Proljeće - ljeto 2004 - Uvodnik

  DAVITELJI VREMENA
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 
TVRDNJA DA IZA SVAKE, ili skoro svake velike ideje (filozofske, znanstvene, religijske i sl.) u pozadini čuči jedan banalan motiv (pokretač), u mnogo slučajeva se pokazala tačnom. Sjetimo se Edwarda VIII i nastanka Anglikanske crkve (iza svega je stajala požuda pohotnoga kralja). Spomenimo i mnoge balkanske “dinastijske sukobe”, npr. Dragutinova sasjecanja Milutina, i obratno. I pojave raznih religijskih šizmi (u svim konfesijama) često su motivirane vrlo trivijalnim razlozima, itd, itd... Mnogi filozofi su u svoje filozofske sisteme ugrađivali osobne frustracije (Marx, Schopenhauer, Kirkegaard, Heidegger itd) i od njih stvarali doktrine. Za prokazivanje svih njihovih motiva, pozadine, trebalo bi vremena i prostora, jer ipak, makar u zagradi, spomenuti mislioci ostavili su respektabilne, utjecajne opuse. Morali bismo u tim slučajevima u stilu problematičnih marksologa i ostalih ...ologa istražiti njihove odnose prema vlastitim korijenima i drugim stvarima (Marx - judaizam, Schopenhauer - žene, Kirkegaard - vjera, Heidegger i Arendtova– judaizam - nacizam). I to bi bilo u skladu sa nesumnjivom veličinom i značajem spomenutih autora...

U slučaju otkrivanja i imenovanja “pozadine” mišljenja nekih recentnih “mislilaca” koji su obilježili “duhovnu”, ali i društvenu i političku klimu prošlog stoljeća, sa željama da to nastave i dalje, nema toliko problema. Njihovi motivi uglavnom su prepoznatljivi, manje suptilni, ali su zato u posljedici razorniji, opasniji (čitaj destruktivniji). I mada su Francis Fukuyama i Samuel P. Hungtinton sobom i svojim idejama zabavili (o jadu) dobar dio mislećeg čovječanstva svojim tezama o “kraju historije”, i “sukobu civilizacija”, prozirna zlonamjernost njihovih “doktrina” bila je jasna od početka. Srećom, ili nažalost, nijedan od njih nije izdržao svoje “tajne”, pa o njima sada i sami govore. Fukuyama se hvali da je član “neokon družine” (gotovo pejorativni pojam, koji sada koriste u SAD-u e da bi ocrtali sva svojstva “novih” konzervativaca, okupljenih uz Bushovu administraciju). Svoj traktat o kraju historije sada pokušava popraviti (barem u kontekstu blagih korekcija prema odbrambenom ratu /Irak/ i odnosu prema Bliskom istoku i Palestincima). Ali on i dalje važno ističe svoj neokonski background. Još mu se dive u Izraelu, u rasponu od Peresa do Netanyahua. Još ga ozbiljno čitaju na Balkanu, što i nije neko čudo...

Što se tiče drugog neokona, njegov slučaj je manje intrigantan, jer je i sam manje “filozofičan“. Ali možda baš zato je opasniji. Njegove teze iznesene u jednom eseju, poslije rastegnutom u knjigu, ohrabrile su mnoge “aktiviste grupe/klana” kojoj pripada, a u crno su zavile one koji mu nisu vjerovali, ili ga s pravom ignorirali. No, takav historijski paradoks je uobičajen. (Neće nas, neće ba nas..., što reko Edo Maajka). Nažalost, Hungtinton ne samo da nije korigirao svoje stavove nego se njegove želje za sukobima produbljuju. U prvom naletu isprovociranog okršaja sa islamom, imao je svesrdnu pomoć i logističku podršku najčuvenijeg orijentaliste Bernarda Lewisa, koji godinama prosipa svoje islamofobične ideje po svijetu, zapakirane u pažljivo dizajnirani ali ipak prozirni omot. U nedavnom tekstu u Financial Timesu, pobrojani su mnogi njegovi dugogodišnji tajni i zavjerenički sastanci sa svima onima koji su željeli sve najgore muslimanskim zemljama i svijetu, i napose samim muslimanima. Pobrojani su svi njegovi brifinzi u Pentagonu, sa Donaldom Rumsfeldom i sl. Odlazak s ovog svijeta najvećeg autoriteta za orijentalna pitanja Edwarda Saida, britkog kritičara Lewisovih podvala, ohrabrio je ovog bivšeg britanskog špijuna da djeluje i dalje u pravcu uništenja svega što pripada islamskoj tradiciji, pa čak i kad potencijalni predmeti uništenja nisu islamske provenijencije, ali jesu pod njenom jurisdikcijom.
Slučaj Hungtinton je jednostavniji, bukvalniji. On nema potrebe za suptilnim britanskim izmotavanjima i spletkama, eufemizmima i pretvaranjima. On je jasan i glasan, jer nema razloga za zabrinutost. Njegova “istančana netolerantnost” obrušava se sa punim intenzitetom na sve. Prozvani su “američke kosmopolite, koji su elita i manjina, neosjetljiva na stradanja nacije”. Pohvaljeni su obične patriote, koji znaju kad treba žaliti, i uzvratiti udarac. Na meti su i Meksikanci, latinosi, koji dovode u opasnost “nacionalni integritet”. Za Carlosa Fuentesa “rasizam Hungtintona je prijetnja drugima, različitima... sa pozicija WASP kulture” (White, Anglo Saxon and Protestant). Nažalost, to je sve: knjiga je spala na dva slova. Branitelji, ili oponenti krajeva historije i svevremenskog rata protiv udruženih snaga neprijatelja su kao i uvijek malobrojni. Oni čak nisu ni bezbjedni na način onih već spomenutih ...ologa sa početka. Opasni momci forsiraju opasne metode, a mi svi, kako veli Susan Sontag, postajemo ravnodušni gledatelji u “civilizacija voajera”.
Historija se nije završila, ali zato jeste priča o njoj kao o optimističkom kraju. No, to ne sprečava neke u pokušajima da je i dalje pokušavaju uobličavati po svojim mjerilima. Oblikovanje je počelo ovdje, sa drugačijih pozicija, ali rezultat je isti i, što je još gore, izgleda da se obruč opet ovdje i zatvara. Dobro je makar znati ko nas sve davi.