Proljeće - ljeto 2004

  DAVNO NEKAD JUČER
  Hanif KUREISHI
 
 

Jedne večeri, netom nakon mog pedesetog rođendana, otvorio sam vrata puba nedaleko od kuće u kojoj sam živio u djetinjstvu. Moj otac je svratio tu na povratku kući iz ureda u Londonu; stajao je naslonjen na šank. Nije me prepoznao, ali sam ja bio oduševljen, gotovo ekstatičan, što ponovo vidim svog starog, posebno jer je bio mrtav već deset godina, a majka već pet.

“Dobro veče”, rekao sam i stao kraj njega. “Drago mi je da te vidim.”

“Dobro veče”, odgovorio je.

“Ovo se mjesto baš ne mijenja”, rekao sam.

“Nama se ovako sviđa”, odvratio je on.

Poručio sam piće; trebalo mi je.

Primijetio sam datum na odbačenim novinama i izračunao da je tata tek malo stariji od mene, blizu pedeset jedne. Bili smo jednaki – suvremenici – koliko je to uopće moguće.

Obraćao se čovjeku koji je sjedio kraj njega, dok se šankerica glasno smijala obojici. Poznavao sam svog oca bolje no iko, ili sam bar tako mislio. Osjetio sam iskušenje da ga zagrlim ili mu barem izljubim ruke, kako sam to nekad činio. Uzdržao sam se; motrio sam ga kako uživa za šankom, kraj čovjeka za kojega sam se sjetio da je otac jednog mog školskog druga. Ni jednom ni drugom nije, izgleda, smetalo što sam im se pridružio.

Kao i kod većine ljudi, i neka od mojih najboljih prijateljstava su sa mrtvima. Često sanjam oboje roditelja i kuću u kojoj sam odrastao, ma kako bila beznačajna. Naravno, nikad nisam ni slutio da bismo se tata i ja mogli ovako sresti, čak popričati.

U posljednje sam se vrijeme osjećao neobično tuđim sam sebi. Pedeseta me pogodila poput tragedije, sa osjećanjem protraćenosti i pogrešno učinjenih koraka. Teško da sam se mogao žaliti: bio sam teatarski i filmski producent, sa kućama u Londonu, New Yorku i Brazilu. Ali, žalio sam se. Postao sam akutno svjestan raznoraznih mentalnih problema koji su me uzrujavali mada ne i uništavali.

Na oca sam naletio u ponedjeljak. Za vikend sam bio kod nekih prijatelja na selu koji imaju krasnu kuću i ugodne poznanike, krasne slike na zidovima i sjajnog kuhara. Irački rat, koji je upravo počeo, bio je stalno na TV. Nas dvadesetak, starih i mladih muškaraca, ležali smo izvaljeni u dubokim sofama, ispijali šampanjac i hihotali se sve dok činjenica da bi hiljade bombi mogle početi razvaljivati kola sa magarećom zapregom, ljudsko meso, i primitivne kolibe nije sve u kući bacila u depresiju. Bili smo svjesni da u zemlji vlada sveopće gađenje i da Tony Blair, nekoć naša nada nakon godina u opoziciji, nije postao najpogrešniji i najomraženiji lider još od vremena Anthonyja Edena. Živjeli smo u vremenu laži, prijetvornosti i otuđenja. Bilo je to strašno i naši su se životi doimali neugodno trivijalno u poređenju s tim.

Odmah nakon ručka krenuo sam iz prijateljeve kuće i taksijem se dovezao do željezničke stanice, da bih tu shvatio da sam ostavio savijenu spajalicu za papir s kojom sam se kod njega sve vrijeme igrao. Bilo je to u biblioteci mog prijatelja, gdje sam čitao o mesmerizmu u Maupassantovom djelu i o Dickensovim eksperimentima sa hipnozom, koji su ga uvalili u brojne nevolje sa ženom nekog prijatelja. Vratio sam se taksijem, otrčao u sobu da nađem spajalicu, ali je čistačica upravo bila završila sa čišćenjem. Da li bih htio provjeriti sadržaj usisivača?, pitao me je domaćin. Pravili su grimase na moj račun. A ja sam sebe počeo doživljavati kao junaka zbog svega što sam postigao unatoč svim mojim opsesijama. To mi je govorio moj psihijatar. Srećom,  sutradan ću ići svom dobrom doktoru.

Bez obzira na gubitak spajalice, vratio sam se na stanicu i ušao u voz. Ovamo sam došao kolima pa sam tek sad shvatio da putovanje vozom znači da ću stići na stanicu u predgrađu koja je najbliža mom domu iz djetinjstva. Kako smo se primicali peronu, trudio sam se da prepoznam stvari, čak i poznata lica, mada sam otud otišao prije nekih trideset godina. Padala je kiša i bilo je gotovo nemoguće išta razaznati. U to sam, baš kad je voz krenuo, zgrabio torbu i izletio, jureći niz ulicu a da pojma nisam imao šta činim.

Blizu stanice je nekad bila mala prodavnica gramofonskih ploča, knjižara i mjesto gdje se kupovao jeans, uz nekoliko pubova, gdje me je kao mladića vodio lokalni esteta, prva osoba s kojom sam izlazio. Naravno, njemu je sve bilo jasno. Njegov je junak bio Jean Cocteau. Razgovarali smo o francuskoj književnosti i o Wildeu i o popu, prije negoli bi uzeli tablete speeda i u staničnom zahodu se našminkali te krenuli vozom u grad. Sa još jednim bijelcem, prijateljem koji se oblačio kao Jimi Hendrix, gledali smo svaku predstavu i priredbu. Potom sam se zaposlio na blagajni jednog teatra na West Endu. To je vodilo do posla scenskog pomoćnika, razvodnika, garderobijera – čak i reditelj –prije no sam pronašao svoju vokaciju producenta.

Upitao sam oca kako se zove i šta radi. Znao sam ja, naravno, kako obraditi tatu. Uskoro je on pokazivao više zanimanja za mene no za onog drugog muškarca. Ali se moj strah nije umanjio: nismo li bili slični? Nisam bio siguran. Moja odjeća i moji blistavi novi zubi bili su skuplji od njegovih; bio sam teži i viši, bar za trećinu – oduvijek vježbam. Ali kosa mi je posijedila; ne bojim je. Tatina je kosa i sad bila uglavnom crna.

Računovođa cijelog svog života, moj otac je u istom uredu radio petnaest godina. Govorio mi je da je imao dva sina: Dennisa, koji je bio pilot, i mene — Billyja. Prije nekoliko mjeseci sam ja otišao na fakultet i izgleda da mi dobro ide. Moja produkcija “Čekajući Godota”— sa ženskom podjelom  “prokleto depresivan komad” - prema tati – naišla je na divljenje. Htio sam reći: “Nisam je ja režirao, tata, samo producirao.”

Predstavio sam se tati kao Peter, ime koje sam nekoć usvojio, zajedno sa skroz razrađenim alternativnim karakterom, u svrhu mojih anonimnih seksualnih susreta. Nije mi trebala druga ličnost: otac me pitao otkud sam i šta radim, ali čim bih mu ja počeo odgovarati, prekidao me je buljukom savjeta i mišljenja.

Moj otac je rekao da želi sjesti jer ga počinje mučiti išijas te sam mu se pridružio za stolom. Gledajući šankericu, rekao mi je: “Slatka je, a?”

“Krasna kosa”, rekao sam. “Nažalost, odjeća joj baš nije čemu.”

“Koga je briga za njenu odjeću?”

Bio je to aspekt moga oca koji nikad nisam upoznao; možda je to za njega bio bijeg. Nikad nije, koliko znam, svraćao u pub poslije posla; dolazio je pravo kući. A kad je Dennis otišao, ja sam osigurao da očeve večeri pripadaju samo meni. Svaki dan bih ga sačekao na autobusnoj stanici, spreman da preuzmem njegovu akten-tašnu. Kod kuće bih mu pripremio šolju čaja, dok se on presvlačio.

Sad je šankerica došla do nas da skloni čaše i isprazni pepeljare. Kako se nagnula nad sto, tata joj je stavio ruku iza koljenja i povukao je nagore, sve do dupeta, koje je pomilovao, stegnuo, i držao sve dok ona nije poskočila i u nevjerici se zablenula u njega, vičući da mrzi i pub i muškarce i da mu je bolje da se kupi prije no ona zovne gazdu da ga lični izbaci.

Gazda je doista dojurio. Zgrabio je očevu čašu, digao pesnicu a tata pojurio ka vratima, zaboravivši tašnu. Ne pamtim da je  ikad otišao na posao bez tašne ili da je negdje ostavio. Brat i ja smo znali reći da je akten-tašna uvijek bila ‘aktivno’ uz njega. Napolju, gdje se pokušao dovesti u red, dodao sam mu tašnu.

“Hvala ti”, rekao je. “Nisam to trebao uraditi. Ali morao sam jednom, samo jednom. Zamisli da je to posljednji put da nekog dodirujem!” Onda me upitao: “U kom pravcu ideš?”

“Otpratiću te malo”, rekao sam. “Torba mi nije teška. U prolazu sam. Trebam na voz za London, ali nema žurbe.”

“Zašto ne svratiš kod mene na piće?”, rekao je.

Moji roditelji su živjeli po strogom, matematički tačnom, režimu. Otkud to da sad poziva neznanca kući? Oduvijek sam mu ja bio jedini prijatelj; naša povezanost nas je obojicu do kraja angažirala.

“Jesi li siguran?”

“Jesam”, reče. “Dođi.”

 

Buka i noć i jaka kiša: nije se vidjelo dalje od vlastite ruke. Ali obojica smo znali put, tata je hodao polagano, otvorenih usta da uhvati zraka. Izgledao je ipak sretan, možda zbog onog što je uradio u pubu, ili ga je možda moje društvo razgalilo.

Ipak, kad smo skrenuli u urednu, poznatu ulicu, ulicu koja je, na moje iznenađenje, ostala tačno tamo gdje je i bila cijelo vrijeme dok ja nisam bio tamo, osjetih da me obuzima hladnoća. U mojim nedavnim snovima -izblijedjelim kao da su freske na jakom svjetlu - ta ulica u predgrađu bila je turobno jadna, pod žutim sjenkama uličnih svjetiljki, ispunjena bijelim cvjetovima i zagušljivim, samrtnim vonjem, kao da je sahranjena u ružama. Ali kako sam mogao odustati? Kad smo se našli u kući, otac otvori vrata dnevnog boravka. Žmirkao sam; tu je ona bila, majka, plela je, sjedeći u golemom naslonjaču, podignutih stopala, sa otvorenom kutijom čokolade na stoliću kraj nje. Prsti su joj tražili blago među šuškavim sjajnim papirićima.

Tata se presvukao u pidžamu i kućni haljetak. Činjenica da je imao posjetioca, tuđinca, nije ga odvratila od njegove rutine, mimo koje nije postojao nikakav plan niti mapa.

Stajao sam u svojoj uobičajenoj pozi, tik iza majčinog naslonjača. Tu, gdje bih inače prekidao njeno uživanje bukom, žalbama ili svojim licem, objasnio sam joj da smo se tata i ja sreli u pubu i da me on doveo kući na piće. 

Majka je rekla: “Ne mislim da ima pića, osim ako nešto nije ostalo od prošlog Božića. Piće ne traje dugo, zar ne?”

“Ne traje.”

“A sad šuti”, reče. “Gledam ovo. Gledaš li ti sapunice?”

“Ne previše.”

Možda je zlokobna bjelina mojih snova bila pojačana bjelinom stvari koje je majka plela i kukičala — uzglavlja, rukavica, navlaka za jastučiće; nije bilo komada namještaja u kući bez nečeg pletenog na njemu. Čak ni kao odrastao čovjek ja nisam mogao kupiti par rukavica a da ne pomislim da bih trebao nositi mamine.

U kuhinji, napravio sam po šolju čaja sebi i tati. Mama je večeru za oca ostavila u pećnici: kobasice, krumpir-pire, grašak, sve već suho kao barut, i posluženo na velikom napuknutom tanjuru, poslagano tako da je stajalo odvojeno jedno od drugog. Mama me pitala želim li nešto pojesti, ali kako sam ja uopće mogao išta pojesti u toj kući?

Čekajući da voda provre, oprao sam suđe u slivniku koji je gledao na vrt. Onda sam odnio tati čaj i večeru u radnu sobu, koja je nekoć bila porodična blagovaonica. Jednom rukom sam na stolu, zatrpanom knjigama iz biblioteke, raščistio prostor za tanjir.

Tata je uvijek, kad bih ja uradio domaću zadaću, volio da prođem kroz radio programe i označim emisije koje bih mu mogao snimiti. Ako bih imao sreće, on bi mi onda čitao, ili bi mi pričao o životima umjetnika kojima je bio zaokupljen — to su mu bili drugovi. Njihovi su životi bili egzemplarni, mada bi samo budala pokušala da ih oponaša. U međuvremenu, ja bih gurnuo ruku u gornji dio njegove pidžame i golicao ga po leđima, češkao po glavi, ili mu masirao ruke dok ne bi zakolutao očima od dragosti.

Sad je - u pidžami i kućnom ogrtaču - sjeo da jede i objasnio mi da je počeo sa “petogodišnjim planom čitanja”. Radio je prvo na “Ratu i miru”. Potom dolazi “U potrazi za izgubljenim vremenom”, onda “Middlemarch”, sve od Dickensa, Homera, Chaucera, i tako dalje. Za svakog pročitanog autora je imao zasebnu bilježnicu.

“Na taj metodični način”, naglasio je, “saznaš sve o književnosti. Nikad te neće proći interes, naravno, jer tu je i muzika, slikarstvo, zapravo cijela ljudska povijest...”

Njegova me priča podsjetila na vrijeme kad sam osvojio školsku nagradu za sastav o dangubljenju. Nisam pisao o tome kako beskorisno tratiti vrijeme - što je moj sastav moglo učiniti korisnim i živim - već koliko se može postići kad svaki trenutak ispunimo nekom aktivnošću! Tata je bio moj ideal. On je čitao i u kupatilu, i dok se izležavao u kadi, moj je zadatak bio da mu operem noge, leđa i kosu sapunom i komadom flanela. Kad bi završio, ja bih ga čekao s toplim, otvorenim ručnikom.

Prekinuo sam ga: “Svakako si želio upoznati onu ženu iz puba.”

“Šta? Kako je tiho! Da slušamo muziku?”

Imao je pravo. Ni grad ni selo ne mogu biti tihi kao predgrađa; tišina ljudi koji zadržavaju dah.

Tata je držao ploču koju je pozajmio iz biblioteke. “Ovu znaš, ali nedovoljno, jamčim ti.”

Beethovenova Peta je bila čudan izbor muzike za ovlašno slušanje, ali  kako da mu se rugam zbog toga? Bez njegovog entuzijazma, moj život nikad ne bi bio ispunjen muzikom. Majka je bila crkvena pijanistica, i vodila nas je na balet,  obično na “Krcka oraščića,” ili na Boljšoj, kad bi gostovali u Londonu. Mama i tata su išli u plesne dvorane; meni se sviđalo kad bi se dotjerali. U tim sitnim nadahnućima ja sam nalazio dovoljno smisla da uopće živim.

Tata je rekao: “Šta misliš, hoću li opet moći ići u onaj pub?”

“Ako se izviniš.”

“Nek’ se slegne koju sedmicu. Ne znam šta me spopade. Ta žena nije Jevrejka, a?”

“Ne znam.”

“Obično joj je drago kad čuje za moje boleštine; a ko ne bi bio, u našim godinama?”

“Šta te boli?”

“Pješačenje do stanice i natrag — nekad prosto nisam u stanju. Moram stati i na nešto se nasloniti.”

Ja sam na to rekao: “Ja učim masažu.”

“Ah.” Stavi mi stopalo u krilo. Stiskao sam mu stopala, zglobove, listove; nije me gledao. Rekao je: “Ruke su ti jake. Nisi vodoinstalater?”

“Rekao sam ti čime se bavim. Imam teatar i sad pomažem da se uspostavi jedna pedagoška fondacija, studio za mlade .”

Šapnuo je: “Jesi li homoseksualac?”

“Jesam, da. Nema tog kurca koji mi nije mio. A ti?”

“Peško? Već bi se pokazalo, zar ne? Ali nisam nikad previše radio ni na planu žena.”

“Nisi nikad bio nevjeran?”

“Uvijek sam volio žene.”

Pitao sam ga: “A one tebe?”

“Sekretarice su ljubazne. Nije da se nešto dâ učiniti. Nema se para za ‘profesionalke’.”

“Izlaziš li često u pub?”

“Počeo sam svraćati poslije posla. Moj je Billy otišao.”

“Zauvijek?”

“Vratio bi mi se on, nakon fakulteta, vjeruj mi. Negdje u ovo doba noći, uvijek sam s njim pričao. Ima puno toga što se može prenijeti djetetu, a  da ono toga nije ni svjesno. Moja žena mi se ne obraća. Ne voli ništa za mene učiniti.”

“Seksualno?”

“Možda ti izgleda krupna, ali fizički je čak i veća, i u postelji me zgnječi k’o bubu, pravo da ti kažem nismo to radili već osamnaest godina.”

“Od Billyjevog rođenja?”

Pustio mi je da ga milujem: “Nikad to baš nije voljela. Sad je ravnodušna... ledena... skoro mrtva.”

Rekao sam: “Ljudi više strahuju od vlastite strasti no od bilo čega drugog. Ali i ona je morala podnositi to turobno lišavanje.”

Klimnuo je. “Vi prljavi pederi se lijepo provodite, kladim se, dok virite jedan drugog u zahodu i te stvari...”

“Ljudi vole tako misliti. Ali ja živim sam pet godina.”

Rekao je: “Nadam se da će ona umrijeti prije mene, tad bih možda imao šanse... Mi, obični tipovi podnosimo tu odurnu situaciju samo zbog djece, a tebi se to neće desiti.”

“Imaš pravo.”

Pokazivao je fotografije mene i mog brata. “Bez ovih beba, nemam ja ništa. Smiješno je živjeti samo za sebe.”

“Ne znam? Osim ako čovjek može naći druge za koje bi živio.”

“Nadam se da si ti našao!”, reče. “Ali nije isto kao kad imaš svoju djecu. ”

Ako gašenje vjernosti prijeti ljubavi, uvijek ima utjehe u djeci. Ja sam bio tatina curica, njegova sluškinja, njegova obožavateljica; moja ga je vjera održavala u životu. Bio je to kult ličnosti koji je on uspostavio, s mojim bratom i sa mnom kao njegovim ogledalima.

Sad je majka otvorila vrata - ne toliko da nas je mogla vidjeti, ili mi nju - i objavila da ide spavati.

“Laku noć,” doviknuo sam joj.

Tata je imao pravo to u vezi sa djecom. Ali, šta da s tim radim? Kupio sam jednu staru fabriku o svom trošku i pretvorio je u teatarski studio, mjesto gdje mladi mogu raditi sa već etabliranim umjetnicima. Toliko sam vremena provodio u toj zgradi da sam i svoj ured tamo preselio. Tamo ću otići kad pođem odavde, sjesti u kafeteriji i pratiti ko će se pojaviti i šta žele od mene, ako uopće nešto žele. Postepeno sam se oslobađao, kako sam stario, svega što sam posjedovao. Jedno od tatinih omiljenih djela je Tolstojevo “Koliko zemlje treba čovjeku?”

Rekao sam mu: “Sa ili bez djece, ipak si čovjek. Ima stvari koje želiš a koje ti djeca ne mogu pružiti.”

Odgovorio je: “Mi svi u ovoj ulici imamo svoje hobije.”

“I žene?”

“One šiju i slično. Ne gubi se ni časa. Moj sin je napisao krasan sastav o korištenju vremena.”

Ispijao je čaj; Beethoven, kojeg je opet pustio, orio se sobom. Ocu je prijalo što mi je dopustio da mu trljam noge. Pošto nije htio da prestanem, rekao sam mu da legne na pod. S njegovom karakterističnom spremnošću, skinuo je ogrtač a onda gornji dio pidžame; masirao sam mu cijelo tijelo, mrmljajući  “tata, tata” onako sebi u bradu. Kad je najzad ustao, bio sam spreman sa njegovim ogrtačem - koji sam prethodno položio na radijator - u rukama.

Bilo je kasno, ali ne prekasno za odlazak. Nikad nije prekasno otići iz predgrađa, ali me tata pozvao da ostanem. Pristao sam, mada mi nije palo na um da će predložiti da spavam u svojoj staroj sobi, u vlastitoj postelji.

Otpratio me na sprat i ja sam išao s njim, gazeći po omotima za gramofonske ploče, časopisima, odjeći, knjigama. Moj klavir me najviše obradovao. I sad znam pomalo zasvirati, ali moja strast je bila komponiranje pjesma, koje sam škrabao u kajdanke na klaviru. Nisam bio kadar pogledati ih. Kad sam počeo raditi u teatru, nikom nisam pokazivao svoje pjesme, i vremenom sam povjerovao da su bile čista danguba. 

Drhtao sam, stojeći tu. Morao sam sebi reći istinu: moja tajna nije bila to što nisam napredovao već što sam htio biti umjetnik, a ne tek obični producent. Mogao bih kriviti roditelje za to: oni su sve doživljavali kao posmatrači. U pozadini života. Ali ja sam bio taj koji nije imao petlje — za promašaj, za uspjeh, za angažman u jednom potpunom nedostojanstvenom, suludom pokušaju originalnosti. Ja sam oduvijek bio sam ispomoć, prvo tati a onda drugima - umjetnicima koje sam podržavao - kako sam uopće tad mogao znati da će to biti nedovoljno.

Krevet je bio uzak. Kroz tanki strop sam čuo očevo hrkanje; svaki put kad bi se okrenuo u krevetu, znao sam. Istina je da ih nisam nikad čuo da vode ljubav. Njih su dvoje nekako pretvorili pojam fizičke ljubavi u nešto smiješno. Što bi ljudi uopće željeli raditi nešto tako čudno sa vlastitim udovima?

Majku nisam čuo. Ona nije hrkala, ali je uzdisala za Engleskom. Ustao sam i otišao do vrha stepeništa. Po kuhinjskom svjetlu sam je mogao vidjeti u njenom ogrtaču i čarapama zarozanim oko članaka, kako se gega hodnikom i ulazi u svaku sobu, mašući rukama dok je hodala, prepirući se sa duhovima koji su joj orgijali u glavi. 

Zastala je da se počeše po ‘rascvjetanim’ rukama. Tokom dana ih je držala umotane zbog ‘ekcema’. Sad sam je posmatrao dok joj komadići kože padaju po ćilimu, kao da se pretvaraju u prašinu. Ona je odbacivala ljuske sa svoga tijela dok je stajala tu, sa delikatno uzdignutim stopalom plesačice.

Kao dijete - čak i kao mladić - nikad nisam prilazio majci u tom stanju. Uvijek je jasno stavljala do znanja da su joj bili previše i galama i zahtjevi dvojice dječaka. Prirodno, nije mogla željeti da mi umremo, pa je, u sebi, umrla ona.

Jednom me je psihijatar pitao da li smo tata i ja bili u  stanju zajedno šutjeti. Još važnije, što je trebalo je da kažem, bilo je to da li smo majka i ja mogli biti zajedno a da joj ja ne brbljam o tome šta mi se desilo, kako bih joj odvratio pažnju od nje same. Sad sam se odlučio i krenuo niz stepenice, posmatrajući je cijelo vrijeme. Ona je bila poput teške muzike, i čovjek prosto nije htio prići joj preblizu. Ali, kao i sa teškom muzikom, ne bih savjetovao ni da se pokuša shvatiti – s njom je uvijek valjalo sjesti i sačekati da vam se obrati.

Sjeo sam kraj nje, a ona me je, spuštene glave, gledala iskosa.

“Napraviću ti čaj”, rekao sam, a ona je čak klimnula.

Ranije, tokom jednog od njenih noćnih lutanja, zatekla me je kako masturbiram uz neki kasni noćni TV program. Mora da je to bila neka pop grupa sa dječacima ili Bowie. “Znam ja šta si ti”, rekla je. Nije to bilo rečeno sa neodobravanjem. Bila je tek izgubljeni saveznik.

Spremio sam joj šolju čaja od limuna i dodao joj ga. Dok je stajala, pijuckajući ga, stao sam kraj nje, i ja spuštene glave, nastojeći da vidim - pošto je izgledalo da vibrira nekim unutarnjim elektricitetom - šta vidi i osjeća. Bilo je jasno da nema šanse da ću je ikad moći izliječiti. Mogao sam se samo manje bojati njenog ludila.

U krevetu, otac je i dalje hrkao. Ne bi mu bilo drago što sam bio s njom. Uzeo je svoje sinove za sebe, omađijao ih i odvojio od nje, nespreman da ih dijeli.

Ona je skoro popila čaj i postala nestrpljiva. Hodala je, mrmljala, češkala se: imala je važnog posla a vrijeme je prolazilo. Nisam je više mogao zadržavati.

Spavao sam u naslonjaču u prednjoj sobi.

Kad sam se probudio, moji su roditelji doručkovali. Otac je bio u svom odijelu, a majka u uniformi koju je nosila na poslu, u supermarketu. Ja sam se brzo odjenuo kako bih se pridružio ocu do stanice. Kiša je prestala.

Pitao sam ga šta ga čeka tog dana, ali nisam mogao prestati razmišljati o svome danu. Živio sam, kako je moj psihijatar rado govorio, pod okriljem sata. Htio sam ići u studio i govoriti; htio sam dobro jesti i dobro voditi ljubav, ići na predstavu pa na ples, pa opet voditi ljubav. Nisam htio biti isti kao oni.

Na stanici u Londonu, otac i ja smo se rastali. Rekao sam da ću ga uvijek potražiti kad se nađem u tom kraju, ali kako sam mogao biti siguran kad će to biti?

 

S engleskog prevela: Senada Kreso