Proljeće - ljeto 2004

  RAJSKA LOPATA
  Senadin MUSABEGOVIĆ
 
 

III

Zaboravljeni Mesija

 

U proljeće

maslaci se na livadi

jedan preko drugog

na prste

propinju

da sunce 

dosegnu.

 

Vjetar ih

nevidljim ešljem

savija

oni se

bratski grle

padaju

jedan drugom u krilo

prislanjaju

žute

uplakane glave

na zelene ruke

listova

svoje brae.

 

Kada kosa

kroz njih

proe

prislone

svoje vratove

na munjevitu oštricu

da svoje rašupane

uspavane

glave

po livadi

raspu.

 

I dugo

pod vrelim suncem

mirise

puštaju.

 

Zimi

kada sijeno

postanu

slasne sokove 

po kravljoj gubici

razlivaju

koje ona

u svojim zadebljanim

crijevima

vari.

 

Na kraju

ih kroz guzicu

izbalega

na vijugavu cestu

pored ograde seoske crkve

koja vodi

do sela

gdje su udovice

vojnika

aršafe bijele

prostrle.

 

Bijeli čaršafi

se na vjetru

kao ženski snovi 

puni čekanja i strepnje

mršte.

 

***

 

 

Vjetar

šara

bijele čaršave

pronosi

oblake do crkvenog zvonika

na kojem se kazaljke sata 

lijeno

pomiču.

 

Idilični predio oko crkve

što leži na brežuljku iznad sela

ukrašavaju bijeli spomenici

poginulih vojnika

na kojima se saksije pune cvijeća

šarene.

 

Dok bi vjetar raznosio lišće

sa okolnog drveća

vrhovi listova bi doticali

lica

sa fotografija vojnika

uklesanih

na mermernom kamenu

spomenika.

 

Crkvu je obavijao mir i tišina

kroz koju bi se

ponekad

probio

pokoji zvuk iz sela

fijuk udaraca bia po šarenom konju

upregnutom u kola

cik razbijenog suda što isklizne

iz domaicine ruke

natopljene deterdžentom

ženski uzvik pun straha

dok doziva izgubljenu

životinju.

 

Nedjeljom

udovice bi donosile cvijee

i predio oko

crkve

po kojem su se uli lagani ženski koraci

svoj je izgled

mijenjao.

Ponekad

pokoja bi udovica u crnini

krišom se do groblja

dovlaila 

da u tišini

s fotografijom svoga muža

kao sa ikonom

o svojoj samoi

razgovara.

 

***

U trenutku,

kada mirišljavi maslaci

iz kravlje zadnjice

klize

s vrha se kupole ljušti malter i

pada

na šinjel vojnika

dezertera

pod kojim se oznojeno tijelo

puno potmule cike

puši

dok uz crkvena vrata

bokove udovice

prislanja.

 

Prsti mu se o njezin vrat

lijepe

noga o njezinu nogu

zaplie

pljuvaka uz obraz

kai

pogled po svijetleoj burmi

klizi

misao u crnim pramenovima kose

mrsi.

 

Raširila je 

na crkvenim vratima

ruke i noge

kao mladi

koji je sebe

radi patnje svijeta

na križ

raspeo.

U njenom dahu

sve

na koljena

pada.

 

Dok je uz crkvena vrata

pritiska

noge i ruke joj se

priljubljuju.

 

Osjea se napuštena od sviju.

 

Sve se

raspada

vojnikovo lice se u vlastitom dahu

mrvi

nos mu se ini kao šiljak koji e joj srce

probosti

njegove oi kao da joj ruke i noge

okivaju

slipave usne kojima joj vrat bali

kožu 

ljušte.

 

Ništa je ne pridržava

sve je napušta 

sve se topi

samo

postoji crveni mladež

na njegovom obrazu

iz kojeg dvije dlake

proviruju

i

sjeanje

da je makazama za nokte

te dvije dlakice

mužu

redovno

podrezivala.

 

Preplašeno

kao noj

zabija glavu

meu njene dojke

da se od namrštenih obrva

njenog muža

sa fotografije

utisnute

na nadgrobnoj ploi

sakrije.

***

Sve se stišalo

crkvena tišina poinje

da prodire kroz

uši.

 

U strahu da ga neko ne vidi

laganim se korakom

od nje

odmie

i lijevom izmom 

gazi

na stisnute i

lijepljive

maslake.

 

Gleda je 

ukoenu

zalijepljenu za crkvena vrata.

 

Ispod joj crne suknje

bijela noga

sa koje je štrampla

svuena

izviruje

 

cipela zaglavljena

u blatu

 

u vlastitom dahu se

guši

 

i

 

nijemo

kao povrijeeni aneo

u nebo

pilji.

 

Sve je ukoeno i nepomino.

Stvari

izgledaju

kao zgreni vojnici

spremni

da na zvuk zvona

Boga

na križ

razapnu.

 

Dok mu zadah

maslaaka

prodire kroz nozdrve

spazi

svoju spermu

koja je skliznula

u vaznu

napunjenu cvijeem

što je vjetar

zajedno sa grudvicama snijega

koluta.

 

U tom asu

mu sinu

da je put

koji vodi kui

davno

 

PROMAŠIO

 

***

 

Pod olovnim nebom

u rovu

propinjemo se na prste

jedan preko drugog

da neprijatelja

osmotrimo.

 

Pod olovnim nebom

u vjetru granata

jedan preko drugog

padamo

i rašupane

neobrijane

glave

u naherene ruke naše brae

naslanjamo.

 

Šaka

nam ostaje

na tuem vratu

noga

u tuem krilu

pljuvaka

na tuem obrazu

oko

na tuoj burmi

misao

u tuoj glavi.

 

Pod olovnim nebom

kada smrt naše drugove

kosi

oni ne cvile

samo

spuste

svoje uspavane glave

na zemlju

da ih

ona

omiriše.

 

Pod olovnim nebom

ispod fijuka granata

se prevrćemo

u tuđe sjenke

uskačemo

 

da se sakrijemo

 

da svoje glave

u tuđa krila

zagnjurimo.

 

Pod olovnim nebom

prasak

u zajednički dah

nas

protresa

i

pod olovnim nebom

što nam obrve

pritiska

mi mrtvi

i

mi živi

grlimo se 

kao ohlađeni spermatozoidi

što plutaju

na seoskom groblju

po crkvenoj vazi

natopljenoj

snijegom i laticama cvijea

što su utrobu

raja

davno

 

PROMAŠILI.

 

                                                           IV

                                  

Ružino rastrojstvo

 

U crvenoj ruži

nesanica beskućnika

svoje povrijeđeno lice

hladnim svjetlostima velegrada

umiva.

 

U njoj

nedosanjini se san srca

gizdav 

po hiruškim rukavicama

lijepi.

 

U njenim laticama

zadnja se misao dječaka

što ga ženske ruke odguruju

grli

sa mišlju vojnika

koji korača pravo na cijev neprijatelja

da svoje tijelo

od samog sebe

oslobodi.

 

U njoj

majčine usne

tiho

kao u uspavanci

poginulim sinovima

tajnu

kolijevke groba

šapuću.

 

U njenim usnama

špijunski

sami sebe

osmatramo.

 

U njenom bezdanu

kao u munji

nebo se sa zemljom

ljubi.

 

U njoj

proključala krv revolucionara 

kao mastilom

ispisuje

na bijelom papiru istorije

istinu

o samoj sebi.

 

U njoj

se osvit

sa zalaskom sunca

grli.

 

U njoj

moj mozak se razlistava 

lagano

u beskrajnu knjigu

čije stranice

suhi vjetar

umjesto božijeg proviđenja

prevrće.

 

***

Utkani crni benovi

na koži

pogoenog

kao raspršene zvijezde na hladnom nebu

o samoi stradanja

nam

šapuu.

 

I dok mu pritiskaš prste na grudi

a zlatni prsten ti se za njegove dlake

kai

i dok nastojiš da mu srce trljanjem

oživiš

iz njega samo nevidljiva munja smrti

bljesne

u kojoj

Bog

na koljenima klei

da nam se

ispovijedi

za grešku sa kojom nas je

stvorio.

 

U njegovoj se rastvorenoj utrobi što

krklja

ogledamo 

kao Narcisi u bistroj vodi

kao braa

što se 

u liku brata svoga

prepoznaše.

 

I dok nam se

uz njegovu znojnu kožu

dlanovi

lijepe

ini nam se

da po njoj

kao po dobošu

sviramo

ne bismo li kišu

dozvali

da nam

krv

uvuenu pod noktima

sapere.

 

Njušimo ga.

 

U njemu

ništa nam nije

nepoznato

i to nas

plaši.

 

Miris je njegove smrti

kao pogača dobročinstva

što se

s njom

svakodnevno

gostimo.

 

Iza njega

ostaje

lokva krvi

na bijelom snijegu

što se

kao ruža prema nebu

rascvjetava.

 

***

Crvena ruža krvi

bijeli snijeg

rastače

topi

i

korito

do šahta

u ledu

krči.

 

Kapljice krvi

u ušima odjekuju

i

zvukom majčine uspavanke

kao djevojake suze

u ponor šahta

propadaju.

 

Usamljena ruža

naša lica

što se nad njom

kao nad ljubavnim ponorom

naginju

ženski

miluje.

 

Usta

dvije movarne lokve

dva riblja zijeva na suhom

iz kojih se

zadah

napunjen bijelom parom

u tanke suzne kapljice

pretvara

ukoeno stoje

nad ponorom ruže

nemone da

jedna drugoj

rastanak

saopšte.

 

Po našim glavama

prikačenim o vratove

vjetar se

kao po ružinom trnju

oštri.

 

U gradu

u kojem nam vijesti o

smrti

kožu cijepaju

na

mene

i

tebe

usamljena se ruža

ispružena na asfaltu

kao duša poginulog

prema nebu

uspinje

vrhovi latica

plavet

joj

obljubljuju.

 

***

Djevojačka suza

- pričala je majka -

što je kapala niz lice

sakriveno od muških pogleda

iza kapaka pendžera

u padu je

prelijetala

demire 

spuštala se

klizeći kroz vazduh

pored zida

da bi se

na kraju

razlivena na bijeloj kaldrmi

u crvenu ružu

pretvorila. 

 

Iz podnožja 

crvena bi se ruža

uz zid

prema pendžeru

penjala

da bi bijelo lice

djevojačko 

milovala.

 

Miris suza

djevojačkih ruža

umjesto momačkih uzdaha

lagano im se

šunjao

i

u tamnim noćima

ponore ljubavnog jada

šaputao.

 

Noću

u tami

otvarale bi svoje lice 

kao usamljeničke poljupce

koje će dati samo onome

ko zna

govor noći da

oslušne.

 

Na pendžer bi

prislanjao

svoju glavu

koja je

kao djevojačka suza

prema bijeloj kaldrmi

klizila.

 

Rastvorena

na bijeloj površini kamena

iz nje bi se

crvena ruža

što se protezala prema nebu 

uspinjala.

 

Uplakana

svu bi njegovu plavet

na vrhovima latica

ljubila.

 

***

Kao što se crni prsti gitariste

na žutim žicama

u zvuke

pretapaju

tako isto vajarove ruke 

u bijelo tijelo

zalaze

kada

žuti metak

između gustih

crnih

obrva

prosviraju.

 

Rascvjetali mozak

razbokorena ruža

na klimavom mu se vratu

okretala.

 

Ruka mu je zadrhtala

umorno

jer je

konačno

prstima

vlastito tijelo

u skulpturu

izlio.

 

Skulptura

raštimovanog tijela

u velikom je ateljeu

rastvarala

 

spram

 

glinenih maski meduza iz čijih očiju zmije klize

 

debelih domorodaca koji su svoje nozdrve kopljima proboli

 

djevojaka koje su dugim glinastim kosama vlastito lice pročešljale

 

otvorenih vagina punačkih žena raskriljenih školjki što šumove mora prema nebu uznose

 

svoje čelo

kao pseći ujed

što zube

na mjesečevim zrakama

oštri.

 

Jutrom se

razbokorena ruža glave

okretala

prema prvim zrakama sunca

što su kroz prašnjive

prozorske roletne

prodirale.

 

Crvene latice mozga

svaku su zraku sunca

u sebe

upijale

gutale 

ljubile.

 

Crvena ruža

najvjernija vajarova ljubavnica

položena u saksiju trupla

htjela bi

da joj

osunčani poljupci

nikada

ne

uvehnu.

 

***

Kad padne

noć

skupit će sluzavu ružu

što je

iz prosutog vojničkog stomaka

nebo

ljubila.

 

Kad padne

noć

umjesto kapaka

sklopit će

oči mladića

što su se

ohlađeni

po rovovima

ispružali.

 

Kad padne

noć

zatvoriti će usta mladih djevojaka

čije usne

kao procvjetala ruža

izgovaraju

molitvu

za mrtve duše

što pod pokislim sivim šinjelima

cvile.

 

Kad padne noć

u moj rov

smotat ću 

novinskim papirom

cigaretu

upijat ću olovo u svoja pluća

i otvarati se

prema smrti

pažljivo i odmjereno

da ne uznemirim

neprijatelja.

 

Kad padne noć

odšarafit ću svoje tijelo

u lagani hropac

kako bi

klizav

sav u tebe

potonuo.

 

Noći

molim te

dođi

da samo skupiš lica svih djevojaka

što sam ih ljubio

u ledeni drhtaj

slijepočnice

što

kao crv u crvenoj jabuci

pod prislonjenom cijevi pištolja

u mozak

zalazi.

 

***

 

Dok nespretnim rukama

mrtve

pod sobom

beremo

u ruži

iznikloj

iz crijeva pogođenog

sluzavo se nebo 

topilo.

 

Na karoseriji

klimavog kamiona

gdje smo ga postavili

u oči smo mu

gledali.

 

Ogladnjele 

zjenice

u žutim su mu dupljama

zagrebale.

 

Noć ih je

na vlažnoj ceradi

umjesto kapaka

dugo 

dugo

zaklapala.

 

Dok si mu glavu

prema svojoj dojci

prinosila

trn bradavice

iz tvoje košulje

u usta me je

kao Božija zraka

probadala.

 

Iz tvojih usta

iz mog daha

iz tvojih grudi

iz bijelih zjenica mrtvog

iz tvog znoja

probijala se

kroz moja pluća

kao iz groba

ukopanog

trnovita ruža

što mi grudi

na dvije polovice

reže.

 

***

Mir je u kući.

 

Namazano lice ikone

sa upaljenom svijećom

umjesto mrtvog

nijemo nam

govori.

 

U tišini nedjeljnog poslijepodneva

muhe se same oko sebe okreću

njihove sjenke

kao prsti mrtvih Indijanaca

što sumrak velikoga dana

dozivaju

šare po našim licima

utkivaju

svaku ranu na njima

čupkaju.

 

Ruža klizi

tiho

po staklenoj vazi

i kada površinu ogledala

poljubi

latice joj 

vrisnu.

 

Kroz prozor

čujemo

glasove glumaca

koji

uvježbavajući

preko puta nas

dijaloge pozorišnog komada

svoju smrt

vide

u drugim likovima

kao što

ti i ja

goli

vlastita tijela

prepoznajemo u drugim

sudbinama.

 

Dok smo

noć prije

gledali “Dantonovu smrt”

pred njegovim smaknućem smo 

drhtali

zaboravljajući sasvim na granate

što nas

iza svakog ćoška

vrebaju.

 

Naginjemo se da nešto

jedno drugome

kažemo

i u tišini

lica nam se osipaju

svlače

kao oznojene pozorišne maske

kralja i kraljice

što ih na žutome štriku

hladni vjetar

suši.

 

Sa maski 

kaplju kapljice

kao djevojačke suze

vješto obojene krvi

koje su pod sječivom revolucije

na kraljevskim vratovima

krojile

zastavu novoga doba.

 

Dok se nas dvoje

ljubimo

u dosadi ratnoga poslijepodneva

u dvorištu

ispod naše sobe

kreira se svakodnevni spektakl ljudskog stradanja

djeca vrište

lopta koju su šutali izrešetana je gelerima

majka se guši u histeričnome kriku.

 

Naša tijela se grle

bez velike strasti i

ljubavne čari

 

u njima nema revolucionarnih bljeskova

u kojima se u sjajna sječiva giljotine

u lokvama krvi

tope

 

u njima nema više

velikih zločina

da se 

u kriku

kale

niti se ogledaju 

kao kraljevska lica

na britkoj oštrici

istorije

 

u njima ne postoji dramaturgija

velikih događaja

niti

proviđenja

o kraju svijeta

u kojima Bog

samog sebe

ukida

 

po njima ne pada 

kraljevska teška sjenka

da istinu o svijetu

kroz naredbu

stvrdne

i

ukoči

 

u njima ne postoje

majkine priče

da im govore

o ponoru ljubavnog jada

u kojem se 

kroz strast zabrane

naša milovanja

jedno u drugom

ogledaju

 

u njima ne postoji

besmrtni poljubac

vajarove skulpture

da se

u nju

izlijem

 

samo

u njima

postoje

ukočena lica

koja u dosadi

kao u dugom redu

čekaju

ulaznicu za završni čin

u kojem će se

prašnjava

plišana

pozorišna zavjesa

kao giljotina

spustiti.  

 

***

naše glave

kao dvije djevojačke suze

na ružinim laticama

drhte

napuštene od neba

u poljubcu se vjetra

razvejavaju.

 

V

 

Tajna mreškanja
pacovljevih brkova

 

Na krevetu

vrteći se

kosti od sebe rastavljam

kovitlam ih

kao pod psećim ugrizima

i skvrčen

upijam se u samog sebe

kao što se samoubica

skačući sa mosta

prema zelenoj rijeci

u vlastiti odraz

zagnjuri

buć.

 

U posteljini se snova

davim

i kao bebi

što

majčinski rez

između nogu

prvi plač

na usne

šibne

tako mi

hladni talas čaršafa

neiskazani krik

na usta

zapuši.

 

Pogledom se vješam

o vrh plafona

kao davljenik 

o čije se oči

zvjezdano nebo

lijepi.

 

Samog sebe po stomaku

lovim

kao što se u trbuhu

nabreklog leša

kojeg je

rijeka u kanal

izbacila

crni pacov vrti

brkove crijevima oblizuje

i želi

da nekuda daleko

iz ovog smrdljivog tijela

pobjegne.

 

 

Skočivši sa mosta, naš veliki pisac dovršio je svoj slavni život. Kada je bućnuo u hladnu rijeku, crni mulj se na njenoj površini pokrenuo. Konzerva koka-kole i flaša kisele vode su zajedno s njim potonule. Nije isplivao na površinu, samo mu se najlon kesa zakačila za lijevu nogavicu. Brzaci su ga u tamni, prljavi kanal uvukli. Zaglavljenom između dva kamena, pacovi su po njegovom stomaku skakutali, vrtili se, kolo razvijali. Tri dana ga je njegova porodica, zajedno sa organima vlasti, tražila. Uzalud. Nisu za njegov nestanak nalazili odgovor, osim što bi, i to veoma učestalo, izgovarali: “tako iznenada!“. Samo su uspjeli da pronađu pismo, koje je dotični uputio svojoj majci, a koja je, uzgred budi rečeno, preminula još prije dvadeset godina, sljedeće sadržine:

 

Draga mama,

sada mi se jako žuri. Jer sve ono što sam izgovorio, napisao, sjecka me, kožu mi para, uskoro ću sve sa sebe da sperem, a o svim ostalim detaljima pričat ću ti poslije…

                                                              tvoj ljubljeni Karlo

 

Za samu istragu o njegovom nestanku bila je presudna fotografija, objavljena u lokalnom listu, koju je napravio jedan fotograf, početnik, kada je, željan slave i senzacija, hodao ispod mosta, nadajući se nekoj neobičnosti, nesretniku, samoubici, o kojem bi mogao napraviti spektakularnu vijest. Na fotografiji, što je uhvatila pad sa mosta, nije se jasno razaznavao lik samoga pisca, tek kasnije, u istrazi, uvećanjem fotografije, utvrdio se njegov identitet. Na uvećanoj fotografiji otkrio se piščev lik sa istančanim crtama lica, miran, kao da odozgo, izvan  granica svijeta, ravnodušno posmatra sve. Poručniku, što se zagledao u njegovu mirnoću, odavao je utisak blaženosti, ravnoteže, baš svega onoga čime se karakterisalo i njegovo romaneskno djelo. Na svečanom pogrebu svi su govorili o njegovom smirenom stilu, uravnoteženom, dodajući pri tom da je znao i da prekorači granice svijeta, i ne sluteći da su zapravo tim riječima opisivali lik sa uvećane fotografije. Neki tvrde da je taj lik utisnut i na novčanicu koja je svečano svjedočila o državnom ugledu.

Dugo vremena poslije, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, mladić koji je prelazio u trku Skenderija most, u svom lijevome džepu imao je kovanicu sa piščevim likom, koja je u džepu zveckala. Zbog neočišćenoga leda mladić se, negdje na sredini mosta, okliznuo, zateturao se, a snajperski metak sa Jevrejskog groblja, upravo u tom času, pogodio ga je u glavu. Kovanica iz džepa se otkotrljala u snježnu prtinu, koja je oivičavala zaleđenu površinu. Piščev blaženi, mirni lik posmatrao je scenu ubistva, znalački, pažljivo, da mu ne izmakne niti jedan detalj. Crna kosa mladića se lijepila za snijeg što mu se na čelu topio i pretvarao u kapljice koje su klizile preko njegovih gustih obrva i spuštale se niz crne trepavice, da bi, na kraju, dodirivale, kao  suze, vrhove njegovih rumenih obraza. Ruka mu je zadrhtala ispod crvene majice. Nostalgična plava boja mu se po prstima povlačila. Prizor je bio vrijedan zapažanja.

Poslije, kada su dječaka odnijeli, na oštrom zimskom suncu snijeg se i dalje topio. Iz jedne prtine  svijetlucao je piščev osmijeh, blaženo, kao što su se podmazani brkovi pacova sito svijetu osmjehivali.

 

***

U toku književnih susreta u Sarajevu, koje je organizovao Francuski kulturni centar Andre Malro, susreo sam se sa norveškim piscem Bjornom Larssonom. I dok smo šetali ruševinama Mostara, na jednom izletu upriličenom učesnicima susreta, razgovarali smo o njegovom romanu, koji opisuje rat u Alžiru. Na moje pitanje otkud mu “alžirska” tema i “alžirsko” iskustvo, Bjoron mi je rekao da piscima iz sjevernih zemalja nedostaje tema za pisanje. Jer, u njihovom svakodnevnom životu nedostaju istinski konflikti, nedostaju istinske drame o kojima se može pisati. Upravo su zato teme, o kojima njihovi pisci najčešće pišu, sukobi u familiji, alkoholizam, usamljenost i samoća kao figura modernog života. No, neka  velika tema, kao što je to, naprimjer, tema rata, koja do temelja uzdrmava i protresa individualno poimanje svijeta i koja apsolutno izvrće sve vrijednosti na kojima se temelji sam život, nije prisutna u njihovoj literaturi, jednostavno zato što iskustvo rata njihove zemlje odavno zaobilazi, te tako izgleda da sam literarni materijal piscima nedostaje.  To je jedan od razloga što je on i napisao roman o ratu u Alžiru.

U kontekstu ovog Bjornovog obrazloženja ja sam uveo u razgovor iskustvo Bergmanovih filmova i, posebno, ulogu krupnog plana u njima. Naime, lice junaka u Bergmanovom krupnom planu minuciozno razlaže slojeve vlastite unutrašnjosti; izloženo pronicljivom oku kamere, ono govori tiho i u tišini o svom dramatičnom unutrašnjem ratu. Zato, Bergmanu nije bio potreban neki veliki spoljašnji događaj, odnosno neki stvarni rat, kako bi na samome licu, njegovom samopokazivanju, koje govori o sebi, otkrio unutrašnji rat. Dovoljno mu je bilo zaustaviti kameru pred jednim licem, kako bi se ono raslojavalo i iz sebe otkrivalo skrivene treptaje, sukobe, konflikte. Lica njegovih junaka, iako nisu smještana u kontekst stvarnog rata, gdje pucaju puške i topovi, ili padaju bombe i granate, izražavaju unutrašnji rat bez buke, kroz tišinu ospoljavanja unutrašnjih tumbacija i razaranja, što se, kao sakriveni čvorovi, rasprskavaju i prepliću i u najzabačenijm uglovima ličnosti. Bergman, dakle, govori o ratu kao unutrašnjom iskustvu, što će reći da je o ratu, neovisno od toga jesi li u njemu bio, ili nisi, moguće jedino govoriti kao o nekom unutrašnjem iskustvu. Čak ako o ratu govorimo jezikom golih činjenica, opisujući ga hladno, precizno, skoro dokumentaristički, i tada je taj govor samo govor o našem unutrašnjem iskustvu svijeta. U prilog ovoj eksplikaciji kazao sam još da i ja kada govorim i pišem o ratu, koji se stvarno, i to na najbrutalniji način, desio u Bosni, nastojim da govorim o njemu iz perspektive unutrašnjeg rata koji se u meni odvija. Istina, sam je rat omogućio, i u tome bi mogla biti njegova podsticajna vrijednost kao velike teme, da mi se otvore zapretene perspektive svijeta, da se otvore mnogi uglovi ljudskog iskustva u kojima se rat, onaj koji sam nazvao unutrašnjim ratom, prišutio, sklupčao, začahurio. Mislim, rekao sam, da su najgori oni unutrašnji ratovi koji su ostali neiskazani, koji su ostali neizrečeni ili nedorečeni. A takvi su se ratovi posebno vodili u našem djetinstvu, u nekom nespretnom pokretu, u nekoj neiskazanoj strepnji, u nekoj skrivenoj primisli, u nekom strahu koji nismo artikulisali. Stoga, kada pišem o ratu, zbiljskom ratu, onom koji se desio u Bosni i u kojem sam i neposredno učestvovao, onda, kao da mi se samo vrijeme razlistava, kao da mi se cijela prošlost odmotava i prepliće sa sadašnjošću. Nevidljivi i potmuli krici djetinjstva, nerealizovane želje, isplivavaju i miješaju se sa eksplozijama ratne zbilje.

U jednoj mojoj pjesmi stoji da se stvarnost u ratu rastvara u detaljima, koji je ne mrve i tako uništavaju i čine još nečitkijom, već je, naprotiv, otvaraju u mnoštvu njenih likova i perspektiva. Rasprskavanje zbilje u detalje, poput eksplozije, razbija i odmotava sklupčanu začahurenost prošlosti u mojoj svijesti. Detalji koji iskrsavaju omogućavaju mi da pomirim vremenski razmak između prošlosti - djetinstva, u kojem su patnje bile zamagljene, nejasne, sa sadašnjim ratnim iskustvom u kojem se patnja iskazuje, kao u eksploziji granate, fotografski transparentno, očito, jasno i razgovjetno. Dakle, kada opisujem jedan stvarni događaj, skoro fotografski precizno, nastojim da ga rastvaram u mnoštvu njegovih likova i vremenskih perspektiva, na isti način, rekao bih, kako se lice Bergmanovog lika rastvara u množinu lica i slojeva koje ga iznutra modeliraju.

U razgovoru sa kolegom Bjornom, aktualiziralo se i pitanje: ako je rat bio naše užasno i stravično, ljudsko i povijesno, iskustvo, zašto se onda kod nas danas ne govori toliko o njemu? Ovo pitanje dobija upravo na težini u odnosu na činjenicu da piscima iz sjevernih zemalja nedostaje tema rata da bi mogli  literarno dublje izrazili svoje svakodnevno iskustvo života, pa i same sebe. Ovdje u Bosni, koja je neposredno spoznala njegove najmračnije dubine, međutim, sama tema rata kao da nije toliko bitna; ona se, u neku ruku, štaviše i izbjegava? Zašto je to tako?

Mislim da se dio odgovora na ovo pitanje nalazi i u onom o čemu sam maloprije govorio. Kao Bergmanovo lice koje je toliko uvećano da mu ne možemo više razaznati formu, niti lik, rat je u krupnom planu postao sastavni dio i naše postratne svakodnevnice. Njegova prisutnost i bliskost se u nama manifestuju u svakom detalju našeg svakodnevnog života, da se on, u svom neposrednom obliku, više skoro i ne primjećuje. Toliko smo njime prožeti da ga kao neposrednu temu više i ne opažamo. Stoga, moramo imati svoj novi unutrašnji rat, da bismo onaj zbiljski mogli uopšte artikulisati. Moramo, zapravo, kroz njega proći da  bismo uopšte mogli razbiti lažni poslijeratni mir i nategnutu i artificijelnu tišinu. Jedino će nam to omogućiti da svu rascijepljenost, razdvojenost stvarnosti, koja nam se dešavala i još uvijek dešava, artikulišemo i imenujemo. Pa i sam čin artikulacije je kao jedan novi rat što se u nama odvija, samo što on nije rat vođen u ime i sredstvima destrukcije i razaranja, već rat koji nastoji da izrazi i imenuje njihove učinke i odjeke, što su se u nama upisali kao naše opipljivo i kreativno iskustvo. A, da bismo se oslobodili pocijepanosti i rasula koje je sam rat u nama stvorio, potrebno je da prođemo kroz vlastito unutrašnje rasulo, kroz vlastitu unutrašnju pometnju, kako bi se iz njih, samog rasula i pometnje, uopšte i mogao stvoriti jedan novi svijet.

I kao što je piscima iz nordijskih zemalja potrebna izoštrena imaginacija kako bi u artikulaciji proturječja svog svakodnevnog života prizvali ratnu pometnju kao njihov kontekst i podsticaj, tako je isto i nama, koji smo i sami, u neku ruku, djelo rata, pa ako hoćete i njegova kreacija, potrebna takođe izoštrena imaginacija kako bismo, aktiviranjem našeg unutrašnjeg rata, mogli jasno prepoznati stvari koje je zbiljski rat zamaglio i u kojima se još uvijek skriva, i tako ih transparentno artikulirati i imenovati. 

 

Kao, naprimjer,

fotogrami

mački, kako šapom dotiču vlastitu sjenu, dok skaču sa vrha kontejnera, osmatrana, oštro, u ogladnjelom psećem oku;

oštrih vrhova lakiranih noktiju desne ruke starice što dodiruje nabubrene, titrave vene na lijevoj ruci, dok stoji ispod prokisle nastrešnice, čekajući da se iz oluka voda u njenom lavoru napuni;

krošnji drveća što pod udarcima sjekire šapuću nebu tajne svih umirućih pogleda ulovljenih u zelenim listovima;

smrtne jeze u grlima ljudi dok na dženazi izgovaraju riječi molitve;

blijede samoće na licima gladnih dok svoj pogled u njedra  zapretavaju;

praznine u očima političara, zalijepljenih na trgovima, što se svojim biračima, uglačenim porculanskim protezama, vedro osmjehuju;

što su mi se u opsadi uvijek javljali u novoj perspektivi, otkrivali u sebi neki novi detalj, osvijetljavali novi reljef vlastitih oblika. Sve ono što je snimano fotografskim pogledom, uprkos toga što se ponavljalo i svakodnevno ukazivalo, činilo mi se da je sebe uvijek iznova stvaralo.

 

Tako je svaki novi snimak ljudskog lica bio novo stvaranje

lica

svaki novi pogled na prizore svijeta

novo stvaranje svijeta

svaki novi pogled na ruševine grada

novo stvaranje grada

svaki pogled 

zaustavljen na našem tijelu

novo stvaranje

tijela.

 

***

Grad, utisnut u obruč, gorio je u mnoštvu različitih slika, rasplamsavao se u mnoštvu odraza, bljeskova, odsjaja. Postajao je kao žensko lice što nam se uvijek iznova, sa drugačijom, smrtnom zavodljivošću, obraća. I što bi se više uvijao u smrtni obruč, on bi, kao žensko lice pod maramom, zasljepljujuće bljesnuo, izranjao u talasima pogleda bogatiji i zavodljiviji. 

 

***

Nastojali smo da se što više dohvatimo ljudska lica: pogledom, dodirom, prstima, mirisima, da ih u sebi utisnemo i da na njima urežemo trag našega prisustva, sigurni da će nas vrijeme “skinuto” s njih pamtiti i da će nas se svako mjesto i svako lice uvijek sjećati. Tako je tijelo ostavljalo svoje tragove 

na kragnama košulja, zavrnutim na duguljastim vratovima;

na karminima što vrh ženskih usana, ispucalih bez strasti poljubaca, pokrivaju;

na dugmadima košulja što su nas kao carevi pečati ukočili;

na razbacanim fotografijama ratnih zločinaca po kontejnerima što se od vlage pogrbljuju;

na zlatnim prstenovima udovica po kojima su sjenke oblaka klizile;

na bijelim čaršafima koji su blago pokrivali mejtovo lice. 

 

Ono je postajalo kao arhiv što hoće sve da pamti, da svaki trag, koji je na nečemu ostavilo, ponovo u sebe upije, kako bi ga otrgnulo od zaborava i sačuvalo od propadanja. Skupljajući razbacane, zaboravljene trenutke i dodire, što su se kao smola rastapali, ono je iznova samog sebe stvaralo. Kroz bljesak, koji je stalno osvjetljavao nove slojeve tragova, ono je samo sebe iskupljivalo, sabiralo svoje vlastite izgubljene dijelove.