Proljeće - ljeto 2004

  Koncepcije zajednice
  Asim Mujkić
 
 

Jean Luc Nancy, Dva ogleda/ Razdijeljena zajednica; o singularnom pluralnom bitku (Zagreb: Multimedijalni institut & Arkzin, 2004)

 

Osobi koja iz najveće dubine svog bića strahuje od kolektiva, od svesamjeravanja, osobi kao što sam to ja, nije se bilo lako odlučiti da iščita ovu knjigu Jean Luca Nancyja. Svaki govor koji priziva komunitarizam u bilo kojoj formi gledam s ironijom duboko uvjeren da je, barem što se tiče naših, balkanskih prostora nešto kao zajednica izvor svih naših patnji i zala. Ako je još taj govor o zajednici zaodjenut u hajdegerijanske metafore kao što je Nancyjev - metafore s brojnim crticama, što pravim što onim kosim, eto razloga za paniku. Zazirem od olake upotrebe hajdegerijanskog vokabulara jer smatram da je on isuviše zloupotrijebljen na našim intelektualnim skupovima, osobito od strane zagovornika utemeljenja naših zajednica. Svako malo čujemo mantre da je “spas u opasnosti”, da nas “još samo jedan Bog može spasiti”, da je čini mi se već krajnje vrijeme da se Heidegger spasi od hajdegerijanaca.

Bilo kako bilo, nakon čitanja knjige sam odahnuo. Ništa od gore navedenih strahova. Ne samo da sam bolje upoznao Nancyjevo mišljenje nego sam mu i zahvalan što me je usmjerio ka jednom iznenađujuće svježem pristupu Heideggeru, odnosno njegovoj fundamentalnoj ontologiji. Pohvale zaslužuje i Tomislav Medak na rijetkom čitalačkom ugođaju koji omogućuje njegov prijevod ovog iznimno teškog teksta.

Nancy pristupa rekonstrukciji ove ontologije preko Bataillea. Ako, veli Bataille, “ne može postojati spoznaja bez zajednice istraživača, niti unutarnje iskustvo bez onih koji ga žive”, onda i “komunikacija uopće nije činjenica koja se nakalemljuje na ljudsku zbilju već je konstituira” (28-9). Povijest ontologije, upravo obrnuto, daje se kao povijest mišljenja subjekta odsječenog od svakog odnosa i interakcije, povijest individuuma u bezvremenosti, atoma bez deklinacije, individuuma upravo kao stvari. Čitajući Heideggera, Nancy ne namjerava doći do zajednice vještački ili mehanički – zbrajanjem odjelitih partikulariteta i individualnosti - niti filozofski – kroz mukotrpnu konstrukciju neke intersubjektivnosti. Čak i kod Heideggera Nancy nailazi na jednu svojevrsnu atomizaciju ili monadologiju Daseina.

Gdje treba tražiti zajednicu? Nancy ukazuje da upravo ono što nazivam mojom svijesti nije ništa odjelito moje, već samo u i po zajednici. Ono bitno navlastito, ono najunutarnjije što nam daje naročitost i individualnost sada se pokazuje kao nešto što je na bitan način nama izvanjsko. Ono što je za našu zasebitost konsitutivno tako se pokazuje kao nešto van sebe, kao bitak-zajedno, odnosno, bitak kao komunikacija, koji prema Nancyju čini bitak individue. Ta komunikacija, jezik za koji bi Cioran znao reći kako u njemu uvijek osjeća tuđu pljuvačku, pokazuje nam da su blokovi onog što držimo zasebito svojom građevinom zalijepljeni tuđom pljuvačkom. Mi jesmo kao singularni samo na način pluralnosti. (Na sličan način Richard Rorty govori o kontingenciji jezika, sopstva i zajednice.) Naime, ja jesam samo kao zajednica, odnosno kao jedna beskrajna mreža, kako poentira Nancy, su-dionika, dioništva singularnosti.

“Sama ta singularna bića konstituirana su dioništvom, ona su raspoređena i smještena dioništvom koje ih čini drugima”. Zajednica nije tako nikakav subjekt, ili nadsubjekt koji logikom supsumcije tvori piramidu svega bivstvujućeg, ona nije subjekt nasuprot kojega bi se nekom dijalektikom, kao drugobitak izdizao neki objekt ili svijet objekata da bi se na kraju vratio sebi. Nancy, na tragu Heideggera, pokušava misliti s onu stranu subjekt-objekt distinkcije, odnosno distinkcije individuum-kolektiv. Zajednica se pokazuje prije kao neki predhorizont da bi uopće nešto poput pojedinačnog, ili individualnog čovjeka moglo biti mišljeno. I opet, i kada se individualnô misli u svojoj odjelitosti u uglu svake takve misli stoji neizbježno jedno TI kao DIONIK u JA.

U tom svjetlu, ako se osvrnemo na polazne stavove Heideggerovog Bitka i vremena, gdje se kaže kako tubitak (Dasein) jest na način razumijevanja bitka, te ako bitak iščitavamo ne kao neku ek-statičnu mističnu uniju, već kao bitak-zajedno, odnosno bitak kao komunikaciju, onda ćemo dobiti jasnije konture horizonta zajednice o kojoj govori Nancy, iz koje izbija Dasein u svojoj singularnosti. Ne bismo smjeli, prateći razvoj Nancyjeve argumentacije, zanemariti i mislioce kao što je Nietzsche koji govori o jeziku kao kući bitka, ili Gadamera, za koga je jezik bitak koji se može razumjeti. Sam Heidegger, na što ukazuje Nancy, tvrdi da se “u Daseinovom razumijevanju bitka već nalazi ... razumijevanje drugih” (77). Heidegger za jedan takav horizont već ima metaforu MITSEINa, su-bitka koji je bitan za ustrojstvo samog tu-bitka.

Tim prije, urgira Nancy, treba “ponovo pokrenuti egzistencijalnu analitiku jer ona ima za cilj odgovoriti na pitanje smisla bitka, odnosno bitka kao smisla. Dakle, ako se smisao bitka”, tvrdi Nancy, “prvo ukazuje udjelovljenjem bitka u Dasein-u i kao Dasein, onda to udjelovljenje, upravo kao smisao, može sebe potvrditi i izložiti samo na način su-bitka – jer smisao nikada nije za jednoga, nego od jednoga ka drugom, uvijek između jednoga i drugoga” (76-77).

U tome se krije nacrt za mišljenje singularnog pluralnog bivanja kao sudioništva ili kao koesencije, kao Mitseina, koji nepovratno pervertira istinu subjekta iz ego sum u nos sumus. Može se zato reći da su oba Nancyjeva filozofska ogleda preokupirana samo jednom rječicom: SA, odnosno MIT, ili Nancyjevim riječima, “radikalnom tematizacijom singularne pluralne biti” (82). S tim u vezi, Heideggerovu egzistencijalnu analitiku tubitka Nancy pokušava misliti kao koegzistencijalnu analitiku su-bitka kroz eksplikaciju jezika u kojem je “cjelokupnost bića izložena kao svoj smisao, to jest kao izvorno dioništvo prema kojem se biće odnosi prema biću, kolanje smisla svijeta koje nema ni početka ni kraja” (124).

Ostavljanjem po strani bezodnosnosti stvari po sebi, od Kanta, preko Marxa, Nietzschea, Freuda i Heideggera, malo pomalo, otvarao se jedan novi kontekst smisla svijeta kao mreže odnosnosti, naime kao subitka, kao, što primjećuje Nancy, “simultanosti svih prisutnosti... od kojih niti jedna nije za sebe a da nije za druge” (124). To čemu se “tijela najavljuju jedna drugima kao takva”, taj predhorizont su-pripadanja, su-dioništva jest bitak zajedno, subitak, bitak kao komunikacija, odnosno konstituirajuće izlaganje koje definira singularnost, konačnost, razumljivost. Dasein kao razumijevajuće stjecište ovog izlaganja ili izranjanja, ili dolaženja u simultanost svih prisutnosti “ispostavlja” pri tom, kako kaže Nancy “sam bitak kao razdvajanje / bliskost” i “čini ili pušta bivanje dolaženja svega sa svim kao takvo” (133).

Na taj način deapsolutizira se i sam bitak jer biva redefiniran u koegzistencijalnoj analitici kao odnos, naime kao zajednica koja “nije prostor ‘jastava’ – subjekata i supstancija, u temelju besmrtnih – nego prostor onih ja koji su uvijek oni drugi ili nisu ništa” (22).

 

* * *

Za kraj, moram primijetiti da nam ova koncepcija zajednice koja je “nemogućnost konstitucije komunitarnog bitka kao subjekta” (22) otvara ogroman prostor za kritiku vladajuće etno-politike koja je ništa drugo do izlaganje nacionalnih kolektiviteta kao subjekata. Zato ona može imati radikalne posljedice na koncepciju svakog političkog kolektiviteta. Ova koncepcija hoće reći utemeljiteljima u političkoj sferi da je upravo ono što žele utemeljiti neutemeljivo, neuhvatljivo i ne može postati predmetom neke sveobuhvatne prosudbe – ideologije. Ta nemogućnost konstitucije zajednice kao subjekta, odnosno ta, kako bi rekao Quine, sveprisutna nedokučivost reference, osuđuje, čini se, samim bivanjem zajedno simultano, na neuspjeh svaki pokušaj “odsijecanja” odnošenja, redukciju komunikacije na kojoj svaki totalitarni režim koji drži do sebe neumitno počiva. Naše etno-političke elite koje konstruiraju ahistorijsku i vječnu stvarnost moraju znati da je usiljeno udjeljivanje sa ciljem radikalnog odstranjenja drugog koje provode nemoguće jer je, kako kaže Nancy, “bit bitka kao konačnog (hoće reći historijskog, vremenog) bitka konačnošću je, a priori, obilježeno kao dioništvo singularnosti” (35).