Proljeće - ljeto 2004

  “ŽUTA ŠTAMPA” I BOSANSKI MASOVNI MENTALITET
  Fahira FEJZIĆ
 
 

kako bismo zahvatili ovaj dvojaki, dvostrani problem iz naslova teme, s jedne strane “žutu štampu” kao fenomen i pojavu, i s druge strane2 mentalitet Bosanaca ili Bošnjaka u praskozorje XXI vijeka (vijeka postmodernističke štampe) odnosno medija šarolikih konfiguracija, pozabavili smo se i jednim i drugim problemom. Stoga je bilo potrebno zaviriti u nešto skoriju historiju, negdje do 18. stoljeća, gdje sežu korijeni te nevjerovatne društvene naplavine bulevarskoga, tračerskoga, ili takozvanog revolveraškog javnog diskursa u novinarstvu3, ali i podići istraživački pogled u ovo najsvježije današnje bosansko ogledalo, koje počesto pruža iskrivljenu sliku, ali ako ga se ispravno locira, odjedanput nam pruža izobilje faktičkih dokaza i pokazatelja gdje smo, šta smo, kakvi smo, zašto smo…

Kratak pogled na novinarski povijesni “šarm”

Treba se podsjetiti da je ne tako davno, prije stotinjak, do sto pedeset godina unazad, cirkulacija štampe, brošura, ‘pamfleta’ bila vrlo ograničena, i da je s vremenom nailazila na sve veće prepreke. Te prve ručno štampane novine, tek su se 1814. god. kao The Times počele štampati u štampariji, na parnome stroju. Ali su se i dalje distribuirale poštom, dakle, posredno, a naročito im je put do potrošača ometao poštanski javašluk. Novine su toliko kasnile da su mnoge prestajale izlaziti.

Doda li se ovome problemu i činjenica da novine od 1712. god. moraju posjedovati obavezni žig, tj. taksu na štampani materijal koji se prodavao nedjeljom (kada je Crkva dozvoljavala samo prodaju skuše i mlijeka), bilo je jasno da će štampa, buduća velika “prijetnja javnome moralu”, uskoro presahnuti. Rješenje je pronađeno u uličnom prodavanju novina, ali su, naprimjer, u Velikoj Britaniji ulični prodavači novina, tzv. glasonoše često zabranjivani, kažnjavani, odvođeni na Breidwel, na odsluženje desetodnevne kazne. Ovaj  razvoj situacije je, kada se novine počinju prodavati na ulicama, nametnuo i nadasve raširen termin, “bulevarska štampa”, što se odnosilo na svu štampu prodavanu na bulevarima.  Individua sad svoje svakodnevno štivo kupuje na ulici, i postaje konzument “bulevarske štampe” koja će vrlo brzo dobiti još jednu odrednicu – “žuta štampa”.

Termin “žuta štampa” danas označava sve žute medije; radio, televiziju, on-line, film, dakle, bez obzira jesu li mediji štampani ili nisu, ali se kao stara denotacija zadržao u literaturi da označi sve požutjele masmedijske produkte bilo kojega žanra, forme ili konfiguracije. Denotativno, termin je startao od kada je zaživio američki strip. A on započinje  sveobuhvatnim karikaturalnim ostvarenjima R. F. Outcaulta, objavljivanjem u listu “Truth” stripa u nastavcima pod nazivom “Yellow Kid”, “Žuti dječak” 1894. god. (Fizička pojava ”žute štampe” je starija od njene potonje nominacije, kako to obično biva sa društvenim masovnim fenomenima.) Strip je predstavljao ćelavog žutog dječaka u spavaćici koji se zvao “Yellow Kid”, da bi vremenom počeo konotirati sve mas-medijske takovrsne obrasce. 4

Šta je “žuta štampa” danas?

Danas bi se moglo komotno kazati da je termin “žuta štampa” toliko prisutan kod nas, i inače u svijetu, da je toliko proširen i korespondentan gotovo svim medijima i žanrovima masovne kulture. Naročito je izražen u kriznim vremenskim situacijama, kada zadobija dodatni masovni šarm, postaje nevjerovatan društveni izazov, imanentan je svim kriznim, postratnim socijalnim depresijama društava i država, širi se na sve oblike iskaza u masovnim medijima, pa elemente žutoštamparskog izraza zaprima i posve ozbiljna štampa, nekad seriozni iskazi na radiju, televiziji, dakako, danas sve više i više na web stranicama koje isisavaju tu predoziranu raspusnost, tričarenje i tračarenje, koje pokriva snažnom koprenom magije (magične kutije ekrana) u bijegu od realnosti, empirije i faktografije koja je takva kakva jeste. “Žuta štampa” preovladava tamo i tada kada “ono što je važno potiskuje se onim što je ineteresantno” (Šušnjić, 1995:191).

Povremeno, najveći broj medija, izuzev vrlo usamljenih, probranih, odista istraživačkih i profesionalnih uposlenika ove profesije, zadobijaju elemente “žutila” u svom sadržaju makar da takvima ne slove. Taj bi epitet danas mogao označiti mnogo toga što se susreće u raznolikoj produkciji masovnih medija, od informativne do revijalne. U BiH, u našoj svakodnevici, epitet “žute štampe” mogao bi se bez puno grijeha nalijepiti na najveći broj medija, od njih preko 600 najrazličitijih, a štampanih naročito5. I komercijalnih, i javnih i privatnih, bez razlike, pa bi se mogla proglasiti stanovita epidemija produciranja žutih medija i žutih sadržaja i pandemija konzumiranja upravo žutih sadržaja unutar bh. društva. “Industrijalizacija zabave i sna veoma često je prvi značajan nagovještaj dubljih društvenih opasnosti i kriza čiji je psihološki pratilac osjećanje strepnje i nesigurnosti”…(Šušnjić, 1995:192).

Znatno šire istraživanje je u toku na terenu cijele Bosne i Hercegovine. Za ovaj ogled obavljeno je manje istraživanje na području urbane jezgre Sarajeva, prognaničkih mjesta Ilijaša i Vogošće, na oko 147 ispitanika, svih starosnih, obrazovnih i socijalnih karakteristika. To će nas istraživanje djelimično uvjeriti u fakte koji se odnose na to kako se odnosimo prema “žutoj štampi”, kako je i koliko konzumiraju recipijenti ovoga područja, poprilično paradigmatičnog za širi prostor države Bosne i Hercegovine.

Pokušat ćemo uhvatiti konce žutoga rašomona, koji je Keanne, sjajno utemeljio kao “zlatno pravilo tabloida” predstavljeno u: “svidi se uredničkom desku, stigni na prvu stranu i ostani ispred svih drugih; oponašaj predrasude čitalaca; stani na stranu nacionalističke histerije razgolićenih fotografija s treće strane, bori se za skandal oko pop-homoseksualca i slične ekskluzivne situacije; sa što je manje moguće zakonskim posljedicama; ni u čemu se nemoj emotivno angažirati; ako je potrebno nasrni na privatnost tako da postidiš i provalnika” (Keanne, 1995:105)

Razlika između slobode
štampe i “žute štampe”

Francuski autor Jean Pejn među prvima je upotrijebio taj izvanredni termin, između slobode štampe i raspusne upotrebe štampe (Keanne, 1995:38). Ovaj autor, mada ispravno konstatira da štampa ne smije podleći nikakvim prethodnim ograničenjima od strane vlasti, a niti da šta je “raspusnost” ne trebaju odlučivati vladini cenzori, već, kako to on kaže “javnost u cjelini”. Dakle, kao da piše za nas, 2004. godine a ne prije stotinu dvadeset godina za francusku javnost. Dakle, te dileme oko pretjerane slobode štampe datiraju u dalju prošlost, a o mogućim negativnim djelovanjima ”javne raspusnosti” kroz štampu, odnosno, masovne medije, zabavila se bila čak i Francuska u neka slična vremena razvoja tako važne svjetske baze demokracije.  Sličnome iskušenju nije odoljela ni Britanija, ili, potom, Amerika.

Naime, štampani mediji su već vrlo rano zaprijetili, da tako eufemizirano kažem, svojim izlaskom izvan pretpostavljenih okvira, u tzv. domen raspusnosti. Kako štampa oduvijek služi kao posrednik, njoj prijeti realna opasnost od neodgovorne komunikacije, tj. komunikacije koja nikome ne polaže računa. (Keanne, 1995:40).

Uglavnom, u raznim spisima i dokumentima zagovornika slobode štampe obično nije bilo mjesta za problem kako “medijske predstavnike učiniti odgovornima svojoj čitalačkoj i slušalačkoj javnosti”. Mahom je, u svim ranim radovima je riječ o apsolutnoj, bolje reći potpunoj slobodi štampe, osnovni ethos temeljen na tržišnoj instanci, tek malih preduzeća, potom velikih sve do današnjih planetarno-globalnih magnata i korporacija bez presedana u povijesti, u čije ime je bezmalo dozvoljeno sve. To, tadašnje tržište, doživljavalo se kao “nevidljivo, nepristrasno i bezopasno oruđe slobodnog kruženja javnih mnijenja. Ono se doživljavalo kao oaza poštenja, istine i integriteta u despotskom svijetu tajnosti, spletkarenja i osionosti” (Keanne, 1995:41).6

Ali, samo naizgled. Realnost je bila posve različita. U 18. vijeku su neki dijelovi izdavačke industrije bili prava koncentracija vlasništva. A “izdavački je posao više ličio na hajdučiju, svojevrsni pljačkaški kapitalizam, obilježen grebanjem i otimanjem, u trci za novcem i moći koji je donosio uspjeh na tržištu. “...zahtjevi poslovnog opstanka nekad su primoravali izdavače da čitaocima prodaju sve čega se mogu dokopati, makar i uz pomoć mita, lažnog oglašavanja i krivotvorenih izdanja. Pokušavali su osvojiti tržište prodajom starih tekstova u velikim količinama i jeftinim verzijama, ili plasiranjem senzacionalnih novih proizvoda”. (Keanne, 1005:43) Ova pojava se sreće i u današnjem izdavaštvu.

Većina ovih stvari, neke raznovrsnije i u većim količinama, prisutne su danas u Bosni i Hercegovini kao sastavni dio masovne kulture, čak kao sastavni dio intelektualne kulture tzv. nove Bosne, ili, postdejtonske, postratne, postsocijalističke Bosne. Upravo pseudoliberalne, pseudodemokratske, inicijalno-inozemne, protektoratske Bosne i njenih stanovnika. Recidivi i objekti nekadašnjih minucioznih analiza društvene tromosti, svakodnevnoga barbarizma, još iz kritičke teorije o društvu, naročito Theodora Adorna i Maksa Horkheimera o masovnoj medijskoj kulturi čija je “žuta štampa” temeljni masovni abecedarij, prepoznatljiva je u svakom kutku bh. društvenosti. Ovdje i danas prepoznajemo je kao “stilizirano barbarstvo” u kojemu industrijalizovane vijesti i zabava mnoštva, te isprazne masovne zabave “opčinjavaju i zloupotrebljavaju svoje potrošače”. Moć ovog surovog bosanskog kvazikapitalizma i i pseudoliberalizma, pogotovo u sferi medija, leži u glavama masovnih potrošača. Oni ne mogu “razlikovati stvarni život od stvarnosti koju prikazuju novine, filmovi radio i TV-emisije. Industrija kulture masovno proizvodi obmanu, podstičući pojedinca da se poistovijeti sa medijima kako bi izbjegao svakodnevno dirinčenje. Ona ih navodi da misle kako su u toku, da znaju šta se događa u svijetu, i da će biti uspješni i sretni. Svako se zabavom gura u zaborav. Caruje kliširano zadovoljstvo, pseudoindividualizam je općeraširen, a pojedinci se podstiču da ni o čemu ne razmišljaju kritički. Tako zaboravljaju na patnju i nepravdu pred vlastitim očima” (Keane, 1995:95)

Analiza ankete urađene u BiH

U našoj anketi na pitanje koje emisije i uopće medijske sadržaje u većini pratite, kada su ispitanici mogli odgovoriti informativne, zabavne i sportske, 75 ispitanika je odgovorilo da  najčešće prati zabavne sadržaje, 51 ispitanik najradije se druži sa sportskim sadržajima, dok se informativnim sadržajima bavi 38 ispitanika. Najveći dio ispitanika prate mas-medije, što je novija sociološka karakteristika Bosanaca i Bošnjaka, nekada izrazito usmenog, narativnoga, pripovijedačkog skupnog mentaliteta. Sami ispitanici kažu da značajan dio svog slobodnog vremena provode uz televizijski ekran, uz “narkotički ekran”, i svakako i druge mas-medijske sadržaje. Do kraja anketnog istraživanja, ispostavit će se, dosta slobodnog vremena provode uz “žutu štampu”.

Očito se na prostoru BiH može govoriti o “atomizaciji društva” (Popović, 2003:28) u kojoj je na djelu neka vrsta društvenog usitnjavanja na “odvojene i suprotstavljene pojedince” (Popović, 2003:28). Riječ je o tome da je nakon agresije i strahota rata, u diskontinuitetu trajanja i jezovitoga osiromašenja materijalnoga i duhovnoga miljea Bosne “identitet postao sumnjiv, neodređen, nestvaran, jer se identitet gradi na kontinuitetu predstave o sebi…a stvarnost je svedena na postojanje naših tijela…a ne i na postojanje naših identiteta, naših vanjskih, ali prije svega naših unutarnjih, moralnih, afektivnih, intelektualnih, dnevnih vrijednosti” (Popović, 2003:29) koje su, da podsjetim, nekada ovdje bile jako cijenjene i jako važne pojedincu i kolektivu. Lokalna “žuta štampa” prepuna je tjelesnoga, profanoga, fiktivnoga, pulsirajućega, trivijalnoga, samo “meso i krv” na žaru Keannovih nasrnuća na privatnost koja postiđuju i same provalnike. Upravo, komunikacija koja nikome i ničemu ne polaže računa.

U listingu ponuđenih printanih medija svi su iz sfere “žute štampe”. To su “Ekspres”, “Svet”, “Azra”, “Trn”, “Avaz”, “Ostalo”. Rezultati su slijedeći: “Ekspres” čita 25, “Azru” 33, “Avaz” 109, “San” 1, “Trn” 12, “Ostalo” 44, “Ništa” 2. Svrstavanje dnevnika “Avaz” u ovaj koš trebao je “da zbuni” ispitanike, što se nije desilo. Niko od 147 ispitanika nije prepoznao zamku, niti je uspio odvojiti jednu vrstu novine od drugih, bitno drugačijih.

Na pitanje koje sadržaje pratite, i konkretno pobrojane rubrike  ispostavilo se da većina ispitanika prati rubrike “Usamljena srca” 5, “Trač”-rubrike 50, “Horoskop” 57, “Vidovnjake” 6, “Crnu hroniku” 9 (sami su je ispitanici dopisali). Njih 57 kazalo je da čita “Politiku” i 32 “Spoljnu politiku” što je iznenađujuće. Ukupno, politiku čita 89 osoba što je značajna političnost bh. građana. No, kako se navedeni listovi gotovo nikako ne bave politikom, ovo pitanje (po)služilo je više kao balon čijim se ispuhavanjem uviđa da je riječ o psihološkom faktoru poistovjećenja sa nečim važnim, a za njih je politika uvijek važna stvar, pa je značajan broj ispitanika koji istovremeno čitaju politiku i trač, ili, spoljnu politiku i horoskop. Ovo je utoliko više indikativno da su možda istovremeno ozbiljni čitači politike skloni trač-maniristici, ili su pak, ovi ispitanici možda obrasci dvostrukog mentaliteta Bosne (javnog i tajnog mnijenja) kada se ispod krinke lažne ozbiljnosti krije stvarna nutrina koja je sklona palanačko-primitivnom ritualu. Možda je čak značajnom dijelu ispitanika vrlo važno šta se događa u svijetu (Amerika ili Irak naprimjer) ali ih ne zanima šta se događa u Bosni i Hercegovini. Na njihovom lokalnom planu više ih zanima dobar trač o lokalnim problemima i događajima nego analitički tekst. 

 

Lokalna, bosanskohercegovačka uzlazna amplituda zainteresiranosti za sadržaje “žute štampe” korespondira svjetskoj takovrsnoj medijskoj pozornici. Svjetski mediji, također, čak i najutjecajniji, istražuju homoseksualne skandale pop-zvijezda (Michael Jackson) s istim žarom kako nas podsjeća na njih britanski mediolog Keanne, pišu o proslavama rođendana sa milijardskim troškovima voditelja talk-showa (Oprah Winfri) ili sajmovima intimnoga rublja od Pariza, Londona do Los Angelesa ili Tokija. Treba podsjetiti da je najveći broj ispitanika kazao da svoje novine kupuje i čita upravo zbog njihovog sadržaja, ne zbog niske cijene ili zbog dobre naslovne strane, već upravo zbog cjeline sadržaja. Čak njih 124 kupuju svoje novine zbog sadržaja, a samo 6 zbog cijene i samo 16 zbog naslovnice. To znači da se preferira cjelovit “žuti sadržaj” i sve ponuđeno u novini, po poznatoj shemi koju napominje klasična teorija informacija: najradije čitam produkte moga medija, na njega sam navikao i on mi se sviđa.

Mada značajan dio ispitanika svoje slobodno vrijeme provodi ispred televizije (oko četiri sata dnevno), značajan dio slobodnog vremena bave se novinskim žutim produktima. Čitanje štampe u odnosu na televiziju spada, makar paradoksalno zvučalo, u neku vrstu medijskog elitizma bosanske masovne kulture, pošto ova iziskuje odvajanje određenih sredstava za njenu upotrebu, podrazumijeva slobodno vrijeme i neku vrstu osame za čitanje. Štampa je vrsta toploga medija (McLuhan, 1975:123)  kao knjiga, onoga medija koji “uzima pod svoje” samo naš mozak, našu misao i našu memoriju, oko i vid. Štampa nije totalna kao televizija ili ekran općenito. Utoliko više je štampa klasičan medij, nešto zahtjevniji, traži čitalačku naviku, osamu, izvjesno udubljivanje makar na nivou prevoznoga sredstva, ili, kafane. Očito je da stoga i izbor “svoje žute štampe” unutarnje opredjeljenje, individualno i posebno, bez utjecaja drugih, ili, upravo pod utjecajem drugih. Masovni mediji upravo svojojm disperzijom, masovnošću, dostupnošću i sveprisutnošću pothranjuju profilirane i neprofilirane navike svojih konzumenata, prečesto lažno pothranjujući upravo nepotrebne ili pseudonavike. “Moć masovne proizvodnje je da proizvodi isto, dok je osobina masovne potrošnje da troši na isti način ono što je proizvedeno. Jednom sistemu masovne proizvodnje odgovara masovni potrošač lišen ukusa i sklonosti”. (Šušnjić. 1995:193).

Preglasna masovna reklama dodatno ažurira ono magično skretanje ka kiosku, po svoju dozu žutila, da se uz jutarnju kafu zadovolji vlastiti građanski manir jutra, da se zadovolje svoje pore znatiželje i radoznalosti, svoje sujete i taštine u šta spada ova jutarnja molitva nove bosanske kulturalnosti.

Teško se oteti dojmu da je gotovo nevjerovatno da je po ovome istraživanju veći broj muškaraca sklon “žutoj štampi” od žena. Muškaraca je 78 a žena 71 u ovome istraživanju. I teško se oteti dojmu da je gotovo strašno što se u starosnoj dobi među najučestalijim čitačima nalaze vrlo mladi ljudi i studenti. Između 1980-1990. rođenih ima 58, dok  između 1940-1950. rođenih ima najmanje, tek 7. U svojim najintenzivnijim godinama učenja, obrazovne  i znanstveno-istraživačke socijalizacije, u godinama izgradnje svoga odnosa spram društvenih i moralnih normi, načinima postizanja ciljeva u životu i uspostave vrijednosnoga sistema, oni se okreću žutim formama uspjeha - pročitanim u astrologiji i brzim igrama na sreću koje “vode uspjehu”. Mađioničari ove vrste mas-medijske produkcije shvataju da “kao što se uspješno može kontrolirati čovjekova prirodna sredina, tako se može kontrolirati i njegova duhovna sredina… Potreba za svjesnom društvenom kontrolom prerasta u potrebu za kontrolom društvene svijesti” (Šušnjić, 1995:205). U društvima slabe društveno-pravne i državno-normirane konfiguracije, kakva je bosanskohercegovačka, pregolemo mjesto pripada kontroli koja se kao pseudokontrola odvija putem medija.

102 ispitanika su iz Sarajeva, 24 iz Vogošće i 18 iz Ilijaša, dakle, kombinirana standardna i izbjeglička populacija, no među njima nije primijećena značajnija razlika u odgovorima. Što se tiče obrazovne strukture, 60 ispitanika imaju srednju stručnu spremu, 25 ih je visokoobrazovano, 4 u statusu đaka i 55 ih je studenata. Ukupno je 57 zaposlenih osoba i 29 nezaposlenih.

Najzanimljiviji dio ankete odnosio se na koristi koje sami ispitanici smatraju da imaju od štampe. 94 ih smatraju da imaju direktne koristi od “žute štampe” dok ih 43 nemaju koristi. U te koristi ispitanici ubrajaju interes (4), informiranost (52), zabavu (7), edukaciju (17), dok ih 43 smatraju da nemaju koristi od čitanja te štampe mada je čitaju.

Podvrste “žutila”

Teorija govori o čistim žutim medijima i o periodičnim žutim medijima. I jedna i druga forma svrstavaju se uz socijalne krize, kako je rečeno. Pojava se razvija ciklično i ponavljajuće, na različitim lokalitetima i u različitim razdobljima. Danas je ova profesionalna provenijencija najizrazitija kod “meinstream-medija”7. To su ustvari oni mediji koje danas u rukama drži svega nekolicina vlasnika, medijskih mogula čija dnevna produkcija svih najvažnijih informacija čini preko 80% svih uopće proizvedenih i emitiranih mas-medijskih sadržaja. Naročito u produkciji vijesti…

Mada je njihov cilj postizanje samozaborava i zaborava svakodnevice, stvaranje atmosfere lagodnosti, ispraznosti, trivijalnosti, oni upravo takvim pristupom ideologiziraju dato stanje  jer su suštinske promjene neizvodive u samozaboravu. Koncept širokog društvenoga ambijenta “hljeba i igara” odvaja pojedinca od stvarnih društvenih i stvarnih individualnih problema, od stvarnih tokova i propusta režima i politika koje su “spiritus movens” ovih katedralizacija. Individua ne može sagledati stvarne od lažnih problema, ona je u gomili koja jede i igra se na sreću. Tako otiče njihova svakodnevica bez raspoznavanja sebe i svijeta. Nadomjestak joj čini saznavanje svijeta putem groteske i laži, senzacije i trivijalnosti, na virtualno-medijski transponiran način, medijski prilagođeno – preuveličano ili preumanjeno, zavisno od potreba i situacije. Nakone ove prve faze virtualizacije svijeta kada žuti mediji od realnosti prave prvostepeni simulakrum (Baudrillard, 2002,17) da bi došli do naredne faze u kojoj će se samoesencijalizirati i samoideologizirati, te će njihove  premise i ciljevi postati općedruštvene premise i ciljevi. A oni su, da podsjetimo: dopadni se svakome, izbij na prvu stranu, razobliči gore od provalnika samog!

Tako u širokim masama žutomedijalna stvarnost postaje ono što nikada ne može biti – put do samozaborava ili put do obrazovanja kako tvrde naši ispitanici, put do snalaženja u svakom danu i put kako da se nauči najlakše živjeti, kako također tvrde. Jedini preostali cilj ostaje – priključiti se rijeci duhovnih besposličara po vokaciji, postati kakva zvijezda za noć, makar preko megaskandala. Jer, tako to hoće zvijezde na nebu.

 

                                         

 

 

1 U toku nastajanja ovoga istraživanja, u zimu 2004. godine umro  je osnivač prvog bosanskohercegovačkog i ex-jugoslavenskog tabloida “Asa” i “Une” Džavid Husić. Riječ je o pojavi vrlo rijetkih socijalističkih tabloida, rijetke komunikološko-medijske pojave u svijetu. Naime, u zemljama nekadašnjih socijalističko-komunističkih režima po prirodi medijske politike nisu smjeli postojati tabloidi. Postojali su u građanskim sistemima i počevši od sedamdesetih godina XX vijeka u ex-Jugoslaviji. Ova dva tabloida, jedan crveni drugi žuti (prema manšeti naslovnih stranica) imali su stvarni tiraž, u odnosu na “dokupljene” ili “planirane” tiraže političkih organa poput “Borbe”, “Oslobođenja”, “Politike”, “Vjesnika” i sl. Njihov se stvarni tiraž nije nikada  ni uspostavljao, već je bio ranije “rasprodat” na šalterima društveno-političkih organizacija, institucija, i sl.

2 Zahvaljujem se studentima II godine žurnalistike FPN-a (školska 2003./2004.) što su me svojim opaskama (i čitanjem “žute štampe”) motivirali na ovo istraživanje. Naročito: Irmi Marić, Tei Mandilović, Majdi Zeherović, Erni Skulić, Meli Softić, Maji Ranković, Mersihi Tufekčić, Almi Škrielj.

3 To je otprilike značilo zadržati se nešto više na britanskom konceptu nastajanja takozvane žute štampe, pa potom skoknuti do Amerike koja je ustvari bila utočište za sam leksem, za sam termin koji se vremenom odvojio od značenja i sad se odnosi na sve medijske sadržaje izvan štampe, u on-lineu, na TV-u ili radiju, a koje karakteriziraju elementi tada prepoznatoga novinarstva.

4 Dužna sam ovdje napomenuti da sam literaturu koja bi se bavila žutom štampom, makar formalno i usputno, vrlo teško pronalazila, gotovo bi se moglo reći da ni nema ozbiljnijih tektova, analiza a o knjigama da ne govorim, koje bi tretirale ovu problematiku u njenoj supstancijalnosti, biti, srži, u onome što bi moglo interdisciplinarno, opsežno i bitno obuhvatiti fenomen i potrebu društva da se bavi  javnim, masovnim tračanjem, ispraznošću, da zaviruje u tuđi tanjir ili spavaću sobu, da se bavi prizemnim, dokraja prognanim i čak primitivnim, tako da su neke ovdje istražene opservacije u pravilu samonikle, autentične, autorske do kraja i nastale na nizu individualnih komparacija, zaokruživanja i analiza… Oskudna inozemna literatura bavi se ovim fenomenom upravo “žuto”, samo ovlaš, bez supstancije ili analitičkoga diskursa.

5 Trenutno u BiH ne postoji mjesto koje bi moglo poslužiti kao evindenciona baza podataka o broju i vrsti medija koji u njoj postoje. Prema posljednjim postojećim podacima koje je posjedovala Vlada Federacije BiH a datiraju od 2000. godine, broj printanih medija u samoj Federaciji iznosio je 395. Oko stotinjak je radio-fonskih i televizijskih medija egzistiralo u BiH te godine. Uključujući medije sa prostora RS-a, brojka možda prelazi nevjerovatnu cifru od 600 medija u BiH, ali se službena potvrda u ovoj, 2004. godini ne može obaviti. Naime, nakon uspostavljanja institucije ombudsmena za medije (trenutno je to Mehmed Halilović za Federaciju BiH) preporučeno je entitetskim vladama da ne vrše nikakakv nadzor nad medijima, čak ni njihovu puku evidenciju jer se to smatra (puka evidencija) kao moguća šansa za kontrolu medija što je u BiH strogo zabranjeno. Tačan broj medija u BiH ne posjeduje čak ni Statistički zavod (Federacije dakako, jer državni ne postoji), a općepoznato je da u ovoj državi  ne postoji ni ministarstvo medija, niti entitetska ministarstva za medije, pa ni kantonalna ministarstva za medije, izuzev sporadičnih ureda za medije koji također nemaju takav mandat. Brojka od 600 medija je najpribližnija aproksimacija koju pretpostavljaju gore navedeni subjekti koji se bave medijima. 

6 Naspram klasičnih liberalnih teorija o slobodi štampe kakva je ona Johna Merilla (Cornu, 1999:92) da je moguća samo “odgovornost slobodne ličnosti u slobodnom društvu” stoje teorije društvene odgovornosti koje prikrivaju manjkavost liberalnih teorija. Ove teorije bave se naročito vezama štampe i krupnog biznisa, političkom konformizmom štampe, povredama javnog morala od strane štampe, povredama privatnosti, pretjeranom popuštanju reklamama i slično. U SAD-u je čuvena Hutchinsonova komisija /Rektor Universiteta Chicago, Robert Maynard Hutchins) zapisala: “Štampa mora da ostane slobodna i privatna aktivnost, što znači ljudska i podložna pogreškama, a a s druge strane, nema pravo da griješi jer obavlja javnu djelatnost” (Cornu, 1999:98). Britanska komisija za istraživanje medija također je razbijala  neprimjerene monopole štampe i to tri puta. Prvi put je to učinila 1947. godine ocjenjujući opasnošću sklonost štampe senzacionalizmu i površnosti; drugi put komisija je to učinila 1962. godine ukazujući na monopolizam reklamerstva, a treći put komisija je to učinila 1977. godine ukazujući na monopolizam Canadian Roy Thompson i Australian Rupert Murdoch medijskih megatrustova. U Francuskoj su slične intervencije naročito vezane za 1969. godinu i direktora francuske televizije i ujedno direktora Evrovizije Jeana D’Arcya koji je priznao “pravo čovjeka na komuniciranje (i informaciju)”, a suština intervencije je da je zatraženo da se konkretnim odredbama omogući  građaninu da ima pravo na informaciju koju su prethodno mediji “konfiskovali” i predali je u ruke isključivo novinarima. Američki filozof John Rawls je 1971. godine u čuvenoj Teoriji pravde spomenuo značaj informiranja i pokazao da je ono stub demokracije i racionalnog vođenja javnih poslova. 

7 Prema navodima Leksikona novinarstva žuta štampa je  lagodan naziv za senzacionalističku štampu. Godine 1883. Benjamin Day je osnovao “The New York Sun”, kao prvi nepolitički masovni list sa vrlo niskom prodajnom cijenom od jednog centa po primjerku, što je dalo posebnu boju američkom novinarstvu. To su bili listovi u kojima je prostor uglavnom popunjavan senzacionalističkim informacijama, pornografijom, ava-nturističkim sadržajima, raznim intrigama, društvenim aferama, kriminalom itd. Kod nas je među prvima te listove inicirao Juraj Demetrović iz Zagreba 20-tih godina XX vijeka.

 

BIBLIOGRAFIJA:

Đuro Šušnjić Ribari ljudskih duša, Ideje manipulacije i manipulacija idejama, Čigoja, Beograd 1995.

Daniel Cornu, Etika informisanja, CLIO, Beograd, 1999.

John Keanne, Mediji i demokratija, Beograd 1995.

Srđa Popović, Srpsko društvo i ratni zločini, Odjek, 2003. br. 2-4

Keith Doubt, Sramota i zapadni odgovor Bosni, Odjek, 2003. br. 2-4

Keith Doubt, Sociologija nakon Bosne, Buybook, Sarajevo 2003.

Marshall McLuhan, Opštila kao produžeci

Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

De-Westernizing media studies, Edited bz James Curran and Myung-Jin Park, London, New York, 2000.

Slavoj Žižek, Sublimni objekt ideologije, ARKZIN, Zagreb, 2000.