Proljeće - ljeto 2004

  RINGIŠPIL
  Midhad KURTOVIĆ
 
 

Ima tome i deset godina. Zemlja se okretala oko svoje ose i oko Sunca. Ona ista okrugla zemlja koju je nekad davno pokrenuo Galileo, onaj ije je ime nalik na stih iz najljepše pjesme. I ti si bio na tom kosmikom ringišpilu, Irfane Arnautoviu. Okretao si se zajedno s porušenim gradovima, sa spaljenim bogomoljama, s precvikanim mostovima, s amputiranim krošnjama drvea, s napastvovanim ženama, s obogaljenom djecom. Oko istog Sunca okretali su se zgreni mišii ljudskih srca, izgladnjeli trbusi, od suza movarne oi, od straha ishavještene duše, elikom unakaženi udovi, vratovi zarezani kamom. U ono vrijeme kad je grobljima gospodarila plima, a porodilišta shrvala oseka. Pod onim bukvama. U onim izmama. U šarenoj uniformi, maskiran pred smru da te kuršum ne prepozna. Nalik na daždevnjaka. Glavu si zario u crnu zemlju. U desnoj ruci ti puška, u lijevoj potiljak. Zemlja podrhtava od eksplozija. ini ti se da bi se svakog asa mogla otkaiti od ravnodušnog Sunca i survati u beskraj svemira. Ako se to desi, pitao si se, hoe li ti tajanstveni Organizator vratiti uloženi žeton? Smiješan si bio, Irfane Arnautoviu – zar ga je ikad ikom vratio?

Na planinama su ljudi, zbog veće nadmorske visine, bliži Bogu, mislio si tada, Bog da ti oprosti, jer Bog je u isto vrijeme jednako prisutan svugdje. Planinske molitve i planinske duše za kraće vrijeme pristižu k nebu, mislio si tada. A Bogu da je lakše dokučiti gromom čovjeka na planini, nego čovjeka u ravnici, i to si mislio, Bog da ti oprosti, Irfane Arnautoviću, jer Bogu nije dalek ni rudar, ni ronilac, ni kapetan podmornice, ni zakopani mrci što će u istom času biti proživljeni u vrijeme Strašnoga suda.

Meci su zujali k’o pčele po košnici. Okretali su se oko svoje ose kao egtzaltirani derviši oko šejha. Nasrtali su na ljudska tijela kao leptiri na svjetlost sijalice. Bukova grana precvikana gelerom granate pala ti je na leđa. Okrenuo si unezvjerenu glavu. Oćutio si topao grč u želucu. To te strah tvoj dozivao, Irfane Arnautoviću. Sasuo si rafal iz kalašnjikova u stablo ispred sebe. U sebi si izgovarao broj Jedan kao mantru, da sačuvaš razum od dezintegracije. Nije ti to grijeh, Irfane Arnautoviću, jer ko bi se u tom času sjetio prave molitve?

Jedna je granata pala desetak metara od tvog zdravlja, i tvog života. U tvojim nozdrvama pojačao se miris eksploziva. U ušima ti je zvonila unutrašnjost glave. Nešto je u njoj zašištalo poput pretis lonca. Odnekud je topao zrak zapahnuo tvoje tijelo. Okrenuo si se da pogledaš život i zdravlje Sulejmena Arslanagića. Dugo ga nije bilo tamo gdje je trebao biti, tamo gdje ga je prije nepun minut oko tvoje ostavilo, a onda si se pokrenuo suženim zjenama i vidio njegovu nogu kako visi na krošnji divlje jabuke. Trenutak kasnije slušao si sebe kako vrištiš, kako zapomažeš iz sveg glasa. Lonac u tvojoj glavi još je šištao. Gledao si svoju pušku kako bljuje vatre pod čeličnim nosom nišana. Ustao si da se približiš Bogu za sto osamdeset tri centimetra. Urlao si ime prvog broja decimalnog sistema. Kročio si tri koraka naprijed. A onda je kuršum prepoznao tvoje srce i ti si pao duboko uvjeren u smrt svoju.

A kad si se probudio, Zemlja se okretala oko ose svoje, i oko nepomičnog Sunca. Još uvijek si bio napola obeznanjen, ali i takav si mogao oćutjeti radost što ringišpil još radi i što je tvoj žeton još u igri. Osjetio si oštru bol na mjestu gdje plot rebara presvlači paučinu srca. Podigao si otežalu glavu. U pijanoj izmaglici, vidio si dva uspravljena daždevnjaka kako zamiču u šumu. Znao si da u tom trenutku moraš brzo reagovati. Da moraš biti hitar – hitriji od svoje ošamućene misli, brz poput lađa starih Feničana. Krenuo si desnom rukom naprijed. Paničnim i promuklim glasom zavapio si:

- Hej, ljudi, čekajte me, nemojte me ostaviti!!!

I ljudi su se, zbilja, vratili. Žurnim koracima. S uperenim puškama. S teškim, punomasnim psovkama na usnama. Krajnjim naporom svoje omlitavljele svijesti uspio si raspoznati obilježja na njihovim uniformama. Znao si dobro šta ta obilježja znače. To bi znao i u najdubljem snu, i u potpunoj nesvijesti. Zalud si očima tražilo pušku. Razoružali su te u onih dvadeset minuta koliko je tvoj mozak bio na pauzi. Mislili su da si mrtav, pa su te ostavili lešinarima i divljači planinskoj za gozbu. A i da nisi, Irfane Arnautoviću, i da nisi bio razoružan?

Krupan, debeo neprijateljski vojnik obrisao je vrh desne čizme od tvoja prsa. Ti si na sebi imao pancirnu košulju. Ipak, urliknuo si od boli. Uzalud si urliknuo. Daždevnjaci te nisu čuli. Oni nikad ne čuju tuđu muku kao takvu, već kao najmilozvučniju glazbu koja razgaljuje dušu. Onaj debeli ti je prislonio cijev puške na čelo. Nije bila hladna kao što si očekivao da će biti. Poželio si da te ubije odmah, bez oklijevanja. Poželio si da imaš oružje da sam sebe ubiješ. Ali, takvi nikada ne čine ono što se od njih priželjkuje, makar se radilo i o nečemu, čemu i sami svojim nekrofilskim srcima žude.

- Stani, nemoj ga ubiti! – rekla su usta iz neuredne brade drugog vojnika. Svojom puškom odgurnuo je puščanu cijev koju ti je debeli bio prislonio na čelo. Dalek ti je bio taj zveket oružja nad glavom, dalek kao jeka s neke udaljene planete. Mnogo bliža bila ti je bol u prsima, pod ulubljenim pancirom. Tamo gdje bijaše provaljen onaj plot što štiti paučinu srca od oštre i ukrućene nametljivosti spoljnjeg svijeta.

- Treba ga prvo ispitati, a mog’o bi se i razmijeniti za kojeg našeg!

- Eto ti ga, jeb’o te on, braniš ga ko da ti ga je majka rodila. Vidjet ćeš ti svog boga kad oni tebe uvate!

Sunce već bijaše zašlo iza brda kad su te na nosilima unijeli u logor. Desetine kosmatih glava sačinile su vašljiv oreol nad tvojim strahom. Oreol je vonjao na znoj i jeftinu rakiju. Kakav doček, Irfane Arnautoviću, srce ti je lupalo kao kopita konja u galopu. O, kako bi rado tada dozvolio Organizatoru da zadrži tvoj žeton, samo da te pusti da siđeš s prokletog ringišpila što se okreće oko ravnodušnog Sunca.

Doveli su vojnog ljekara da te pregleda. Unijeli su te u tijesnu prostoriju sa zidovima od bukovih trupaca. S vana su dopirale psovke, prijetnje i onaj isti vonj znoja i rakije.

Pola sata kasnije zurio si u jaku svjetlost na niskom stropu od rascijepljenih balvana. Roj fanatičnih mušica nasrtao je na vrelo staklo sijalice. Usta su ti bila posve suha. Ležao si na leđima nag do pojasa. Tijelo ti je podrhtavalo kao zemljina kora pod eksplozijama granata. Ubrzano si disao. Oko glave i grudnog koša bio si previjen zavojima. Pokušavao si okupiti misli oko vatre broja Jedan. Prenuo si se kad su zacviljela vrata. Ljekar je izašao vani. Malo kasnije slušao si kako nekome podnosi izvještaj o tvom zdravlju. Zrak što si ga udisao mirisao je na jod i borovinu.

- Da nije na sebi imao pancir, metak bi ga pogodio pravo u srce. Ovako mu je, samo, prebio jedno rebro. Ima još jednu ranu na potiljku. Vjerovatno je u padu udario u oštar kamen, ili u nešto slično. Pretpostavljam da se od tog onesvijestio. A možda se čak, kad ga je pogodio metak, onesvijestio i od straha. Svašta može biti, strah je čudo. Sve u svemu, brzo će biti spreman za kopanje rovova.

- A, ne, doktore moj lepi, prvo ide ispitivanje… Prvo ispitivanje!. – rekao je liječnikov sugovornik. Uzalud si prema boji glasa pokušavao zamisliti kako izgleda taj čovjek.

Uzalud, Irfane Arnautoviću, jer takve je ljude lakše sresti negoli zamisliti.