Proljeće - ljeto 2005 - Uvodnik

  SAVRŠENI KRAJ
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 

“Verdi e morte”, uzvikuje kepec na početku Bertoluccijevog filma “Dvadeseto stoljeće”, i time objavljuje kraj devetnaestog vijeka, stoljeća koje je odisalo optimizmom, nadama čovječanstva da će im zahuktali industrijski, znanstveni razvoj donijeti i egzistencijalni boljitak. Verdi i njegova muzika, opere prije svega, i onda kada su tematski uronjeni u prošlost, možda su najbolje simbolizirali duh vremena i romantična očekivanja ljudi da progres znači boljitak za sve. Bertoluccijev film, naravno tek je umjetnička fikcija i djelomično ocrtava dvadeseto stoljeće, stoljeće u kojem su potpuno iznevjerena nadanja prethodnog. Dvadeseto stoljeće, čak i u tom filmu, predstavilo se i nastavilo u neočekivano lošem izdanju. Umjesto napretka - koji se možda i odvijao negdje u pozadini - i njegovih konsekvenci, u prvi plan izronili su ratovi, ideologije uzgojene u bolesnim umovima (fašizam, staljinizam, nacionalizmi, fundamentalizmi), nemiri, ljudska stradanja... Nastavak Bertolucci nije mogao ni naslutiti. Mi smo to i iskusili... još ratova, još fašizma, još najmorbidnijeg ubijanja, patnje... Dvadeseto stoljeće preporučilo se za historiju kao ružni zbir ratova, ljudskih stradanja, prirodnih katastrofa.

I doprinos prirode bio je upečatljiv. Zemljotresi, poplave, erupcije vulkana, požari. Na društvenom planu promjene su bile podjednako dramatične. Ambiciozni vladari, političke elite širom planete Zemlje proizvodili su ogromna stradanja i uništavanja drugih, ali i sebi. Nestajale su cijele imperije (SSSR, pa i Njemačka na drugačiji način), propadale carevine, tobož stabilne države (Iran, Irak, Čehoslovačka, Jugoslavija). Ratovi su se proširivali, multiplicirali, trovali i pustošili kontinente kao što su Afrika i Azija. Veliki i bogati postajali su bogatiji, siromašni još bjedniji. Misliti o svijetu, misliti teme koje su nekada predstavljale bit i davale smisao ljudskom postojanju i njihovim zajednicama (teme iz domena filozofije, sociologije, psihologije, antropologije), postalo je privilegijom pojedinaca, uglavnom iz bogatih društava. Ponor koji se stvorio između onih koji su bili u prilici da misle, jer su mogli koliko-toliko mirno živjeti, i onih koji su tako loše i teško živjeli da nisu uspijevali ni misliti, postao je pravi deridijanski „bezdan“. Oni koji su razumijevali i imali svijest o vremenu i mjestu na kojima su se zatekli, osjećali su nelagodu, kao naprimjer Sartre (“Šta je sve moje pisanje prema suzi jednog djeteta koje umire od gladi”, riječi kojima je odbio Nobelovu nagradu). Nelagodu osjećaju neprekidno i sada mnogi pojedinci, umjetnici, pisci prije svih. Oni što poput vitezova brane i ustrajno štite ljudsko dostojanstvo pred naletima svakovrsnih modernih barbara. Viteštvo jedne dame, Susan Sontag, u tom smislu je nenadmašno...

Dvadeseti vijek, sa svim svojim čudesima i nepodopštinama, predstavio se kao žilava neman koju je nemoguće obuzdati, i idejno i doslovno. Niti jedan filozofski, umjetnički pravac, trend, nije dokučio njegovu bit. (Možda zato što je i nema.) Ali, zato su rijetki osluškivali njegovo pulsiranje, bilježili njegove pobjede, poraze, izražavali i zapisivali kritike i ocjene tog vremena “raspolućenog uma”. Susan Sontag činila je to na superioran način, način koji je fascinirao i obvezivao. “Ne znam niti jednog drugog intelektualca koji tako jasno misli, i ima sposobnost da povezuje, uspostavlja veze među stvarima”, govorio je za Susan Sontag Carlos Fuentes. Po njemu, ali i za druge ona je bila dostojni nasljednik renesansnih humanista. Njen blistavi duh intrigirale su razne stvari: od umjetnosti, književnosti, filma, drame, do politike i društvene zbilje. Sve što je o tome govorila bilo je precizno i jasno izricano. Govoriti, djelovati, za Susan je značilo biti odgovoran i u skladu sa estetskim, ali prije svega etičkim vrijednostima.

Još jedan mislilac, koji nas je nedavno trajno napustio, bacio je pravi izazov vremenu. Jacques Derrida sa svojim “dekonkstruktivizmom” ponudio je svijetu pravu “strukturalnu revoluciju”. I njegovo mišljenje manje je predstavljalo teoriju, a više novi način čitanja svega. Ali baš svega, od svakodnevnice, filozofskih sistema, umjetnosti, književnosti, arhitekture, politike, morala, televizije, smrti, prijateljstva (“O prijatelji, nema prijatelja”), i još mnogo čega (Susan Sontag je bila šampion takvih postupaka). Niti jedan filozof poput njega nije imao tu karizmu; paradoksalno, djelovao je “sui generis kao teolog”. Dekonstrukcija, ako postoji takvo što, govorili su njegovi sljedbenici, postala je “iskustvo nemogućeg.” A upravo to je bio i dvadeseti vijek – iskustvo nemogućeg, nemogućih događaja, sadržaja koji su se postvarili i postali izvjesnosti dvadeset i prvog stoljeća.

Da mnogo šta postane vidljivo, čitljivo, jasno, omogućili su i Susan Sontag i Jacques Derrida. Zato riječi glasnogovornika njujorške bolnice Sloan Kettering: “I can confirm, she (Susan S., op.a) passed away...” i riječi francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca “Jacques Derrida est morte” imaju istu snagu kao riječi onog kepeca iz Bertoluccijevog filma. Ovoga puta saopćeno nam je da je dvadeseto stoljeće sada stvarno završeno. Potvrđena smrt dva giganta duha i mišljenja XX. stoljeća potvrđuje i podudara se sa krajem istog tog vijeka. Mnoge teme o kojima su oni pisali, govorili, mislili, svjedoče sada svoj svršetak. O (nemogućim) temama, koje izgleda postaju glavne odrednice XXI. stoljeća, temama kao što su terorizam, njegove globalne, društvene, idejne implikacije, zlu i varijantama zločina i tortura, izgleda, još će se govoriti. Za ovaj novi početak, ili možda novi diskurs, ponudio nam je svoje viđenje još jedan vitez uma i riječi, Jean Baudrillard. Pisao je o tim opsesivnim temama sa početka XXI. stoljeća: duhu terorizma, Americi i “savršenim zločinima”. Ali, čini se da ni on nije sve rekao. Možda, nakon svega niko više i neće.