP-a. Čak i od strane suda postoji «dissentig opinion»: sovjetski član Nikičenko je 1.10.1946. god. izjavio za protokol da ne smatra pravednim 3 oslobođenja i «samo» doživotnu kaznu za Hessa; te kako su trebali i državni kabinet, generalštab i vrhovni kabinet odbrane proglasiti zločinačkim organizacijama. Tako je predsjedavajući sudija Lowrence u 15 sati i 37 minuta objavio da se suđenje odlaže. Na tome je i ostalo. Do nastavka procesa pred međunarodnim sudom, kako je prvobitno bilo planirano, nije došlo. Počeo je «hladni rat». Dvanaest slučajeva Nirnberškog procesa protiv industrijalaca, medicinara, pravnika, pripadnika državnog ministarstva održano je pred američkim vojnim sudom u Nirnbergu (do aprila 1949. god.). slični procesi održani su u Raštatu u francuskoj zoni, u britanskoj zoni u Linebergu, te još uvijek u neistraženom obimu u zoni pod kontrolom Sovjetskog Saveza.
Branioci osuđenih – izuzev Speera, koji presudu ne smatra nepravednom – dostavili su molbe za pomilovanje savezničkom kontrolnom savjetu, koje su bile odbijene. U ranim jutarnjim satima 16. 10. 1946. god. u maloj sali zatvora pogubljeno je 10 od 12 osuđenih na smrt. Leševi pogubljenih su odmah transportovani u Minhen, gdje su spaljeni u krematoriju Istočnog groblja. Njihov pepeo je prosut u jedan potok koji se ulijeva u Isar.
Do 18.7.1947. god. 7 osuđenih je ostalo u Nirnbergu. Tek onda su prebačeni u kazneni dom u Berlin-Spadau, koji je bio poznat kao saveznički zatvor za ratne zločince – a koji su kontrolisale snage Kontrolnog savjeta saveznika. Do 1987. god. velike sile su se mjesečno smjenjivale i pazile na zatvorenike. Prvi od sedmorice koji je zbog bolesti otpušten bio je Von Neurath, umro je 1956. god. Također zbog bolesti otpušten je i Raeder 26.9.1955., umire 1960. god. Doenitz je nakon potpunog izvršenja kazne otpušten 1.10. 1956., umire 1980. god. Šesnaestog maja 1957. god. slijedi otpuštanje Funksa, koji umire 1960. god. Nakon izdržavanja 20-godišnje kazne otpušteni su 1.10.1966. god. Speer i Schirach, obojica su nakon toga napisali knjige o svom životu. Von Schirach je umro 1974. god., Speer 1981. god. Hess je od jeseni 1966. god. u Spadau ostao kao jedini zarobljenik. Imao je 93 godine kada je u augustu 1987. god. počinio samoubistvo.
Šta je ostalo od Nirnberga?
Već u pripremnom stadiju, a više tokom procesa postali su jasni različiti motivi, koji su od strane saveznika bili temelj u procesu protiv glavnih optuženih za ratne zločine. S jedne strane, to je bio stav Sovjetskog Saveza kod kojeg se – kao i u vremenu prije 2. svjetskog rata - prizori iz procesa bili dio političke prakse, a njihov jasan cilj je pogubljenje svih optuženih. SAD je pored kažnjavanja optuženih nadgledala i dalji razvoj međunarodnog prava i osiguranje mira. U tu svrhu služi kontinentalno evropsko proučavanje postojanja krivičnog djela po članu 1. Londonskog statuta: učestvovanje u planiranju zavjere o zločinu protiv mira (conspiracy). Shodno tome buduća očekivanja bila su visoka. Zastupajući mnoge glasove Radbruhova vizija je trebala da bude: «Drugo djelovanje Nirnberškog procesa ostavljeno je za budućnost. Neka pravna dvoumljenja koja su iznesena protiv (osnovnog) razloga ovog procesa, morala su se povući pred veličanstvenim pravnim napretkom, koji je bio najavljen u Nirnbergu. Dvostruko usavršavanje međunarodnog prava je tamo bilo u fazi nastajanja: međunarodno pravo treba postati pravni poredak, koji ne bi obavezivao samo države nego i državne čelnike i građane, te time obavezna međunarodna prava trebaju biti zajamčena i pojedincima novostvorenim međunarodnim kaznenim pravom. Ubuduće će i oni, koji su samo naređivali ne prljajući svoje ruke krvlju, snositi odgovornost za ono što su drugi uradili po njihovom naređenju. Pri čemu će kod državnika prijetnja kaznom biti djelotvornije oružje nego njihova savjest. Da li će se ovaj pomak u Nirnbergu i sprovesti, može se vidjeti tek iz budućnosti, kad neće samo poražena strana biti dovedena pred sud pobjednika, nego će kod iste krivice i pobjednici biti okrivljeni pred sudom još moćnije zajednice naroda.»
Od tada događaji u svjetskoj historiji ne daju priliku euforiji i optimizmu. Treba li zbog toga reći da je «Nirnberg» bio nepotreban i uzaludan?
Ostalo je još ponešto: pored zasluženog kažnjavanja – prema općem shvaćanju - glavnih ratnih zločinaca, koji su znak za uzimanje u obzir individualne krivice, osudi NS-režima i njegovog bjesnila po cijeloj Evropi u okvirima prikazivanja dokaza pred međunarodnim vojnim tribunalom pripada posebna vrijednost. To je imao u vidu i predstavnik američkog tužilaštva Telford Taylor kad je u svom završnom pledoajeu 30.08.1946. god. istaknuo: «Sada ne možemo ispravljati historiju, ali možemo nastojati da bude tačno napisana.» Na koncu je suđenje tribunala shvaćeno kao apel, koji je formulirao Churchill tokom rata u sklopu svog govora 8.9.1942. god.:
…. «kao neizbrisiva opomena za buduća vremena da bi generacije koje dolaze mogle da kažu: ‘Tako završe svi oni koji opet počine istu stvar’.»

S njemačkog prevela
Albisa Konjhodžić