Ljeto - jesen - zima 2003

  EDWARD SAID
  Eric BANKS
 
 
* Eric Banks je glavni urednik BookForuma te odgovorni urednik ArtForuma. Njegov posljednji članak za Arts & Opinions bio je o Jamesu Woodu.
Ostani nam dugo u sjećanju, Saide!

Možda nema boljeg načina da veličamo ovog čovjeka enciklopedijske naobrazbe nego da sjednemo, još jednom iznova, i pročitamo njegov «Orijentalizam».
2. oktobar – U svojemu nekrologu za Edwarda Saida u britanskim novinama The Indenpendent, Gabriel Piterberg je naveo predivnu upotrebu palestinsko-američkog zanimanja za ideju Hanne Arendt o «svjesnoj pariji» (odbacivanju). Iako je je Arendtin pojam proširen na dio likova iz prošlog stoljeća, bilo je jasno da je Saidova uloga poistovjećana sa njegovim sadašnjim prisustvom poput – čak kao modela – znanstvenika aktiviste. U jednakom opsegu, Said se suočio, napose tokom posljednje decenije svojeg života, sa ništa manje nego podvojenim pozdravljanjem proširenim na one koji se bore za najteža načela.
Slike neprijateljstva oportunistički su razvijali oni koji su se suprotstavljali Saidovoj životnoj posvećenosti palestinskom priznanju, koje je zapravo ugroženo kako bi zatvorilo golemost njegovog ostvarenja. Najpoznatija i najviše objavljivana Saidova fotografija, člana Palestinskog nacionalnog vijeća u egzilu u periodu od 1977. do 1991., jeste ona sa kamenom u ruci usred druge intifade. (Činjenica da je fotograf ustrijeljen u Lebanonu i da je gesta bacanja kamena bila čisto simboličkog karaktera manje je ostala zapamćena.) Ili tvrđenja, na koricama izdanja Saidovih memoara iz 1999. godine, «Izvan mjesta», da je kritičar porijeklom iz Jerusalema falsificirao suštinske dijelove svoje biografije kako bi pretjerao u naglašavanju svojih palestinskih korijena. (Iznova, optužba gdje je dima, bit će i vatre). Postojale su glasine da je Said bio na listi za «odstrijel» Jevrejske odbrambene lige (Jewish Defense League) te priče da će biti cenzuriran na Univerzitetu Columbia, gdje je predavao od 1963. pa sve do svoje smrti u dobi od 67 godina prošle sedmice. Gotovo da smo stekli dojam da su široko rasprostranjene reference u mnogim nekrološkim osvrtima na Saidovo preminuće u pogledu njegovog visokog stupnja kvalifikacije kao muzičara i agilnosti kao muzičkog kritičara za časopis The Nation (u razdoblju od 1977. do 1991.) bile više pokušaj da se učine dostojnim ovog čovjeka kao bilježitelja bodova svojih enciklopedijskih talenata.
Međutim, možda ove slike pobrajaju manje više nusproizvod politike kao uobičajene, te politike koju je provodio i iskusio čovjek koji je jamačno pravio pogreške (u prosuđivanju, u izboru trenutka) a koje se od bilo kojeg aktiviste očekuju da ih počini. Ipak, na ovaj ili onaj način, Said je posjedovao puno viši standard, koji možemo zamisliti, od standarda koje je bilo moguće upoznati. Mislim, ovo je također podiglo prečku osebujnih protezanja njegovog akademskog djela, napose njegovog magnum opusa iz 1978. godine, djela «Orijentalizam».
Uz Saida, više je nego nepravedno da se raskine znanstveno i političko, naravno. Od njegovog rada sredinom 1970-ih do njegove posljednje knjige, nedavne Freud and the Non-European (Frojd i ne-evropsko), Saidova učenost je uvijek sadržavala radikalnu političku komponentu, a naslovi poput The Question of Palestine (Pitanja Palestine, 1979.) i Covering Islam (Pokrivača islama, 1981.), njegove kritike prvih susreta iz Camp Davida i medijskog predstavljanja islama nisu ništa ukoliko nisu obavijeni njegovim dubokim, akcionim radijusom akademskih interesovanja. Usprkos tome, djelo Orijentalizam – te kućna radinost kritiziranja nakon događaja pojavljivanja koje je pokrenulo na njegov račun – ilustrira poteškoće javnog intelektualnog pročelja. A Said je bio javni intelektualni radnik kao niko drugi u ovoj zemlji. (Noam Chomsky zasigurno može polagati pravo da bude takmac Saidu u terminima utjecaja i aktivnosti, međutim, odnos između njegove politike i djela kao lingviste egzistira na stupnju apstrakcije koja je strana Saidovim naporima. Doista, figura koja je možda najbliža Saidu u ovom pogledu jeste francuski filozof Michael Foucault, čija misao potpisuje u tolikoj mjeri Orijentalizam).
Saidovo magistralno propitkivanje ideja, kultura i historija koje su pomogle da se porodi pokatkad koherentna, pokatkad nedovršena struktura «Orijenta» djelovalo je sa suštinskim razumijevanjem da ne postoji znanje, niti istraživanje koje je neoskvrnjeno. Teze koje prožimaju iscrpna istraživanja francuskih i britanskih pisaca, pjesnika, prirodnjaka i etnografa, jesu da je Orijent orijentaliziran ne samo zbog toga što je bio otkriven da bude «orijentalnim» na sve te načine koji su smatrani banalnim od strane prosječnog Evropljanina iz 19. stoljeća, već također zbog toga što je mogao biti – to jest, podložan da bude – učinjen orijentalnim. Širok zahvat Saidovog argumenta, poput svih takvih nastojanja, otvorio ga je odmah podrobnim kritikama – argumentima da je čitanje Saida ponudilo figure toliko različite u svojim pojmovima Orijenta kao što su Gautier i Gobineau, koje nisu mogle biti pomirene bez snažnog podizanja općenitih načela. Međutim, danas, gledajući unatrag 25 godina, ono što može biti više u opasnosti jeste ogroman uspjeh Saidovog uvjerljivog argumenta – uspjeh, to jest, u akademiji, te kasnija akademizacija misli iza njega.
Je li moguće da djelo tako duboke važnosti bude odjednom blistavog uspjeha i maksimalnog neuspjeha? U slučaju Orijentalizma, odgovor izgleda da bi mogao biti jeste. Moramo imati na umu da, 1978. godine, hegemonija nije bila neka riječ koja se slušala na svakom fakultetskom predavanju, a da je fukoovsko izjednačenje moći i znanja jedva napravilo prolaz preko Atlantika. A ne može se ublažiti ni međuoprašivanje akademskih odsjeka nakon što se knjiga pojavila. Onima iz moje generacije koji su se upisali na koledže sredinom 1980-ih, kada su mladi znanstvenici bili upravo u procesu postajanja stalnim radikalima, politizacija čistog istraživanja i rađanje odsjeka poput kritičkih studija još uvijek je izgledalo svježim i prepunim obećavajuće opasnosti. Nije bilo teško vidjeti u Saidu Jonathana Edwardsa koji je anticipirao Veliko Probuđenje.
Pretpostavljam da je vrijeme duga prošlost, te da je ako išta, Saidovo veliko djelo preuzelo ulogu da postane gotovo relikvija – ortodoksija na akademijama, zaboravljena doktrina izvana. Ta raspuklina je tragična, raspuklina koja je uzela Saidov pojedinačni primjer kao intelektualca koji je angažiran svijetom, štoviše, ona može ultimativno ići najdalje da potvrdi njegovo djelo. Nakon 11. septembra 2001., najsumnjičavija ideologija neoorijentalizma je još jednom iznova pronašla kovnicu, u medijima, u vladi, te čak u akademiji. Razjašnjenje priprostosti teze o sukobu civilizacija kako je podastrto u uvodnim člancima novina, križarskoj vulgarnosti Anne Coulters i Oriane Fallacis, žurnalističkoj upotrebi «Arapske ulice» kako bi se prenijelo ono što se smatra krcatim, neizdiferenciranim, nedokučivim načinima arapskih najnižih slojeva društva, svejedno da li u Kairu ili Dubaiju – sve su to simptomi nekritičkog mišljenja koje je Said izvrsno iznova raspredao. Možda nema boljeg načina da veličamo Saidov duh nego da sjednemo, još jednom iznova, te pročitamo njegovo djelo Orijentalizam. Svjesna parija (odbacivanje) četvrt-desetljeća starog sveska može biti prirodan protuotrov, ali ne manje učinkovit lijek za boležljivo tijelo politike danas, kao što je to bila onda.

S engleskog preveo:
Nevad Kahteran