Proljeće - ljeto 2004

  MORAMO PREPOZNATI LICE DRUGOGA
  Razgovor sa dr. Oliverom Leamanom, profesorom filozofije na Sveučilištu u Kentuckyju, SAD
 
 

OLIVER N. LEAMAN je u posljednje vrijeme napisao slijedeća djela o islamskoj i jevrejskoj filozofiji: Averroes and his Philosophy  (Averroes i njegova filozofija) (1997.); Moses Maimonides (1997.); Evil and Suffering in Jewish Philosophy (Zlo i patnja u jevrejskoj filozofiji) (1995.); Eastern Philosophy: Key Readings (Istočnjačka filozofija: temeljna štiva) (2000.); Key Concepts in Eastern Philosophy (Temeljni pojmovi u istočnjačkoj filozofiji) (1999.); A Brief Introduction to Classical Islamic Philosophy (Kratak uvod u islamsku filozofiju) (1999.); te Introduction to Classical Islamic Philosophy (Uvod u klasičnu islamsku filozofiju)  (2001.). Urednik je djela Friendship East and West: Philosophical Perspectives (Prijateljstvo Istoka i Zapada: filozofske perspektive) (1996.), te zajednički urednik izdanja History of Islamic Philosophy (Historija islamske filozofije”) (1996.) i History of Jewish Philosophy (Historija jevrejske filozofije) (1996.). On je uredio dio o islamskoj filozofiji u Routledgeovoj Encyclopedia of Philosophy  (Filozofskoj enciklopediji) (1998.), a surađivao je na ovom području u mnogim drugim priručnicima. Njegova nedavno izašla djela uključuju uređivanje Encyclopedia of Asian Philosophy (Encikopedije azijske filozofije)  (2001.), The Companion Encyclopedia of Film in the Middle East and North Africa (Priručne enciklopedije o filmu na Srednjem istoku i u Sjevernoj Africi) (2001.), te zajedničko uređivanje The Companion Encyclopedia of Death and Dying (Priručne enciklopedije smrti i umiranja)  (2001.) i The Cambridge Companion to Medieval Jewish Philosophy (Cambridgeovog priručnika za srednjovjekovnu jevrejsku filozofiju) (2003.). U proljeće 2004. iz štampe bi se trebala pojaviti njegova Islamic Aesthetics: An Introduction (Islamska estetika: uvod).

            On je Zantker profesor jevrejskih studija i profesor filozofije na Sveučilištu Kentucky (USA) od 2000. godine. Prije toga je predavao u Velikoj Britaniji i na Srednjem Istoku.

 

            Profesore Leaman, čast mi je i zadovoljstvo, nakon dva susreta sa Vama (u Londonu i Washingtonu), da imam priliku na neki način dijeliti ulogu domaćina sa ljudima iz British Councila tijekom Vašeg prvog posjeta Sveučilištu u Sarajevu (Filozofskom fakultetu, Fakultetu političkih nauka, Franjevačkoj teologiji, Fakultetu islamskih nauka, uključujući prijem u Jevrejskoj općini i gostovanje na sesiji “Kluba 99”). Moram kazati da naše Sveučilište prolazi kroz reformu visokog obrazovanja i ova vrsta otvaranja za neke sadržaje koji su nepravedno izmakli u našim ranijim curriculumima prijeko je potrebna. Međutim, u prvom redu kada je riječ o filozofiji, hajde da razmotrimo kuda ona ide u ovom dvadeset prvom stoljeću? Što su linije pribježišta i, uopće, kakva je njezina budućnost u ovom dobu globalizacije?

Čak bi i Hegel došao do zaključka da je teško predskazati smjer filozofije! Globalizacija nužno ne čini sve istim, ona počesto pravi raznolikost šire poznatom. Raznolike i različite filozofske tradicije diljem svijeta nesumnjivo će nastaviti da napreduju. Ukoliko doista vjerujemo da će globalizacija učiniti nerazumljivim razlike, onda bi bejzbol bio najpopularniji svjetski sport, budući da je najpopularniji sport u Sjedinjenim Državama. K tomu još, izvan Sjedinjenih Država jedva da iko igra ovu igru. Globalizacija je korisna filozofiji po tome što nas ona uči da se ideje i argumenti, koje mi smatramo specifičnim za neku naročitu kulturu, počesto javljaju u veoma različitim mjestima u različitim vremenima. Vrlo rijetko su filozofski tečajevi dostatno reprezentativni o onome što sada nazivamo svjetska filozofija. Svi mi nastojimo da se usredsredimo na određen broj mislitelja i ostavljamo to na tome. Čini mi se da bi svako ko proučava filozofiju trebao da zna barem nešto ne samo o svojoj filozofskoj tradiciji, već jednako tako i o kineskoj, indijskoj, japanskoj filozofiji, te jednako tako o mnogim drugim tradicijama. Očigledno ne bismo mogli znati puno toga o svemu, međutim, čak će i mala globalna  upoznatost privesti doma činjenicu da živimo u širem svijetu koji je pun ideja i mogućnosti.

Vidite, iako niste odveć familijarni sa bosanskim problemima, čini mi se da je Vaš izbor da kazujete na našem Filozofskom fakultetu o Levinasovoj filozofiji pogodak u samu srčiku poteškoća bosanskohercegovačkog društva. Umjesto ludila proporcionalnosti u djelovanju prema drugom, Levinas nudi beskrajnu odgovornost za Drugog, primat etičkog nad ontološkim... Kako, dakle, pomiriti Levinasa, s jedne, i ovdje još uvijek optrajavajuća sukobljavanja po nacionalnim šavovima u Bosni, s druge strane?

Levinas nije vidio poteškoću u pomirbi nacionalizma sa etikom, pod uvjetom da nacionalizam nije uzak. Primjerice, on je bio nesumnjivi cionista. Puno je pisao o značaju prepoznavanja lica drugog, jer ukoliko ne prepoznamo da drugi ima lice, mi ćemo mu oduzeti personalnu notu. Zanimljivo je koliko često nastojimo da ignoriramo lice onih s kojima smo u sukobu, kao da  možemo ritualno učiniti da nestanu i prije nego što učinimo da nestanu u zbiljnosti. Ono što se često dešava u sukobima između etničkih i religijskih grupacija jeste to da se pojedinac posmatra ne kao individua, već prvenstveno kao član grupacije, i uz to opasne grupacije, te na ovaj način on može biti uništen. Levinas misli da bismo trebali podvrgnuti sumnji načine na koje ovo činimo, budući da bi ovo moglo učiniti moguće akcije puno poštenijim. Što je vjerojatnije da prepoznamo lice drugog, više je vjerojatno da toleriramo drugog. Uzimam kao mogućnost da predmet u pitanju, to da religije poput kršćanstva i islama moraju da zapitaju same sebe, jer su one u mnogim dijelovima svijeta u natjecanju za konvertitima, jeste koliko daleko one mogu prepoznati važnost drugog, ukoliko drugi nije dio njihove vjerske zajednice. Ukoliko je extra ecclesiam nulla sanctus (izvan Crkve nema spasenja), onda je vjerojatno teško da vidimo drugog kao onog koji posjeduje ista prava i mogućnosti kao oni koji su spašeni.

            Danas je Bosna i Herecegovina poznata jedino po svojemu frankenštajnovskom izgledu (mislim na Dejtonski sporazum, koji je, istina, zaustavio rat, ali je nagrdio tradicionalnu bosansku ljepotu jedinstva razlika po čemu je Bosna bila i ostala svjetski unikum i posebitost, te susretište različitih kulturnih i civilizacijskih okvira). Kao vrsnog poznavaoca judeo-kršćanske filozofije, ali i one islamske, te jednako tako  istočnjačkih filozofskih tradicija, moram Vas priupitati o tome što nam je činiti na snaženju tog nerazdvojivog sintagmatskog sklopa: judeo-kršćansko-islamske tradicije, barem s obzirom na višestoljetno iskustvo življenja u miru ovdje svih pobrojanih? Svakako, uobzirujući i istočni i zapadni kršćanski model ispoljenja (katolike i pravoslavce!).

Smatram da je teško znati da li bi se razdoblja koegzistencije trebala tretirati kao norma, ili pak razdoblje sukoba, kada posmatramo načine na koji su različite religijske i kulturološke zajednice živjele zajedno. Kada snažan središnji autoritet iščezava, čini se da tamo postoji naginjanje pojedinih zajednica da jedna drugu raskomada, i ovo sugerira da je samo autoritet taj koji ih sprječava od stalnog djelovanja na ovaj način. U Talmudu su na ovo aludirali rabini, kada su ukazivali na Rimsku državu koja je potrošila jako puno svog vremena pokušavajući da zatre trag judaizma: “Pokoravaj se vlasti, jer ukoliko ne bi bilo vlasti, ljudi bi jeli jedni druge žive”. Čak je i zloglasna država bolja od nikakve države uopće. Siguran sam da se ta misao pojavila kod mnogih ljudi u Iraku nakon Saddama.

Mnogi su dijelovi svijeta danas svjedoci vrlo kompleksnog društvenog ustrojstva različitih etničkih i religijskih grupacija. Sva raznolikost koju spominjete u Bosni javlja se u mom gradu u Sjedinjenim Državama, čak i većom. Imamo čak bosansku zajednicu uz onu somalijsku, palestinsku, egipatsku, marokansku, meksikansku, rusku i mnoge druge. Imamo svaku vrstu religije i doista svaku vrstu kršćanstva, od kojih su neke tako ekscentrične da je uopće teško da ih opišemo kao kršćanske. Također, imamo čak i pagane koji obavljaju vjerske dužnosti zajedno na organizirane načine. Sve se ovo dešava u malom južnom gradiću u ruralnom Kentuckyju. Moguće je za ljude da napreduju zajedno dok svi prakticiraju vrlo različite religijske i nereligijske stvari, i vjerojatno ključno za ovo jeste to da su ubijeđeni u poželjnost raznovrsnosti. Ovo je razlog zašto će u Sjedinjenim Državama ACLU (the American Civil Liberties Union – Američka udruga građanskih sloboda) poduzeti energične zakonske mjere kako bi odbranila prava fašista i rasista da marširaju i demonstriraju. Jednako tako u Britaniji postoji strog pojam o važnosti privatnosti u usporedbi sa javnom sferom, te o važnosti potrebe da izađemo na kraj s ljudima s kojima vjerojatno ne bi nužno i zaista bili zadovoljni, niti bi se složili s njima.

            Rado bih da izbjegnem ovo pitanje, no ono je naprosto nešto što nas svakodnevno žulja i otuda neizbježno. Naime, riječ je o izraelsko-palestinskom konfliktu koji se neumitno prelama i na druga područja. Čini mi se da zbog ovog nesretnog i tragičnog konflikta i Jevreji i muslimani gube mnoge dragocjene linkove u smislu uspostave boljeg razumijevanja. Vjerujem da ćete se složiti da je neizostavno važno napraviti razliku između judaizma, dakle, jevrejske filozofije i teologije, s jedne, te cionističkog pokreta u njegovom radikalnom ispoljenju, s druge strane, te čak i unutar samog cionizma. Da li biste se mogli složiti sa ovim mojim tvrđenjem?

Dobro, postoje Jevreji koji nisu cionisti i postoje cionisti koji nisu Jevreji, tako da u tom smislu cionizam nije središnji za jevrejsku filozofiju. S druge strane, većina Jevreja danas podupire Izrael i pitanje prava Izraela da postoji Jevreji općenito brane diljem svijeta. Jedan razlog za ovo jeste taj da mnogi neprijatelji Izraela jasno žele da ubiju, ili protjeraju jevrejsko stanovništvo na Bliskom istoku, a u poprilično skorašnjem sjećanju na holokaust u Evropi ovo nije zamamna opcija za Jevreje. Naprimjer, u Maroku i Turskoj Jevreji su samo prije nekoliko mjeseci ubijani jedino iz tog razloga što su bili Jevreji. Čine se pokušaji gotovo svakodnevno u samome Izraelu da se ubija svako ko je Jevrej. Djeca koja u autobusima idu u školu ubijaju se ne zato što su cionisti, već zbog toga što su Jevreji, tako da je prirodno za Izrael da bude središnje pitanje danas u jevrejskoj misli i kulturi.

Kao što sam to sugerirao ranije, postojala su razdoblja kada su Jevreji i muslimani radili posve zajedno i živjeli u harmoniji jedni sa drugima. Postoje mnoga razdoblja u kojima oni to nisu uspijevali. Ova godina je osamstota godišnjica po smrti Mosesa Maimonidesa, velikog jevrejskog mislitelja, koji je napisao većinu svojih djela na arapskom jeziku. On je bio protjeran s ostatkom jevrejske zajednice iz Kordobe, al-Andalusa, od strane lokalnih muslimana, i emigrirao je u Fez u Maroku, gdje kažu da je pod prisilom prešao na islam. Dakle, ovo izgleda tako da su muslimani imali loše odnose sa Jevrejima. Međutim, nakon što je napustio Fes, on se preselio u Fustat, blizu Kaira, gdje je postao istaknut ljekar islamskom vodstvu u Egiptu i on i njegova obitelj očito su uspjeli tamo. Dakle, to liči kao da su tamo bili dobri odnosi. Dok je bio u Kairu primio je upit od Jevreja iz Jemena koji se ticao toga da li bi trebali prijeći na islam ukoliko je alternativa bila smrt, politika koja je bila provođena u tom dijelu svijeta. Dakle, postojala je čitavo šarenilo veza između Jevreja i muslimana, neke su bile pozitivne a neke negativne, a borba između Izraela i njegovih neprijatelja trebala bi se posmatrati unutar ovog konteksta. Nije postojalo zlatno razdoblje tolerancije koje je uništeno postojanjem države Izrael.

            Nama drag prijatelj po duhu, profesor James Winston Morris, koji je također pohodio Sarajevo prije nekoliko godina, kazao je da je kojim slučajem Ibn ‘Arabi danas živ - jamačno bi bio režiser!? Uobzirujući situaciju da je kinematografija u Bosni na dobrom putu da stekne zavidnu svjetsku reputaciju (naime, pored oskarovca Danisa Tanovića, tu su Ademir Kenović, Abdulah Sidran, Srđan Vuletić, Pjer Žalica i drugi), što mislite o ovom njegovom izričaju, imajući na umu činjenicu da Vama osobno film uopće nije strano područje?

Ovo je zanimljiva ideja, i ja ne smatram da mi trošimo dovoljno vremena razmišljajući o vezama između religije, filozofije i umjetnosti. Zapravo, upravo sam završio pisanje knjige koju sam nazvao “Islamska estetika”, koja posmatra neke od ovih veza. Film može biti tako učinkovit u građenju stajališta šire poznatim, ili u priopćavanju emocija. Postoji izreka u engleskom jeziku da slika može kazati više od tisuću riječi, a pokretne slike su čak i učinkovitije u tom smislu. Postoji velika podjela u religiji između onih koji bi naglasili emocije i onih koji iskazuju naklonost prema intelektu, a ja pretpostavljam da bi filmovi mogli bolje pristajati uz emocionalnu stranu naših života.

Proizvest ćemo ovo pitanje na način da bi mnogi ljudi bili vjerojatno iznenađeni da čuju da je predsjednik Bush vrlo impresioniran nedavnim afganistanskim filmom nazvanim “Osama”, a koji govori o mladom Afgancu. On je tražio od svojeg osoblja da ga pogleda i ovaj film jamačno igra vodeću ulogu u obezbjeđivanju opravdanja za Nato djelovanje u Afganistanu. Možemo vjerojatno biti zabrinuti u vezi s ovim, budući da postoje drugi filmovi koji uzimaju posve različit pristup, a s racionalnog stajališta, pretpostavljam, treba da iskušamo različita mišljenja i raznolike filmove. Međutim, ko onda ima vremena, pogotovu predsjednik? Na ovaj način komuniciranje pomoću filma počesto označava  štetno djelovanje na emocije pomoću jačanja nekog stajališta koje već posjedujemo. U tom smislu ovo nije vrlo koristan mehanizam u filozofiji, ali je krajnje značajan mehanizam u religiji i politici.

            Kako privodimo ovaj razgovor njegovom kraju, a s obzirom na locus kamo se ovo pitanje izriče, od odsudne je važnosti to što religijske tradicije ne samo u Bosni, već u svijetu općenito, mogu učiniti da globalizacijski proces zadobije svoje ljudsko lice. Ili će pak naš moderni i suvremeni svjetopogled ipak ostati razdrljen između sekularizma i religijske slike svijeta, bez mogućnosti uspostave tješnjeg slušanja među njima? Što doista mislite o ovoj vrsti protivnosti, uobzirujući situaciju bosanskohercegovačkog konteksta, koji predstavlja, istinski držim da je to još uvijek slučaj, sretan spoj tradicionalne i moderne kulture i civilizacije?

Ne smatram da su sekularizam i religija u nekoj vrsti vječite borbe tako da je moguće ljudima da napreduju jedni s drugima bez obzira na njihova stajališta u pogledu ovih predmeta razgovora. S jedne strane, sumnjam da je mesijansko razdoblje gotovo izniknulo, usprkos onome što neki moji kršćanski prijatelji kažu kada pažljivo promatraju sukob na Srednjem istoku. Ovaj dio svijeta je navikao da bude vođen, poprilično neučinkovito, od strane raznolikih imperija, Austrijanaca, Otomana i Rusa, i kada bi oni jednom otišli, svim je pukotinama u društvu bilo dopušteno da se prošire i izbijao bi sukob. Majstorija bi bila ustanoviti društvo u kojemu će ljudi tolerirati razlike i poštivati raznolikost. Vrlo je jednostavno kazati, međutim, vrlo je teško to učiniti kada se drugi posmatra kao smrtni neprijatelj. Međutim, ovo se može uraditi.  Pakistanci i Indijci sada vrlo ozbiljno pregovaraju, kao što to čine Grci i Turci na Kipru. Izgleda da je ekonomija ta, a ne ideologija, ona koja predvodi ovo iznenadno zanimanje za mir, i vjerojatno je Adam Smith bio u pravu kada je sugerirao da ljudi nisu nikada toliko bezazleno angažirani kao onda kad nastoje da zarade novac.

            I na kraju, no ne manje važno, budući da osobno znam da ste obujmljeni tim duhom komparativizma i uporednog proučavanja filozofskih tradicija, da li biste doista bili voljni potpomogunuti uspostavu katedre za hebrejski jezik i jevrejske studije na našem Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gradu koji je stoljećima slovio kao mali Jerusalem u kazivanju bosanskih Jevreja, Sefarda? Dakako, podrazumijevam na ovom mjestu Vašu reputaciju i ugled u svijetu kao znanstvenika, i ovo moram priupitati bez obzira na Vaš odgovor, budući da mi se čini da nam se umjesto sjedenja u istoj krošnji abrahamovskog stabla svjedočenja jednoga Boga danas, ponavljam ne samo u Bosni i Hercegovini, nudi da uzbiremo odavno otpale i crvljive voćke sa istog stabla, te čak i ukoliko uzmognemo popeti se na njega, izgleda da nam se iznova nudi da sjedimo na odavno napuklim njegovim grančicama, zar ne?

Mislim da bi takvo namještenje trebalo biti izvanredna zamisao. Doista znam da je Sarajevo bilo u prošlosti značajno središte jevrejske kulture. Zapravo, na naslovnici moje najnovije knjige, koju sam uredio sa svojim kolegom Danom Frankom, the Cambridge Companion to Medieval Jewish Philosophy (Cambridgeov priručnik za srednovjekovnu jevrejsku filozofiju) izabrao sam sliku iz sarajevske Pasha Haggade. Nažalost, nedavni sukobi su oslabili ranolikost velikog dijela svijeta. Jevreji su bili protjerani iz najvećeg dijela islamskog svijeta, izuzev Izraela u ovom trenutku, i tamo je jednako tako postojao veliki izgon kršćana. Smatram da zemlje postaju kulturološki puno siromašnije kada postanu jednoobraznije. Jedna od velikih stvari u vezi sa gradovima kao što su New York i London jeste krajnja raznolikost njihovog stanovništva, do takve mjere da, ukoliko idete u West End u Londonu danas, slabo je vjerojatno da čujete engleski od bilo koga da ga govori na ulici.

Znam da način na koji su dijelovi stare Jugoslavije bili traljavo skrpani izgleda da ide protiv promocije raznolikosti, međutim, vjerojatno je ovo najbolje što se može uraditi u ovom trenutku. Postoji engleska izreka da visoka ograda pravi dobre susjede, i vjerojatno će se u pravo vrijeme kada se različite zajednice budu osjećale više samouvjerenima i opuštenima, one okrenuti uspostavi suradnje i kontakata preko etničkih granica. Uz ovaj konačni cilj, bilo bi dobro da se veliča raznolikost pomoću stvaranja akademske pozicije u Sarajevu u hebrejskom jeziku i jevrejskim studijama, i ja bih bio sretan da učinim ono što bih mogao kako bih promovirao takovrsan projekat.

 

Razgovor vodio i preveo:

Nevad Kahteran