Proljeće - ljeto 2004

  Građansko društvo između teorije i realnosti
  Amila Šljivo
 
 

U društvenoj nauci nema mnogo pojmova koji se na prvi pogled čine tako jasnim, a da su u biti nedovoljno jasni kao što je građansko društvo1! To je čini se otud što je ideal građanskog društva potamnjen, koliko kritikom iz aspekta prakse koju je potaknuo marksizam kao ideologija, toliko i egzistencijom savremenih društava koja sebe vide i nazivaju građanskim. Preciznije, Marxov stav da je stanovište starog materijalizma građansko društvo, a stanovište novog (njegovog) materijalizma podruštvljeno čovječanstvo, teorijski gledano veoma je diskutabilan i danas sasvim sporan. S druge strane, ovaj stav nije moguće zaobići prilikom opisivanja pojma građanskog društva. Međutim, sam osvrt na genezu tog pojma i analizu njegova sadržaja nije toliko bitan koliko je aktuelno današnje političko razumijevanje pitanja šta je građansko društvo. Odgovor na to pitanje u biti sadržan je u odgovoru na pitanje šta nedostaje društvima koja se nisu razvijala prema načelima liberalizma već su bila ili socijalistička ili su trpjela diktaturu ili režime koji su nazvani totalitarističkim ili autoritarnim. Sagledavanjem sadržaja tih društava ustanovljeno je da ona nemaju ‘mrežu autonomnih asocijacija, nezavisnih od vlasti (države), koja povezuju građane u stvarima od zajedničkog interesa’  i koje bi mogle da utiču na državnu politiku (str.10.). Budući da zapadne zemlje koje imaju liberalno-demokratsku politiku ‘funkcioniraju kao građanska društva’, izgradnja mreže nezavisnih asocijacija uzeta je kao uslov za promjenu i razvoj nedemokratskih društava za koja se inače kaže da su društva u tranziciji (demokratska opcija razvoja).

Knjiga ‘Prizivanje građanskog društva’ namijenjena je upravo analitičarima i kreatorima takvog društva kao iskustvo nastalo iz politološko-historijskog sagledavanja teorije i prakse razvoja građanskog društva.

      

Iako je iz ovog sažetog viđenja štiva Čarlsa Tejlora pod navedenim naslovom (priređivača Obrada Savića) moguće zaključiti šta je njegov sadržaj i poruka, valja ipak predstaviti u cjelini sadržaj te knjige. Jer, kako ustanovljava i Tejlor, a i drugi politolozi, iako je praksa razvoja i egzistencije tzv. nevladinih organizacija različita, sve se više uočava ozbiljna tendencija njihove integracije u državu i ‘obraćanja istoj javnosti’, te podjela odgovornosti (str.13.).

Dakle, knjigu uz uvod, bibliografiju autora i Pogovor Obrada Savića čini devet poglavlja, odnosno devet tekstova pod sljedećim naslovima:

1. Prizivanje građanskog društva,

2. Liberalna politika i javna sfera,

3. Demokratsko isključivanje (i kako ga lečiti),

4. Uslovi za nametnuti konsenzus o ljudskim pravima,

5. Nesporazum: debata liberala i komunitarista,

6. Slediti pravilo,

7. Nacionalizam i modernost,

8. Humanizam i savremeni identitet i

9. Razumevanje u humanističkoj nauci.

Svi ovi tekstovi problematiziraju fenomen građanskog društva, njegove odsutnosti u zamišljenom (idealnom) vidu iz realnog svijeta politika i država, te savremenih procesa koji karakteriziraju i globalni i lokalni svijet.

 

Prvo poglavlje u biti može poslužiti kao ključ za razumijevanje ove knjige i njemu će ukratko dalje biti posvećena pažnja. Uz to, osvrnut ćemo se i na tekst pod naslovom  ‘Nacionalizam i modernost’  kako bismo argumentirali aktuelnost knjige, posebno za današnje bosanske društvene i političke prilike.

Zašto se posebno fokusiramo na prvo poglavlje? To činimo stoga što autor jasno ističe da geneza pojma građansko društvo seže u duboku prošlost od srednjeg vijeka do modernog doba, ali da su razumijevanja različita i u osnovi određena onim iskustvima koja su uspostavljena duhovnom lini-jom. U tom smislu karakteristična je Rusija, koliko u pred lenjinističko-staljinističkoj epohi, toliko i u eri sovjetske prakse kao suprotnosti građanskom društvu. Naime, Tejlor kaže: ‘... i dalje je tačno da zapadna demokratija ima duhovne korene u prošlosti, da izvesne duboko ukorenjene predstave koje je društvo u samom sebi imalo u velikoj mjeri olakšavaju njeno pojavljivanje, a tačno je i da mnoge od tih predstava u Rusiji ili nisu postojale ili su ih raniji vladari nemilosrdno iskorenili’ (str.19.). Otud se valjda (shodno Tejloru) svijet i podijelio na Istok i Zapad. Ta podjela nije samo stvar geografije i geopolitike, nego je i stvar uvjerenja Zapada da je njegovo iskustvo temelj modernosti, a izraz modernosti jeste sadržaj i geneza iskustva koje se naziva građansko društvo.

 

Drugo poglavlje za koje smo već istakli da se čini važnim za razumijevanje aktuelnog stanja društava bivše Jugoslavije, posebno bosanskog društva, tiče se nacionalizma (str.220-260.). Ustvari, opet smo suočeni sa onim što se u društvenoj teoriji razumije kao Istok, odnosno idejom suprotstavljenosti građanskom društvu. Kako je Rusija personifikacija neliberalne ideje i prakse (i kao carizam i kao lenjinizam-staljinizam-komunizam), ta baština, prema Tejloru, uzrok je provale nasilja u nekim zemljama nakon pada komunizma. On kaže: ‘Divljaštvo u Bosni nasrće kao atavistički povratak, kao da su prvobitni identiteti i stare obostrane mržnje uskrsnuli na kraju 20. veka. Ali, ovo ne bi mogao biti sasvim ispravan pristup, zato što je toliko toga u nacionalizmu suštinski moderno. Srpsko-hrvatski ratovi nas zbunjuju i uznemiruju zato što se u njima meša jedan neosporno moderan diskurs - samo-određenje, vladavina naroda itd. - sa drugim elementima koji su strani modernosti (ili onome što razumemo pod modernošću)’ (str.220.). Međutim, ovdje nije u pitanju, prema Tejloru, samo nedemokratsko iskustvo. I tu bi se moglo izraziti slaganje, jer  ‘zamišljena zajednica’ (nacija) potrebuje organizaciju kao potvrdu identiteta zajednice. Međutim, sporno je to što se može nazvati poricanjem identiteta drugog kroz aktivizam za afirmaciju i potvrđivanje svog. A to se prepoznaje kada je u pitanju srpsko-hrvatski rat (ratovi) i njegove posljedice u Bosni. Dakle, da je u pitanju zakašnjela borba za potvrdu identiteta kod Srba ili Hrvata, ona bi imala elemente modernosti, jer je i većina zapadnih nacija prošla takav put. Međutim, njihov  identitet nije bio sporan, ali su vodili rat protiv identiteta Bošnjaka. I ta vrsta atavizma može biti razmatrana u sklopu kulture i iskustva evropskog Istoka kojeg simbolizira Rusija i na koji Tejlor upozorava. Ustvari, ovdje je od značaja Tejlorov zaključak da nacionalizam treba razumijevati na dva nivoa: a) na nivou opisivanja socijalnog i državnog konteksta u kojem se nacionalni sukobi odigravaju i b) na nivou uzroka rađanja nacionalnih pokreta (str.258.). Ovaj teorijsko-metodološki naglasak u biti je dragocjen za istraživače nacionalizma i stoga smo ga istaknuli.

No, ovdje je nužno napomenuti da su dragocjene i Tejlorove analize drugih pitanja koja su otvorena ovom knjigom, posebno pitanje humanizma i savremenog identiteta, ali ga nećemo posebno analizirati. To prepuštamo interesu čitaoca.

Na kraju, čini se nezaobilaznim osvrnuti se na važnost i aktuelnost Tejlorove knjige (teorije) za koju držimo da pripada ozbiljnijim djelima posvećenim iskustvima u razumijevanju demokratskog društva i demokratije kao sadržaja modernog doba. U biti o tome govori i Obrad Savić u svom Pogovoru ovoj knjizi. Naime, demokratija kao ideal i demokratija kao  ‘faktičko stanje’  nisu u suglasju. Normativno gledano, demokratija egzistira i u demokratskim i u još nedemokratskim društvima. I u tom smislu ne bi se imalo nešto naročito primijetiti. Međutim, faktičko stanje upozorava, koliko na razlike, toliko i na disonantnost normativnog i faktičkog stanja demokratije savremenih društava. Iskustvo i praksa razvoja građanskog društva s početka 21. vijeka navelo je Savića da analizirajući Tejlorove tekstove primijeti: ‘Mit o kolektivnoj harmoniji moderne države i građanskog društva, uzdrman je Tokvilovom (Alexis de Tocqueville) analizom demokratskog društva. Prema Tokvilu, pluralističko i samo-organizirano građansko društvo, nezavisno od države neophodan je uslov demokratije. Ko god da promoviše stapanje države i građanskog društva, ugrožava demokratsku revoluciju’ (str.397.).

Ovu veoma zanimljivu i poučnu zbirku tekstova Čarlsa Tejlora preporučujemo studentskoj i široj intelektualnoj javnosti, iako su (ovi tekstovi) nešto starijeg datuma. Naime, prevod jeste objavljen još 2000. godine, ali je sadržaj ovih politoloških analiza aktuelan i poučan, posebno kao premisa naših svakodnevnih nastojanja da, bez nekog naročitog iskustva o građanskom društvu, to društvo preko noći izgradimo ovdje u Bosni i Hercegovini. U tom smislu čini se da je posebno važno razumjeti pitanje: kako revolucionirati bosansko društvo smjerom naše potrebe za društvom građansko demokratskog tipa i očuvati humanizam te zajednice nakon teških i tragičnih iskustava na koja se osvrnuo i sam autor ove knjige.

 

 

1 Čarls Tejlor: ‘Prizivanje građanskog društva’, priredio: Obrad Savić, Časopis Beogradski krug, Beograd, 2000., str. 409.