Ljeto - jesen - zima 2003

  PRED VRATIMA ZAKONA
  Mario KOPIĆ
 
 
Jedan od znanih Kafkinih aforizama glasi: «Nismo grešni samo zbog toga što smo okusili s drveta poznanja nego i zbog toga što još nismo okusili s drveta života». Dakle, grešni smo, odnosno osjećamo da naš život nije u skladu sa Zakonom, zbog toga jer smo smrtni. To je naša apriorna krivica. Ona se ne može otkloniti nikakvim kajanjem, nikakvom pokorom, nikakvim zaslugama. Sve do svoje besmrtnosti, odnosno sve do svoje smrti, stajat ćemo stoga pred vratima Zakona. Bit ćemo u procesu kojega kao konačna, smrtna bića ne možemo dobiti. Zakon nam je stoga kao takav zabranjen.
Zakon o Zakonu glasi da je Zakon zabranjen prije negoli bilo što zabranjuje. U formulaciji Jacquesa Derridae: «Zakon je zabranjen; to ne znači da zabranjuje, nego da je on sam zabranjen, da je neko zabranjeno mjesto».
Da bi Zakon mogao određivati što je dobro a što loše, mora ostati izvan rasprave o tomu je li dobar ili loš, mora ostati izvan rasprave o zlu, čiji je uvjet mogućnosti; time i uvjet uobičajenih zakona uopće. Imamo dakle Zakon kao pred-zakon i zakone u uobičajenom (pozitivnom) smislu te riječi.
Tu razliku, razliku koju filozofija prava ograničava razlikom između prirodnog i pozitivnog prava, Derrida razmatra u predavanju o mističnom temelju autoriteta (Force de loi), iz 1990. godine. U njemu će se Derrida posve jasno odrediti glede svjetskoga spora koji traje već nekoliko stoljeća. Posrijedi je spor koji se ponajbolje otvara pri interpretaciji Kafkine parabole iz Procesa, odnosno na podlozi razgovora kojega vode u katedrali optuženi Josef K. i svećenik, koji kaže: «Čovjek tek prilazi Zakonu, a vratar je već tamo. Njega je Zakon postavio u službu i sumnjati u njegovu dostojnost znači sumnjati u dostojnost Zakona. S tim se mišljenjem nikako ne slažem, reče K. tresući glavom, jer ako se čovjek njemu prikloni, tada mora sve što je govorio čuvar smatrati istinitim. A da to nije moguće, to si i ti sam opširno dokazao. Ne, reče svećenik, ne smijemo sve smatrati istinitim, samo se sve mora smatrati nužnim. Žalosna misao, reče K. Time laž postaje poredak svijeta». Svećenikove riječi su razumljive, budući da je kao zatvorski kapelan sam službenik Zakona. Za njega je ono što je nužno prije onoga što je istinito. Pravno rečeno, legalno za njega prethodi legitimnom, pozitivno pravo prethodi prirodnom pravu.
Oni koji svećenikove riječi pretpostavljaju riječima Josefa K. najčešće se pozivaju na Pascala, na njegove formulacije iz 294. paragrafa Misli: «Običaj sačinjava svu pravičnost iz toga jedinog razloga što je on usvojen; to je mistični osnov njegovoga ugleda. Tko ga svede na njegovo počelo uništava ga. Ništa nije tako pogrešno kao oni zakoni koji ispravljaju greške. Tko im se pokorava zato što su pravični, pokorava se pravičnosti koju on zamišlja, ali ne biti zakona: ovaj se sav sastoji u sebi; on je zakon, i ništa više. Tko bi mu htio ispitivati pobudu, našao bi da je ona tako slaba i tako površna da bi se, ako nije naviknut promatrati sva čuda ljudske mašte, morao diviti što mu je jedno doba pribavilo toliko sjaja i časti.
Umijeće rovarenja, rušenja Države, sastoji se u tomu da se podriju utvrđeni običaji, ispitujući ih do samog njihovog izvora da bi im se istakao nedostatak ugleda i pravičnosti. Treba, kažu, pribjeći osnovnim i prvotnim zakonima Države, koje je jedan nepravični običaj ukinuo. To je pouzdan način da se sve upropasti; ništa po tom mjerilu neće biti pravično. Međutim, puk rado sluša ove govore. Oni stresaju jaram čim to uvide; i velikaši se time koriste na njegovu propast, i propast onih radoznalih ispitivača usvojenih običaja. Zato je najmudriji među zakonodavcima govorio da ljude, njihovog dobra radi, često treba obmanjivati; a jedan drugi dobar političar: Cum veritatem qua liberetur ignoret, expedit qoud fallatur. Ne treba da on osjeti istinitost te nazakonitosti; ona je odavno zavedena bez zakona, ona je postala zakonita; treba je prikazivati kao opravdanu, vječito, i sakriti joj podrijetlo ako se ne želi da joj skoro bude kraj».
Čini se kao da Pascal ovdje zagovara i brani legalizam. No, koliko je pogrešno legalističko čitanje Pascala, jasno je već iz 298. paragrafa Misli: «Pravo je slijediti ono što je pravično; nužno je slijediti ono što je najmoćnije». Nužno je dakle ono što se utemeljuje na moći i nasilju, a pravično i istinito je nešto drugo. Inače laž nužno postaje poredak svijeta.
Upravo to utvrđuje Derrida kada, polazeći od Pascala, zacrtava razliku između prava i pravičnosti, odnosno između legalnosti i legitimnosti. Time se, kako kaže, odupire ciničnom moralu koji tu razliku briše.
Na prvi se pogled čini da zbog razlike između legitimnosti i legalnosti postoje na jednoj strani legitimni, a na drugoj strani legalni zakoni. Međutim, nema legitimnih zakona kao takvih. Postoje samo legalni zakoni, koji jesu ili nisu legitimni. Koji su dakle legalni zakoni legitimni? Što je tajna legitimnih legalnih zakona? Ti su zakoni postavljeni zakoni, to su zakoni pozitivnog prava, a ujedno i pravični zakoni, zakoni koji se temelje na pravičnosti. Naime, postoje i ilegitimni, dakle nepravični zakoni. Razlika između pravičnih i nepravičnih zakona proistječe iz činjenice da zakoni postavljanja zakona nisu identični već postavljenim zakonima.
Tek na toj razini, na razini zakona postavljanja zakona, počinju prave dileme. Nastupa pitanje autoriteta zakona. U vrijeme je apsolutnih vladara, sunčanih kraljeva i slično, tajna autoriteta bila je ključno pitanje. Pascal, a prije njega Montaigne, govore o mističnom temelju autoriteta zakona i stoga jer polaze od već važećih zakona, iz običaja. No, običaj nije oduvijek; bit je običaja u njegovoj oblikovanosti. Prije običaja nema običaja. Bilo je pak njegovo počelo, dakle ono ishodište koje običajem još uvijek, sve do njegovog kraja, vlada. Otuda Pascalova konstatacija da onaj tko običaj svodi na njegovo počelo, običaj samim tim uništava. Dakle, onaj tko se pita o počelu zakona, o autoritetu na kojemu se zakoni temelje, već ruši postojanost zakona. U temelju ih podriva pokuša li razotkriti njihovu tajnu, demistificirati njihov mistični temelj, odnosno mističnost autoriteta na kojemu se zakoni temelje.
Derrida mistični temelj autoriteta zakona razotkriva, i barem djelomice već i demistificira, kada zakon postavljanja zakona evidentira i identificira kao «performativnu moć». Time se približavamo literaturi i poeziji, budući da je jedna od temeljnih razlika na koju se Derrida poziva upravo razlika između teorijsko-informativne i poetsko-performativne moći.
Naravno, demistifikacija mističnog temelja autoriteta zakona na dekonstruktivistički način mističnost ne precrtava, nego je, nakon što je opiše, prikazuje na novi i drukčiji način.
Iz poetsko-performativne moći ne proistječe samo zakonodavstvo, a ponajmanje pozitivno zakonodavstvo. Čak niti ustavotvorni akt kao akt ustanovljenja nove države s novim pravom, dakle nove pravne države, ne može posve iscrpiti poetsko-performativnu moć. Sadržaj poetsko-performativne moći određuje poiesis, poiesis u smislu Platonovoga Simpozija: u značenju proizvođenja iz ne-bitka u bitak, odnosno u značenju proizvođenja bića u njegovom bitku. Pravičnost kao poetsko-performativna moć ne ocrtava tek razliku između nepravičnosti i prava ili između legitimnosti i legalnosti, nego i razliku između prava i bespravlja, između zakonitosti i nezakonitosti, čak između istine i prava.
U tomu je smislu pravičnost isto što i dekonstrukcija. Stoga Derrida tvrdi da je lud na pravičnost, i to ne na pravičnost uopće, nego na «beskonačnu pravičnost». Beskonačna pravičnost je prije svega i iznad svega, tu Derrida priziva Levinasa, pravičnost spram drugog kao drukčijeg. Beskonačna pravičnost znači postaviti sebe sama za temeljna čovjekova prava kao prava drugog, od sebe drukčijeg čovjeka.
Beskonačna je pravičnost kao takva bez temelja. Otuda (unatoč prepoznavanju njezina podrijetla u poetsko-performativnoj moći) neizbrisiva mističnost autoriteta zakona. Njihov se autoritet, primjerice prilikom uspostave nove države činom osamostaljenja, rađa takorekuć u praznini, nastaje iz bezdna, ako već ne iz ništine. Njihov je autoritet rezultat čistog performativnog akta. Stoga je suvišno i zaludno svako prikupljanje informacija. Pomoću teorije ne možeš stvoriti poeziju! Jer poetsko-performativni postupak ne proistječe iz zakona, nego zakone postavlja. Ne ide iza njih, nego im prethodi.
Time nam se otvara nova mogućnost interpretacije Kafkine parabole Pred vratima Zakona, odnosno onoga podatka iz nje prema kojemu bi čovjek koji čeka bilo kada, sve do svoje smrtne ure, mogao ući u Zakon. Ali koji je zbog svoje neodlučnosti, tik pred smrću, ugledao, iako još nije bio kadar stupiti u njega, samo njegov sjaj: auru zakona kao zakona. I tako je čovjek sve do svoje smrti ostao pred vratima zakona. Bio je, i ostao, pred Zakonom. No, čovjek je sa svojom poetsko-performativnom moći oduvijek već pred Zakonom. Sintagmu biti pred zakonom valja sada razumjeti doslovno, dakle u vremenskom a ne prostornom smislu. Biti pred zakonom znači da Zakon ne egzistira prije mene; dakle niti da Zakon može čekati na mene. Drugim riječima, Zakon je posvema ovisan o meni, jer je njegova egzistencija ovisna o meni: «Nepristupačna transcendencija Zakona – pred kojom i prije koje se čovjek održava – izgleda kao beskonačno prekoračujuća i, prema tome, teološka samo u mjeri u kojoj, čak i kad mu je najbliža, ona ne ovisi samo od njega, od performativnog čina kojim je on ustanovljuje: Zakon je transcendentan, nasilan i nenasilan, jer on ovisi samo od onoga tko je pred njim – i, dakle, prije njega – od onoga tko ga proizvodi, utemeljuje, ovlašćuje u jednom savršenom performativu čija prisutnost njemu samom uvijek nekako izmiče. Zakon je transcendentan i teološki, dakle uvijek budući, uvijek obećan, jer je imanentan, konačan i dakle već prošli».
U ovim Derridinim riječima osjećamo odjek egzistencijalizma. Čak sartrovskoga. No, naglasak je na hajdegerovskim egzistencijalima, prije svega na njegovom događaju-zgodi. Pravna epoche, suspenzija postojećega zakonodavstva svagda je nepredvidljiv događaj, događaj koji ne možemo unaprijed proračunati. Ponajprije ne možemo proračunati njegove posljedice, njegov konačni ishod. Tu ne ide bez igre na sreću. Svaki je poetsko-performativni akt rizičan. Što više stavimo, više možemo dobiti. Ali i izgubiti.
Možemo čak izgubiti sve. Poetsko-performativna moć jest svjeto-tvorna moć. Ako svijet kojega smo destruirali možemo opet konstruirati. Možda, kao što se to događa s dekonstrukcijom, samo u teoriji, samo u mašti. No, čini se da Derrida sve više zauzima etički stav, braneći se od optužbi za nihilizam i manipulativni cinizam.
Na kraju teksta o mističnom temelju autoriteta, odnosno moći zakona, Derrida se, oslanjajući se na Benjaminovu raspravu O kritici sile/nasilja /Zur Kritik der Gewalt/ iz 1921. godine, pita o svetosti života. Benjamin, naime, polazi od starozavjetne zabrane prolijevanja krvi. Život je svet, ali prema Benjaminu, ne zbog sebe sama, nego zbog svoje misije, zbog svojega poslanstva. Tu se Derrida počinje kolebati, čini se da na takvo ograničenje ne može pristati i da se pridružuje onima koji svetosti života ne postavljaju uvjete.
U tekstu Vjera i znanje (1996) već je eksplicitan: izvan života nema ničega što bi bilo više vrijedno od samoga života i u ime čega bi život bilo opravdano ponižavati ili čak uništavati. Ne postoji razlog koji bi mogao obrazložiti ubojstvo!
Na kraju nam ne preostaje drugo nego ogled zaključiti završnim riječima dijaloga između Josefa K. i svećenika iz 9. glave Procesa: «Ranije si bio tako ljubazan prema meni», reče K. «i sve si mi objasnio, a sad me puštaš kao da ti nije stalo do mene». «Pa ti moraš ići», reče svećenik. «No da» reče K. «shvati to». Prvo ti shvati tko sam ja», reče svećenik. «Ti si zatvorski kapelan», reče K. i približi se svećeniku. Njegov hitni povratak u banku nije bio tako neophodan kako ga je on predstavio, mogao je sasma lijepo još ostati. «Ja, dakle, pripadam sudu», reče svećenik. «Zašto bi onda htio nešto od tebe. Sud neće ništa od tebe. On te prima kad dođeš i pušta kad odlaziš».
Znamo li sada o čemu se radi? Ne puno više nego prije. I sada se moramo sami odlučiti jesu li zadnje riječi svećenika kao zatvorskog kapelana, dakle funkcionera dviju institucija, istinite ili lažne, zavode li nas ili ne te riječi. Istinu moramo naposljetku vazda izabrati sami!