Proljeće - ljeto 2004

  FILOZOFI I DRUŠTVENI ŽIVOT: AKADEMIK vs INTELEKTUALAC
  Marijan KRIVAK
 
 

U aktualnom se duhovnom okružju često pita o moralnome statusu društva u kojemu živimo.

Je li društvo u kojemu živimo moralno, ili nije?

Jesu li društveno-povijesne, odnosno društveno-kulturne okolnosti, omogućujuće za konstituiranje društva ili nacionalne, pa onda i državne zajednice na moralnim zasadama? Jesu li i duhovne zasade – s vrijednostima poput pravde, istine i razuma – još u ikakvoj izravnoj praktičnoj vezi s ethosom zajednice i društva što ih nastanjujemo?

S pretpostavljenim negativnim odgovorom na ova pretpostavljivo retorička pitanja, otvara se cijeli niz proizlazećih iz njih – od kojih ćemo se pozabaviti onime o ulozi društveno utjecajnijih ljudi na promjenu sve neizdrživijeg stanja u kojemu živimo.

O utjecaju intelektualaca na to da se to stanje promijeni…

Da se izmijeni neizdrživi status quo, koji je u interesu sve užeg sloja stanovništva… kojem upravo odgovara postojeći i zatečeni status quo.

Dakle, što znači biti “intelektualac”?

Što znači biti  “društveno angažirani intelektualac”?

Ima li uopće kakvog modusa djelovanja, pa onda i utjecaja što bi ga takav intelektualac mogao imati na promjenu gore spomenutih neizdrživih okolnosti?

Intelektualac jest, prema mojoj vlastitoj provizorno skovanoj definiciji, onaj visokoobrazovani čovjek koji svojim spoznajama, pa onda i društveno angažiranim djelovanjem, pridonosi općem boljitku zajednice u kojoj živi, kao i opsežnije shvaćenoga društva, što seže sve do boljitka čovječanstva u cjelini.

Da pojednostavimo, intelektualac jest onaj koji djeluje i aktivira se lokalno, ali kojemu je u primisli cijela globalna zajednica, što ju tako fatalno danas obilježuje globalizacija.

Potencijalni se intelektualci regrutiraju u okviru danas sve manje smislenog pojma društveno-humanističkih znanosti. (Premda ne treba isključiti niti intelektualni autoritet tzv.  “prirodnjaka”, koji jednako tako mogu preuzeti ulogu  “društvene savjesti” i upozoravati na devijacije u živućim transformacijama jednoga društva, pa onda i šire pojmljenih društvenih konstelacija.)

1.Filozof(i) (i društveni život)

Filozof se u stanovitom smislu, na neki način, poistovjećuje s intelektualcem.

Što je, pak, filozof?

Filozof je također, gotovo tautološki, intelektualac, jer i on brine o boljitku društvenih odnosa, ako doslovno preuzmemo cjelokupno naslijeđe onoga što zovemo praktičnom filozofijom: od Aristotelove Nikomahove etike, preko Kantova primata praktičkog u njegovu sistemu do Marxova revolucioniranja Hegelove refleksivne svijesti.

Filozofija, ako jest uistinu filozofija, misli povijesno.

Filozofija, ako doista misli povijesno, misli ontološki.

Ako misli ontološki, onda misli i o bitku sveg društvenog aktualiteta.

Ako jest odista filozofija, onda joj je društveni život primarni predmet interesa.

Angažiranje filozofije i  “filozofa” u svakodnevnom društvenom životu, pitanje je koje možda nije u središtu kolokvijalne svakodnevice, ali je pitanje od presudne važnosti i za filozofe i za društveni život.

U vrijeme sveopće medijatizacije javnog prostora, te iz toga proizlazeće anti-intelektualizacije, svi se diskursi pretvaraju u manje ili više uvjerljivu medijsku  “teoriju”.

Tzv.  “teorija medija” sve više preuzima primat u odnosu na, recimo, sociološki i filozofijski diskurs.  

Međutim, filozofija tek treba pronaći moduse svoje prisutnosti u lažnome javnom, ustvari medijskom prostoru. Ustvari, ona tek treba pronaći  “pravi” javni prostor.

Filozofi pristupaju pitanjima promjene stanja u društvu onda kada je ono nagrizeno korozijom nemorala, nepravednih međuljudskih odnosa i egzistencijalne ugroženosti najvećeg broja populacije nekoga društva. Filozofi, dakle, reagiraju na krizu. Na krizu reagiraju kritički.

Pokušavaju pronaći uzroke, svojevrsno arché krize, kako bi mogli ponuditi stanovita rješenja prema izlasku iz nje, odnosno dovođenju do stanja primjerenijeg pojedincu u nekoj zajednici. 

No, gdje filozof, odnosno intelektualac može ozbiljiti svoj diskurs? Gdje ga se može čuti? Gdje objekcije filozofa mogu naći slušatelja u njegovoj brizi za boljitak društva?

Za to je potrebit javni prostor.

Habermas tematizira i u središte svojega mišljenja postavlja problem javnosti. On nanovo pokušava promisliti neke povijesne kulturne projekte i iskustva kao što su prosvjetiteljstvo i njegovu ideju javnosti.

Svijet je postao globalno selo, no tome selu još uvijek manjka zajedničko mjesto susreta – prostor otvorenog, nepristranog i kritičkog razgovora između različitih i često suprotstavljenih pogleda i namjera.

Primjerice, Internet je trenutačno dostupan za manje od 10% svjetske populacije, no ubrzano se širi.1 Ipak, velika očekivanja glede njegovih pozitivnih učinaka na demokraciju već su se pokazala poprilično nerealističkim. Držim da nikakav  “tehnološki popravak” sam po sebi ne može riješiti krizu demokracije. Internet nudi nove mogućnosti globalne komunikacije; otvorio je novu globalnu agoru (javni prostor trga), ali trenutačno nema mnogo konstruktivnog razgovora na toj  “agori”.

Jednako tako, današnje sveučilište ne izgleda ni sposobnim niti motiviranim za neovisnu kritiku korporativne prakse, državne politike i dominantnih doktrina, što bi trebalo biti jednom od njegovih temeljnih društvenih uloga, barem prema onim misliocima koji žele vidjeti sveučilište kao mjesto slobodnog i kritičkog mišljenja.

Današnja sveučilišta mogu se također smatrati birokratskim korporacijama koje služe suvremenom tehnokratskom i potrošačkom društvu prije negoli mjestima kritičkog promišljanja temeljnih problema i prevladavajućih moći i tendencija suvremenog svijeta.  

U doba kada suvremena digitalna tehnologija na neki način uslovljava cjelokupni komunikacijski prostor i nameće razmjenu informacija po jedinom, monopolizirajućem modelu – javlja se potreba za rekonstruiranjem, ili rekonstituiranjem tzv.  “trećeg prostora”. Taj bi treći prostor bio međumjesto između navlastitog sveučilišnog znanstvenog prostora i šireg društvenog prostora što ga, najčešće, oblikuju mediji.

Tehnologijom otvorene mogućnosti komuniciranja izgubile su se u svojoj manipulativnoj i komercijalnoj funkciji. Mreža je tek u službi reklame i propagande.

Može li se još uvijek rekonstruirati javnost atenskog trga?

Teško!

No stvar je ipak u prisvajanju tehnologijom omogućenog prostora javne komunikacije iz ruku globalnog kapitala i monopolizirajućeg ekonomijskog diskursa.         

U filozofijskoj tradiciji postoje imena koja su nastojala promišljati stvarnost oko sebe u alternativi prema sistematičnosti visoke filozofije.

To su, prije svih, Kierkegaard, Nietzsche, Wittgenstein, Adorno, Benjamin…

Tako da ono što danas nazivamo teorijom, političkom i dekonstruktivnom kritikom, svoje korijene nalazi upravo u toj tradiciji.

No, filozofija, ako je doista povijesna i ontološki fundirana ni danas nije opsoletan diskurs tradicijske patine, već svojim naslijeđem može zagrebati i u aktualnost društvenog života. 

Filozofija u svom tradicionalnom poimanju ljubavi prema mudrosti, traži dopunu u teorijskoj utopiji.

Utopija je, kako bi kazao Rastko Močnik, svojevrsna samooobrana duha.2 Iako diskreditirana od totalizirajućeg ekonomijskog diskursa, utopija je onaj signum neovisnog ljudskog duha koji popunjava prazno ne-mjesto politike, a i filozofije danas. 

Kakve bi intelektualac, odnosno filozof, vrijednosti trebali zastupati?

Prije svega, onu solidarnosti!

Naime, u sveprisutnom baratanju terminom  “ljudskih prava”, naglašuju se najčešće tek suosjećanje i tolerancija. Ova dva termina stoje u pozadini svakog multikulturalističkog diskursa.

Nasuprot tomu, treba nastojati na području političke kulture i autonomnih javnosti. 

Ovo se, pak, sastoji, u rekonstrukciji javnoga prostora, te stvaranju neovisne i slobodne javne sfere izvana vladajuće i etablirane politike.

2. Eagleton o razlici između akademika i intelektualca

Slijedeći nit argumentacije što ju ovdje želimo provesti, umnogome ću se referirati na spoznaje o ovim pitanjima što ih svojim promišljanjima donosi značajni i utjecajni teoretičar i pisac Terry Eagleton.* Referentnost njegovih promišljanja upravo je proporcionalna nereferentnosti stavova ovdašnjih  “teoretičara”, koji bi se počesto željeli nazivati baš  “intelektualcima”.

Eagleton misli da treba – dapače da je nužno! – stvoriti teoretske, intelektualno domišljene uvjete promjeni neizdrživog stanja suvremene civilizacije.

U okviru navlastite  “filozofije čovjeka”, čini mi se presudnim povući distinkciju između intelektualca i akademika.

Ljudi sa sveučilišnih institucija, valjda prirodom svoje znanstvene, pa onda i profesionalne pozicije, na hijerarhijskoj se ljestvici ugleda u društvu najviše uspinju ulaskom u Akademiju. Kao akademici postaju la crme du la crme određene zajednice, što podrazumijeva da postaju oficijelnim glasnogovornicima i zastupnicima nacionalnih interesa, s privilegiranom i povlaštenom pozicijom tumačenja istih, kao i ovlaštenjem da budu pronositeljima tekovina nacionalne kulturne i civilizacijske baštine.

No, to, po mojemu mišljenju, ne podrazumijeva da isti – dakle, akademici – po prirodi moraju biti savješću društva, u smislu u kojem sam to pripisao intelektualcima. Akademičari, iako nose već spomenutu auru duhovnih obnovitelja nečije kulturne i ine baštine, samim time ne postaju i intelektualcima u gore opisanom značenju te riječi.

Zašto?

 “Akademičar je”, prema Eagletonu, “… netko tko se unutar posebnih, akademskih institucija bavi stanovitim oblicima akademskih načina govora, odnosno akademskih diskursa. Intelektualac je, pak, netko tko pokušava posredovati između tih institucija i cijele kulture. Ne netko čiji su zanat ideje – to su akademičari – nego netko tko pokušava postići da te ideje imaju utjecaja na širu društvenu okolinu, netko tko ima osjećaj političke odgovornosti.”3

Čak i ako je stvarna sredina intelektualca sveučilište, potrebno je uspostaviti ovu distinkciju, koja će se kasnije pokazati presudnom i u distinkciji svjetonazora što ga uspostavljaju dva različita i, najčešće, suprotstavljena gledišta na mogućnost i uopće potrebu izmjene postojećeg stanja.

Stojeći na razmeđi filozofijskih svjetova Hegela i Marxa, držim da je potrebito tematizirati izmjenu postojećeg stanja kako ne bismo zapali u defetizam, inertnost i, uopće, lijenost uma ili duha. Ova su obilježja, naime, već postala simptomatičnim signumom digitalno oblikovane civilizacije koju obitavamo.

S time se u svezi pojavljuje još jedna distinkcija koju je potrebno uspostaviti glede ukupnog svjetonazorskog dualizma što očituje sva proturječja i nepomirljive suprotnosti koje karakteriziraju današnji svijet.

Naime, akademici, koristeći svoju povlaštenu poziciju unutar zadane kulture, te u okviru vlastite egzistencijalne sigurnosti, nastoje na održanju postojećeg. Njihova je retorika počesto vezana uz vječne nacionalne vrijednosti: poput Obitelji, Boga, Nacije, pa onda poniznosti, pobožnosti, štovanja kulture inkunabula i neupitnih državotvornih autoriteta – koji u takvoj aksiologiji često poprimaju status božanstava i mitskih otjelotvorenja nacionalnih prosvjetitelja, znanstvenika, povjesničara…

(Iz bespuća povijesne zbiljnosti hrvatskog nacionalnog ponosa izronio je i neupitni autoritet oca nacije, velikog znanstvenika-povjesničara –  “doktora hrvatstva”, Franje Tuđmana, koji je tek uz potporu akademskih struktura, konkretno HAZU, mogao postati onime što je postao; pače, ne samo akademikom nego i vrhunskim znanstvenim autoritetom u području na kojemu je bio tek prosječan (u povijesti), dakle mitskom inkarnacijom znanstvenika-akademika, kojemu je zapravo stalo do jedine važne promjene u nacionalnoj zajednici – do promjene u imovnom stanju vlastite obitelji i uskog kruga državotvornih kraljevih filozofa, odnosno teoretičara duhovne obnove, čitaj: obmane!)4          

Folkloristika, tradicionalizam, kulturomanija… sve ove odlike što ih uzgaja HAZU, barem u većinski konzervativnom dijelu svojega članstva, imaju, jednako kao i državna televizija, samo tu funkciju da opću društvenu retardaciju prikažu prirodnom, da spriječe sjećanje na to da smo sve tekovine  “ognjišne kulture” i civilizacije već bili napustili…

Da zanemarimo politiku i da se bavimo Bogom, Nacijom te iz njih proizišlom Kulturom.

Akademici se u tome smislu zalažu da isto, tradicionalističko poimanje kulture bude jedinim obrascem nacionalnog identiteta, a čega su oni bogomdani stjegonoše i pronositelji. 

(Franjo Tuđman, kao akademik, dakle, jest povijesni poslanik HAZU, a ne povijesnog proviđenja. No, on to ne bi postao da nije osvojio političku vlast i postao ostvariteljem vjekovnih težnji hrvatskoga naroda za osamostaljenjem i nacionalnom samobitnošću. Tu je akademska ljestvica vrijednosti doživjela svoju potpunu afirmaciju, ali i moralni krah, jer je u pozadini cijele priče bila briga za boljitak novouspostavljene državotvorne dvorske elite, a ne za boljitak hrvatskog čovjeka kao pojedinca suočenog s nesretnom prinudom da brani  “opstojnost hrvatstva” nauštrb najosnovnijih egzistencijalnih uvjeta življenja.)

Slijedeća distinkcija koju ovdje valja tek spomenuti – a na nešto je nižoj prioritetnoj razini prema goreuspostavljenoj distinkciji između akademika i intelektualca – jest ona između filozofije i teorije.

Nažalost po struku, u mojoj pomalo pojednostavljenoj opreci, filozofija preuzima ulogu starijeg oblika diskursa, podosta ograničenog u smislu postavljanja nekih ambicioznijih pitanja što bi ih željela otvoriti teorija.

Prema Eagletonu,  “… ono što zovemo teorijom labavi je sklop različitih formi diskursa i praksi, koje imaju stanovitih srodnosti ili sličnosti, ali koje sasvim očito nemaju nikakav stabilan identitet. Drugim riječima, javila se potreba da se prekorače granice između raznih tradicionalnih diskursa, uključujući filozofiju, jer o nekim važnim pitanjima oni nam ne kazuju ništa.”5

Premda ova distinkcija između teorije i filozofije nije tako stroga poput one između akademika i intelektualca, ona nam ipak donekle ostaje od značenja za neku eventualnu samokritiku filozofa tradicionalne problemske provenijencije.

Filozofiju, smatram, nikako ne treba napustiti, upravo naprotiv; no tradicionalni filozofski diskurs treba u sebi provesti neke promjene koji će ga radikalizirati i usmjeriti na pitanja što se bave onime hic et nunc. Pitanjima koja će ga ponovno vratiti humanizirajućem iskustvu koje bi bilo izvan zatrovanosti digitalnom prevlašću u svim sferama diskursa koji ima ambiciju biti teorijskim.   

 Filozofija da, ali dosljedno razvijene refleksivne svijesti, na tragu Hegela, te koja bi imala smisla za političko, na tragu Marxa – a ne samo Hobbesa, Webera, Fukuyame ili drugih političkih teoretičara koji vide budućnost čovječanstva jedino u konzekventno provedenoj paradigmi liberalističke demokracije; za etičko na tragu Aristotela, Levinasa i Jonasa; te za umjetničko, na tragu filozofije Nietzschea, te umjetničke teorije i prakse Benjamina i Brechta.6                   

 

3.Benda: Izdaja intelektualaca

No, prilikom svojega anagažiranja oko aktualnih i akutnih društvenih pitanja, i intelektualac može izdati načela pravde, istine i razuma.

U ovome je kontekstu vrlo značajan francuski autor prošloga stoljeća Julien Benda i njegova knjiga indikativnog naslova Izdaja intelektualaca (La trahison des clercs).7 Iako pisana još 1927. (drugo dopunjeno izdanje nakon Drugoga svjetskog rata 1946.), ona je od neprocjenjive važnosti i za današnje analize ove problematike.

Njegova je teza da su moderni intelektualci – kojima je kao ljudima duha (duhovnicima), nasuprot ljudima djela,  “poziv braniti vječne i neprobitačne vrijednosti” –  “izdali svoj poziv radi zadovoljenja praktičnih interesa”.

Dakle, intelektualno djelovanje može, na neki način, biti jednako pogubno kao i akademsko ne-djelovanje. Intelektualac modernog doba: filozof, svećenik, umjetnik ili znanstvenik – vrlo je podatan kao materijal političke instrumentalizacije, te se počesto nalazi u službi političkih strasti masa, što je na najtransparentniji način povrđeno u Srbiji, te naravno i u Hrvatskoj, pa i ostalim zemljama bivše Jugoslavije tijekom nesretnih devedesetih.

No ipak, najveću su ulogu u podsticanju mržnje imali upravo vrli akademici: u tome prednjači SANU, svojim vrlo jasnim nacionalističkim ratnim projektom, no i njihov akademski protivnik HAZU nije im ostao dužan u kulturomaniji sveopće duhovne toksikacije nacionalnom heraldikom.**

Ako već nisu izravno poticali političke strasti koje su se kasnije pretvorile u jednostavnu mržnju, a sve u službi razvijanja nacionalnog ponosa – tzv. intelektualci, a napose akademici, niti slučajno nisu obuzdavali strasti laika, premda su znali da će ih ove odvesti u ratnu klaonicu.

Velik je dio svećenstva preuzeo posao opravdavanja ratnih akcija samo stoga što su bila poduzimane u ime matične nacije i s njime povezane konfesije.8 Sva su kasnija nijekanja takovoga ophođenja i ekumenska retorika u tome smislu bili neuvjerljivi.

Oplakivalo se samo žrtve u vlastitoj naciji, dok su nevini stradali sa suprotstavljene strane bile stavljeni u rang drugorazrednih žrtava koje su na neki način same skrivile svoje stradanje.

 “Stoljetne težnje i povijesna prava” posve su progutale nesretnog pojedinca u ime  “religije nacije”, što su je ravnopravno propovijedali kako svećenici tako i znanstvenom aurom ovjenčani akademici.

Dok bi intelektualac trebao biti privržen onome univerzalnom, na tragu republikanske tradicije, te univerzalnog morala i istine, za akademika na prvome mjestu najčešće stoje vrijednosti nacionalnog ponosa, kulturne baštine, pa onda vrijednosti Obitelji i Nacije.

Dok je tomu tako, pojedinac je  “ukroćen”.

Pred Bogom, svećenikom i akademikom on je ponizan i ne traži boljitak za sebe, već naravno za naciju, jer se za nju treba žrtvovati, ne pitajući se, da li se on, ustvari, ne žrtvuje upravo za akademika, nadri-znanstvenika, schöngeist nacionalnog pisca ili za crkvenog visokodostojnika, odnosno Svećenika Nacije.

Intelektualac izdaje samoga sebe kada ne uspijeva odoljeti vlastitoj konkretnoj koristi, ovozemaljskoj moći i sredstvima što ju osiguravaju.

Ono što je neoprostivo, prema Bendi, jest to da se ti tzv., odnosno sebe(po)zvani intelektualci s prezirom odnose prema potrazi za duhovnim dobrima, te nepraktičnim i neprolaznim vrijednostima. To tragično dolazi do izražaja u slučaju kada isti veličaju Ratnika na štetu Pravednika.

Put do kulta hrabosti i časti najčešće biva popločen kukavičlukom da se suoči sa stvarnim problemima pojedinca, kao i posve nečasnim priskrbljivanjem u vlastitu korist.

Akademici, postignutim znanstvenim titulama kao i društvenom aklamacijom, stječu status intelektualne elite jedne zajednice, te im to daje pravo da kao  “aristokracija duha” brinu o  “duhovnoj obnovi nacije”. Od obnove do obmane nije samo tek maleni jezični kalambur već teška ontološka pr(ij)evara!

U ime vjerskoga i nacionalnog reda kao praktične vrijednosti, ova aristokracija duha (u našemu kontekstu, čitaj: akademici) izdaju duhovne vrijednosti kao temelje demokracije – poštivanje prava, istine i pojedinca.

Ipak, osim što je stanoviti dio stanovništva koji se naziva intelektualcima kao ljudima spoznaje, upregnut u mehanizme moći određenog društva ili zajednice – najveći je broj stvarnih intelektualca ostao obespravljenim kao utjecajna sila u društvu.

I to stoga što u tome društvu žele nešto promijeniti.

Akademici bi na to mogli reći – apage satanas!

4.Arhetipovi: Akademik vs intelektualac

Postoje vrlo ozbiljna ograničenja za akademski članak ili knjigu: oponašajući sustavnost, Akademici su u pravilu stegnuti, poput Laokoona, dvojnim zmijama Znanstvenosti i Istine.9

U slučaju istinskog intelektualca, želja za promjenom znači da je teleologija neizbježna: Čemu služi njihova djelatnost? Kao što je Lenjin insistirao: cui bono?

Bitka radnih ljudi protiv zagušujuće hegemonije znatnim dijelom mora početi kao borba intelektualaca – jer smo i mi radnici i dijelimo istu sudbinu – protiv općeg ispiranja mozga; i svatko je potencijalno intelektualac dok on/ona pokušava osmisliti sile što oblikuju naše živote (Gramsci, Brecht).

Pokušaji osmišljavanja sila što oblikuju naše živote propast će ako se razumijevanje ne poveže s praktičnim izmjenama pogubnih konstelacija što obogaljuju naš život.

 “Najviša je umjetnost, umjetnost življenja” (Brecht).

To je taj horizont prema kojemu se moraju prosuđivati sva naša oruđa.

Nijedno oruđe neće koristiti dok ne spoji pouke političke i umjetničke prakse. Nijednom se političaru ne smije vjerovati dok se on nije poučio literarnom razumijevanju i duhovitosti.

Nijednoj se kulturnoj kritičarki ne smije vjerovati dok se ona nije angažirala u empirijskoj politici...

Kod istinskog intelektualca stalno mora odzvanjati utopijska jeka. Kako bi Ruyer rekao:  “Les choses pourraient tre autrement” (Stvari mogu /i moraju!/ biti drukčijima).

Ne samo da se ljudi spoznaje – kako intelektualci tako i akademici – trebaju angažirati u rehumanizaciji već trebaju zabaciti himere i kumire opće paradigme lažne globalne komunicijske zajednice zasnovane na digitalnoj umreženosti i uhvatiti prave  “mreže životnoga svijeta” (Waldenfels).10  

Vladajući teorijski odgovor na pitanje opstojnosti čovječanstva posljednje četvrtine milenija, istiskujući teologiju, bio je – pod zastavom znanosti. To je moćan odgovor, zavodljiv upravo za intelektualce koje trebamo, no ipak sve u svemu varljiv. Opstanak čovječanstva, transmutiran u tehnoznanost, intervenira eksponencijalnom silom i brzinom u svačiji dnevni život i čini ga ovisnim o idolima prividne i površne komunikacije.

U doba nasilja umnogostručenog prethodno nepoznatim moćima tehnoznanosti, nametnuto stotinama milijuna ljudi u bolu, svatko tko se smatra intelektualcem, a ne piše, stvara, radi povodom, unatoč i nasuprot tome nasilju, suodgovoran je za njega.

Ovdje možemo (ako sam sebe neskromno mogu nazvati stanovitim čovjekom spoznaje, odnosno intelektualcem), pa dakle i moramo, započeti intervenirati.

To možemo samo na duge pruge i kolektivno. Možda će biti bolno, ali propustiti da to učinimo biti će znatno bolnije…11

U suprotnosti s onom klasom ljudi što ih Debray zove reproduktivnim ili distributivnim intelektualcima – inženjerima materijalnih i ljudskih resursa, admenima i  “dizajn”-profesionalcima, novim biskupima i kardinalima medijskog klera, post-fordističkim  “organskim” plaćenicima, što ih je postmodernistički cinizam oslobodio potrebe za alibijem –  “zbiljski intelektualac” ostaje na neki način proleter naspram aristokratske pozicije akademika kao njemu antipodnog čovjeka spoznaje.12        

Prema slavnoj Marxovoj grdnji iz Komunističkog manifesta:

 “Buržoazija je sa svih dotad poštovanja dostojnih djelatnosti na koje se gledalo s pobožnim strahom skinula privid svetosti. Ona je liječnika, pravnika, svećenika, pjesnika, čovjeka znanosti pretvorila u svoje plaćene najamne radnike.”13

Tomu se angažirani intelektualac u suvremenom svijetu treba oduprijeti!  

U isto tako opasnim vremenima 1930-ih godina, Walter Benjamin je zaključio da je proizvođač intelektualnog djela prinuđen svojim profesionalnim i klasnim interesom solidarizirati se s radnicima u materijalnoj proizvodnji.

5. Umjesto zaključka

Neposredni su interesi Intelektualca za kojega se zalažem oporbeni, jer se kapitalizam bez ljudskoga lica očigledno na cijelom frontu orijentira na  “strukturno deklasiranje” intelektualnog rada, našega  “kulturnog kapitala”.

Diplomirani studenti najvećim su dijelom osuđeni na povremene poslove bez sigurnosti: kapitalizam je sada pridodao permanentnoj rezervnoj vojsci industrijskog rada i onu intelektualnog rada. Intelektualci nisu nikada imali vlast nad proizvodnim odnosima, no sada su samo na korak od gubljenja relativno velike autonomnosti.

Interes intelektualca u suvremenosti sastoji se, prvo, u osiguravanju visokog stupnja samostalnog upravljanja, počevši unutar radnoga mjesta. Ali, drugo, taj interes također zahtijeva sklopanje strateških saveza s drugim društvenim skupinama koje bi pristale na borbu protiv jake struje militarističkog zastrašivanja i nasilja, prisutnog prije svega u  “neoliberalnom kapitalizmu” naše globalizirane digitalno-virtualne cilizacije. Njemu se može suprotstaviti samo neprekidnim insistiranjem na smislenom demokratskom sudjelovanju u kontroli ne samo proizvodnje nego i distribucije našega vlastitog rada. Ovdje granica između naših – da ih nazovemo, disidentskih – interesa unutar intelektualnog polja proizvodnje, te posvemašnjega oslobođenja rada – kao njihova jedinog jamstva – postaje propusnom.

U tom se kontekstu suprotstavljaju arhetipske figure akademika i intelektualca.

Dok je akademik zatvoren u izolaciju vlastite strukovne samodostatnosti i oportunog podržavanja konzervativnog skupa vrijednosti, intelektualac nastoji biti sviješću jednoga (vlastitog) društva, nastojeći na njegovoj humaniziranoj promjeni i, prije svega, konkretnome boljitku.

 

BILJEŠKE:

1 Valja navesti samo jedan zastrašujući podatak što ga je predstavio poznati teoretičar medija iz Karlsruhea, Michael Saup, a u predavanju koje je održao povodom svog multimedijalnog nastupa u Zagrebu 2000.

 “Danas se na svijetu već 20% sveukupne energije troši na računala i na njima pripadajući sustav Interneta! Kakav nas horror vacui tzv. ‘virtualne realnosti’ tek očekuje?” O tome vidi u mojemu tekstu:  “Svjetlosne cifre za digitalnu budućnost”, Zarez 45-46, 21. prosinca 2000. 

2 Vidi Rastko Močnik,  “Utopija i samoobrana duha”, u: isti, Koliko fašizma?, Arkzin d.o.o., Zagreb 1998/1999.

* Terry Eagleton (1943.), teoretičar je i pisac marksističke provenijencije, te profesor engleske književnosti na sveučilištu u Oxfordu, čiji opus dosiže nekoliko desetaka objavljenih knjiga. Najznačajnija su mu djela: Marxism and Literary Criticism, Methuen, 1976.; Literary Theory. An Introduction, Blackwell, 1983.; The Function of Criticism – From the Spectator to Post-Structuralism, Verso, 1984.; Ideology. An Introduction, Verso, 1991., The Illusions of Postmodernism, Blackwell, 1997.; The Idea of Culture, Blackwell, 2000. (usp. hrvatski prijevod: Ideja kulture, prev. Gordana V. Popović, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2002.). Eagleton je i autor nekoliko drama (izbor je skupljen u knjizi St Oscar and Other Plays, 1997.), te intrigantnog romana Saints and Scholars iz 1987., u kojemu je uprizoren nedogođeni susret nekoliko povijesnih osoba – Nikolaja Bahtina (brata poznatijeg Mihaila), filozofa Ludwiga Wittgensteina, te irskog borca za nezavisnost Jamesa Connolyja. Prema njegovu scenariju, Derek Jarman je 1993. snimio film Wittgenstein.    

3 Iz interviewa s Terryjem Eagletonom, što ga je vodio Borislav Knežević.

Vidi: mega.zin Arkzin No 1 (94/5), kolovoz 1997., str. 18-22, navod sa str. 18.  

4 Ponešto je o tome napisao i Pavo Barišić. Vidi njegov tekst  “Etika kreposti u suvremenom društvu”, u: Filozofska istraživanja 85-86 (2-3/2002), str. 507-515; posebice, bilješka 2 na str. 509.

5 Iz spomenutog interviewa, str. 21.

6 O tome vidi posebice radove Darka Suvina, objavljene u nekoliko posljednjih brojeva Filozofskih istraživanja. U tome smislu, najreprezentativniji je njegov rad  “O spoznaji kao umjetnosti i politici: razmišljanja za alatni pribor”, u: Filozofska istraživanja 87 (4/2002), str. 741-774.

7 Vidi hrvatski prijevod: Julien Benda, Izdaja intelektualaca, Politička kultura, Zagreb 1997.

** Prilikom izlaganja ovoga teksta na godišnjem Simpoziju HFD-a, na tu se konstataciju dužnim osjetio osvrnuti akademik Mislav Ježić, osporavajući joj provjerenost i, konačno, istinitost. No, izvan neke posebne istraživačko-znanstvene akribije svezigledno tog pitanja, smatram dovoljnim dokazom činjenicu da je Franjo Tuđman postao  “Akademikom” upravo zahvaljujući tomu što je bio povijesni poslanik HAZU, a ne povijesnog proviđenja. On je to bio na simboličkoj razini i prije nego što je postao njezinim članom.  “Kulturomanija” i  “heraldika” - nitko to ne može osporiti! – osnovno su obilježje kako državotovorne politike Tuđmana i njegova pokreta u devedesetima tako, inherentno, i HAZU.     

8 O tome posebice vidi moj tekst:  “Očitovanja religije u postkomunističkoj Hrvatskoj”, u: Scopus 3 (3/1996), Zagreb 1996.

9 Vidi gore spomenuti Suvinov tekst, str. 748.

10 Bernhard Waldenfels, In den Netzen der Lebenswelt, 1985.; vidi i prijevod: U mrežama životnog svijeta, Logos, Sarajevo 1991.

11 Vidi Darko Suvin,  “Što bi 20. stoljeće moglo značiti: početne teze”, u: Filozofska istraživanja 88 (1/2003), str. 207-225, posebice str. 218.

12 Vidi Régis Debray, Le Pouvoir intellectuel en France, Ramsay, Paris 1979.

13 Karl Marx – Friedrich Engels, Manifest komunističke partije (prijevod Moša Pijade, Lepoglava 1933.; redakcija prijevoda Boris Buden), Arkzin d.o.o., Zagreb 1998., str. 89.