Proljeće - ljeto 2004

  OD TOLERANCIJE KA SLOBODI
  Muhamed NUHIĆ
 
 

Povodom “Workshopa” o religijskoj (ne)toleraciji održanog u Sarajevu 6. i 7. 11. 2003. godine.

Šta je tolerancija i šta je ona u religijskim učenjima i praksi? Na ova pitanja pokušavali su da odgovore kompetentni predstavnici četiri monoteističke religije i urednici religijskih programa radija i televizije iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Srbije. Centralno pitanje ove složene teme bilo je: kako mediji, elektronski, educiraju učenja ovih religija, kako prate djelovanje vjerskih zajednica i kako procjenjuju odnose vjerskih zajednica i državnih institucija – da li razvijaju ideju religijske tolerancije i kako?

Tolerancija je, kao što je poznato, trpeljivost, podnošenje, vjerska i politička trpeljivost. Rasprava je, dakle, počela doktrinarnim pitanjem, što je važno da bi se znalo o čemu se razgovara. U početku, tolerancija kao fenomen nije problematizirana, uzeta je kao zadatost, kao cilj kojem treba težiti. Kasnije, međutim, nametnulo se pitanje da li je tolerancija ta zadatost, taj cilj, tj. da li je trpljenje i podnošenje ono što društva, pa i religijske zajednice smatraju dovoljnim za harmoničan život ljudi u višenacionalnim i višereligijskim sredinama? Naime, neki uvaženi učesnici ovog skupa izrazili su sumnju u društvenu i ljudsku produktivnost tolerancije i izrazili mišljenje da bi borba za demokratiju i za ljudske slobode, što u sebi sadrži i toleranciju, bila pravi put ka humanom življenju u takvim zajednicama. To, po mišljenju ovih, pretpostavlja emancipaciju ljudi i zajednica od tradicijskih predrasuda, od mitova, od nacionalne i vjerske narcisoidnosti, od nacionalne i vjerske isključivosti itd.

Ova mišljenja nisu nepoznata. Mnogi sociolozi, politolozi i teolozi imaju prema fenomenu tolerancije kritičan stav. Tako napr. Cononlly Withaim “etiku tolerancije ne podržava kao dovoljnu”, a David Campbell smatra da “tolerancija prikriva jednu strategiju moći koja ponovo instalira dominantni identitet, koji je navodno pod znakom pitanja. Kao i samilost, tolerancija predstavlja stav koji uvijek potiče od onih koji dominiraju i koji su u poziciji da toleriraju. Premda bolja od netolerantnosti, tolerancija ipak povlači prihvatanje razlike od strane onih koji su u poziciji da prihvate, te prihvatanje kojim se drugi postavljaju u ’našu’ sferu utjecaja unutar granica koje smo ’mi’ postavili”... (David Campbell: Nacionalna dekonstrukcija – nasilje, identitet i pravda u Bosni, str. 232).

Ne bi trebalo sumnjati u vijednost i dobronamjernost ovih mišljenja. Ali, spustimo li ih na naše, balkansko, još uže, bosanskohercegovačko tlo, moramo konstatovati da mi još nismo dospjeli do stanja u kojem bismo mogli kritički prosuđivati fenomen i praksu tolerancije, a još manje, da ih možemo zanemariti i zalagati se za iskorak dalje. U društvenim kretanjima, pogotovo ovako složenim i delikatnim, postoje faze koje nije smotreno preskakati. Prema tome, tolerancija u našim društvima, pa i u religjskim praksama jeste zadaća koju valja ozbiljno tretirati.

Toleranciji se uči  u porodici

O religijskoj toleranciji, odnosno o toleranciji među religijama u nas govori se u religijskim institucijama, posebnim i zajedničkim, na raznim naučnim skupovima i u propovijedima prilikom raznih vjerskih blagdana. Pozivaju se vjernici da se međusobno poštuju, da poštuju vjerovanja jedni drugih, da jedni druge ni riječju ni činom ne ometaju u vršenju vjerskih obreda, da ne atakuju na svetinje itd. Pri tome se osobito naglašava da sve četiri monoteističke svjetske religije imaju isto ishodište – Ibrahim ili Avram, da sve slave jednog Boga bez obzira na to što ga različito imenuju i što mu se na različite načine obraćaju. Sve to, kad se i ne spominje, znači toleranciju, odnosno poziv na toleranciju. Nema egzaktnih podataka o efektima tih poziva, o tome se može suditi samo na osnovu pojava, na osnovu onog što vidimo i čujemo  - neposredno u životu i posredstvom medija. No, zanimljiv je i indikativan podatak, što ga je na ovom eminentnom skupu iznio Vid Stanovnik, urednik religijske kulture RTV Slovenije. Istraživanja koja su oni proveli pokazala su da velik procenat Slovenaca ne bi želio da za susjede ima muslimane. Jedno istraživanje, koje je 1996. godine proveo “Mareco index Bosnia”, pokazalo je to isto: većina  pravoslavnih u BiH ne želi za susjede muslimane i katolike, većina katolika – pravoslavne i muslimane, mnogi muslimani za susjede ne žele pravoslavne pa ni katolike... Ili, samo 4% Srba  smatra da je bolja višenacionalna zajednica od jednonacionalne; to izjavljuje i 17% Hrvata i 93% Bošnjaka. Da narodi BiH mogu živjeti zajedno smatra 7% Srba, 23% Hrvata i 82% Bošnjaka. No za “utjehu” moglo bi se reći da je to, bar što se BiH tiče, bilo još dok su odjeci rata bili snažni i da je to sada, možda, drukčije. No, to nije bitno. Bitno je pitanje šta je onda sa tolerancijom – gdje je ona?  Nije li ona “zastala” i “ostala” u institucijama, vjerskim i društvenim, na raznim seminarima i “okruglim stolovima”, u propovijedima; nije li ona retorička dekoracija raznih prigodnih skupova itd? Umjesto odgovora na ta pitanja, postavićemo drugo: koliko sve to dopire do svijesti ljudi, koliko korespondira sa njihovim iskustvenim poljem, koliko to oni čuju i razumiju? Vjerovati je da sve to nije bez izvjesnog pozitivnog odjeka. Ali... odgovor, odgovori neće se naći u svim tim institucijama i na svim tim učenim skupovima, u citatima objava... Njega treba tražiti na drugom mjestu.

U porodici – u obitelji

Zahvaljujući određenim povijesnim okolnostima, svi narodi na Balkanu su, manje ili više, sačuvali porodicu i to ne samo kao reproduktivnu već i kao socijalnu društvenu jedinicu. U toj zajednici život počinje i traje i to ne samo u biološkom smislu. U njoj se ostvaruje komunikacija “Face to Face” i to ne samo verbalna. Kroz tu komunikaciju uspostavljaju se odnosi: između muža i žene, tj. muškarca i žene, između roditelja i djece, između djece međusobno. Ako su to odnosi supremacije, onda će se mlađi članovi obitelji učiti da postoji neko ko ima više prava i neko ko ima manje prava a više odgovornosti. Subjekt koji ima više prava može taj svoj subjektivitet izražavati autoritarno zahtijevajući bespogovornost od onih što imaju manje prava, može, kako to kaže Campbell, svoju superiornost manifestovati tolerancijom, dozvoljavajući i drugima da iskazuju svoj subjektivitet. Takvi odnosi su karakteristični za bračne parove, tj . za roditelje. Takve odnose, tj. takvu komunikaciju nalazimo u većini porodica. Za razliku od njih, imamo i porodice u kojima je komunikacija  sporazumijevanje, u kojima svaki član ima dužnost i pravo da učestvuje u svim porodičnim poslovima, u kojima se poštuje ličnost svake jedinke itsl. Oni se snagom primjera prenose i na djecu, odnosno na mlađe članove obitelji. U obitelji se, riječju i primjerom, uči kako se odnositi prema rodđacima izvan obitelji, prema susjedima, prema društvu u igri...

Obitelj je socijalna jedinica u kojoj se stiču prve predstave o ljudskim i društvenim vrijednostima: ljubav, mržnja, odanost domovini, poštovanje predaka, pomoć, vjera i vjerovanje, pristojnost, nepristojnost... Šta će mlada osoba  ponijeti iz porodice, zavisi od primjera koji su joj pružani, najviše od ponašanja starijih. Relativno je tačno da su narodi na Balkanu sačuvali (u dobroj mjeri) tradicionalnu porodicu, bar u fizičkom smislu. Ali, pitanje je da li su sačuvali i vrijednosti koje ta porodica nasljeđuje i njeguje, šta nasljeđuje i šta njeguje? Okruženje, shvaćeno integralno, ulazi u porodicu i unosi nove vrijednosti. Sukobi tih i tradicionalnih vrijednosti su neminovni. Ali, to je i područje za njegovanje tolerancije, jer, to su po pravilu generacijski konflikti. Bez tolerancije, harmonija u obitelji biće ozbiljno narušena. No, napetosti u porodičnom životu nisu izazvane samo odnosom starog i novog, tj, mlađih i starijih. U našim uslovima, te napetosti su često posljedica ratnih doživljaja, teških trauma, koje izazivaju psihološku nestabilnost, a nju obično prate teškoće u komunikaciji unutar obitelji. Znatan uticaj na odnose u porodici, odnosno na tenzije imaju i opći životni uslovi: nezaposlenost, nesigurnost, nemogućnost zadovoljavanja osnovnih egzistencijalnih potreba, pojave kriminala i pljačke koji se ne sankcionišu itd. Tolerancija u komunikaciji je jedva moguća: svak na svakog je ljut, svi jedni drugima smetaju... Izostaje dijalog. A ako je dijalog put i sredstvo smirivanja napetosti, onda je on i uvjet za toleranciju. Jer, kroz dijalog upoznajemo drugog i drugost, bez čega nema tolerancije.

Uticaj na odnose u obitelji imaju i mediji. Televizija pogotovo. Nasilje koje ona emituje, stvarno ili glumljeno, posljedica je netolerancije. Iluzija je misliti da je gledanje tog nasilja samo zabava, razbibriga, ubijanje vremena. Scene tog nasilja i poruke koje one nose, otvorene ili latentne, talože se u svijesti, naročito mladih osoba, stvaraju određene predstave o životu, poučavaju da samo jaki postižu ono što žele... Istraživanja, vršena još sedamdestih godina prošlog stoljeća, dakle, dok je televizija bila u prvoj fazi svog tehnološkog i programskog razvoja, to su pokazala. Bilo je, i danas ima sociologa-istraživača koji smatraju da nasilje sa TV ili filmskog ekrana negativno utiče na osobe koje su inače frustrirane, koje su i bez toga potencijalno agresivne… Međutim,  američki sociolog-istraživač Bandura vršio je eksperimente sa djecom i egzaktno dokazao da nasilje sa TV i filmskog ekrana utiče na sve gledaoce, da i frustrirani i oni drugi pokazuju više agresivnih sklonosti i manifestuju više agresivnih radnji poslije gledanja TV programa. Posmatranje nasilja iz dana u dan, iz časa u čas dovodi do navikavanja na krv, ubojstva, pljačke, silovanja – dovodi od otupljivanja osjećanja odvratnosti prema nasilju. Američki psiholog Werhaim, u članku “Škola za nasilje” objavljenom još 1968. godine, s pravom kaže da se “ne boji da će se djeca uplašiti nasilja sa filmskog i TV ekrana, nego se boji da se neće uplašiti”. Mi, u BiH možemo da prihvatimo i mišljenje da je negativna recepcija nasilja s TV ekrana uzrokovana i frustracijom, jer su naši ljudi, pa i djeca zaista frustrirani ratnim stradanjima i poslijeratnim teškoćama i neizvjesnošću, što educiranje tolerancije čini veoma složenim i ograničeno uspješnim. Iskustveno polje obitelji opterećeno je tom neposrednom prošlošću i neizvjesnom budućnošću, za što su po pravilu “krivi oni drugi” itd. No, nije samo televizija subjekt koji educira nasilje. Prije nje, a i sada, tu su gusle, epske narodne pjesme, porodična sijela, razni memoari, udžbenici...

U vezi s ovim zanimljivo je ukazati na neke patrijarhalne vrijednosti u našem – bosanskohercegovačkom miljeu. Naime, često se  tvrdi kako je u prošlosti, recimo, do prije Drugog svjetskog rata, u BiH suživot pripadnika različitih religija i etniciteta bio važan dio etike, patrijarhalne etike. To je u osnovi tačno. Ali, pri tome suživot valja razumjeti na specifičan način. Naime, u ruralnim područjima, a ona su činila veliku većinu, rijetka su bila sela, naselja u kojima je stanovništvo bilo izmiješano. Sela su bila odvojena, razdvojena; svako je živjelo svoj život i u skladu sa svojim vrijednostima i tradicijom. Ljudi su se susretali na putovima, u trgovinama, pred organima vlasti – susretali, pozdravljali, pitali za zdravlje, za ljetinu, za stoku. Bilo je tolerancije, ali ona se svodila na nediranje i nezadiranje u “njihovo”, poštovanje svojine; svodila se na to da se, npr., ne pjeva kad se prolazi iznad ili iza “njiihovog” sela, da se kroz “njihovo” selo ne tjaraju svinje, da se, kad je kršćanski post, kršćaninu ne nudi ništa “mrsno”, da se “Turčinu” ne nudi ništa na svinjetini... I u urbanim sredinama, u varošima, postojali su dijelovi grada u kojem pretežno žive jedni: srpska mahala, turska mahala, laitinluk... Istina, priroda života u gradu zahtijevala je intenzivnija susretanja i komuniciranja i to se, iz poslovnog, unosilo i u porodični, obiteljski život. Naročito se vodilo računa da se izbjegavaju konflikti – sukobljavanja između pripadnika različitih vjeroispovijesti i etniciteta, jer kad bi se dogodilo da se potuku mladići različiti naroda i vjera, nije se govorilo: potukli se mladići, već potukli se Vlasi i Turci, a to je onda imalo višestruka značenja.

To su neke vrijednosti koje su njegovane kroz vijekove. Međutim, u toj istoj patrijarhalnoj porodici njeguju se i tradicije koje govore o sukobljavanjima, o zulumu koji vrše jedni nad drugima, o “junačkim” megdanima, o slavnim bojevima, o junacima; epska narodna pjesma, pjevana uz gusle ili neki drugi instrument, podstiče “patriotska” osjećanja, zapravo, “patriotski naboj”, a on je uvijek usmjeren prema drugom, prema drugima... I dok se u tzv. javnoj komunikaciji između ljudi različitih vjerovanja i opredjeljenja govori o Srbima, Bošnjacima, Hrvatima, u porodici  se nerijetko oni drugi ne imenuju tako; oni su “vlasi”, “šokci”, “balije”, “četnici”, “ustaše”, mudžahedini” – oni su: “ svi jednaki”, - “ Ne dao Bog vjeru im hvaliti”... Ta dvostrukost se pokazuje veoma opasnom. Nju ne može da prevlada ni jedna sekundarna zajednica, ni škola, jer one se  primaju kao zvanične, kao neko moranje, a ono u porodici je vjerodostojnije, pogotovo ako se u porodici poštuje neki autoritet, ako se nastavlja ono “Uzeo djeda svog unuka, metno ga na krilo, pa kazuje što je nekad bilo”... Prošli rat je snažno potencirao upravo tu situaciju, taj socio-psihološki ambijent, koji ljude drži na “odstojanju”, u  kojem ljudi komuniciraju sa oprezom... Tolerancija se, stoga, propovijeda kao neki novi katehizis. No, dokle dopire, kakav je domet tih propovijedi? Primjer školstva daje na to, nažalost, negativan odgovor. Reformi obrazovanja, koja je formalno prihvaćena od svih, opire se, upravo, porodica. Roditelji ne dozvoljavaju djeci da uče iz istih udžbanika, da sjede zajedno u učionicama; ne prihvataju odluke vlasti da se ukine tzv. dvojno školstvo i da u jednoj školskoj zgradi bude jedna jedinstvena škola sa jednom administracijom, jednim ravnateljem... Da li neko podstiče roditelje na takvo ponašanje, suštinsko je pitanje. Ali, niko ne pokušava da odgovori na njega. Kakvu svijest to može proizvoditi, kako će djeca misliti o sebi i drugima, kako će se ponašati sutra kada budu akteri politike... Problem je, očito, u obitelji. Ovdje nije u pitanju tolerancija u jednom širem značenju, već u onom užem – podnošenju. Izgleda, nema ni toga. Korisno je, čini se, ovdje posjetiti na jednu misao Emanuela Kanta, koja glasi: “Niti jedna država ne smije dozvoliti takve neprijateljske postupke u ratu koji bi onemogućili uzajamno povjerenje u nadolazećem miru”. Izgleda da su u nas neprijateljstva u ratu bila toliko ekstremna da su onemogućila povjerenje u miru, koji je došao.

Ne  treba mnogo pameti da se zaključi kako bi upravo tu, u obitelji, religije mogle da odigraju svoju ulogu, da oživotvore svoja poslanja. U BiH postoji Međureligijsko vijeće. U njemu su najodgovorniji vjerski velikodostojnici: Reis, Kardinal, Vladika, Rabin. Lijepo ih je slušati kad govore. Prilikom velikih vjerskih godova govori se o tome kako smo svi jednaki pred Bogom, kako treba da poštujemo jedni druge, da praštamo jedni drugima, da se međusobno pomažemo. Prenose to kamere i mikrofoni. Vjerovati je da to ima uticaja na ljude, ali realno stanje zabrinjava.

Kuća se gradi od temelja

Vjerski poglavari u bogomoljama, u raznim prilikama, kada govore o suživotu i toleranciji, rijetko kada propuste da kažu: “Praštamo, a ne zaboravljamo”! Ta floskula je bila osnovna pozivna deviza sveštenika pravoslavne crkve u predvečerje agresije na Hrvatsku i Bosnu i Herecgovinu, prilikom vađenja iz jama kostiju Srba, u koje su ih bacale ustaše tokom Drugog svjetskog rata. Te kosti su nosane po selima i gradovima, osvećivane po crkvama uz devizu: “Praštamo, ali ne zaboravljamo”. Ali, ono što čovjek ne može zaboraviti, ne može ni oprostiti. Može samo  u svojoj svijesti potisnuti, svjesnim naporom nastojati da svoje ponašanje sačuva od uticaja tih sjećanja. Rat je pokazao da ono što se “ne zaboravlja” postaje dijelom pokretačkih snaga koje pozivaju na osvetu, na “odbranu svojih” svetinja, u borbu za zemlju pradjedova; to nezaboravljanje se transformira u patriotizam i, nikad kraja... Istina, oni uz to govore kako religije pozivaju na mir, na međusobno poštovanje, na ljubav prema bližnjem; kako religije osuđuju nasilje, pljačku, ubojstvo; oni ističu da niko nema prava da uništi život čovjeka, jer on je slika Boga na ovom svijetu itd. Naročito se u tim prilikama naglašava kako sve monoteističke religije priznaju jednog Boga, kako sve one imaju  gotovo identična etička načela, kako u našoj bosanskohercegovačkoj vjerskoj tradiciji postoje mnoge dodirne tačke... Masovni mediji, televizija i radio više od drugih, u svojim programima, tj. emisijama posvećenim religijama, to također ističu. Vjerski godovi su osobiti zgodan i važan povod za edciranje te jednote. No, neće biti dovoljno ako tu problematiku mediji svode na te specijalne emisije, ako je zatvaraju u taj ograničen programski prostor. Cijelim svojim programom dužni su da djeluju tako kako će “proizvoditi svijest o nužnosti tolerancije, o značaju takvog odnosa i za pojedinca i za cijelu društvenu zajednicu”. Programi, odnosno emisije o religijama mogli bi, makar ponekad, biti zajedničke za sve četiri monoteističke religije da bi recepcija njihove poruke neposredno promovirala toleranciju.

Nema sumnje da tolerancija koja se propovijeda upućuje na suživot i suradnju, na dijalog umjesto konflikta. Ali, šta od toga dopire do vjernika, šta oni od toga čuju? Da li im je dovoljno to razumljivo, da li dovoljno korespondira sa njihovim iskustvenim poljem?  Šta od toga i koliko otvara vrata obitelji i šta od toga i koliko ulazi u obitelj i ostaje u njoj kao vrijednost? Bez istraživanja, teško je odgovoriti na to pitanje. Ali, stvarnost indicira sumnju. Događa se mnogo toga što što bi moglo da se shvati kao upozorenje da o svemu tome treba govoriti i drukčije i na pravom mjestu. A to je porodica, to je škola – ona osnovna. U  porodici treba educirati želju da se živi zajedno, a ne samo da se zajedništvo trpi, treba razvijati osjećaj međusobne pomoći u raznim prilikama, treba naučavati odgovornost za drugog i drukčijeg i to svakodnevno, na konkretnim primjerima i u stvarnim situacijama, počev od odnosa prema komšijama druge vjero-ispovijesti do dječje igre u dvorištu. U školama postoje časovi vjeronauke. Ali, ni ti časovi, ni vjeroučitelji nisu jedino odgovorni za kulturu tolerancije. Svaki nastavnik, svaki pedagog i škola u cjelini odgovorni su za to. Mogli bi se, naprimjer, povremeno, ili prilikom vjerskih praznika organizovati zajednički časovi nauka o vjerama, mogli bi vjeroučitelji zajedno da drže neke takve časove, mogli bi vjeroučitelji jedne vjere da drže predavanja za djecu druge vjere; svi bi mogli da vjerovanja i vjerska učenja “spuštaju” u realan život koji je djeci dostupan, da na primjerima iz života demonstriraju suživot i toleranciju. Na takvu filozofiju i  kulturu djelovanja djelotvorno bi se naslanjalo ono što se govori na nivoima visokih vjerskih institucija, zajedničkih ili posebnih, što govore visoki dostojanstvenici, teolozi; njihov govor bi tako postao “krov” u konstrukciji svijesti o vjerskoj toleranciji i suživotu. Masovni mediji, televizija osobito, trebali bi tragati za primjerima vjerske tolerancije “na terenu”, u selima, u školama, u raznim društvenim organizacijama – kulturno-umjetničkim društvima, naprimjer. To, praktičnio znači: graditi kuću od temelja, ali uz to imati viziju i njena krova. Seyyed Mohamad Hatemi, iranski predsjednik, poziva: “Stoga, zajedno prizivajmo Svevišnjeg da nam podari jezik koji razumijemo i kojim ćemo moći međusobno razgovarati; da nam podari sluh kojim  ćemo moći čuti riječi drugih. Odazovimo se pozivu iz Časnog Kur’ana koji nas zove: O sljedbenici Knjige, dođite da se svi oko jedne  zajedničke riječi okupimo, da samo Boga obožavamo i da jedni druge mimo Njega bogovima ne smatramo.” (“Beharistan”, br. 7/8, 2002., str. 113).

Tolerancija i sloboda

Šta je prije: tolerancija ili sloboda? Logično je da sloboda prethodi toleranciji. Ali, ako nema slobode, ako je ona nečim ili nekim ograničena, ako je nemaju svi, tolerancija je predmet brige svakog čovjeka i svake njegove institucije. Pa tako i vjernika i vjerskih zajednica. O tome dr. Rasim Muminović kaže: “Tolerancija je neshvatljiva ako se ne dovede u direktnu vezu sa slobodom. Biće koje nije slobodno ne može biti tolerantno.Ono mora svojom slobodom da nadmaši opseg onih sila koje narušavaju određeni poredak i da s visine baci pogled na rušitelja tog poretka”.(Demokracija – mediji u višenacionalnim sredinama, Savez novinara BiH, 1997, str.58)... Pa i pored takve korelacije između slobode i tolerancije, i u uslovima neslobode, ili nedovoljne slobode, valja njegovati toleranciju. Primjer Bosne i Hercegovine i svih zemalja Balkana, u kojima su slobode ili ograničene ili uslovljene nekim pripadanjem nečemu, tolerancija ostaje kao nadomjestak slobodi, kao način suživota različitih vjerskih i nacionalnih entiteta, pa makar je shvatali kao “samilost”,  “kao stav koji uvijek potiče od onih koji dominiraju”. Poruka Voltera daje nam za pravo da ovako mislimo. On kaže: “Nikada neću prestati... da propovedam trpeljivost iz sveg glasa... sve dok progona ne nestane. Progres razuma je spor, koreni predrasuda su duboki” (Po M. Peri: Intelektualna istorija Evrope, str. 205).

Vjerska prava i slobode zagarantovane su zakonima. Ali, stvarnost još nije dosegla zakonske garancije. U mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine manifestovanje vjere je moguće uz rizik, vjerski objekti – bogomolje predmet su šovinističkog iživljavanja, vjerski službenici su izloženi verbalnim, pa čak i fizičkim napadima. U nekim školama se djeca jedne vjeroispovijesti prisiljavaju da uče i praktikuju simbole druge. Nema, dakle, slobode. Ograničavanje vjerskih sloboda nerijetko se doima kao ograničavanja svih drugih. Pokazuje to i primjer prethodnog sistema: zbog ograničavanja manifestovanja vjerovanja, taj sistem je smatran, kvalifikovan neslobodnim uopće.

Put ka slobodi vodi i preko emancipacije. Moramo se emancipovati: od isključivih pripadnika jednog “izma” razvijati se u pripadnike univerzalizma, tj. u građane u smislu klasične evropske tradicije; emancipovati se u ljude koji prihvataju drugog i drugost kao normalan način života, kao pravo dru-gih da budu slobodni najmanje koliko i mi, da svoju slobodu mjere slobodom drugih.

Pluralizam je temelj i vrlo širok i fleksibilan okvir i za proces emancipacije, univerzalizma i za egzistenciju sloboda. Pluralizam se u nas shvata isključivo politički, kao model političkog sistema. A on je: pluralizam kultura, pluralizam religija, pluralizam nacija, pluralizam tradicija, pluralizam svojinskih odnosa itd. U istinski pluralnom društvu slobode su ne samo pretpostavljene, one su konstante pa prema tome i vjerske slobode; slobode su uslov  emancipacije. Ovo je, naravno, jedan doktrinaran pogled. No, kad bismo imali takav društveni ambijent, da li bismo trebali toleranciju? Svakako, jer ona tada nije trpljenje, podnošenje; nije samilost nadmoćnih nego jedan suodnos kojim se iskazuje duh pluralnosti i u društvu i u svijesti pojedinaca i tako čuva i obogaćuje sloboda. U vezi sa ovim korisno je podsjetiti se učenja čuvenog Monteskjea, koji je koristio učenost, logiku i duh da optuži zloupotrebe svoga vremena: despotizam, intelektualnu represiju, vjersku netrpeljivost... U svom poznatom djelu “Persijska pisma” on je “izvrgao  poruzi  francuske (i evropske) institucije i tradicije, pokazujući u tom procesu brigu za slobodu i tolerantni i humani duh. U vidu pisama  koja su pisala dvojica Pesijanaca – putnika po Evropi, Monteskje iznosi svoj stav. On kritikuje francuski apsolutizam, slavi englesku parlamentarnu vladu i napada verske progone ”...i izražava divljenje prema vjerskoj toleranciji (Prema M. Peri: Intelektualna istorija Evrope, str.185).

Riječ-dvije
umjesto zaključka

Željeli smo ovim radom pokazati da je tolerancija uopće, pa i religijska, jedan vrlo složen odnos uslovljen mnogim faktorima, ali isto tako i odnos koji se mora razvijati bez obzira na to koliko ti drugi faktori pružaju povoljno okruženje. U našim, bosanskohercegovačkim uvjetima ona, kao i samo trpljenje i podnošenje, nema alternativu. Demokratija, pluralizam, sloboda jesu ciljevi kojima valja težiti, jesu faktori koji odnose među ljudima mogu učiniti ljudskim. Ali, jedan od putova do toga jeste i tolerancija, bez obzira na to što tolerancija unaprijed ne znači i demokraciju, što ne isključuje i neke oblike supremacije; moramo se učiti da se trpimo i uvažavamo, da bismo se emancipovali od isključivosti, autarhizma, jer nema slobode uz isključivanje drugog i drugačijeg, uz zatvaranje prema drugom, uz nepoznavanje drugog i drugosti.

 

BIBLIOGRAFIJA:

David Campbell: Nacionalna dekonstrukcija – nasilje, identiet i pravda u Bosni, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo

Keith Doubt, Sociologija poslije Bosne, Buybook, Sarajevo, 2003

Marvin Peri, Intelektualna istorija Evrope, Clio, Beograd, 2000.

Demokracija – mediji u multinacionalnim sredinama, Treći međunarodni naučni simpozij, Savez novinara BiH, 1997.

Arif  Tanović, Tolerancija i ideologija, u Forum Bosne, 14. 2001.

Časopis za kulturu “Beharistan”, br. 7/8, 2002, Kulturni centar pri Ambasadi Republike Iran, Sarajevo.