Proljeće - ljeto 2004

  MOĆ RAZLIKE
  Nerzuk Ćurak
 
 

država nastala na razvalinama rata protiv Bosne i Hercegovine bolesna je. Iako bolesna, zemlja ne priznaje da je bolesna, pa, andrićevski kazano, ako ne priznajete da ste bolesni, nećete ni ozdraviti. Šta priječi priznavanje bolesti? Naravno, nacionalizam.

To je ona statička i mehanicistička zvijer koja proizvodi užasne riječi ugrađene u same temelje civilizacije nepokretnog Teksta. Nacionalizam u BiH, iako baštini evropsku historiju stvaranja zasnovanu na kulturi nasilja, gori je od evropskog, jer odbacuje Vrijeme i zato “okamenjuje sve što dodirne” (Bergson u Boorstin, 2003: 254)

Prevladavajući Tekst u Bosni i Hercegovini je fosilocentričan. Dubinski pati za nepromjenjivim. Traži potvrdu svoje metavažnosti u vremenu prije vremena. To je nacionalistički Tekst. Taj Tekst je maligan, čak i ružan, ali i kao maligan i kao ružan, ugrađen je u statičnu nacionalističku strukturu bosanskog postdejtonskog poretka. Kao takav, nacionalistički Tekst izraz je Bosne u nestajanju.

Nadilaženje nestajućeg diskursa, prevazilaženje nestajuće zemlje nije moguće bez proizvodnje novog jezika značajnosti. Je li moguć takav jezik i ako jeste, kako je moguć?

Moguć je, i to prije u ravni Teksta oslobođenog “velikih metapripovijesti”, nego u ravni Govora.1 Govor ne obavezuje, u njemu nema ništa što nije čin Izdaje. S druge strane, Tekst obavezuje, jer kako nas je poučio Derrida, “nema ničega izvan teksta”. Ako je sve koncentrirano u Tekstu, pisca, čak i kada je svojim karakterom kvintesencija neobaveznosti, Tekst obavezuje. Prostirući se kroz “ništa što jeste”, Tekst povećava razinu koncentracije Autora tražeći nove, ničim uvjetovane i ni na koji način naslijeđene metafore.

Mirko Kovač u Evropskoj truleži izvrsno primjećuje da dobar pisac ne bi trebao upotrebljavati metafore koje ne mogu biti dokazane. Ovoj estetskoj odgovornosti ne protivurječi stav da u Tekstu, kao depersonaliziranom subjektu stvaranja, imaju mjesta metafore, koje, iako ne mogu biti dokazane, svoje pravo na egzistenciju crpe tako što “prevazilaze intelekt”, pronalazeći životni smisao pomoću nejasne intuicije, koja, kako to kaže Bergson, “okružuje našu osobenu – to jest, intelektualnu - predstavu... Pod intuicijom Bergson podrazumijeva instinkt koji je postao nezainteresovan, samosvjestan, sposoban da razmišlja o svom predmetu i da ga beskrajno proširuje.” (Boorstin, 2003: 255)

Ako je predmet ovog izlaganja Tekst Bosne, napose Tekst Razlike, onda je metafora, čije pravo na život brani Intuicija, sljedeća: Mi ljudi Bosne stvarni smo iskaz ovoga svijeta. Bosna, nastanjena ljudima koji su stvarni iskaz ovoga svijeta, nije s ovoga svijeta.2 Da jeste, onda svijet ne bi bio ovdje u neuspješnom pokušaju da stvori zemlju koja liči na naš svijet. Da stvori zemlju koja neće biti Razlika, koja neće biti ni Difference, ni Differance. No, Bosna jeste i Razlika i Identitet, ali bez temeljnog polaganja vjere u identitet (Robinson, 2002:44)

Budući da nije s ovoga svijeta ona je, da variram Derridu, nekompatibilna sa historijskim motivima.3 Dakle, Bosna je samom sobom Razlika. Po tome što jeste Razlika, u samoj svojoj Razlici Bosna priskrbljuje identitet shvaćen kao differance, kao postojana odloženost koja nam izmiče (Robinson, 2002.)

U Tekstu Bosne, kao i u Derridinom Tekstu, razlika i identitet nisu u binarnoj opoziciji, već tvore kontinuum. Kontinuum Bosne je da se “stalno raspada” (Tasić, 2002: 211) donoseći na svijet s kojega nije geopolitički neologizam.4

Bilo da je riječ o agrarnom civilizacijskom talasu, bilo industrijskom, ili pak informatičkom civilizacijskom talasu5, Bosna se proizvodila i proizvodi kao politički novum: ona je to bila i kao corpus separatum i kao aneksirana zemlja i kao na okupu održana federalna jedinica jugoslovenskog komunizma i kao istovremena globalna ratna prostorija lokalnog konflikta i lokalna ratna prostorija globalnog konflikta i sada, kao postmoderna geopolitička novina, kao eksperimentalno carstvo međunarodne volje da se neuspjeh čita kao uspjeh.

Oblikovana u postmodernoj geopolitičkoj retorti, Bosna se, razlikom zbog koje se raspada, čuva od raspada. Bosna je časopis Razlika iz Tuzle, Bosna je Differance, časopis koji prati njenu genijalnu raskorijenjenost; nažalost, nismo svjesni te raskorijenjenosti kao komparativne prednosti u ukorijenjenom svijetu. Griješim li, stoga, kada osnovnim brandom Bosne smatram semantički credo časopisa Razlika: “Naprosto je identičan svojim razlikama”.

U potisnutoj realnosti zemlje koju antibosanski aktivizam sistemski žigoše trivijalnim atribucijama – izmaštana i nostalgična zajednica, Bosna je identična svojim razlikama. U dejtonskoj Bosni, konstruiranoj realnosti kojom vlada etnonacionalistička birokracija, konstrukcija se na tržištu ideja nudi kao realnost, mada je to samo kao realnost. U kao realnosti, Bosna, identična svojim razlikama, nije moguća. To znači da domovina, poput infantilnog Adrijana Mola, umjesto da živi (oktroirani) život, treba da piše.

U recentnoj bosanskohercegovačkoj produkciji Razlika je važan časopis koji odbija živjeti nametnuti život ispisujući bosanske studije, a one su same po sebi s onu stranu oktroiranog vitaliteta koji Bosnu prepoznaje samo u gabaritima srpsko-hrvatske dijagonale lovca. A ta dijagonala dijeli, ne samo Prostor zemlje nego i njenu simboličku datost: Jedinstvo Razlike koje jeste Identitet.

Razlika, časopis za kritiku i umjetnost teorije, prihvata bosansku raskorijenjenost i ne libi se zaroniti u tu raskorijenjenost, a to znači da želi izaći iz “kulturološke pokornosti” (cultural cringe) koja nam se nudi kao jedna za sva vremena data ukorijenjenost. Biti pokoran znači odbiti darove postmoderne koji se nude na postideološkom tržištu ideja. Ti darovi traže svog primaoca. Nećemo ga pronaći u političkoj paradigmi raskomadane zemlje već u zoni “antipolitičkog aktiviteta” na koji, čak i ako mu to nije cilj, pristaje časopis Razlika iz Tuzle. Koji nam to veliki dar donosi postmoderna? To je dar kulturalnih studija, koje je Razlika faktički konstituirala kao nezasnivačku, nepretencioznu i neprogramsku domenu bosanskih studija koje su odoljele izazovu artikulacije, kojom se, htjeli-ne htjeli, objavljuje nasilje.6

Čitajući nekoliko brojeva Razlike, časopisa književno-teorijske gerile, koji se ispisuje uprkos dominaciji izmaštane bosanske književno-teorijske metafizike, “dobio sam na dar jedan mali žuti kišobran”. Dobio sam teorijsko pokrivalo za ideju koju u ovom trenutku obazrivo puštam u svijet potisnute Bosne. To je ideja o bosanskim postkolonijalnim studijama. Te studije, naravno, ne referiraju se na bosanske kolonijalne studije jer takvih nema, budući da je Bosnu mimoišlo britansko imperijalno traganje za smislom.

Bosanske postkolonijalne studije posljedica su postdejtonske države koja se objavljuje kao nametnuta mirovna forma izvanjskog subjekta – međunarodne zajednice, koja je Bosni ono što je Velika Britanija Indiji. U tom kontekstu izvršio sam bosansku redakturu pjesme “nepoznatog” Indijca, objavljenu u časopisu koji je povod ovog drugačijeg prikaza, a u sklopu izvrsnog teksta Dipesha Chakrabartyja Postkolonijalnost i majstorija istorije. Ko govori u ime “indijskih” prošlosti?7

 

Pjesma ide ovako:

 

 U znak sjećanja na

 Britansku imperiju u Indiji

 Koja nam je podarila poslušništvo

 Ali nam je uskratila građanstvo:

 Kojoj je ipak

 Svako od nas bacio izazov

 “Civis Britanicus Sum”

 Jer

 Sve što je u nama

 Bilo dobro i živo

 Stvorila je, oblikovala i podstakla

 Ta ista britanska vladavina

 

A lokalna redaktura izgleda ovako:

 

 U znak sjećanja na

 Međunarodnu zajednicu u Bosni

 Koja nam je podarila poslušništvo

 Ali nam je uskratila građanstvo;

 Kojoj je ipak

 Svako od nas bacio izazov

 “Civis Westernicus Sum”

 Jer

 Sve što je u nama

 Bilo dobro i živo

 Stvorila je, oblikovala i podstakla

 Ta ista međunarodna zajednica.

 

Sa međunarodnom zajednicom Bosna je uskočila u postkolonijalno doba. Iz te netradicionalne perspektive naša zajednička povijest je drugačija. Uredništvo i suradnici časopisa Razlika nude jedno drugačije čitanje Bosne koje jeste neuzročna posljedica nepriznate postkolonijalnosti. O ovom stavu ne želim diskutirati jer on pripada intuicionizmu, koji je, pod pritiskom formaliziranih nacionalističkih škola mišljenja, prognan iz izučavanja bosanskog jedinstva. Čak toliko da je i komšiluk detektiran kao sinkretistički mit, u zemlji koja, sve i da to hoće njeni nitkovi, ne može izmjestiti ono po čemu jeste to što jeste. Bosna ne može izmjestiti svoj bitak. Ona nije sa ovoga svijeta.

I valjda je to jedna od rijetkih epistema u čiju tajnu još nismo proniknuli. A nismo proniknuli jer ta tajna pripada Zaboravu. Vrijeme je, kako je to dobro kontekstualizirano u broju 5 časopisa Razlika, u tekstu Murisa Bajramovića Intertekstualnost u poeziji Maka Dizdara,8 da zaborav uključimo u “memoriju kulture.9 Jer, “zaboravljanje je potencijalno sjećanje.10 Ulog za budućnost u kojoj će bolest zemlje pripadati samo njenoj odigranoj historiji. A to se može podnijeti.

 

 

* Tekst je autorizirano izlaganje sa promocije časopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Difference iz Tuzle. Promocija je održana 12. marta 2004. godine u Sarajevu, u Buybookovom kafeu Karabit.

 

BILJEŠKE:

1 Po Derridi je, “čitava evropska tradicija uvijek vršila diskriminaciju pisanja u korist govora, jer je simbolički vezivala značenje za govor, dah, život, to jest za ideju prisustva onog koji govori. Sada je pak došlo vrijeme da se odbaci ova antropocentrična iluzija – paradigma Sokrata, ‘onog koji ne piše’ – jer je nauka i sama priznala da je njeno značenje prije svega proizvod pisanja.” Detaljnije vidi u: Vladimir Tasić: Matematika i koreni postmodernog mišljenja, Svetovi, Novi Sad, 2002. str. 202.

2 Iza ove nerealizirane metafore grmi Cavailles: “Istinsko značenje teorije nije u onom što razumijeva naučnik, već u konceptualnom nastajanju koje se ne može zaustaviti.” Ako se to nastajanje ne može zaustaviti, u “praznoj” metafori Bosne koja nije s ovoga svijeta, očito, “mišljenje je ponovo moguće” (Foucault). Citati preuzeti iz Vladimir Tasić: Matematika i koreni postmodernog mišljenja, Svetovi, Novi Sad, 2002. str. 149.

3 Jacques Derrida, Positions, Chicago, University of Chicago Press, 1981. str. 27-8 i Vladimir Tasić: Matematika i koreni postmodernog mišljenja, Svetovi, Novi Sad, 2002. str. 208-209.

4 Shvatanje Bosne kao geopolitičkog neologizma inspirirano je i nakanom autora da se razumijevanje Bosne obogati novim pojmovima i predstavama, jer kako “Nietzsche tvrdi… postoje situacije kada neka određena generacija više ne može naći izraze kojima bi opisala ono što se zbiva u njezinu okružju”. Bosna se upravo suočava sa nemogućnošću svojih ljudi da je pojme mimo ustaljenih beskorisnih “starih ideja”. (Citati su iz Sonotronic Manifesto, Fringecore, www.fringecore.com/txt/m7-2.html, zadnji put provjereno 11. 03. 2004.)

5 Teorija civilizacijskih talasa naslonjena je na talasnu teoriju konflikata Alvina Tofflera. Detaljnije vidi u

Alvin i Heidi Toffler: Rat i antirat, Beograd, Paideia, 1988.

6 “Nasilje se pojavljuje sa artikulacijom”, kaže Derrida u svom ogledu o Levinasovoj misli. Vidi u: Jacques Derrida: Nasilje i metafizika, Plato, Beograd, 2001. str. 105.

7 Razlika/Difference br. 3-4, Tuzla, 2003, str. 146.

8 Razlika/Difference, br. 5. Tuzla, 2003. str. 157-164.

9 Ibid, str. 164.

10 Ibid.

 

LITERATURA:

Alvin i Heidi Toffler: Rat i antirat, Beograd, Paideia, 1988.

Daniel J. Boorstin: Svet traganja, Geopoetika, Beograd, 2003.

Dave Robinson: Niče i postmodernizam, Esotheria, Beograd, 2002.

Jacques Derrida, Positions, Chicago, University of Chicago Press, 1981.

Jacques Derrida: Nasilje i metafizika, Plato, Beograd, 2001.

Mirko Kovač: Evropska trulež, Prosveta, Beograd, 1986.

Razlika/Differance, časopis za kritiku i umjetnost teorije, Tuzla,

 3-4/2003 i 5/2003.

Sonotronic Manifesto, Fringecore, www.fringecore.com/txt/m7-2.html, zadnji put provjereno 11. 03. 2004.

Vladimir Tasić: Matematika i koreni postmodernog mišljenja, Svetovi, Novi Sad, 2002.