Proljeće - ljeto 2004

  IZMEĐU KRAJA IDEOLOGIJA I BESKONAČNOSTI GLOBALIZACIJE
  Dean KOMEL
 
 

Svaki pokušaj razumijevanja “današnjeg vremena” i njegove “duhovne situacije” pretpostavlja otvaranje onoga što se u među-vremenu zbiva, odnosno onoga što dolazi između u nekom među-vremenu koje se razastire između kao među-doba. Dob se vremena dobiva samo u raz-maku, u predahu, u intermezzu koji razotkriva epohalnu među-igru. Većina modernističkih i postmodernističkih nazora o svijetu ne zamjećuje da bi se upravo tu između moglo nešto zbivati, beznačajnim im se čak čini da se u među-vremenu zbiva bilo kakvo vrijeme. Duhovno-povijesni pojam epohe navodno je izgubio svoju važnost. Čini se također da nema nikakva smisla taj manjak zbivanja vremena proglašavati istinom današnjeg vremena. U ne-osjećaju za povijesno nestao je, bez grizodušja, i osjećaj za istinito. Svijest vremena, ukoliko se ne reducira na ono što može izreći javno mnijenje, ne zamjećuje nikakvo epohalno raspoloženje, postala je sama ekran te neosviještenosti. Opisivanje pa i pisanje povijesti čine se suvišnima ako raspolažemo  sredstvima da povijest skupa s prirodom proizvodimo u informacijskim sistemima. Zapravo je danas moguće registrirati samo još beskonačni globalizam proizvodnje i odvođenja svega po svemu. No, što i gdje je uistinu taj “danas”? Otkuda se uzimlje taj “danas” s kojim se neotklonjivo vraća i “otpisana” povijest, iako ne znamo dobro koja, a s njom i pitanje istine, iako ga ne odobravamo? “Danas” je neko takvo vrijeme i prostor, neko takvo poprište koje pri-dolazi između i otvara smisao toga između te stvara stanovitu stisku u nama s obzirom na ono što će se s nama zbiti ukoliko se obzorje svijeta ne razdani. Upravo to “danas”, koje nam se čini od svega nešto najsvakodnevnije, ne samo da izmiče posvakidašnjenju, nego prije svega i iznad svega razotkriva stanovitu povijesnu predanost koja, ukoliko joj se izričito ne otvorimo, ostaje zatvorenom i nijemom.

Polazeći od Valéryjevoga pitanja Europejcima: “Što ćete uraditi DANAS?”, Jacques Derrida je u svojim esejima iz 1990. godine, kada se rasprava o Europi nakon pada berlinskog zida naširoko razmahala, pokušao tematizirati to europsko “danas” kao epohalnu odredbu koja može obuhvatiti sve što traje i ustrajava u svom pritisku na nas. Derrida se u svom dekonstruktivističkom maniru naravno uzdržava od zadržavanja pri onomu što danas jest, i umjesto toga zadržava pitanje samo. Tako mu se i “Europa” pokazuje samo kao ime koje pliva negdje na površini, kao uostalom i sve drugo danas. Derrida možda čak ima pravo kada depotencira krizu današnjice, no pri tomu previđa vlastitu hipokriziju zadržavanja na površini. Što površina pokriva? Što skriva? Otkuda uopće Derridin strah da iz Europe ponovno ne napravimo kapitalnu ideologiju u toj sveizloženosti površini? Je li to strah pred buđenjem onoga što duboko spi u ideji Europe i što se javlja samo još u (noćnoj) mori ideologije? Nije li već Nietzsche dovoljno primjereno imenovao europski nihilizam u kojem se uzdižu i ujedno tonu i ideologije, i koji istodobno prijeti općim činjenjem površnim svih bića? Sve to naravno nekako već znamo, no ipak to nismo spremni dostatno respektirati u svezi s onim što danas jest i što danas jesmo.

Ono pak između čega smo danas povijesno stisnuti i pritisak kojega ne dopušta otvaranje obzorja svijeta, nego stvara stisku i tako duši duh, jest beskonačni globalizam proizvodnje i odvođenja svega po svemu što u među-vremenu stupa u središte na pozadini kraja ideologija. Sam je kraj ideologija, na mjestu kojega smo se našli, obzorje svijeta pomaknuo u pozadinu, dok se u među-vremenu afirmira beskonačno udaljavanje obzorja u kojem nam je sve blizu a ipak ništa nije blizu. Odsutnost distance jest opći način nahođenja u onomu što bi trebalo trajati kao vrijeme i ustrajavati kao prostor. Tako u biti ne znamo postoji li između kraja ideologija i beskonačnog globalizma neka razlika, prelaze li oni jedno u drugoga, ili pak između njih nema nikakva prijelaza? Što su zapravo ideologijski nazori koji se pronose naokolo, kao da neka prošlost ide mimo sebe same, kao da  se povijest vrti natrag u vremenu koje teče i prolazi?

Da ideologijski nazori danas mogu gledati samo unatrag, ne znači još i da nemaju budućnost, budući da je pridobivaju uzvratno, što upravo objašnjava njihovo tvrdoglavo očuvanje koje ga liberalističko razračunavanje s radikalizmima i fundamentalizmima ne ukida, nego ga ti u svojoj retrospektivnosti i sami vuku unatrag. Ideologije nam se danas prikazuju u stanovitom savršenom stanju “vraćanja svega u prošlost” koje bi trebalo stalno uspostaviti ono što ideologija u svojoj biti neprestance odbija od sebe, a to je sam tijek svjetskog vremena. Taj svjetski prezir, koji je svojstven ideologijskom nazoru, unaprijed vidi što je prihvatljivo a što ne, dočim sam nije za ništa prijemčiv. Dok obzorje svijeta isključuje na nulu, vlastitu zasljepljenost vidi kao vizionarstvo kojemu se ne vidi kraj. Tako se i nakon neslavnog “pada ideologija” možemo na svim krajevima susresti s pokušajima ponovnog unovčenja ideologijskih vizija. Podsjetimo se samo proslavljanja stotinu pedesete obljetnice Komunističkog manifesta, koje je bilo popraćeno svečanim govorima najpoštovanijih teoretičara. Ili pak, s druge strane, pompoznosti slavljenja petstogodišnjice otkrića Amerike, koja bi trebala, kako glasi geslo sudionika prve priredbe, “restaurirati ideologiju Zapada”. Dakako, ovdje samo uvjetno smijemo govoriti o dvjema stranama, budući da revolucionarni marksizam isto tako pripada “ideologiji Zapada” kao i njegova restauracija. Pa i ako spram takovrsnih proslavljanja nemamo neko posebno štovanje, ona upozoravaju na bitno. Što realnost “događanja u svijetu” postaje ne-realnijom, tim se više raspaljuje  pozivanje na  povijesne istine i njihovo ideologijsko opravdanje s restauracijskim ili revolucionarnim nakanama.

Ideologija nije toliko proteklo vrijeme ukoliko je ideologijsko nastupanje moguće već samim tim da se u svom istiskivanju obzorja svijeta u pozadinu neprestance vrti u vremenu koje teče, odnosno okreće se onomu što u tekućem vremenu prolazi kao povijest. Otkud se zapravo uzimlje ta pretpostavka da povijest teče u vremenu i da je eo ipso nešto prošlo? Što ako se povijest uistinu otvara i dalje? Što ako je povijest uistinu i kao istina vrijeme koje nastaje dok ga mi brojimo kako teče? Može li se drukčije brojati vrijeme? Opstoji li drukčiji odnos spram vremena? Kako inače možemo uvidjeti povijesne okolnosti i odnose ako ne odmjerimo vrijeme prema mjeri istine? Možemo li to da se povijest otvara  istini uzeti kao nešto što nije potrebno posebice razlikovati od nazorskog osvrtanja i pozivanja na “povijesne istine”, odnosno idealizacije i idolatrije koja prati ideologijsko vraćanje u prošlost? Te “povijesne istine” ipak već pretpostavljaju povijesno pridolaženje do istine koje nije identično s ideologijskim naziranjima. Tako ono što se u međuvremenu povijesno u istini posredovalo ne možemo jednostavno izjednačiti s “ideologijom Zapada”, budući da moramo prema tome negirati i mogućnost istinskog suočavanja Zapada sa samim sobom, odnosno s onim što ga kao ideologija “vraća u prošlost” i zasljepljuje, omogućavajući ga u bezgraničnoj moći. Na tom temelju Zapad danas reprezentira moć uopće (ekonomsku, političku i kulturnu). No, ta je moć slijepa i u svojoj samozasljepljenosti skrajnje opasna u mjeri u kojoj je bez moći uočavanja te moći, a kamoli da bi bila kadra osluhnuti nešto drugo doli moć. Umjesto toga, koristi se ideologijama koje joj za unatrag jamče vidljivost, što uopće pojašnjuje tijesnu spregu moći i ideologija. Iz te se bitne nemoći nastoji moderni duh osloboditi u slabo postmoderno stanje: postmodernost treba u tom pogledu uzeti kao najprimjerenije imenovanje “vraćanja prošlosti” koje nastupa s krajem ideologija i koje ustupa prostor beskonačnom globalizmu. Ideološki silazak s vlasti su-omogućuje beskonačnu moć vlasti nad zemljom, s tim što to su-omogućenje ujedno prikriva svoje vlastito među-vrijeme iz kojega nam se jedino podaruje suočavanje sa situacijom. Nema nikakva jamstva da  “svijet bez ideologija” neće postati još gori od svijeta kojega su prožimale ideologije; zacijelo je postao neizdržljiviji u vlastitoj upitnosti.

Sprega kraja ideologije, koji potječe na način vraćanja u prošlost, i beskonačnog globalizma kao sve-obrtljive moći pretakanja (informacije), možda podsjeća na Nietzscheovo “vječno vraćanje jednakog”. No, samo podsjeća, jer između onoga što stvara vječno vraćanje i onoga što se svagda iznova vraća u obraćanju jednakog (kao uniformstvo informacije) opstoji jedna bitna razlika; u onomu što se svagda vraća nema nikakve vječnosti, jer nema vremena svijeta kojega s nazivljemo vijek. Opstoji samo golema količina onoga što može svagda biti tu i što je napravljeno zato da bi bilo svagda na raspolaganju; ponajprije naravno čovjek sam, čije “ja” nije više u svezi s predstavljivošću subjekta nego s demonstracijom virtualizacije.

Nije li uz zasljepljenost s moći i obmanutost s ideologijama moguće ugledati još kakav duhovni smisao Zapada koji nas ne vraća samo u prošlost, nego od njega uistinu možemo očekivati budućnost svijeta? Ne određuje li “Zapad” filozofijski – a to ne znači ništa proizvoljno, nego najveću nužnost duha –upravo to pridolaženje do istine? Istok u usporedbi sa Zapadom proishodi iz istine i za njega je karakteristična drukčija mudrost. Možda je danas nastupilo vrijeme da Zapad i Istok, svatko sa svoje strane, stupe zajedno u mjeri u kojoj u vlastitom povijesnom posredovanju otvaraju sredinu svijeta. To povijesno posredovanje pridolazi među nas na način da nas postavlja pred pitanja nas samih u mjeri u kojoj odgovaramo nagovoru jezika svijeta samog. Bez jezika svijeta ne može se ništa povijesno ozbiljiti, tako da doista možemo govoriti o “kraju povijesti” i iz njega možemo načiniti i novu ideologiju koja obećava postati “povijesni izlazak” za Zapad i Istok, i obećava apsolutno jamstvo za slobodu svih. To je pitanje dakako ključno za sam konstitutivni smisao europskosti, u mjeri u kojoj Europa danas zemljopisno i povijesno, gospodarski i politički treba omogućiti sporazumijevanje Istoka i Zapada i susret Sjevera i Juga. U igri je interkulturni smisao europskosti koji pridolazi u među-vremenu na pozadini kraja ideologija i s beskonačnim globalizmom u središtu te kojega ispunjava integracija svijeta.

Nije nam do toga da budimo “savjest” Europe, odnosno, ukoliko nam je već do toga, tada je u igri stanovito osvješćivanje na podlozi kojega se ili razjasni ili zatamni interkulturalni smisao europskosti kako se povijesno konstituirao iz duha filozofije. Taj već od samoga početka govori drukčije i drugo od ideologije; čini to i u otvaranju mogućnosti “razgovora dvojice” koje omogućuje sporazumijevanje i susret četvorice usred svijeta, s Istoka i Zapada, sa Sjevera i Juga. Filozofijsko je zrenje otvoreno za “pridolaženje svijeta”. Ideologijski ga nazor pak odbija i “vraća u prošlost”. Stoga svagda već posjeduje povijesne istine o kojima se ne raspravlja, dočim je filozofija otvorena spram povijesnosti istine same koja dopušta otvoren razgovor. Upravo stoga u njoj možemo naći konstitutivni temelj za nacrt interkulturnog smisla europskosti kojega je ujedno potrebno osloboditi iz pandža “kraja ideologija” i “beskonačnog globalizma”. Naravno, pri tome ne smijemo upasti u onu ideologijsku stupicu koja bi pod firmom uspostave “jedinstvene europske kulture” vraćala Europu u barbarsko stanje sukoba između nacionalizama i internacionalnih totalitarizama. S druge strane, nemamo nikakvoga “znanstvenog” jamstva za europski identitet, budući da je već Husserl odlučno pokazao kako same znanosti potrebuju utemeljenje svog jedinstva, žele li uopće odgovarati smislu europskog životnog svijeta. Ono što želimo kao “društvo znanja” samo za sebe potrebuje otvaranje vlastitog smisla u mjeri u kojoj nije više utemeljivo na ideji i istini. Osmišljujuća zadaća filozofije dakle ostaje, iako se čini bestemeljnom.

Naravno, upravo  poradi toga velikog Husserlovog nastojanja tako reći nije moguće zaobići dobro znanu i višeput ponovljenu pomisao: nisu li upravo putovi u carstvo filozofijskih ideja oni koji u osnovi izbjegavaju razgovor koji pridolazi iz jezika svijeta (u filozofiji mu je majstorski dao glas upravo učitelj nauka o idejama), generirajući ideale i idole na kojima se potom povijesno vješaju ideologijski nazori? Nije li filozofija po svojemu smislu, ostanemo li na tragu Hegela, sama takav “izokrenut svijet”, dakle vješalica? No, upravo zbog svoje izokrenutosti nije nikada samo ideologijski odraz svijeta, kako je Marx u volji za revolucionarnom promjenom svijeta pogrešno razumio Hegela. Filozofija je prema svom svijet pogađajućem smislu izokrenuta ukoliko je rođena iz ideje koja ono konačno zrcali u beskonačnom. Ideologija nam se pak pokazuje kao redukcija filozofijskog zrcaljenja konačnosti u beskonačnosti na odraz u kojoj svijest svijeta nastupa unutar svijeta svijesti, ne izražavajući pri tom samostojno sebe samu, nego unedogled se odražavajući u samoj sebi. U tomu sadržanu volju vraćanja ideologija u prošlost, koja izazivlje nevolju spram svijeta, možemo označiti kao revolucionarnu volju. Ta volja, koja je bitno odredila događanje europske ljudskosti u XX. stoljeću, na čudan način ujedno dopušta opunomoćenje beskonačnog globalizma. Čudan stoga jer ta kao da ukida održanje volje u ideologijama koje su navodno prispjele kraju. Virtualna sveobrtljivost globalizma nije volja odraza, nego moć beskonačne učinkovitosti koje ide i preko filozofijskog zrcaljenja konačnog u beskonačnom.

Iako filozofija u svojoj tradicionalnoj metafizičkoj predaji utemeljivanja na jedinstvu istine ne može pratiti afirmaciju te moći, ta je moć ipak njezina posljedica; razmatramo je kao znanstveni napredak koji može ostaviti za sobom i povijest samu i osloboditi se svojih povijesnih pretpostavki te od-misliti svoje filozofijsko podrijetlo. Uistinu znači “jednostavni tijek” tehno-znanosti koji ostavlja iza sebe ideju svijeta i tako briše njezino obzorje. Nije posrijedi revolucija kao poseban oblik voluntarizma, nego permanentna akcija u aktivizaciji moći beskonačne učinkovitosti, mobilizacija svega što se može proizvesti i odvesti, koju možemo dan za danom doživljavati i preživljavati u svojevrsnoj “pasivizaciji” naše subjektivne volje i postavljanju na raspolaganje koje se ne osvrće na iskliznutost svijeta.

Pa ipak je to određenje odveć ideologijsko i premalo filozofijsko te kao takvo možda i neodgovarajuća reakcija. U pogibelji smo da umjesto sudova ponudimo samo predrasude i osude. No, s druge strane, bez osvješćenja temeljne predrasude današnjice nije moguće dati nikakav sud. Nahodimo se dakle u začaranom krugu kojega nije moguće probijati sudovima, nego jedino otvoriti usred razgovora koji otvara oči za svijet.

I beskonačni globalizam shvaćamo iz stanovite “vizualizacije” koju ne usmjerava više nekakva ideja, nego je u cijelosti preusmjeren na vidljivost učinkovitosti. Takozvanoj virtualnoj stvarnosti ne manjka realnost, kao što bi tko mogao pomisliti, nego ideja koja bi povezala jedinstvo i različitost. Može se reći da ne samo da joj manjka ideja, nego prije da je prevladava. Gubitak središta, raz-svjetovljenje svijeta koje nema više oslonca u ideji i kojega ideologije žele vratiti, pojavljuje se tako na pozadini onoga što je svagda u prvom planu proizvedeno kao sredstvo moći proizvodnje. “Svijet” se u svojoj raz-središtenosti pretvara u sve što može postati sredstvo moći raspolaganja kojega nazivljemo informacija i koji sažimlje čistu virtualnu moć proizvođenja i odvođenja svega po svemu. Pitanje je naravno da li je sa sredinom svijeta, koja nije isto što i njegovo središte, moguće informacijski raspolagati kao sa svim drugim, ili je pak bitno nešto drugo  što daje razumjeti drukčiji svijet, odnosno uopće daje razumjeti određeni svijet. Odgovor nas na to pitanje nagovara na razgovor koji ne samo razjašnjava situacije u svijetu, nego se sam jasni kao svijet. Svijet bitno pridolazi među nas u dopuštanju riječi.

Da se ideologije pokazuju kao “vraćanje u prošlost” i da se na toj pozadini ujedno ukazuje sveobuhvaćajuće obrtanje i beskonačni razvitak opunomoćene moći proizvodnje i odvođenja, nije neka jednostavna činjenica našega vremena, nego temeljno problematizira naše vrijeme glede njegova povijesnog obzorja i povijesnih zemljišta koja su više od zemljopisne danosti europskosti ili geologijske danosti zemaljskosti. Pitanje što jest europskosti glede svojega podrijetla i što jest zemaljskost, koju nije moguće reducirati na “planetarnost”, glede svojega nicanja, zahtijeva od nas poseban razgovor koji nas nagovara u povijesnom opstanku i kao stanovnike ove Zemlje. Taj razgovor nije ograničen na jednu kulturu, već unutar pojedinačnih kultura otvara međukulturalnost. Pri njegovom se prizivu možemo pozvati na grčku filozofijsku konstituciju koja nije bila interno grčka, nego bitno “europska”, “zapadna” i “planetarna”.

Tek u potisnutosti od te iskonskog ustanovljenja počinje nam se činiti jasnim i kraj ideologija i beskonačnost globalizma između kojih smo stisnuti. Otvaranje te stiješnjenosti pretpostavlja stoga stanovitu ustanovljujuću slobodu i duhovni smisao koji iskazuje temeljnu uzgibanost. Grčka filozofijsko ustanovljenje europskosti predano nam je kao jedinstvo u različitosti: prihvaćamo ga kao značajku istine koja utemeljuje i prema kojoj se krećemo. Ideologija kao “vraćanje u prošlost” prema tome znači stanovito retroaktivno protukretanje koje ne dopušta “pridolaženja svijeta”, u međuvremenu zasjedajući ispražnjen duhovni prostor i potiskivajući ga u pozadinu obzorja svijeta. Grčko se ustanovljenje smisleno podarilo u pridolaženju svijeta kao jedinstvo u različitosti koje obuhvaća život u cjelini, odnosno u njegovom političkom i religioznom, umjetničkom i misaonom obzorju. Upravo se iz svoje oslobođenosti u pridolaženju svijeta život može i izlučiti iz te jedinstvenosti u različitosti, što pokazuje, recimo, unutar grčke kulture antiteza nomos – physis te potom nemogućnost usklađivanja teorijskog i praktičnog aspekta života koji se mjerodavno potvrđuje novim vijekom i konačno utvrđuje u drugoj polovici 19. stoljeća; tada se razmahuju svakovrsne ideologije ili svjetonazorske krize – ugrubo to razumijemo kao krizu europskosti sa svim političkim, ekonomskim i ekologijskim znanstvenim atributima, odnosno kao stanovitu raspoloženje u kulturi uopće koje se nastoji prevladati patetikom revolucionarnosti. Ta bi trebala danas navodno odzvoniti ukoliko u beskonačnom globalizmu ostaje bez odjeka. Da je revolucionarna patetičnost u očitoj opreci s pathosom filozofije, dovoljno jasno posvjedočuje znamenita Marxova 11. teza o Feuerbachu, koja se mnogima i danas čini nadasve uvjerljivom.

Naravno, s pathosom se filozofije, koji je danas karakterističan za grčko ustanovljenje europske međukulturalnosti, danas ne možemo postavljati nasuprot onome što se uspostavlja na globalnoj razini proizvodnje i potrošnje, ne stoga jer bi to značilo samo idealizam, nego stoga jer moramo biti pozorni na ono što pridolazi između. Ukoliko smo kao povijesni nasljednici toga ustanovljenja europskosti stiješnjeni između kraja ideologija i beskonačnog globalizma, moramo podsjetiti na interkulturno otvaranje svijeta koje se zbilo s tim ustanovljenjem, svjedokinja kojega je bitno, a ne samo “između ostalih”, i filozofija. Otada uopće imamo neko obzorje zapada (večeri) koje stupa u razgovor s istokom (jutrom), imamo danas. To podsjećanje ima konstitutivni smisao jer nas upozorava na nužnost pritegnuća svijeta u interkulturalna razmišljanja koja ne možemo izbjeći, ukoliko se ne želimo izgubiti u bezdušnom multikulturalizmu. To može biti filozofijsko jamstvo europskoga sporazumijevanja danas, ukoliko ono integrira u sebe svoj Zapad i svoj Istok, Sjever i Jug. Dakako, u tom smislu nastupa  pitanje i upitnost buduće mogućnosti filozofije da (je) obuhvati svijet…

Ideologijsko “oslanjanje na povijesne istine” nije nešto površno, nego pogađa samu bit ideologije, prema kojoj ta svagda znači stanovito vraćanje u prošlost, unatoč svoj vjeri u prevladavanje sadašnjosti i u buduću promjenu svijeta. Ideologija ima svagda na volju “vrijeme za promjene”, no ne dopušta pridolaženje svijeta koji stvara duhovnu situaciju vremena. Stoga nikada ne kazuje “danas”. Ideologija je po svojoj prošlosti “vraćajućoj se biti” osvetoljubiva spram duha koji se razotkriva u umjetnosti, filozofiji, politici, vjerovanju, čak i spram gospodarstva i društvenosti, ukratko spram svega onoga što bismo mogli zahvatiti s ustanovljenjem “kulture”, iako želi sama postati kultura, odnosno ispuniti njezino prazno mjesto.

Pokušali smo pokazati da je filozofija prema svom slobodnom podrijetlu neovisnost spram ideologijskog vraćanja u prošlost. Filozofijsku slobodu, kako se povijesno oblikovala u “traženju istine”, nije moguće nikada izjednačiti sa svjetonazorom ili ideologijom, budući da se zbiva u drugom i bitno drukčijem vremenu. Jer ima svoje vrijeme, može izricati individualnu istinu, koja je istodobno međuljudski obvezujuća. Filozofija u svom obziru spram istine, naime u njezinom iskanju i nalaženju – “daje vrijeme”. Znana je Aristotelova konstatacija da se filozofija može razviti samo tamo gdje imamo dovoljno slobodnog vremena, schole. Ta schole nije slobodno vrijeme koje proizvoljno uzimljem od vremena koje teče, nego se oslobađa kao “među-vrijeme” u među-vremenu dok nas osamosvaja i ujedno otvara za drugobitak svijeta, tako da mu se uopće počnemo čuditi. To je  školovanje u začuđenosti svijetom. Kao takvo vrijeme koje dolazi između, djeluje, recimo, i dosada ili zasićenost kojih se danas toliko klonimo, a koje su pobuđene upravo time da nema više za ništa vremena, da u među-vremenu ne možemo uzeti vremena za ništa. Zasićenost kao posebna nelagoda u kulturi, koja se danas stvara među nama, pritiskajući nas time što se nema više za ništa vremena, jest indikacija manjka vremena koje ne nastaje, nego samo otječe. To se oticanje nevjerojatno zgušnjava, pri čemu ima mobilnost vremena sama mobilizacijski karakter da mogućnost ljudskog djelovanja, koje prema Aristotelovom nauku čovjeka uopće posvjedočuje kao čovjeka, pretvara u nesavladivu potrebu tvorenja koje bitno pa-tvori ljudskost. Tako i svijet nije više ono što čovjek iz sebe napravi, nego sve više samo još ono što treba prema prethodnom izračunu napraviti. Sam rad nije shvaćen više kao to “izvođenje na dan”, nego kao nešto što  bez prestanka traje preko dana i preko noći. “Danas” je postalo totalno radno vrijeme, pa i kad je posrijedi “slobodno vrijeme” kojega zapravo nema ukoliko nema vremena koje bi ga moglo poistovjetiti s “danas”. Identifikacija se vremena u sklapanju jednoga danas  stoga nameće kao pitanje identiteta u individualnom i kulturnom smislu, koje se u tradiciji europske duhovnosti su-ispunjuje, tako da sadržaj kulturnog tvori individualno i da individualno stvara oblik kulturnog.

Jedinstvo se u različitosti, kao duhovni smisao europskosti, utemeljuje u uzajamnom kretanju individuacije i transcendencije koje zahvaća cjelinu vremena tako što je sabire u trenutak, tako da vrijeme nekako počinje od nas i ide prema drugome. Sloboda za transcendenciju prema drugome moguća je kao mogućnost individuacije našeg bitka-u-svijetu. Tek glede transcendencije i individuacije možemo govoriti o duhovnoj slobodi koja je slobodna od “vraćanja u prošlost” i ujedno slobodna za “pridolaženje svijeta”. Ukoliko svijet pridolazi kao ta u individuaciji i transcendenciji konkretizirana sloboda, predstavlja upravo u svojoj sredini u kojoj prihvaćamo drugo, granicu individuacije u tom smislu da se ta može spustiti i dignuti samo u granici onoga što jest, dakle u mjeri bitka. Mjera bitka jest granica slobode. Ali granica nije samo ono što predstavljamo kao granicu, nego sama razgraničuje  predstavljivo i skrovito, što je otvoreno kao tajna. Neizmjernost bitka tako ujedno govori kao bezgranična sloboda.

U mjeri u kojoj nam mjera bitka kao predstavljiva granica slobode omogućuje postupanje i odlučivanje u situacijama, tada to zahtijeva od nas otvoren odnos spram onoga što ustanovljuje situaciju koju prihvaćamo kao nužnost. Taj ustanovljujući odnos bitka i slobode razumijemo u smislu duha koji svagda određuje duhovnu situaciju europskosti. Tradicija europskosti, kako nam je ponuđena u individuaciji i transcendenciji, stvara nužnost ustanovljavanja. U duhovnom smislu možemo govoriti o zbivanju “metafizike” koja iz sebe otvara iskustvo istine i koja se otvara kao istina. Ta se može nagnuti do one točke kada se mora zapitati što jest sa samom istinom utemeljivanja svijeta na istini i tako zapravo otvoriti istinu u smislu otvorenosti.

Upravo iz faktične slobode individuacije i transcendencije postaje nužan uvid da nije posrijedi više samo ono što smo “mi”, da nije posrijedi samo svijest o “krizi kulture”, koja je tako karakteristično odredila XX. stoljeće. U igri je upravo to da nismo posrijedi “mi sami”, da nije posrijedi samo bitak kao takav. Ukoliko pak dopustimo da je riječ o “bitku” i onomu što danas “jest”, to nije dovoljno razumjeti u izlaženju iz nas samih, nego u pridolaženju svijeta među nas. Posrijedi je “biti” kao prebivati, prebivanje kao kultura svijeta. Biti znači naseljavati svijet koji je zajednički za sve, ali ipak za svakoga različit, što se već na početku grčke misli razjasnilo. Danas kulturu svijeta kao međukulturnost nije moguće više osmišljavati na temelju istine, nego iz otvorenosti istine same. Ukoliko je jedinstvo u različitosti onaj utemeljujući temelj koji zasniva europski duh i njegovu kulturu, tada se danas nahodimo pred  otvaranjem sredine jedinstva u različitosti, posrednog duhovnog smisla koji konstituira međukulturalno iskustvo.

Naše među-doba nije zavještano više traženju “istine svijeta”, nego je samo nalaženje svijeta postalo otvorena istina i među-smisao same njezine otvorenosti. To otvara interpretativnu situaciju, mogućnost koje je prethodno zacrtana u mogućnosti individuacije i transcendnecije kao onom izvorištu slobode koji određuje bitno podrijetlo europske ljudskosti.

Zajednički se europski opstanak danas ne može uspostavljati na temelju neke jedinstvene europske kulture, nego iz otvorenog međukulturnog susreta i sporazumijevanja. Ta se međukulturalnost konstituira iz povijesnoga duha filozofije kao traženja jedinstva u razlici kojega je potrebno otvoriti u sredini svijeta. Očito se tu udaljavamo kako od modernističkih teorija kulture tako i od postmodernističkih teorija multikulturalizma, jer obje pozicije nisu kadre prispjeti do kulture posredovanja svijeta koju obuhvaća sredinska oznaka međukulturalnosti. Modernistička svijest krize previđa svoju vlastitu hipokriziju u koju se danas pretvorilo ustanovljenje krize. Stajalište se svijesti nije kadro spustiti u središte svijeta i to osjeća kao vlastitu “krizu” i ograničenje. Svijest krize stoga zapada u stanje ideologijske svijesti koja se postavlja u ulogu rekonstrukcije jedinstva svijeta, umjesto da bi sama konstituirala svoj inter-esse u sredini svijeta.

Istodobno pak “krizu” modernosti nije moguće prevladati tako da tehnologija i kulturologija međusobno stegnu ruke. Prema tom naziranju, globalnoj bi proizvodnji i odvođenju svega po svemu odgovarao multikulturalizam kao dominantni svjetonazor koji bi prevladao parcijalne i stoga krizne svjetonazore te konačno obračunao s ideologijama. To je stajalište naravno hipokrizija stanja u mjeri u kojoj “krizu” uopće razgovijetno ne prepoznaje, a kamoli da je konačno prevlada. Uistinu ukida svijet kao iskonsku razliku koja se posreduje u kulturama. Priznanje različitosti, koje tako karakteristično određuje retoriku multikulturalizma, zapravo diktira uniformizaciju životnih formi.

Razlučivanje interkulturalnoga smisla od multikulturalne uniformizacije otvara stoga odlikovanu političku dimenziju europske današnjice, otvara naime samu mogućnost dogovaranja o zajedničkoj europskoj budućnosti koja će proishoditi iz mogućnosti susreta i sporazumijevanja među kulturama i u kulturi. To je naposljetku istodobno ključno pitanje budućnosti slovenskoga jezika, kulture i državnosti. Slovenija je tek deset godina država na zemljovidu Europe i mora se, poradi prošlih ideologijskih odnosa koji su politički razdijelile Europu u prošlom stoljeću, posebno “priključivati”. Pa ipak je upravo interkulturalni smisao europskosti, kojega je slovenstvo integriralo u sebe stoljećima sve do danas, posredovao njegovu kulturnu samobitnost. Možda će upravo to iskustvo “posredovanja” u vlastitom identitetu i u perspektivi bitno pridonijeti konstituiranju interkulturalnog smisla europskosti.

Dean Komel: “Tra la fine delle ideologie e l’infinit del globalismo”, Identit e mediazione, Trieste 2003

S talijanskog preveo: Mario Kopić