Proljeće - ljeto 2004

  SARAJEVO – MOSTAR – BANJA LUKA
  Dino ABAZOVIĆ
 
 

Danas se ne osjećam sposobnom na čisto teoretski način suočiti se sa subjektom podijeljeni gradovi. To je eufemizam koji, u našoj regiji, implicira na prvom mjestu uništene gradove.

Melita Richter Malabotta

 

Uvod

Sarajevo, Banja Luka, Mostar - tri grada u Bosni i Hercegovini, tri ključne geografsko-političko-administrativne tačke bosanskohercegovačkog postratnog danas. Kao nusprodukt rata i procesa podjele društva po etno-nacionalnim linijama, svaki od ova tri grada postao je djelatna (kvazi)metropola nacionalnog duha za jedne, a za druge, potencijalni fenix tradicije urbanog (su)života i pluralizma.

Prvi dio izrečene konstatacije odnosi se na procese interpretiranja urbanog kao vida i fizičkog i duhovnog usredištenja različitih društvenih fenomena ispred kojih je imanentno (jedno)nacionalni prefiks, dakle, od institucija do politika. Drugi dio konstatacije odnosi se na procese zamišljanja, u andersovskom smislu, akomodacije različitosti u konkretnom kontekstu - bilo na osnovu prethodnog iskustva (nostalgija za prošlim vremenima), bilo preferabilnog scenarija “zajedničkog mjesta pod suncem za sve” kao bitne civilizacijske vrijednosti koja nikada i nije trebala biti sporna.

Međutim, i za jedne kao i za druge, element vremena, uzevši u obzir činjenicu da sam prostor nije sporan, pozicioniran je, ili u budućnosti, odnosno kako bi moralo ili trebalo biti, ili pak u prošlosti, tj. kako je bilo, ali s negativnom ili pozitivnom vrijedonosnom orijentacijom.

Dakako, treba imati u vidu da pored ovih opštih mjesta i nužne generalizacije koju nalaže sama logika uvoda, po pitanju “institucionaliziranja” etničkih različitosti malo šta da je danas zajedničko Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru.

Ovim tekstom pokušat ćemo elaborirati mogućnosti akomodacije mozaika etničkih grupa, i različitosti uopšte, u ova tri bosanskohercegovačka grada i to u postkonfliktnom periodu.

Opšti osvrt

Ono što je zajednička prijeratna karakteristika Sarajeva, Mostara i Banje Luke jeste da su to višenacionalne sredine i najvažniji urbani centri u Bosni i Hercegovini, dakle politički, administrativni, ekonomski, obrazovni i kulturni centri, kao i značajna stopa porasta broja stanovnika u njima. Razlozi su višestruki, ali jedan od bitnijih ogleda se u migraciji na relaciji selo-grad.

Naime, poznato je da se u bivšoj SFRJ vodila loša politika po pitanju agrara dok je privatni, a kasnije i državni zemljišni posjed, konstantno parcijaliziran. Jedna od prvih posljedica takve politike bila je da se stanovništvo na selu sve više pretvaralo u nepoljoprivredno, jer se nije moglo, a i sve manje je bilo isplativo baviti se agrarom na tradicionalni način.

Bitno je napomenuti da je Bosna i Hercegovina nakon Drugog svjetskog rata bila izrazito ruralna sredina, sa preko 60 posto seoskog stanovništva nastanjenog u preovladavajućim brdsko-planinskim područjima koja su karakteristika teritorije BiH. Paralelno s tim, tekao je proces industrijalizacije zemlje koji je pospješio odliv radne snage sa sela ka urbanim dijelovima, tj. u središta industrije, odnosno u gradove.

U svojoj knjizi Nijaz Musabegović prezentirao je tabelu iz koje se vidi struktura ruralno-urbanog stanovištva po regijama u Bosni i Hercegovini, a prema popisima stanovništva 1961., 1971., i 1981. godine (1997:353). Dakle, primjetno je smanjenje broja seoskog stanovništva, ali i to da se broj stanovništa u spomenutom periodu u Banjalučkoj regiji udvostručio, što ističe i Musabegović (1997:354). Međutim, treba napomenuti da seljak-migrant nije za svoju destinaciju uvijek imao u planu najbliži regionalni urbani centar, već su nerijetko krajnje destinacije bile u zapadnim evropskim zemljama.

Tri scenarija

Bilo da se radi o antropološkim, sociološkim, psihološkim ili urbanističkim studijama, primjetan je trend da se fenomen grupne dinamike u gradskim, urbanim sredinama, sve više proučava i iznova postavlja u sam fokus istraživanja, a naročito ako se taj fenomen manifestuje kao međugrupna tenzija, otvoreni antagonizam, ili nasilni konflikt. Tim prije ukoliko je nacionalno, etničko ili konfesionalno u fundamentu te i takve manifestacije grupne dinamike. Tako i Sreten Vujović, u svom radu “Nelagoda od grada” (2002:163), ističe:

 

“Interesovanje za urbano pitanje u jugoslovenskoj ratnoj drami ima tragičan povod: retko viđene oblike i žestinu u stradanju gradova – od preimenovanja, etničkog čišćenja, pljačke, opsade, pogibije civilnog stanovništva do urbicida i nekropolisa.“

 

I zaista, Sarajevo, Mostar i Banja Luka, najblaže rečeno, tri su eklatantna primjera - tragičnoga povoda za pojačan interes za pitanja urbanog. U svom eseju “Podijeljeni gradovi” Melita Richter Malabotta piše (2001:85)

 

„... Sa posebnom okrutnosti, bjesnio je [rat] protiv Grada. Zašto je bilo toliko mnogo mržnje prema urbanom?... Cilj nije bio samo da se Grad uništi fizički. Cilj novih barbara bio je ubiti bit Grada, poništiti njegov kosmopolitski duh, njegovu toleranciju, njegov etnički metissage, slatku mješavinu jezika i koegzistencije različitih religija. Cilj je bio likvidirati koegzistenciju koju je promovirao Grad. Sve to činjeno u ime teritorijalnih osvajanja i etničkog čišćenja... Cilj je bio oslabiti Gradski moral, uništiti svaku ideju zajedničkog življenja u mjestima gdje je ta ideja bila veoma duboko ukorijenjena. Bombardirajući gradove, sijući teror, nada je bila ostvariti kapitulaciju i natjerati građane da bježe i kriju se kao miševi u svojim etničkim enklavama.“

 

Iz ugla ruralno-urbane fenomenologije, Nijaz Musabegović (1997:383) navodi:

“U novije vrijeme posebno značajan motiv za učešće seljaštva u ratu predstavlja to što na temelju ratnih zasluga seljak, ratnik, želi doseliti u grad sa svojom porodicom pri čemu ulazeći u gradsku sredinu biva oslobođen ranije frustriranosti i niza kompleksa koji su ga prije toga u sličnim prilikama pratili, od kulture ponašanja do ekonomskog statusa, pošto u urbanu sredinu dolazi sa oreolom pobjednika. Ovim se prekida kontinuitet ilegalnog, krijumčarskog ulaska seljaštva u gradove...“

 

Izvrsnih navoda bilo bi unedogled, ali ova dva čine nam se posebno bitnim za oslikavanje situacije u Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci. Jer u poslijekonfliktnom periodu situacija u ova tri grada daleko je od prijeratne.

Akcenat je na “poslijekonfliktnom” periodu, jer danas je više nego ikada kristalno jasno da je Dejtonski mirovni sporazum jedino uspio zaustaviti ratne operacije i stvoriti slabe, ali zaista slabe preduvjete za obnovu društva i zemlje. Više puta spomenuta sintagma nažalost je i sedam godina od prestanka ratnih sukoba potpuno tačna - u Bosni se zaista radi o odsustvu rata, a ne vladavini mira, a deset godina od početka rata na političkoj sceni u BiH svjedočimo ponovnom trijumfu nacionalnističkih stranaka na višestranačkim izborima (oktobar 2002).

Urbani centri bili su i centri najbrutalnijih i najmasovnijih zvjerstava za vrijeme rata. Ovim se dakako ne želi uvećati ili umanjiti značaj žrtve na osnovu mjesta stradanja, već naglasiti da su zaista, kako izvana, tako i u unutrašnjosti, oči sudionika ratnog vihora bile okrenute ka situaciji u tim centrima, baš kao i strateški politički i vojni manevri.

U Mostaru, Banjoj Luci i Sarajevu, nekadašnju interkulturalnost, suživot i tradiciju zajedništva, ratom je zamijenila homogenizacija, (jedno)nacionalni ekskluzivitet i polarizacija. Ali, dakako da situacija nije ni približno ista u ova tri grada i svaki od njih ima svoju potpuno specifičnu storiju kao i mogućnosti za svoje sutra.

Kao najtragičnija konsekvenca opsade grada, broj stanovnika Sarajevu umanjen je za 26 procenata. Preko 10.500 njegovih stanovnika ubijeno je u periodu od 1992. do 1995. godine. Neki podaci govore da je Sarajevo za vrijeme rata napustilo preko 150.000 njegovih žitelja. Više od jedne trećine današnjeg stanovništva grada čine lokalno raseljene osobe koje se u toku rata bile protjerane iz svojih domova. Sve to odrazilo se i na nacionalnu strukturu stanovništva, tako da 1998. godine u Sarajevu živi oko 80 posto građana islamske vjeroispovijesti (podatak naveden na službenoj web stranici grada Sarajeva, http://www.sarajevo.ba).

Srpske vlasti, provodeći politiku “etničkog čišćenja” u ratnom periodu, učinile su da je Banja Luka danas gotovo u potpunosti jednonacionalna sredina. Broj stanovnika povećao se za približno 12 posto i to najvećim dijelom uslijed priliva izbjeglica srpske nacionalnosti iz Republike Hrvatske i jednim dijelom lokalno raseljenih osoba iz Bosne i Hercegovine. U gradu danas živi oko 95 posto građana srpske nacionalnosti, nešto ispod tri posto Bošnjaka i malo preko tri posto Hrvata.

Mostar je danas fizički podijeljen grad -- na takozvanoj lijevoj obali, velika većina stanovnika su Bošnjaci, a na zapadnoj obali su to Hrvati. Građani srpske nacionalnosti u potpunosti su majorizirani i njihov uticaj je neznatan. Neke procjene pokazuju da u Mostaru danas obitava oko 120.000 stanovnika (www.population.com).

Klasifikacija koju je ponudio Frederick W. Boal (1999:588) o specifičnostima etničkih odnosa i njihove dinamike u gradovima – pet scenarija: asimilacija, pluralizam, segmentacija, polarizacija i etničko čišćenje – može se primijeniti i na sagledavanje situacije u ova tri grada2.

Tako bi Sarajevo bilo na prelazu iz scenarija segmentacije – koji karakterišu tendencije ka separaciji s dobro razvijenim etničkim institucionalnim strukturama (paralelnim ili asimetričnim) u scenarij pluralizma (značajna društvena integracija, ali određeno zadržavanje zasebnih etničkih institucija i kulturnih atributa).

Mostar je zavisno od situacije u političkim odnosima unutar Federacije BiH ili u scenariju polarizacije – kada grad karakterizira otcjepljivanje po etno-nacionalnim linijama – ili pak u scenariju segmentacije.

Banja Luka je već predugo primjer scenarija etničkog čišćenja – nema intergrupnih razlika u urbanim oblastima iz tog razloga što je jedna od grupa istjerana, ili je “odabrana” da ode.

Imamo, dakle, u datom kontekstu postkonfliktnog društva jednu paradoksalnu situaciju – u njemu egzistiraju tri ključna politička, administrativna, ekonomska i kulturna središta, koja odražavaju različite i u potpunosti inkompatibilne modele akomodacije etničkih različitosti. Sva tri modela su itekako djelatna, neovisni jedan o drugome i na specifičan način pretenduju da budu paradigma mogućeg razvoja situacije ka konačnoj soluciji tzv. “bosanskog problema”. Pri tome, uslijed (ne)specifičnog aktivizma ključnih aktera, domaćih i međunarodnih donosioca odluka, tj. kreatora politika, establishmenta religijskih zajednica, nedovoljno razvijenog civilnog društva i u njemu samodovoljnih “nezavisnih” elita, medija sumnjivih profesionalnih standarda, kao i politički neobrazovanog puka, uzroci tog i takvog stanja sve su manje na agendama, dok se sve više energije usmjerava na ostvarivanje kratkoročnih partikularističkih interesa. Rijetke pozitivne inicijative koje nude konkretne modalitete za učinkovito djelovanje, a oko kojih se periodično okupljaju freelanceri iz svijeta politike, nauke, kulture i umjetnosti, te tek poneki profesionalni (štampani) mediji, kao da su unaprijed osuđeni na propast – niti su im na raspolaganju odgovarajuća sredstva za kontinuirano djelanje, niti takve inicijative imaju dovoljan broj pristalica, čime bi se stvorila kritična masa dovoljna za početak implementacije ili eventualnu održivost takvih inicijativa.

“Javna administracija
i ekonomija”

[...] Poseban segment, veoma bitan i za stanje u ovim gradovima, a u kojem se uradilo malo i gotovo nimalo (Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini tek je pred oktobarske izbore 2002. donio odluku koja dijelom interveniše u tu oblast) jeste segment javne administracije. Iako to na prvi pogled nije, ili ne bi trebao biti prioritet, držimo da je Fabbio Rugge (1999:67) u pravu kada kaže:

 

“Ukratko: u svjetlu onoga što smo naučili iz istorijskog iskustva – ili bar iz istoriografskog značaja – problem s ponovnim uspostavljanjem kapaciteta administracije nakon konflikta, može se pokazati da jeste, dovoljno paradoksalno, problem “onepunomoćenja” administracije koja je izrasla u previše samostalnu, previše samouvjerenu, previše moćnu“.

 

I zaista, javna administracija u ovim gradovima djeluje poput “vojnika koji čuvaju prve linije fronta”. Kada su domaći političari “pritisnuti”, pa u javnom diskursu ne prave verbalne incidente, kada je vojska u kasarnama, a policijski angažman pod stalnom prismotrom IPTF-a, javna administracija, ta birokratija u najgorem smislu riječi, jeste nepremostiva prepreka za, npr. osobu koja je označena kao “manjiski povratnik”. Velika sredstva i mnogo napora uloženo je, naprimjer, u oblasti doobrazovanja profesionalnih pravnika, sa posebnim akcentom na poštivanje ljudskih prava, dotle se u oblasti javne administracije nije uradilo gotovo ništa. I dok se povratnici, samo da njih spomenemo, gotovo nikada ne nađu u sudnici, dotle se najmanje nekoliko puta dnevno susreću sa službenicima na raznim nivoima i iz različitih institucija. A u ratu uspostavljena, gotovo stoprocentno jednonacionalna, ogromna i samo naizgled depersonalizirana, na novoj vladajućoj etno-nacionalnoj ideologiji “odnjegovana”, administracija do perfekcije obavlja svoj posao – ne rješavati ništa, i ne biti servis nikome. Ili gotovo nikome. Jer znatan broj činovnika, svjestan da prije rata nikada ne bi mogao zauzimati pozicije kao ove u ratu “zaslužene”, tj. “osvojene”, kako sa stanovišta kvalifikacija, tako ni sa stanovišta zadovoljavanja minimuma profesionalne etike, veoma je pogodno tijelo koje bezuvjetno sluša i služi vladajućim elitama. Naravno, ponovo iz veoma sebičnih interesa za očuvanje pozicija. Ako se pri tom doda i nešto njihovog ličnog, čega su postali svjesni, dakako, početkom devedesetih, situacija je više nego negativna za druge i drugačije, pogotovo dojučerašnju “suprotnu”, “tuđu”, “protivničku” stranu, koja svojim eventualnim povratkom ugrožava i samu administraciju. [...]

[...] Između ostalog, i zbog toga je moguće da tri inkompatibilna modela kao što su sarajevski, banjalučki i mostarski egzistiraju u Bosni i Hercegovini. U pogledu administracije, sarajevska je parcijalizirana na gradsku i kantonalnu, a u gradu je i sjedište najvećeg dijela kako federalne tako i državne administracije. Ingerencije im se često preklapaju, s tim što je gradska najslabija, i u političkom smislu, daje joj se najmanje značaja. U Mostaru, pored podjele na opštinski i kantonalni nivo, jer se kao i Sarajevo nalazi u Federaciji BiH, administracija je podijeljena i po nacionalnom principu, ergo principu paralelizma, suradnja je svedena na minimum, a kao zaostavština “Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne” prisutni su i njeni paralegalni atavizmi sa jakom službeničkom nomenklaturom. Banja Luka održava mono-etno-nacionalnu administraciju koja pretenduje da bude modelirana po državnom ustroju, ali samo u slučaju kada se ingerencije entiteta Republika Srpska interpretiraju kao državne, a ne entitetske kao što bi to trebao biti slučaj. [...]

[…] Ako bi se morala identificirati oblast u kojoj se otišlo najdalje u pozitivnom smislu, onda bi to bilo polje ekonomije. Tačno, trgovina prva prelazi granice, ali i u toj oblasti još mnogo treba da se uradi, kako u polju legislative tako i u polju provođenja carinsko-poreske politike. Paralelizmi nisu zaobišli ni ovu oblast, a njihovi centri su ponovo u Banja Luci, Sarajevu ili Mostaru. Primjer koji je među najilustrativnijima je slijedeći – naime, ekonomski stručnjaci propituju opravdanost postojanja burze u Bosni i Hercegovini s obzirom na raspoloživu vrijednost i veličinu tržišta, ali takvo što nije uticalo na stvaranje ne jedne, već dvije burze u BiH – Sarajevske i Banjalučke. Također veliki problem predstavlja i nedostatak krovnih institucija koje bi pružale legitimitet uspostavljenim paralelnim institucijama, sa sjedištima naravno u Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci, tako da se apsurdne situacije, ne samo “unutra”, već i prema “vani”, stalno i iznova pojavljuju. Tako je tek prije koji mjesec riješen problem izvoza mesa i mesnih prerađevina, kao i proizvoda koji sadrže sastojke životinjskog porijekla iz Bosne i Hercegovine u zemlje Evropske unije, a u kojima za to postoji značajan interes. Problem se sastojao u tome da nije postojao Veterinarski zavod i inspekcija na nivou države čijim bi se certifikatom garantovala ispravnost proizvoda, a same entitetske institucije nisu po međunarodnom pravu i standardima odgovarajuće kako bi promet bio legalan. Još da spomenemo posebno pitanje koje ne možemo ovdje elaborirati a koje je od bitnog značaja za budućnost ne samo ekonomije već ukupnih odnosa u BiH – pitanje porijekla, vlasništva i kontrole kapitala koji je nerijetko direktno povezan sa političkim oligarhijama koje su ne samo kreatori ovakvog stanja već čine sve na njegovom održanju.

Sve spomenuto inicira se, opravdava, brani i najvećim dijelom u punom kapacitetu implementira u tri najvažnija bosanska grada, Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru.

Provedba imovinskih
zakona – novi početak ili konačan kraj?

Pored hapšenja i privođenja pravdi osoba koje su počinile ratne zločine i slobode kretanja, roba i kapitala (a vidjeli smo da je i tu situacija daleko od idealne), kao ključ reintegracije bosanskohercegovačkog društva s pravom se ističe provedba Anexa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim se garantira povratak izbjeglica i raseljenih osoba u njihova prijeratna boravišta.

Ovdje treba navesti da proces povratka izbjeglih i lokalno raseljenih osoba, posebno u ove gradove, ima tendenciju stabilnog rasta što pokazuju i podaci UNHCR-a kao i pregledi provedbe imovinskih zakona u Bosni i Hercegovini [...] Kao i svih prethodnih mjeseci, Sarajevo značajno prednjači ne samo po broju zahtjeva već i po broju donesenih i realizovanih odluka. Neki pokazatelji govore da će Sarajevo do kraja 2003. godine u potpunosti završiti sa provedbom imovinskih zakona. Sa druge strane, čak i najradikalnije sredine u Bosni i Hercegovini otvaraju se sve više za provedbu imovinskih zakona, tako da se čini kako to više nije problem sam po sebi. Ali, naravno, to još uvijek ni slučajno ne znači da će povratnici tu zaista i ostati, a to i jeste najbitniji problem koji se urgentno mora rješavati.

Tzv. održiv povratak podrazumijeva mnogo, ali mnogo više ispunjenih preduslova nego što je provedba imovinskih zakona, a što bi se moglo označiti kao prvi korak. Zapošljavanje, ostvarivanje socijalnih, političkih i građanskih prava, školovanje potomstva kao i jednake prilike za sve, puno uvažavanje svih onih osobenosti koje po definiciji pojedincu i kolektivitetu nudi uljuđeno civilno, civilizirano, multikulturalno i višereligijsko društvo, kao i njihovo slobodno uživanje također su preduslovi o kojima se nažalost mnogo govori, a na čijem se ostvarenju malo radi. Jer to nikada u društvu kao što je bosanskohercegovačko ne bi smjelo ili trebalo biti stvar kvantiteta, odnosno brojčanog stanja. I usprkos činjenici da je prijeratno stanje vjerovatno otišlo u nepovrat, kao i da je nemoguće “vratiti sve na svoje”.

Zaključak

Ukratko, treba se početi baviti uzrocima stanja a ne trošiti sredstva, napore i vrijeme na saniranje posljedica. One uzroke koji u pozitivnom doprinose situaciji, treba podržati i jačati. One negativne, beskompromisno neutralizirati, jer je u njihovom slučaju prošlo već dovoljno vremena kako bi se uvidjelo da puka izolacija ili ignoriranje ne umanjuju njihov uticaj. Čini se kao da jednostavnost izrečene konstatacije implicira njenu nemogućnost primjene, jer kako drugačije tumačiti činjenicu da svih ovih godina nije zabilježen značajniji napredak!?

Opšte mjesto od kojeg treba poći jeste da “tradicionalističke” političke i kulturne institucije nisu i ne mogu više biti ključni partneri međunarodnoj zajednici – za koju se pretpostavlja da stoji iza proklamiranih ciljeva demokratije i vladavine prava – pri izvođenju reformi na putu ka modernizaciji i progresu. One jesu bitan element na čije se učešće - u smislu i podrške i otpora - mora računati, ali odgovornost i vizija liderstva ne smije se više tumačiti kao “card blansh” koja ide uz njih per se. Ulogu novih partnera treba da preuzmu u javnosti nekompromitovani, kompetentni domaći ljudi, koji se nalaze i u Bosni i Hercegovini ali i izvan nje, a koji će raditi u depersonaliziranim institucijama (za početak, radikalno insistiranje na razdvajanju ličnosti i funkcije koju ta ličnost obavlja, kao i da zakonodavna grana vlasti prestane biti servis i potpora “svojoj” egzekutivi). Također, u tom smislu treba računati i na osobe iz susjednih država koje svojim znanjem, iskustvom, ponašenjem i djelovanjem nisu bile u službi ili na strani negativnih politika prema Bosni i Hercegovini. Treba iznova identificirati ko su “lideri u lokalnoj zajednici”, tj. kakav je, i dokle seže njihov stvarni uticaj na zajednicu.

Ključna funkcija, pak, međunarodne zajednice treba biti u obezbjeđivanju foruma za artikulaciju metodologija kojim će se dostići realno postavljeni ciljevi i raditi na tome da se na vrh piramide postavi princip odgovornosti. I, dakako, omogućiti da se paralelno sa takvom reformom institucija omogući pokretanje mehanizma koji će reaktivirati one pozitivne tradicije koje su ukorijenjene na ovim prostorima, a koje su u regresiji u odnosu na vladajuće etno-nacionalne ekskluzivističke ideologije. Dakle, radi se o novom partnerstvu koje uvažava kako obaveze tako i odgovornost partnerskih strana. Radi se o novom partnerstvu koje će se razvijati i jačati istim intenzitetom i u Sarajevu, i u Banjoj Luci, i u Mostaru, kao i među njima.

 

 

BILJEŠKE:

1 Ovaj tekst je skraćena verzija autorovog istraživanja u okviru projekta “Institutionalizing Ethnic Diversities in (Post-) Conflict Situations – The Role of Human Rights and Minority Protection in South East Europe“, European Training and Research Centre for Human Rights and Democracy, University of Graz, Austria.

 

2 Vidi više o ovome u: Abazović, Dino: “Segmentirano Sarajevo”, Odjek, Sarajevo, Proljeće – Ljeto 2002, Godina LV, Broj 1-2

 

BIBLIOGRAFIJA:

 

Boal, F. W. (1999) From Undivided Cities to Undivided Cities: Assimilation to Ethnic Cleansing (Housing Studies, Vol.14 Issue 5, pp 585)

Malabotta, Melita Richter (2001) Passages: A Journal of Transnational & Transcultural Studies, 2001, Vol. 3 Issue 1, p83, 19p

Musabegović, Nijaz (1997) Ruralno-urbani antagonizam i moderni svijet (Sarajevo, FEB. D.D. – Sarajevo)

Popov, Nebojša (2002) Srpska strana rata – Trauma i katarza u istorijskom pamćenju, (Beograd, Samizdat B92)

Rugge, Fabio (1997) Restoring administration after a war; Some reflection on historical experience (International Seminars of IIAS, Restoring the Capacities of Governement and Civil Society after International or External Conflict) (IIAS, Brussels)

Statistički godišnjak SR Bosne i Hercegovine (1991), Sarajevo, Republički zavod za statistiku