Proljeće - ljeto 2004

  PORIJEKLO I POVRATAK U LIU CHIHOVOJ “FILOZOFIJI ISLAMA”
  Sachiko MURATA
 
 

Sredinom sedamnaestog stoljeća, muslimanski su učenjaci iz Kine započeli da pišu djela na kineskom jeziku kako bi predstavili islamska učenja svojim istovjercima koji nisu mogli čitati perzijski i arapski jezik. Među nekoliko skupina učenjaka koji su pisali važna djela sve do devetnaestog stoljeća, najviše cijenjen čini se da je bio Liu Chih, koji je u arapskom postao poznat kao Slih Qayliyn. Iako je istraživanje u ovom području islamske učenosti još uvijek u svojim povojima, posvema je već jasno da je Liu Chih ostvario značajne prinose ne samo islamskoj misli, već jednako tako i neokonfucijanskoj tradiciji. On je razvio islamsko učenje u različitim pravcima što je neusporedivo sa bilo kim prije njega, a za one koji se zanimaju za unutarnje jedinstvo islamske i kineske misli, vjerojatno ne postoji bolji izvor u predmodernim vremenima.

Dvije godine sam radila na prijevodu i proučavanju Liu Chihovog glavnog djela. Svoju osobnu upoznatost sa tekstom i kineskom islamskom mišlju općenito dugujem Seyyedu Hosseinu Nasru. Godine 1994., on me je pozvao da učestvujem na jednom znanstvenom skupu na Harvardu kako bih uzela učešća u raspravi o budućnosti dijaloga između islamske i konfucijanske civilizacije. Bili smo gosti Tu Weiminga, vjerojatno najistaknutijeg interpretatora konfucijanske tradicije u Sjevernoj Americi. Deset znanstvenika se na ovom skupu složilo da bilo koji dijalog između islama i konfucijanstva ne treba da raspravlja jedino suvremena politička, društvena i ekonomska pitanja, već jednako tako, i još važnije, duboko ukorijenjene principe i vjerovanja koja su oblikovala ove dvije tradicije kroz historiju. Nema sumnje, jako je važno da se istražuju mnogostrani historijski odnosi koji su započeli u prvom stoljeću islama i počesto jednostavno nastavili dugogodišnje izmjenjivanje između Kine i Zapadne Azije, napose Perzije. Međutim, čak je još značajnije da se usredsredimo na intelektualne i duhovne dimenzije dvaju civilizacija, jer one leže u središtu zanimanja koja su napose “islamska” i “konfucijanska”. Štoviše, ovo su te dimenzije koje mogu priskrbiti intelektualne principe i teoretske osnove za dijalog koji neće jednostavno crpsti iz sadašnjeg razvojnog žargona koji favoriziraju Ujedinjeni narodi.

Jedan od prvih plodova Harvardskog skupa bila je konferencija o islamu i konfucijanstvu u Kuala Lumpuru 1995., koju je organizirao Osmn Bakar. Tamo sam stekla saznanja o Wang Tai-yu, prvom muslimanu koji je pisao o islamu na kineskom jeziku, i odonda naovamo, proučavala sam kineske islamske tekstove. Rezultati prvih faza mojeg istraživanja pojavili su se u mojoj knjizi Chinese Gleams of Sufi Light (Kineski tračci sufijskog svjetla), i nema potrebe da prikazujem ono što sam napisala tamo. Umjesto toga, želim da izravno posmotrim Liu Chihovo glavno djelo, Tien-fang hsing-li.

Ovaj su naslov bibliografi islamskih tekstova na kineskom jeziku preveli u engleski kao “Arapska filozofija”. Međutim, njegovo doslovno značenje je “Priroda i princip smjera neba”. “Smjer neba” ukazuje na Mekku i, u proširenom smislu, na Arabiju i islamske središnje regije općenito. “Narav i princip” je standardna oznaka za neokonfucijansku školu mišljenja. Stoga, kao što sam to drugdje sugerirala, iako je “Arapska filozofija” neadekvatan prijevod ovog naslova, kineski znakovi impliciraju da je knjiga prikaz principa islamskog mišljenja u neokonfucijanskim terminima. Otuda bismo mogli prevesti ovaj naslov kao “Narav i princip sukladno islamu”, ili čak “Islamsko neokonfucijanstvo”.

Liu Chih je objavio knjigu Tien-fang hsing-li 1704. godine a ponovo je štampana barem dvadeset pet puta između 1760. i 1939. Knjiga je podijeljena u šest odjeljaka. Prvi od ovih ima pet kratkih poglavlja, iza kojih slijedi deset dijagrama koji ilustriraju glavne teme. Potom slijedi još pet odjeljaka knjige. U svakom od ovih, Liu Chih analizira jedno poglavlje prvog dijela uz pomoć dvanaest dodatnih dijagrama. Dakle, on pribavlja ukupno sedamdeset dijagrama, deset koji se odnose na prvi odjeljak, te još šezdeset koji pripadaju petoroma razjašnjavajućih odjeljaka. Svaki od ovih šezdeset dijagrama posjeduje prateći tekst od dvije do četiri stranice.

Liu Chih naziva prvo poglavlje knjige “klasično djelo” (pen-ching), koristeći istu riječ ching, ili “klasično djelo”, koja se upotrebljava u naslovima poput I Ching i Tao Te Ching. On ovo čini ne zbog toga što polaže pravo da djelo bude “klasično”, već zbog toga što se svi odjeljci izvode iz islamskih tekstova. U bilješkama na marginama, on označava 81 navod iz sedam različitih knjiga. Svi osim petnaest od ovih navoda su iz četiri poznata sufijska djela, tri koja su već prevedena u kineski, te četvrto koje će sam Liu Chih kasnije prevesti. Ovo su sljedeća djela: Mirsd al-’ibd Najm al-Dn Rzija, Maqsad-i aqs Azz al-Dn Nasafija, te dvije knjige koje je napisao ‘Abd al-Rahmn Jm – Ashi’a’at al-lam’t i Lawyih. Nijedna od ostale tri knjige nije sa sigurnošću identificirana, ali izgleda da su sve bile napisane na perzijskom.

Jedna od najočiglednijih neobičnosti Liu Chihove knjige – a isto je istinito za većinu literature o islamu na kineskom jeziku – jeste da se riječi koje se izravno izvode iz islamskih jezika vrlo rijetko upotrebljavaju. U čitavoj Liu Chihovoj knjizi izbrojala sam četrnaest transliteriranih riječi. Sedam od ovih su perzijska imena sedam zemalja. Pet su imena pojedinca – ‘Umar, drugi halifa; Ab Yazd Bastm, jedan od poznatih ranih sufija; Jm, jedan od onih čije je knjige Liu Chih preveo na kineski; te dva druga koja još uvijek nisam u stanju da identificiram. Posljednje dvije riječi su arapski pojmovi ‘arsh i kurs, “Prijestolje i Podnožnik”, o kojima Liu Chih raspravlja u opisivanju strukture kozmosa.

Sva ostala terminologija knjige izvodi se iz kineskog jezika, te napose neokonfucijanske terminologije. Također, postoje budistički i taoistički pojmovi, međutim, u ovo vrijeme kineske historije oni su uvelike bili integrirani u neokonfucijansku perspektivu.

 

Svako ko bi volio da pretoči nazad Liu Chihovu neokonfucijansku filozofiju u perzijski ili arapski, trebao bi biti svjestan da je ova zadaća već bila pokušavana. Godine 1898., Ma Lian-yuan, učenjak iz provincije Yunnan, koji je također poznat po svom arapskom imenu, Muhammad Nr al-Haqq ibn al-Sayyid Luqmn, objavio je u Yunnanu kineski tekst Liu Chihovog Root Classic (Temelj klasičnog djela) skupa sa umetnutim u retke arapskim prijevodom. Knjizi je dao arapski naslov Lat’if, “Domišljatosti”. Potom je otišao u Indiju, gdje je 1902. godine objavio arapski komentar na ovo djelo koje je nazvao Sharh-i lat’if, “Objašnjenje ‘Domišljatosti’”.

U kratkom uvodniku na njegov komentar, Nr al-Haqq nam kazuje vrlo malo o Liu Chihu. On kaže da je napisao nekoliko knjiga iz različitih oblasti kako bi “olakšao” razumijevanje islamskog učenja (ta’ln) za kineske čitatelje, te da su tri od ovih knjiga najpoznatije. Prva je Tarjamat al-Mustaf, Poslanikov život, kojemu je Liu Chih dao i arapski i kineski naslov (ova je knjiga djelomice prevedena na engleski 1921.)2. Drugo je Khulsat al-fiqh, “Jezgrovit sadržaj jurisprudencije”. Treće je ovo djelo, koje Nr al-Haqq naziva al-Sil, što je arapska transliteracija Hsing-li. Nr al-Haqq nam kazuje da je elokvencija Liu Chihovog kineskog djela nesravnjiva s bilo kojim muslimanskim učenjakom. On je toliko impresioniran da piše: “S Božijm dozvolom, da Muhammed nije bio pečat poslanstva, Liu Chih bi bio poslanik u Kini”.

Nr al-Haqq objašnjava da je on preveo knjigu na arapski kako bi razjasnio njegovo značenje za svoje studente. On piše:

 

Vidio sam da je među knjigama o zbiljnostima ovo najjasnije po značenju, najkonciznije u riječima, te najljepše po ustroju. Usprkos njegovim objašnjenjima, postoji nešto strano ili zamorno, a usprkos njegovoj konciznosti, ono objašnjava savršeno sve u ova dva svijeta. Preporučam mojim sljedbenicima da ga nauče napamet. Međutim, neka njegova učenja su nejasna za njih. Zbog njihovog zanimanja za arapski, ja sam ga rastumačio i potom sam ga, kako bi bih povećao njegove prednosti, protumačio. Nazvao sam ga “Pet domišljatosti”, jer je ustrojeno u pet poglavlja.

      

U svojemu prijevodu i objašnjenju Liu Chihovog “Temelja klasičnog djela”, Nr al-Haqq slijedi arapsku terminologiju ustaljenu u školi Ibn ‘Arabija, tako da postoji vrlo malo neokonfucijanskog kolorita izvornog kineskog teksta3. Nr al-Haqq crpi relativno malo iz Liu Chihovog vlastitog komentara na ovaj tekst, te od sedamdeset dijagrama, on koristi trideset pet. Na koncu, nadamo se da ćemo iznijeti na vidjelo potpunu studiju odnosa između kineskog i arapskog teksta, međutim, ovo se može desiti tek nakon što upotpunimo naše proučavanje kineskog originala.

Ono što bih htjela da učinim u vremenu koje mi je preostalo jeste da ukratko rezimiram, što je to konciznije i korektnije moguće, način na koji Liu Chih strukturira svoju knjigu u terminima Porijekla i Povratka. Kao što je poznato, Porijeklo i Povratak – mabda’ wa ma’d – bila je važna tema u islamskoj filozofiji i sufizmu. Ove dvije riječi vraćaju se Kur’anu, koji opetovano govori o Bogu kao Onome koji pokreće sve stvari i potom ih vraća Samom Sebi. Sam pojam “povratka” uzima se kao četvrti princip islamskog vjerovanja, nakon tawhda, potvrde Božanskog Jedinstva, meleka i poslanstva.

Ideja tawhda iziskuje i transcendenciju i imanenciju, ili neusporedivost (tanzh) i prispodobljavanja (tashbh) Bogu. Međutim, raspravljanje o tawhdu jedino u terminima transcendencije i imanencije ostavlja nas sa unekoliko statičkom slikom. Trenutak koji također uzimamo u razmatranje jeste stvaranje svemira i život nakon smrti, tako da trebamo kazivati o dva dinamička kretanja tawhda, to jest, porijeklu svih stvari u Bogu i njihovom pojavljivanju u svemiru, te nestanku svih stvari iz svemira i njihovom povratku Bogu. Ova rasprava igra značajnu ulogu u sufizmu škole Ibn ‘Arabija, koja izgleda da je oblik islamskog mišljenja koji najdublje slika Liu Chihova knjiga.

Općenita struktura Liu Chihove knjige može se vidjeti u činjenici da Temelj klasičnog djela započinje sa raspravom o Bitku (yu) kao izvorom i “supstancijom” (t’i) sve zbiljnosti, i ono se završava, na kraju petog poglavlja, sa tvrdnjom da se potpunost zbiljnosti jedino shvaća kada se mudrac vraća Jednom Bitku iz kojeg je stvaranje poteklo. Između prvog i posljednjeg odjeljka Temelja klasičnog djela, Liu Chih razrađuje stupnjeve potjecanja i uspinjanja u pojmovima i makrokozmosa, od Prijestolja do četiri elementa; te mikrokozmosa, od zbiljnosti Vrhovnog Mudraca do životinja, biljaka, metala i kamenja.

Kada Liu Chih započinje i završava svoju knjigu raspravljajući Jedan Bitak, ovo nas podsjeća na dobro poznatu ideju wahdat al-wujda, koja je bila središnja za učenje Ibn ‘Arabijevih sljedbenika. Međutim, jednako tako možemo vidjeti neokonfucijansko naglašavanje na kružnom kretanju koje potječe iz “Principa” (li), koji je zajednička oznaka za Tao koji je zamišljen kao Jedna Zbiljnost koja vlada svim stvarima.

Liu Chih ukazuje na jedinstvo bića u nekoliko navrata unutar teksta. Pribavljam jedan primjer, kako bih pokazala kako on objašnjava srodnu islamsku ideju u neokonfucijanskim terminima. Na kraju drugog poglavlja Temelja klasičnog djela, on upotrebljava neokonfucijanske izraze “prvo nebo”, kako bi označio potjecanje zbiljnosti iz Izvorišta, te “potonje nebo” kako bi ukazao na povratak ljudskih bića svojemu izvoru. On potom govori o “jednoj niti”, dobro poznatom izrazu uzetom iz Konfucijevih Anala, kako bi govorio o jedinstvu cjelokupne zbiljnosti. On piše:

 

Pažljivo motri oblike i pravi razliku u značenju, imaj pred očima predoždbe i budi svjestan Principa – prvo i potonje nebo su jedna nit, ništa više (2:87-90).

 

U raspravljanju povratka Mudraca Jednom, Liu Chih analizira nekoliko stupnjeva “srca” (hsin) – pojam koji su učenjaci dalekoistočnih tradicija počesto prevodili na engleski kao “um”4. On objašnjava da je “prvo nebo” mjesto gdje Mudrac susreće Zbiljsko, i ovo je jednako tako svrha njegovog vlastitog izvorišta. Otuda, povratak Bogu jeste povratak srcu iz kojega smo nastali na početku. On piše u Temelju klasičnog djela:

 

Prvo nebo dolazi kao spuštanje,

A potonje nebo se vraća kao uspinjanje –

Dolaženje iz ovog srca i vraćanje ovome srcu (4:18-21).

 

Temeljna razlika između staze Porijekla i staze Povratka jeste ta da je prva izravna aktivnost Kreativne Transformacije, koja uvodi cjelokupan svemir u postojanje, dok druga može biti ostvarena jedino pomoću posredne ljudske aktvnosti. Liu Chih piše:

 

Ja koji potječem iz Zbiljskog je ono što čini kreativna transformacija. Ja koji se vraćam Zbiljskom je ono što čine ljudska djela (4:34-37).

 

Liu Chih počesto naziva osobu koja postiže povratak Zbiljskom “ljudski maksimum” (jen-chi). U neokonfucijanskom mišljenju, ljudski maksimum je osoba koja postiže jedinstvo sa “Velikim maksimumom” (tai-chi), koji je Princip, ili Tao. Usporedba sa onim što sufije nazivaju “savršeno ljudsko biće” (al-insn al-kmil) jeste očigledna. Liu Chih objašnjava da čovjek jedino može postići stanje ljudskog maksimuma slijeđenjem naputaka Mudraca, koji je, naravno, Poslanik. Ovo je učinjeno na temelju fokusiranja na “kultiviranje” (hsiu) duše, to jest, duhovne staze (tarqah). On piše:

Jedino sa prevladavanjem Mudračevih nastojanja

Možemo oplemeniti tijelo sa doličnošću, razbistriti

Srce sa Taom, te potpuno uvidjeti narav

Pomoću vraćanja mandata.

Potpuna supstanca se vraća Zbiljskom,

Takovrsan temelj postaje jedinstveno transparentan,

A velika zadaća postaje posvema jasna.

Ovo se naziva “ljudskim maksimumom”,

Čovjekom koji se vratio prvom srcu (4:87-95).

 

U raspravljanju Porijekla i Povratka, Ibn ‘Arabijevi sljedbenici kazuju o “luku spuštanja” i “luku uzdizanja”. Ovi pojmovi ukazuju na kur’anski ajet koji se uobičajeno interpretira kao ukazivanje na bliskost Bogu koju je Poslanik postigao tijekom mi’rja (miradža). U ajetu se kaže: “zatim se približio, pa nadnio – blizu koliko dva luka ili bliže” (an-Najm, 8-9). Termin “nagnuti se” koristi se jednako tako da ukaže na krug (kao što se u engleskom luk, arc, izvodi iz latinske riječi arcus ili “nagnuti se”). Otuda je izraz “dva luka” čitan kao ukazivanje na dva luka koji čine čitav krug egzistencije, spuštajući luk Porijekla i uspinjući luk Povratka. Jedan znak činjenice da je Liu Chih crpio iz radova Ibn ‘Arabijevih sljedbenika jeste njegovo ukazivanje na kur’anski izraz usred raspravljanja o potpunom krugu spuštanja i uspinjanja. On započinje odjeljak navođenjem upravo spomenutog kur’anskog ajeta u nepreciznom kineskom prijevodu. On piše:

 

Klasik kaže: Svjetovi dva luka su ujedinjeni, a neki se vraćaju krajnjoj bliskosti”. “Dva luka” su dolaženje i spuštanje, koji su jedan luk; te povratak i uspinjanje, koji su onaj drugi. Kada su uspinjanje i spuštanje upotpunjeni, svjetovi dva luka su ujedinjeni. Oni koji se vraćaju krajnjoj bliskosti transcendiraju i idu iznad svijeta imena i vanjskog izgleda. Kada stupaju u zemlju Bez Mjesta, potpuna supstancija se transformira bez raspodjeljivanja, i ona je duboko sjedinjena sa temeljnom Naravi. Dolazak ovdje je područje kojim su gazili jedino mudraci (Dio IV, dijagram 3).

 

Neka mi bude dopušteno da završim Liu Chihovo objašnjenje Izvorišta i Povratka sa navodom iz sredine njegovog komentara o Temelju klasičnog djela. On objašnjava da Jedna Zbiljnost stoji iza svih pojavnosti. Usprkos činjenici da mi raspravljamo o svemiru u terminima spuštanja i uspinjanja mnogih različitih stvari, zapravo Jedna Nit objedinjuje sve njih zajedno. Sve stvari su konačna aktivnost Zbiljski Jednog.

 

U svemiru postoje principi hiljadu srca i deset hiljada razgranjavanja, koji nikada nisu u potpunosti shvaćeni. Međutim, postoji samo jedno sopstvo – djelo Zbiljskog Upravitelja, koje se uspinje i spušta, dolazi i vraća se.

Spuštanje je u začetku, uspinjanje je u plodu; dolaženje je najniže, povratak je najgornje. Spuštanje i uspinjanje makrokozmosa je dolaženje i povratak mikrokozmosa. Dolaženje i povratak mikrokozmosa je suptilno i skriveno unutar spuštanja i uspinjanja makrokozmosa.

Spuštanje i uspinjanje makrokozmosa je u ime mikrokozmosa. Kada on posvema shvaća svoje spuštanje u oblik, mikrozmos sam dolazi i vraća se. Njegov povratak je potpuno realiziran u bezobličnom. U usporedbi sa posjedovanjem oblika, bezoblično posjeduje krajnje pročišćenje.

U veličanstvenom početku, prije spuštanja i dolaženja, ime je “Gospodar-Upravitelj”. Kada su ljudski poslovi bili potpuno shvaćeni i kada su se oni uspeli i povratili, ime je “srce” (Dio IV, dijagram 3).

 

S engleskog preveo:

Nevad Kahteran

 

 

BIBLIOGRAFIJA:

1 Naslov izvornika: The Origin and the Return in Liu Chih’s “Philosophy of Islam” u: Beacon of Knowledge: Essays in Honour of Seyyed Hossein Nasr, by Mohammad Faghfoory (ed.), Fons Vitae, Lousville, Kentucky, 2003., str. 31-39.

2 Isaac Mason, The Arabian Prophet, Shanghai, 1921.

3 Nr al-Haqq ima na umu knjigu T’ien-fang tien-li tse yao-chieh (“Izbor važnih pravila i korektnog ponašanja u Arabiji”). Vidjeti Murata, Chinese Gleams of Sufi Light (Albany: SUNY Press, 2000), str. 26.

4 Kao što sam objasnila u djelu Chinese Gleams (str. 38), glavna ulogu koju je u kur’anskoj terminologiji igralo “srce” (qalb) – u značenju koje uvelike koincidira sa kineskim hsin – čini se važnim da se hsin prevede kao “srce” u raspravljanju kineskog jezika islamskih djela.

 

Summary

 

Sachiko Murata is Professor of Religious Studies at the State University of New York at Stony Brook. She spent many years in Iran before the Revolution where she studied theology and Persian literature. She is author of The Tao of Islam: A Sourcebook on Gender Relationships in Islamic Thought and Chinese Gleams of Sufi Light.

This text is dedicated to Chinese Islamic thinking and especially to Liu Chih, who came to be known in Arabic as Slih Qayliyn.

 

 

Sažetak

 

Sachiko Murata je profesor religijskih studija na njujorškom Državnom univerzitetu u Stony Brooku. Provela je mnogo godina u Iranu prije Revolucije, gdje je studirala teologiju i perzijsku književnost. Autorica je dva važna djela: Tao islama... i Kineski tračci sufijskog svjetla.

Ovaj tekst je posvećen kineskom islamskom mišljenju, te napose Liu Chihu, koji je u arapskom postao poznat kao Slih Qayliyn.