Proljeće - ljeto 2005

  DAMA LAVLJEG SRCA
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 

Sebe je definirala “zelotom (fanatikom) ozbiljnosti”. Govorila je i pisala da je balans između estetskog (intelektualnog, diskurzivnog) i etičkog ono što je određuje kao ljudsko biće. I zaista, sve što je napisala, govorila, radila potpuno je u suglasju sa tim odredbama. Susan Sontag nije poput nekih drugih filozofa, mislilaca, intelektualaca, pisaca djelovala samo u okviru jednog zatvorenog sistema vrijednosti, koristila ideje da bi ideologizirala, niti je, demonstrirajući svoju etičnost, osjećaj i smisao za pravdu, moralne standarde, moralizirala. Naprotiv, sve ideje, sve svoje znanje, obrazovanje nosila je poput “pokretne biblioteke” sa sobom i primjenjivala ih na dijelove stvarnosti. Carlos Fuentes ju je poredio sa renesansnim humanistom Erazmusom, koji je, “putovao sa 32 sveska knjiga, knjiga čije je sadržaje vrijedilo znati”. “Susan Sontag je (znanje)”, veli Fuentes, “nosila u svom mozgu! Ne znam ni jednog drugog intelektualca koji tako jasno misli, i koji bi bio sposoban sve to povezati, spojiti, dovesti u vezu.”1 Njen slučaj najbolje potvrđuje utopističku tezu, toliko teško ostvarivu za mnoge, da znanje mora imati i ima praktičnu svrhu, i direktno korespondira sa sadržajima stvarnosti, vremena i prostora. Nagon za znanjem za Susan Sontag imao je okus gladi. Glad, poput obične ljudske potrebe za hranom, tjerala je Susan da svoj život od ranog djetinjstva provede u čitanju, učenju, razmišljanju. Za nju je i djetinjstvo bilo “gubljenje vremena”. Zato je već tada, u ranoj mladosti, počela ga ispunjavati sadržajima dostojnim pamćenja. U 14. godini, kao srednjoškolka, u L.A. bila je na čaju sa Thomasom Mannom. Pričati sa Mannom o Čarobnom brijegu, atonalnoj muzici Arnolda Schoenberga za Susan je bilo normalno, očekivano, kao što će kasnije, ali i tada biti normalno pričati sa borcima Vijetkonga, vijetnamskim seljacima, stanovnicima Hanoya, ili sarajevskim taksistima o smislu i besmislu običnih stvari. O svemu i sa svakim Susan je mogla razgovarati. Ali, nikada nije mogla voditi isprazne razgovore o frivolnim temama, nije imala smisla i volje za “small talk”, veselo čavrljanje (little gaiety). Sve, od filozofije, društvenih tema, umjetnosti, politike, morala zanimalo je Susan. I ti interesi tjerali su je da ide dalje, i dalje. Od Univerziteta California, Berkeley, Univerziteta Chicago, preko Harvarda do Parisa, Susan Sontag je tragala za znanjem koje će ispuniti njeno pronađeno vrijeme. Znanje je postalo njen kapital, vrijednost koju su, samo neznatno, mogli dopuniti prestižni univerziteti. Osnova koju je sama, u samoći djetinjstva, izgradila nije trebala nikakvo korigiranje, usmjeravanje. Ipak, sve do posljednjeg daha, Susan Sontag je ostala strastveni čitač, sa duhom i nervom radoznalog djeteta. Upravo je takva ostala njena duša, bez zlobe, čista i otvorena za sve vrijedno, a čije je autorstvo drugo i drugačije od njenog. Nije bila umišljena i samozaljubljena zvijezda. Imala je poštovanja prema tuđim mislima i djelima. Pristupala im je sa iskrenom radošću, strasno i ozbiljno. Bez predrasuda i dogme.Zbog mnogobrojnih objavljenih eseja, kritika, javnih nastupa, filozofsko-socioloških, političko-antropoloških intoniranih nastupa, tekstova, intervjua, mnogi su proglašavali Susan Sontag briljantnim esejistom. Ali, Susan Sontag je više voljela i njegovala svoj literarni habitus. Njeni prozni radovi nosili su pečat njenog duhovnog/intelektualnog integriteta. Prvi roman, Benefactor, objavljen 1963. godine, bio je roman toka svijesti, o sanjaru i skitnici Hippolyteu, čovjeku koji nije mogao razlikovati stvarnost od vlastitih sanjarenja. Roman je pisan u maniru francuskog “nouveau romana” i, kao takav, bio je pozdravljen kao doprinos “američkoj avangardnoj književnosti”. Na sličnom tragu bio je i njen drugi roman iz 1967. Death Kit. I u njemu glavni likovi žive u košmaru svojih misli, meditiranja o životu, smrti, međusobnim odnosima. Uranjanjem u vlastite fikcije, Susan je nastojala rekreirati estetiku koju je poštovala, promovirala kod drugih umjetnika, djela. Ta estetika često se olahko proglašavala avangardnom, mada je, kada je teoretiziranje Susan Sontag u pitanju, uvijek riječ o mnogo više stvari koje pojmovno prevazilaze jednoznačna određenja (avangarde). Ipak, odrednica avangardnosti pratila je Susan sve vrijeme njenog stvaralačkog rada. Njeni prozni radovi bili su avangardni, njeni eseji i kritike bili su avangardni, i podržavali su avangardnu umjetnost, neetabliranu, underground umjetnost, često subverzivnu i prezrenu. Baš zbog toga, svojih jasnih, preciznih, originalnih, hrabrih, pametnih istupa, napisa, tekstova, proglašavana je “majkom moderne” u Americi, “evangelistom novog”. U, ipak tradicionalnom, konzervativnom, religioznom i snobovskom američkom društvu, pojava i istupi Susan Sontag bili su drugačiji, često neshvaćeni, označavani subverzivnim, suviše slobodnim, radikalnim, iščašenim, nepraktičnim, neelitnim, nepatriotskim i sl. Takva recepcija lika i djela Susan Sontag u Americi ostala je do kraja. No, uza sve to, nikada niko nije mogao osporiti njenu ozbiljnost, idejnu utemeljenost, estetsku rafiniranost (koju je izvodila iz svojih osobnih sustava), moralnu dosljednost. U Leksikonu književnih biografija Susan Walker je za djelo Susan Sontag zapisala: “…ono je obilježeno ozbiljnom predanošću, neumoljivom inteligencijom kojom analizira modernu kulturu na gotovo svakom mogućem nivou: umjetničkom, filozofskom, književnom, političkom, moralnom.”2Svaki pisani ili usmeni istup Susan Sontag bio je izazov za društvo, kulturu, američku ali i svjetsku. Jezikom kojim je govorila doticala je bit, suštinu stvari, otvarala je pitanja koja drugi nisu željeli ni čuti, a teme koje je problematizirala, kritički opservirala mnogima su bile sablasne. Njen esej Notes On Camp, prvi put objavljen 1964. godine u “Partisan Review”, jedan je od takvih radova. Esej koji je Susan Sontag definitivno stavio na pijedestal duhovne i intelektualne važnosti. U Notes On Camp Susan progovara o pop umjetnosti, estetici koju su proglašavali mehkom, homoseksualnom… Ona Camp (estetiku) definira kao “…biti ozbiljan kad je u pitanju frivolnost, odnosno, biti frivolan o ozbiljnim stvarima… konačan stav Campa je ‘nešto je dobro zato što je grozno’”. “Iskustvo Campa”, veli Susan, “temelji se na velikom otkriću da senzibilitet visoke kulture nema monopol na rafinman”…I dalje, “čovjek koji insistira na visokim i ozbiljnim zadovoljstvima lišava se zadovoljstva; on neprekidno ograničava ono u čemu može uživati; u neprekidnom iskušavanju dobrog ukusa on će se konačno, da tako kažem, izbaciti iz utrke. Ovdje Camp ukus vrši superviziju nad dobrim ukusom kao drski (smioni) i duhoviti hedonizam. On čini čovjeka dobrog ukusa veselim, tamo gdje je postojao rizik da postane kronično frustriran. To je dobro za probavu.”3 Zato bi se u Campu moglo i trebalo uživati, mentalne higijene radi. Za neke Camp je bilo sve. Likovna umjetnost, pozorište, film, književnost, stil života. Najveći “slučaj” Campa bio je Andy Warhol. O Campu, njegovoj umjetnosti, ideji Camp djela Susan je pisala, no, sama ga nije živjela, mada ga je dobro razumijevala i branila. Godine 1966. izašla je knjiga eseja Against Interpretation (Protiv tumačenja). Stil, jezik, kritički postupak primijenjen u esejima iz ove knjige definitivno su Susan Sontag postavili u centar američke/svjetske moderne. Svim svojim esejima, a posebno ovim, Susan je doprinijela da se umjetnost, a posebno ona zvana underground i njeni umjetnici, čitaju u novom ključu. Zahvaljujući i njenim tekstovima, umjetnost “nove osjećajnosti” izašla je iz “ilegale” i ponudila se na svjetskom umjetničkom tržištu, tržištu kulture. U eseju “Protiv tumačenja” Susan Sontag problematizira sva tumačenja umjetnosti kroz povijest i staje u odbranu umjetnosti kao kvaliteta sui generis, vrijednosti kojoj nije potrebno prevođenje. Ona u svom razmatranju polazi od Platonove teorije umjetnosti, po kojoj je umjetnost, da parafraziram, beskorisna laž i stoga manje vrijedna. U nastavku Susan prati procese promjene recepcije umjetnosti, od Aristotela, njegovog mimetičkog pristupa, po kojem umjetnost dobija status “korisne stvari”, ali s aspekta psihologije, pročišćavanja negativnih čuvstava (teorija katarze). Takva umjetnost i dalje je “nesamostalna”, ovisna o tumačenjima i pravdanjima. Od antičkih vremena pa sve do modernih, u cjelokupnoj povijesti zapadne kulture i civilizacije, umjetnost je doživljavana kao spoj dva odvojena, ali isprepletana aspekta, sloja. Jedan je ono što se naziva sadržaj, a drugi je manje bitan i naziva se forma. U toj podjeli i na tom fonu tumačena je i doživljavana sva umjetnost skoro do danas. Sadržaj je ono što je markirano kao bit, suština koju treba neprekidno obrazlagati, prevoditi u neka nova, drugačija značenja. Forma se u takvoj konstelaciji često nije niti opažala, ili joj je davan drugorazredni značaj. Na toj razini, kaže Susan Sontag, tumačenja, a ima ih raznih, različitih provenijencija, proisteklih iz različitih ideoloških i teoretskih, filozofskih, estetskih, ali i etičkih koncepata, dakle tumačenja konkretnog umjetničkog djela postaju sama sebi svrhom. Preko njih djela se oblikuju u duhu tumača, njihovih ideja, doktrina. Zato, veli Sontag, “najutjecajnije moderne doktrine, Marxova i Freudova, zapravo se svode na izgrađeni sustav hermeneutike i nemilosrdne teorije tumačenja… a protumačiti znači nanovo formulirati fenomen, zapravo naći njegov ekvivalent. Tako tumačenje nije (kao što većina ljudi pretpostavlja) apsolutna vrijednost, gesta uma u izvanvremenskom prostoru mogućnosti. Samo tumačenje mora biti procijenjeno s povijesnog motrišta ljudske svijesti. U nekim kulturnim kontekstima, tumačenje predstavlja čin oslobađanja. To je način revidiranja, prevrednovanja, bijega iz mrtve prošlosti. U drugim kulturnim kontekstima, ono je reakcionarno, drsko, kukavičko, zagušljivo… U kulturi čija je već klasična dilema hipertrofija intelekta na račun energije i osjetilnog kapaciteta, tumačenje je osveta intelekta nad umjetnošću… Redukcijom umjetničkog djela na njegov sadržaj i onda njegovim tumačenjem, čovjek pripitomljuje umjetničko djelo. Tumačenje čini umjetnost bezopasnijom, uklopljivijom”.4 Intonacija cijele knjige-eseja, ali izraženi autoričin stav i u drugim njenim djelima, jeste da se umjetnost mora odbraniti, zaštititi od štetnog tumačenja, odnosno pogrešnog interpretiranja. U tom smislu Susan je pozdravila i stala u obranu apstraktne umjetnosti (posebice likovne), koja gradi svoj umjetnički izraz na nefigurativnim elementima i sama dokida argumente svim potencijalnim tumačima. Još jednu umjetnost Susan pozdravlja i hvali. To je film, i to poglavito evropski (francuski oličen u Godardu i drugim francuskim redateljima, ali i švedski predstavljen preko Bergmanovih filmskih ostvarenja). I kod likovne umjetnosti, i kod filma Susan potcrtava formalne, jezičke elemente tih umjetničkih govora. Po njoj, oni izmiču diskurzivnoj elaboraciji i traže posve drugačiji pristup. Kad su u pitanju likovna djela, sada, umjesto priča o prepoznatljivom, tumačenja idu u pravcu govora o boji, potezu, likovnoj kompoziciji. U slučaju filma govori se o kutovima snimanja, svjetlu, kretanju kamere i sl. Naravno, Susan je svjesna da se od klasičnog tumačenja nikada neće odustati. Ipak, ona sugerira “moramo naučiti vidjeti više, čuti više… Uloga kritike jest pokazati kako je to što jest, čak i da jest, umjesto pokazati šta to znači.”5 Malo dalje Susan Sontag izriče rečenicu kojom definira recepciju umjetnosti, ali i svoju umjetnost. Ona kaže: ”Umjesto hermeneutike, potrebna nam je erotika umjetnosti.”6 Kako kritika treba suditi o nekom autoru i njegovom djelu Susan Sontag pokazuje u svojim esejima (uvrštenim u knjigu Against Interpretation) o filmovima Resniaisa, Godarda, teatru Ionescoa i Sartrea, plesu Ballanchinea, intelektualcima kao što su Simone Wail, Albert Camus, Walter Benjamin, Roland Barthes. Rečenica da je erotika umjetnosti potrebnija od njene hermeneutike najtačnije odražava i Susanin odnos prema književnosti uopće. I to ne samo prema čitanju (iz njene “čitalačke strasti” nastala je i knjiga iz 1982. “A Susan Sontag Reader”), nego, prije svega, prema stvaranje književnih djela. I mada je u percepciji kulturne javnosti markirana prije svega kao vrsni esejista, ona sama više se doživljavala i voljela vidjeti u ulozi književnice. Ta potraga za “vlastitim književnim izrazom” kod Susan Sontag proteže se kroz cijeli njen rad, a potvrđen je njenim proznim/književnim djelima. Nakon romana Benefactor, Death Kit, priča objavljenih u knjizi I, etcetera iz 1978. godine, uslijedila je kruna Susaninog književnog rada. Roman The Volcano Lover iz 1982. godine postao je bestseller. Radnja romana smještena je u 18. stoljeće, stoljeće čije romane Susan je poštovala i voljela (voljela je velike romane i romanopisce 18./19. stoljeća: Henryja Fieldinga, naročito njegovog Toma Jonesa, sestre Bronte, Williama Makepeace Thackeraya i njegov Vanity Fair, George Eliot i njezin Middlemarch i sl.) I sam roman The Volcano Lover pisan je u staromodno raskošnom maniru tog vremena. Roman, pisan rafiniranim jezikom koji prodire u bit riječi, oživljava, na povijesnim činjenicama zasnovanu, ljubavnu/životnu dramu. Fatalni ljubavni trougao odvija se između engleskog namjesnika na napuljskom dvoru, sredovječnog ambasadora Williama Hamiltona, njegove dvadesetogodišnje supruge lady Emme i njenog ljubavnika, pomorskog heroja, čovjeka koji je potukao Napoleona, admirala Nelsona. Roman je izgrađen na suptilnim preplitanjima, Emminoj borbi za svoju ljubav, Nelsonovoj za njenu ljubav, i prijateljstvo s njenim mužem. Nažalost, svi u tim bitkama gube. Knjiga je pisana blistavim stilom, u njoj Sontagova demonstrira svu raskoš svojih ideja i jezika. Sama Susan reći će da je to njena najdraža knjiga, a kritika ju je proglasila remek-djelom. I svoj posljednji roman In America, posvećen inače sarajevskim prijateljima, Susan je pisala na osnovu povijesnih činjenica, znanih ličnosti, i sličnim književnim postupkom. U njemu su umjetničkim postupkom oživljene ličnosti čije postojanje i živote dokumentirala je historija, ali i one same. Glavna junakinja romana In America je poljska glumica Helena Modjeska, u romanu Maryna Zalewska, koja je zajedno sa obitelji i grupom Poljaka 1876. godine došla u Californiju da bi tu živjeli i osnovali utopističko društvo. Ovaj roman nagrađen je 2000. godine “National Book Awardom” (Nacionalna književna nagrada). Ipak, i pored sjajnih kritika i recepcije publike, knjiga je, slično knjizi “Grobnica za Borisa Davidoviča”, Danila Kiša, pisca kojeg je Susan poštovala i o kojem je pisala, doživjela osporavanja, optužbe za plagijat i sl. Optužbe, kao i u slučaju Kiša, optuženog za plagiranje Solženjicinovog romana Jedan dan u životu Ivana Denisoviča, ali i Borgesa, iznosili su literarne analfabete, ljudi bez znanja o suvremenim romanesknim/proznim postupcima, intertekstualnosti, borgesovskim proznim usložnjavanjima, literarnim citiranjima, posmodernističkom eklekticizmu i sl. Susani su zamjerali što njena fiktivna Maryna govori ponekad kao stvarna Helena Modjeske u svojim memoarima i slične apsurdnosti. Odgovarajući na ove optužbe Susan Sontag je u jednom intevjuu u “The Timesu” rekla (opet slično Kišu u njegovim polemikama, kasnije objavljenim u Času anatomije), da ”svi mi koji koristimo stvarne historijske ličnosti transkribiramo i adaptiramo originalne izvore na originalan način… Ja sam koristila te izvore i potpuno sam ih preobličila. Imala sam te knjige. Ja sam ih čitala. Iz toga se može izvesti jedan veliki argument, a to je da je sva literatura serija reference i aluzija.” 7 Još jedno djelo, jedina drama koju je napisala, nastalo je sličnim postupkom. Alice in Bad, teatarski komad iz 1993., zasnovan je na istinitim činjenicama vezanim za stvarnu ličnost, Alice James. Alice je bila najmlađa od petero djece, i jedino žensko dijete u porodici slavnog pisca Henryja i također slavnog psihologa Williama Jamesa. I za razliku od muških članova obitelji, oca i braće, školovanih po prestižnih američkim i evropskim univerzitetima, Alice je bila namijenjeno obrazovanje i “oblikovanje” za ulogu žene u viktorijanskom duhu. Njen otac je 1853. godine u jednom članku o “Ženskom pokretu”8 napisao: “Prave ženske vrijednosti… diskvalificiraju je u svim didaktičkim vrednotama. Učenje i mudrost nisu njena svojstva.” Slično su mislila i njena slavna braća. Osuđena na autsajderski status, omalovažena u startu kao manje vrijedno biće zato što je žena, Alice biva dopušteno samo ograničeno obrazovanje i učestvovanje u javnom životu. Sve to ju je frustriralo, i dovelo do toga da je nekoliko puta imala nervni slom. Njen brat William gledao je na nju kao “skup simptoma”, a Henry, mada se kasnije starao o njoj, strahovao je da će Alicein posthumno objavljeni dnevnik naškoditi njegovom književnom ugledu. Svoj dnevnik Alice je vodila skriveno, u osami, objavljen je 1934., 18 godina nakon što je i Henry James umro, predstavljao je, i sa literarnog i sa sociološkog aspekta pravi dragulj. U njemu je Alice sa bolnom preciznošću, delikatnim nijansama osvijetlila sve svoje duševne patnje, provocirane obiteljskim, ali i širim društvenim okruženjem. Za mnoge je postala feministička ikona. Paradigma stasusa viktorijanske žene. Nikada se nije udavala. Umrla je od raka dojke u 42. godini u Londonu. I sama Susan Sontag bila je senzibilirana za sve teme vezane za položaj i ulogu žene u svijetu. Bunila se protiv marginaliziranja žena u društvu. Zato je, dramom Alice in Bad odala počast ne samo Alice James, nego i svim ženama čija je sudbina sličina njenoj.  Stilovi radikalne volje,9 zbirka eseja Susan Sontag, prvi put je objavljena kao knjiga 1969. godine. Formalno, jezički, pa i idejno, ta knjiga je predstavljala nastavak njenog esejističkog govora započetog već u Against Interpretation (Protiv tumačenja), knjizi eseja iz 1966. Diskurs njenih eseja definiran je kao razlomljen, (dekonstrukcija prije Derride?), ličan, teoretski subverzivan, više ludički i perfomativan, formalno osoben i književno izražajan, ali i (po potrebi) teoretski bezličan i znanstven. Ipak, njen pristup umjetničkim djelima suštinski je drugačiji od Derridinog. Dok Derridina metoda, potraga za onim iza, predstavlja usložnjavanje dekonstrukcije i dovodi do apsurda, Sontagova, naprotiv, pledira za rekreiranje vlastitog, iskonskog, primarnog, doživljaja i smisla umjetničkog. U Americi, ali i u svjetskoj kulturnoj javnosti Stilovi... su pozdravljeni kao kulturološki, jezički i sadržajno, originalno i inovativno štivo. Stilovi... su sastavljeni od eseja, tematski različitih, naizgled nespojivih – kritičko-filozofskih i literarno-subjektivnih, teoretski neutralnih i politički angažiranih. Kritika je u svemu tome prepoznavala modernistički diskurs, marksistički, idejni i jezički uklon blizak američkoj “novoj kritici”, psihoanalizi, itd. Susan Sontag je proglašavana pravim američkim modernistom. Stilovi radikalne volje pojavili su se ponovo 2002. godine. Knjiga je dočekana s istim, možda i većim oduševljenjem, a neki su sada, u tim istim esejima prepoznavali “postmodernistički” diskurs, a Sontagova je proglašavana “američkom majkom modernizma/postmodernizma”... Njen esejistički stil, zbunjujući i fascinantan, originalan, pametan, subverzivan, angažiran, direktan, otvoren, govor je o umjetnosti na umjetnički način. “Ono što ja pišem nije uopće i striktno kritika, nego pojedinačne studije za jednu estetiku, teoriju mog osobnog senzibiliteta”, govorila je Sontagova. A taj senzibilitet Susan Sontag ispoljava u svim svojim proznim i esejističkim djelima. Taj senzibilitet je umjetnički, istodobno estetički, ali i snažno i jasno etički utemeljen. Susan Sontag je rijetki suvremeni stvaralac s tako snažnim moralnim i umjetničkim integritetom. Raspon njenog stvaralačkog interesiranja su podjednako i Estetika tišine, koju problematizira i sagledava na fonu “bučne avangarde i moderne” (u Stilovima radikalne volje), na primjerima Klaista, Artauda, Becketta, Cagea, i dr., ali i “bučni” Camp (Notes on Camp, esej objavljen samostalno). U spomenutom eseju, o tišini, ona se upustila u težak zadatak rješavanja zagonetke i kontroverze moderne umjetnosti; da uzrujava, provocira, čak iritira svoju publiku i uvriježene svijesti suvremene estetike da je vrhunski ideal umjetnosti tišina. Sontag se pita: “Gdje je uistinu mjesto šutnje u umjetnosti?” (umjetnosti čija je osnovna funkcija da komunicira sa svojim “konzumentima”). Njen odgovor glasi: “Šutnja postoji kao odluka - u egzemplarnom samoubojstvu umjetnika... Šutnja, međutim ne postoji u doslovnom smislu, kao doživljaj publike”. Šutnja je apstraktna, a umjetnikov glas je meditativan, (samo)analitičan, upućen na dijalog, rat sa publikom i zato nužan... Kao radikalni nastavak i produbljenje tog stava Susan se bavi Cioranom, kao primjerom destruktivnog mišljenja stvarnosti. Esej o Cioranu nosi naslov: Misliti protiv sebe, razmišljanja o Cioranu. Susan Sontag u ovom eseju briljantno uspostavlja prekinute niti između kraja filozofije, koju je naznačio Hegel, i preko Nietzschea, Kierkegarda, Wittgensteina, pionira antisistematičnog, liričnog, aforističnog mišljenja, dolazi do Ciorana. Cioran, kojeg je Susan Sontag sretala u Parizu, bio joj je blizak jezički, formalno (ali ne potpuno i idejno). U svom mišljenju stvarnosti, “muka postojanja”, on se opredijelio za esej, “meditativni, razbijen u argumentaciji i aforističan”. Sontag, čije je filozofsko obrazovanje i znanje bilo respektabilno, svjesna je svih filozoskih ograničenja, i na primjeru Ciorana to dokazuje. “Filozofija se shvata kao lična zadaća mislioca. Misao postaje ’mišljenje’, a mišljenje - tek jedan okretaj zavrtnja - biva redefinirano kao bezvrijedno ako nije ekstremni čin, ako nije rizik”....Cioran, kako kaže Sontagova, svojim pisanjem “svjedoči o bezizlaznom položaju spekulativnog uma koji zakoračuje van, samo kako bi bio zaustavljen i slomljen svojim kompleksnim stavom.” U Cioranovom diskursu samo “mučno mišljenje” je pravo mišljenje.U eseju Pornografske imaginacije Sontag na primjeru nekoliko romana (Bataillovih romana Madame Edward, Priča o oku i Priča o O, pisanim pod pseudonimom), polemički baca izazov kvazimoralistima. Ona sugerira da je prava “umjetnost (i umjetničko stvaralaštvo) forma svijesti; građa umjetnosti su raznoliki oblici svijesti”, čije su teme i mučni seksualni, erotski odnosi. “Dobro je znano”, veli Susan Sontag, “da ljudi kad urone u dubine svoje svijesti rizikuju vlastito mentalno zdravlje, tj. vlastitu ljudskost. No, čini se da su ’ljudskost’ i humanistička mjerila, prihvatljiva u svakidašnjem životu i ponašanju, pogrešna kad se primjenjuju na umjetnost.” Umjetnička pornografija predstavlja ustvari suočenje sa smrću, negacijom samog sebe. Naravno, Sontag pravi distinkciju na početku, i uspostavlja najmanje tri vrste pornografije. Njen glas je glas davanja smisla i prava na postojanje “umjetničkoj pornografiji”. U svojim esejima o Bergmanovim Personama i O Godardu, Susan Sontag, postupcima oslobađanja znanja i skrivenih smislova, ideja i duha umjetnosti/filmova, slojeva svijesti likova i autora, govori o ova dva redatelja. Oni su radikalizirali filmsku formu, i svoje filmove učinili remek-djelima. Tako su ti filmovi postajali studijama o tokovima ljudske/ženske podsvijesti, ludilu, erotskim maštanjima, nemoćima psihoanalize, tajnama svijesti (kod Bergmana). Ili, dovođenjem stalno u pitanje domete filma kao medija (slučaj Godard), uspostavljali novi filmski jezik, standarde moralnosti, kroz govor o besmislu jezika, ironizirajući sve, ljudske odnose, politiku, život uopće... Govoreći o filmovima ova dva umjetnika, Susan Sontag, manirom znalca i umjetnice istančanog nerva, čini razumljivim skrivene i suptilne tokove njihove umjetnosti, subjektivistički građenih filmskih rukopisa ...(Ljubav prema filmskoj umjetnosti, znanje o filmu, dali su Susani za pravo da sama napiše dva filmska scenarija. Bili su to scenariji za filmove Duet for Cannibals i Brother Carl. Njena opsjednutost filmom, i redateljima koji se bave, ili su se bavili filmom na umjetnički način, a to je podrazumijevalo poniranje u svijet filma izvan znanih okvira, sa sviješću i znanjem o mnogim fenomenima i oblastima /psihologiji, umjetnosti, socijalnim aspektima ljudskog postojanja i sl/, doveli su Susan i na filmsko platno. Tako se pojavila u filmu Zelig Woody Allena. Na isti način, kao što je voljela film, Susan je voljela i teatar. Napisala je jednu dramu /Alice in Bed/, pisala je o teatru, i najpoznatijim dramskim piscima, njihovim predstavama. Ali, Susan je i sama režirala. Čuvena je njena postavka Beckettovog Čekajući Godota u Sarajevu 1993.) U eseju Pozorište i film, Sontagova poredi ta dva umjetnička medija, dajući blagu prednost, prije svega tehničke naravi, filmu. Kroz historijski pregled razvoja teatarske i filmske umjetnosti ona uočava “tendencije današnje estetike da se predstavlja kao vid radikalizma”. Iz tog radikalizma nameće se pitanje za sve umjetnike: “šta je to moj radikalizam, onaj što ga diktira moj dar ili moj temperament?“ Sontagova i odgovara na to pitanje tvrdnjom da “svaki radikalizam u umjetnosti nije nužno usmjeren naprijed”. Politikom se Susan Sontag, kao fenomenom, na superioran, kritički, polemički i hrabar način bavila godinama. Pisala je o raznim političkim temama, manifestacijama, događajima, prodirući u njihovu bit, pozadinu, skidajući sa njih pokrove laži i prijevare. I u posljednja dva eseja u knjizi Stilovi... (Šta se to zbiva u Americi i Put u Hanoj) ona dokazuje maloprije iznesenu tvrdnju: radikalizam u politici nije uvijek usmjeren naprijed. Ne samo u ovim esejima, nego i u mnogim drugim, Sontagova govori o retrogradnosti nacionalizma, ciničnosti imperijalizma, pogubnosti ratovanja, pretencioznosti i nadobudnosti tobož velikih i sl. Kritičke note iznesene u eseju Šta se to zbiva u Americi... djeluju toliko aktualno kao da su sada pisane. To govori u prilog sposobnosti Sontagove da uvijek i u svakoj prilici prepozna najbitnije tačke, momente, probleme, teme, koje izvlači na površinu, osvjetljava, analizira i kritizira... Put u Hanoj mnogi smatraju jednim od njenih najboljih eseja. Esej-putopis-priča svjedoči o umjetničkom i moralnom integritetu Susan Sontag, sigurno najkompletnijeg intelektualca današnjice. Put u Hanoj nastao je poslije njenog boravka u Sjevernom Vijetnamu, u jeku američkog rata protiv te zemlje. U obilju tema, problema, koji su zaokupljali pažnju Susan Sontag, a to onda znači ozbiljno, predano, gotovo strasno i temeljito bavljenje svim dimenzijama i aspektima izabrane teme, izdvaja se njena ljubav, interes za fotografiju. Njen esej On Photography prvi put se pojavljuje 1976. godine. Esej, na kojem je Susan radila pet godina, prvi put je objavljen u The New York Review of Books. Knjiga, istog naslova, objavljena je godinu dana poslije. U njoj Susan iznosi svoja stajališta o fotografijama koje “...shvaćene kao neuhvatljive, nedostupne, predstavljaju način zasužnjivanja stvarnosti; primoravanja da ostane (ta stvarnost, op.a) na mjestu. Ili pak uvećavaju stvarnost koja se osjeća kao sužena, ispražnjena, propadljiva, udaljena... Fotografija je postala jedna od glavnih naprava za doživljavanje nečega, za stvaranje utiska učestvovanja.10 Susan u knjizi analizira umjetnost fotografiranja nekih od najpoznatijih suvremenih fotografa (Moholy-Nagy, Man Raya, Cape, Bressona, Evansa, Franka, Arbusove, itd). No, to nisu “obične” kunst kritičarske analize. Susanin diskurs o fotografiji prodire iza, onkraj vidljivog, traži bit umjetničkog, u filozofskom, povijesnom kontekstu djela, na razini univerzalnog jezika, prelamanog preko subjektivnih vizura samih autora. I u tom smislu ona je dosljedna u slijeđenju svoje umjetničke teorije. Njeni pogledi i teorije fotografije utjecali su na mnoge poznate fotografe. Takav utjecaj priznaje i Anne Leibovitz, američka fotografkinja i Susanina prijateljica. Za njenu knjigu fotografija Women, iz 1999. godine, Susan Sontag je napisala predgovor. To je “knjiga fotografija; knjiga o ženama; vrlo američki projekat: plemenit, vatren, inventivan, otvoren. Na nama je da odlučimo šta da radimo s tim slikama. Na koncu, fotografija nije jedno mišljenje. Ili, možda jeste?”11Bavljenje fotografijom, u svim njenim aspektima, njenim autorima, postala je i ostala Susanina doživotna strast. I u knjizi, izašloj 1980. godine, pod naslovom Under the Sign of Saturn Susan se bavi fotografijom. Odnosno, preko fotografija njihovom autoricom, fašističkom apologetkinjom Leni Reifenstahl. U eseju Fascinating Fascism (Fascinantni fašizam) Susan polazi od analize knjige fotografija Posljednji Nubi Leni Reifenstal, objavljenoj 1972., a kojom se pokušavalo rehabilitirati umjetnički integritet ove promicateljice fašističke estetike i Hitlerovih ideala. Ono što je fascinantno i u ovoj knjizi, ali i u svemu što je i o čemu je Susan pisala jeste njena moć da prepozna prijevaru, raskrinka laž te pravim imenom i hrabro imenuje stvari. I u slučaju Leni R. Susan ne nasjeda na slatkastu i savršenu atmosferu, “ljepotu” njenih fotografija. Susan se prisjeća i priziva intervjue Leni R. iz tridesetih, njena druženja sa Hitlerom i Goebelsom i, najvažnije, njene filmove, a prije svega Trijumf volje, kao najsavršeniji panegirik fašističkoj estetici. Susan se ne da zavarati. Ona ne pristaje na pokušaje novijeg datuma (iz pedesetih, sedamdesetih, itd.) da se prošlost falsificira, da se umjetničko djelo, kao što su recimo Lenini filmovi, fotografije, izdvoje iz historijskog konteksta, odvoje od ideološkog backgrounda i “etike” kojima su u vrijeme svoga nastajanja služili. Susan se protivila stavu, tako raširenom i danas, po kojem je “umjetnost koja evocira motive fašističke estetike danas popularna i za većinu ona nije ništa drugo do varijanta finog kiča.”12 Elemente te fašističke estetike Susan je prepoznala i na fotografijama o Nubima. Na njima su ista ona savršena tijela, snažnog, mišićavog junaka, lišenog emocije, savršenog i hrabrog. Leni R. je napravila seriju fotografija o Nubima, zajednici lijepih i hrabrih ljudi, zajednici koja funkcionira na zajedništvu, poštivanju hijerarhije, vođa, jednostavnosti, fizičkoj vještini i hrabrosti, neupitnoj odanosti. Sve su to fašistički ideali, njih, naravno iz drugačijih pobuda, poštuju primitivne ljudske zajednice, kao plemena Nuba. Oduševljenost primitivnim zajednicama divljaka, autentičnim ljudskim aktivnostima (tjelesnim, prije svega), fašistički su ideali. A “fašizam”, kaže Susan Sontag, “podrazumijeva ideal ili ideale – koji se danas pojavljuju pod drugim zastavama - ideal života kao umjetnosti, kult ljepote, fašizam hrabrosti, razotuđenje putem ekstatičnog zajedništva, odbacivanje intelekta, porodica čovjeka (sa vođom kao roditeljima).13 Zato, veličati ljepotu, kao kod kiča, jeste osjećanje blisko i modernim vremenima, ali sasvim direktno jeste i odlika fašizma. Fascinacija kičem, stoga, jeste fascinacija fašizmom. I ostali eseji u knjizi U znaku Saturna bave se fašizmom, raznim njegovim aspektima, seksualnim, vizualnim, ali i njegovim žrtvama. Sam esej U znaku Saturna u znaku je jedne od žrtava fašizma – Waltera Benjamima i njegovih ideja. Sve u vezi s Benjaminom bilo je splet čudnih okolnosti, obavijeno tajnovitošću. Takvi su bili njegov lik na rijetkim fotografijama, njegove misli, njegovo ponašanje, odnos prema životu, smrti, samoubojstvu. I sama Sontag bila je opčinjena “njegovim slučajem.” Njegove ideje ponekad su je inspirirale u vlastitim promišljanjima. Tako, polazeći od Benjaminove ideje o “pravu i demonskoj funkciji duha da remeti mir”, Susan Sontag temelji i svoj esej o Syberbergovom filmu Hitler. Taj film je slojevit i uzbuđujući, i on remeti učmalost i pristajanje (pogotovu njemačke) javnosti na produkte “fašističke estetike”. “Syberbergov film magistralno otkriva simbolički potencijal filmske umjetnosti i, po svoj prilici, predstavlja najambicioznije simboličko djelo ovog vijeka. Syberberg koncipira film kao vrstu idealne mentalne (također, čulne i misaone) aktivnosti koja nastavlja tamo gdje stvarnost prestaje: film, dakle, nije proizvođenje, već ’nastavljanje stvarnosti drugim sredstvima’.… Syberbergova meditacija o Hitleru odlikuje se uobičajenom ohološću ovog duha... Tako je Syberbergova najsjajnija majstorija to što je ovim filmom pobijedio Hitlera, istjerao njegov duh.”14  I u posljednjoj objavljenoj knjizi iz 2003. godine Regarding the Pain of Others (U vezi s tuđom boli) Susan Sontag se bavi fotografijom. Ustvari, preko fotografije, u ovom slučaju ratne, Susan Sontag ponovo iznosi svoja gledišta o etici, politici, kulturi, svijetu, ljudskoj svijesti, odgovornosti. Jer, Susan nikada nije interesirao “samo” estetski stasus fotografije. O njenim izvanumjetničkim dosezima pisala je u svim svojim knjigama i esejima na temu fotografija. U Regarding... ona je najeksplicitnija. Fotografije, ne više poznatih fotografa (zanimljivo je da ni u ovoj knjizi Susan Sontag nije uvrstila niti jednu fotografiju koja bi mogla ilustrirati, “podržati” njene teze), ovdje imaju posve jasnu, utilitarnu funkciju. Ratna fotografija je u funkciji antiratne propagande, u funkciji stvaranja i kreiranja etičkih kriterija, propitivanja vrijednosti života, patnje, suosjećajnosti. Zato Susan počinje svoju knjigu citatima iz eseja o fotografijama iz španskog građanskog rata Virginije Woolf Three Guineas (Tri pare, objavljenoj 1938.). Pitanje koje si je tada nametnula Virginia je isto kao pitanje koje Susan postavlja analizirajući mnoge ratne fotografije. A ono glasi: “Mogu li ratne fotografije, fotografije stradanja i patnje pacifizirati ljudsku svijest?“ Ili, još direktnije; pitanje proizašlo iz naslova knjige fotografija Ernsta Friedricha War against War (Rat protiv rata), mogu li slike rata djelovati protiv rata. U toj knjizi Friedrich je objavio šokantne fotografije iz I. svjetskog rata. Cilj knjige bio je antiratni. Takva je nakana, piše Susan, i francuskog filmskog redatelja Abela Gancea u njegovom filmu Rise, dead of Verdun (Uspon, smrt Verduna). Poanta je: “Ispuni svoje oči ovim užasom. To je jedina stvar koja te može zaustaviti.”15 Slikama stradanja u španskom građanskom ratu, ratnih slika iz američkog građanskog rata, I. i II. svjetskog rata, afričkih postkolonijalnih ratova, preko Vijetnama, Groznog, Sarajeva, Bijeljine, Afganistana, Sijera Leonea, Pakistana itd., njihovi autori-fotografi se natječu u pokazivanju užasa. “Biti promatrač stradanja koje se dešava u drugoj zemlji je suštinsko moderno iskustvo, kumulativna ponuda vrijednih profesionalaca, specijaliziranih turista, poznatih kao novinari, više od stoljeća i po.”16 Susan u knjizi navodi, podržava i citira stav Waltera Lippmanna iz 1922., koji kaže: “Fotografije danas imaju autoritet nad imaginacijom, na isti način kao što ga je imala štampana riječ jučer, a izgovorena riječ prije toga. One izgledaju potpuno stvarno.”17 Fotografije koje pokazuju tuđu patnju, smatra Susan, apeliraju na našu svijest, pozivaju nas na pažnju, na razmišljanje, na propitivanje o tome ko je odgovoran za ta stradanja, da li se to sve moglo izbjeći. “Frustracija proistekla iz spoznaje da se ništa ne može učiniti u vezi s onim što slike pokazuju može se prevesti u optužbu o nečasnosti gledanja takvih slika, ili nečasnosti kako se te slike šire, izlažu, kao da su reklama za sredstvo za opuštanje, ublažavanje boli. Ali ako možemo uraditi nešto u vezi s onim što slike pokazuju, onda ne moramo mnogo brinuti o tim stvarima.”18 Optužbu, samo gledati i ništa ne činiti, Susan razumije, ali istodobno brani mogućnost da se snimljeno-fotografirano zlo, tuđa patnja pokazuju. Nažalost, često, to je jedini način da promatrači budu svjesni postojanja zla uopće. Jer, ratne fotografije, fotografije o tuđoj patnji daju potvrdu onoga čime se mnogi brane: “Ne mogu to zamisliti”. “To je nemoguće” i sl. Fotografije na kojima je prikazano nečije stradanje uvjeravaju u suprotno. Da, to je, nažalost, moguće. Iz svega samo slijedi pitanje: Šta mi, ja promatrač toga užasa mogu uraditi? Malo, bilo šta; ali to ovakve fotografije i traže. Godine 1976. Susani je prvi put dijagnosticiran rak. Liječničke prognoze bile su obeshrabrujuće. Za mnoge to saznanje bilo bi životno destimulirajuće. Ali, za Susan Sontag ne. Ne samo da se upustila u borbu sa bolešću (koju je tada, i još jednom koncem devedesetih, pobijedila), nego joj je vlastito iskustvo poslužilo kao inspiracija da napiše veličanstvenu knjigu Illness as Metaphor (Bolest kao metafora) 1978. I mada i sama pogođena bolešću, Susan ne gubi intelektualnu koncentraciju, niti sposobnost objektivnog i preciznog artikuliranja (svojstva inače imanentna njenom intelektualnom habitusu, radu, pisanju) teme koju je odabrala obraditi. Zato se Susan odmah na početku knjige-eseja o bolesti obračunava sa predrasudama o bolesti, društvenom stigmom kojom su označeni bolesnici. “Bolest je tamna strana života, jedno tegobno državljanstvo. Svako po rođenju prima dvostruko državljanstvo – carstvo zdravih i carstvo bolesnih”19 ...Susan nadalje priznaje da želi istražiti taj, često misterijom i tajnama obavijeni svijet bolesti. Ona želi, i uspijeva razbiti stereotipe o bolestima, razbiti tvrdnje da je bolest (samo) metafora. “Stoga”, veli Susan, “posvećujem ovu studiju demistifikaciji ovih metafora i našem oslobađanju od njih.”20Tuberkuloza i rak dvije su bolesti koje su u povijesti, ali i u svijesti ljudi, do danas izazivale zazor, strah, a psiholozima, umjetnicima davali za pravo da najcrnjim tonovima oboje ljudska stanja izazvana njima. Kao i uvijek, i u ovoj knjizi Susan, “strastvena čitateljica” najrazličitije literature, poseže u tu riznicu i iz nje vadi primjere koji potvrđuju njene teze o predrasudama vezanim za bolest. Ona tako citira Homera, Byrona, Tolstoja (Smrt Ivana Iliča), Schopenhauera, Poa, Freuda, Reicha, Gidea, D.H. Laurencea, Kafku, Nietzschea, Thomasa Manna (Smrt u Veneciji), Brechta, Benjamina itd... Bilo koji primjer da navodi, ili bilo čije mišljenje da citira, Susan Sontag nastoji, i uspijeva objasniti kako svijest o bolesti i bolesnicima funkcionira kroz povijest. I mada konstatira da se percepcija bolesti/bolesnika vremenom mijenjala, ipak zapaža da ukorijenjene predrasude o njima teško nestaju. Osnovna pretpostavka u vezi sa svim bolestima, i onim teškim organskim, ali i (možda više) psihičkim, jeste da je bolesnik sam skrivio što se razbolio, pa je prema tome i odgovoran za svoju bolest. “Predstave o bolesti kao kazni imaju dugu historiju; ona naročito dolazi do izražaja kad je riječ o raku... Prema raširenim psihološkim teorijama o ovoj bolesti, zlosretni bolesnik snosi krajnju odgovornost i za samu bolest i za izlječenje”21 Tako se na samog bolesnika prebacuje dio “krivnje” za stanje u kojem se našao, ali, istodobno, društvo se amnestira od bilo kakve krivnje i obaveze prema toj kategoriji ljudi. Na nivou društvene svijesti bolest se zato najlakše prihvata kao metafora nečeg lošeg. Recimo, represivna društva (fašistička, komunistička, totalitarna, razne diktature i sl.) označavaju se bolesnim, da bi se potcrtala njihova loša, negativna, neprihvatljiva svojstva. Predstava o bolesti kao zlu, kazni, metafori za negativno, udomaćila se u društvenim vokabularima. S vremenom, ovisno o tome koja bolest je u fokusu po svojoj fatalnosti (tuberkuloza, rak, AIDS), akcentira se upravo ona kao sinonim najvećeg zla (kazne). Veliki napredak medicine potiskuje neku, do jučer fatalnu bolest u arhiv historije, ali neslućeni progres bolesti donosi svakim danom nove, još fatalnije i strašnije bolesti. Susan Sontag je toga bila potpuno svjesna. Zato, 1989. ona prvi put objavljuje knjigu AIDS and Its Metaphors (AIDS i njegove metafore). “Svrha moje knjige je da umiri imaginaciju, ne da je potakne”, napisala je Susan u ovoj svojoj knjizi. Ona u potpunosti predstavlja nastavak njenog promišljanja o bolesti, o njenom (štetnom) metaforičkom predstavljanju. U ovom eseju-knjizi ona se fokusira na AIDS, novu pošast, bolest koja je po tragičnim dimenzijama i posljedicama naslijedila rak. “Čini se da je društvu potrebna jedna bolest koja se onda identificira sa zlom, a krivnja se prebacuje na ’žrtve’, ali čini se, teško je biti opsjednut sa više od jedne bolesti.”22 Susan kritizira jezik koji se koristi u sučeljavanju sa AIDS-om. On je vojnički, ratni, veli ona, i po tome potpuno pogrešan, jer je grub i netačan. Susan ukazuje i na još jednu opasnost koju strah od AIDS sadrži. “Katastrofa AIDS-a sugerira trenutačnu potrebu za ograničenjima, odricanje od tijela, svođenje tijela na ozbiljnu opasnost. Ona također izražava i pozitivnu želju, želju za strogim limitima u vladanju osobnim životom”23... Susan nadalje govori o pojačanom neokonzervativnom pristupu seksualnosti. Govori o cijelom spektru ograničenja, izricanih, često na granici prijetnji, apokaliptičkih slutnji. No, Susan prozire tu tlapnju i kaže: “sa inflacijom apokaliptičke retorike pojačava se nemogućnost apokalipse.”24 Zato ona još jednom apelira na uspostavljanje mjere i kriterija u diskurs o AIDS-u (pa i bolesti uopće). “Ne, nije poželjno za medicinu, kao ni za rat da budu ‘totalni’. Kao što i krize produkovane AIDS-om nisu ‘totalne’. Mi nismo osvojeni. Tijelo nije bojno polje. Bolest nije neizbježna šteta, niti neprijatelj... Što se tiče metafore, vojne, rekla bih, ako mogu parafrazirati Lukrecija: Vratite je vojnom marketu”.25Where the Stress Falls (Gdje staviti naglasak) knjiga je eseja iz 2002. Tu knjigu Susan je ispunila svojim esejima o Barthesu, Gombrowiczu, Kišu, Borhesu, Fassbinderu, Mapplethorpesu, ali i o mnogim drugim autorima čija su je djela, ideje, intrigirale i provocirale na vlastite komentare o poeziji, fotografiji, plesu, muzici, fantaziji i mnogim drugim temama. U ovoj knjizi Susan Sontag se, bilo preko konkretnih autora, ili nekog problema, bavi svim temama, oblastima, koje su je cijeli život zanimale. Od poezije, drame, do politike i društva. Knjiga obiluje pametnim, mudrim, lucidnim idejama, mislima koje su izricane bolno precizno, originalno, jasno. Kritika je često sa zavišću konstatirala da ova knjiga predstavlja potvrdu autoričinog statusa “mislioca sa društvenom misijom, jedinstvenog moralnog integriteta”. U knjizi Where... nalazi se i nekoliko eseja koji su inspirirani Susaninim boravcima u Sarajevu, njenom radu na predstavi Čekajući Godota, S. Becketta. Nigdje, maliciozno primjećuje kritika, Susan Sontag nije sebe predstavila kao moralnog autoriteta par exellence. No, i bez tih zlobnih primjedbi, može se zaključiti da Susan Sontag u svojim stavovima nikad ne kalkulira, i da njeno opredjeljenje da podrži žrtvu (u ovom slučaju Bosnu-Sarajevo) nije pomodarstvo, nego hrabro, bezrezervno i gotovo strasno djelovanje u korist žrtve. Od 1993. godine, kada je prvi put stigla u opkoljeno Sarajevo, pa sve do svoje smrti, Susan Sontag je ostala posvećena i odana ovom prostoru. Njeni stavovi i kritike o svemu što se na Balkanu dešavalo devedesetih godina XX. stoljeća bili su nepotkupljivi, zapažani i citirani.Početkom rata na Balkanu, a posebno agresijom na BiH, Susan Sontag nije prihvatila ocjene, ponekad izrečene glasnim i autoritativnim glasovima, o karakteru ovdašnjeg rata. Bila je među intelektualcima koji su smatrali da se Bosancima mora ukinuti embargo na nabavku oružja. To njeno zalaganje, kao i kasnija podrška, odnosno opravdavanje NATO bombardiranja Jugoslavije bilo je utemeljeno i usaglašeno sa njenim moralnim osjećanjima i standardima. U tom sistemu moralnih vrijednosti, Susan nikada, pa i u ovom slučaju, nije pristajala da nezainteresirano promatra jačeg kako ugrožava slabijeg. Zato je potpuno, sa predanošću s kojom je radila sve, stala na stranu žrtve, branila je verbalno, ali i podržavala upotrebu sile protiv jačega, agresora. Za nju je ta podrška bila moralno konsekventna, izvedena iz najbolje tradicije i statusa intelektualca; a on treba da se zalaže za pravo slabijeg, svakoga ko je ugrožen, pravo na odbranu, zaštitu.26 I u tom smislu Susan Sontag je jasna. Treba zauzeti stranu. “Neutralnost koja dozvoljava sve, je trgovačka, potkupljiva, proračunata: kad su dvije zaraćene strane nejednake po snazi, ta neutralnost, prava šprdnja, predstavlja neprijateljstvo u odnosu na slabijeg, a dosluh sa jačim. Bolje bi bilo udružiti se sa tlačiteljem protiv potlačenog; tada, makar, pored nepravde, ne bi stajalo i licemjerje”, govorio je Chateaubriand. Tako je mislila i radila i Susan Sontag. Sve što je radila, pisala i govorila, činila je bez kalkuliranja. Direktno, ne obazirući se niti na jedan konkretni sustavu vrijednosti, program, ideologiju. Doduše, jedno vrijeme, u mladosti bila je simpatizer i član američkih komunista. Ideje lijeve provenijencije bile su joj bliske zbog njihovih programa, teorija o socijalnom statusu pojedinaca, kolektiva, apstraktnoj pravdi, i sl. Ali, onog trenutka kada su na vidjelo izašle sve “tajne pravednih komunističkih društava”, kada su saznanja o nedemokratičnosti metoda održavanja “socijalnog mira” u društvima iza željezne zavjese postali bjelodani i za Susan Sontag, ona više nije imala dileme. Lansirala je tada svoju čuvenu ocjenu: “Komunizam je ustvari fašizam sa ljudskim likom.” Sloboda i prava pojedinaca za nju su bili vrhu­naravni principi koje niko, nikada i u ime bilo čega nema pravo ugrožavati. Uvijek je, jasno i hrabro, branila poziciju slabijeg, ugroženog, potlačenog. To je bilo njeno životno opredjeljenje. I kad je bio u pitanju rat u Vijetnamu, Ruandi, Čečeniji, Balkanu, Bliskom istoku, tzv. rat protiv terorizma. Govorila je ono što mnogi nisu željeli čuti. Vidjela je zločine koje su Amerikanci počinili u Vijetnamu i o tome je pisala... Prva je govorila o genocidu počinjenom u Bosni. Na dodjeli nagrade grada Jerusalema govorila je o greškama Izraela prema Palestincima. U jeku “rata protiv terorizma” govorila je da teroristi nisu kukavice, i da boriti se protiv terorizma ne znači suspendirati demokratiju. Uvijek, do posljednjeg daha, znala je i prepoznavala šta je dobro, a šta loše, i nije se plašila to reći. Njena odluka da bude na strani slabijeg, ugroženog je moralni intelektualni čin koji je promovirala svojim djelima i akcijama. Naravno, njeno poštovanje prema žrtvama nije u apsolutnim vrijednostima, što znači da ne amnestira od kritike sve one koji su, skrivajući se među njima, tu ostvarivali osobne, materijalne interese. O tome je vrlo kritički pisala i govorila, posebno u bh. štampi i medijima, ali onda kada su posljedice genocida i zločina već bili vidljivi, a na površinu počeli isplivavati i nepoznati i neželjeni aspekti rata, oni koji su često kompromitirali žrtve. Ideje i saznanja o dešavanjima na Balkanu koje je Susan Sontag javno iznosila koincidirali su sa stavovima mnogih prominentnih svjetskih inelektualaca. Neki su o tome pisali knjige, dolazili u Sarajevo i Bosnu, i time davali podršku ideji o “multietičnoj Bosni” (npr. Robert J. Donia, Noel Malcom, B.H. Levy, Jean Baudrillard, Alan Joxe, Georg Soros i mnogi drugi). Ali, za razliku od njih, Susan je sve te svoje stavove provjeravala u krvavoj bosanskoj zbilji, na mjestu (Sarajevo) gdje je, kako je sama govorila, suživot naroda i nacija prirodna stvar. Pisala je da rat vođen na Balkanu, a posebno u Bosni, nije plod vjekovne mržnje, nego klasičan rat izazvan ekspanzionističkim i nacionalističkim pretenzijama vlasti oko Miloševića. Takvi stavovi izazivali su poneku kritiku, posebno među prosrpskim lobijima. Napadali su je i govorili da je ratoborna i sl. Ali, Susan je o svemu o čemu je govorila govorila sa pokrićem, iz uvjerenja i uz provjeru. Zato je svoje ideje o ratu i Balkanu provjeravala boraveći u nekoliko navrata u Sarajevu i Bosni. O tim svojim boravcima pisala je više puta.27 Dolazeći u Sarajevo često sa svojim sinom Davidom Rieffom, uglednim američkim novinarom, autorom knjige28 i više tekstova o Bosni, Balkanu i ratu, Susan je, po vlastitom priznanju, izražavala svoju solidarnost sa građanima opkoljenog Sarajeva i s njihovom patnjom. Odluka da u Sarajevu režira Beckettovu dramu Waiting for Godot (Čekajući Godota) bila je više od simboličkog gesta. Ona je za tu priliku postavila samo drugi čin drame. Godot je u opkoljenom Sarajevu bio simbol svih onih iščekivanja Bosanaca oko intervencije, koja se tada nije desila, kao što ni Godot nikad nije došao. O tome je Susan govorila i u intervjuu Eriki Munk u augustu 1993, za časopis “Theater”.29Slično Royu Gutmannu, i Susan je bila svjedokom genocida. Svoja iskustva i saznanja o stradanju Bosne često je iznosila u javnosti, u novinskim člancima, ali i na mnogobrojnim konferencijaama i okruglim stolovima održavanim po svijetu u devedesetim godinama sa ciljem očuvanja Bosne i njenog karaktera. Na svim tim mjestima Sontag je zastupala ideju o potrebi opstanka jedinstvene BiH i njene specifične nacionalne raznolikosti. Ukazivala je, zajedno s mnogim svjetskim intelektualcima, među kojima su bili Bernard-Hanri Levy, Georg Soros i dr., da je embargo na uvoz oružja za Bosance, posebno Bošnjake poguban, i da ih ostavlja potpuno nezaštićene. U svom čuvenom eseju There and Here (Tamo i ovdje) Susan Sontag je napisala i ovo: “Postoji tradicionalno loša reputacija Balkana kao mjestu vječnog konflikta, vjekovno nepomirljivih rivala. Zar ti ljudi nisu uvijek klali jedni druge? (Ovo je uporedivo sa onim što je rečeno nakon suočenja sa Auschwitzom. Pa šta se može očekivati? Znate, antisemitizam je stara priča u Europi.) Ne treba zanemariti ni antimuslimanske predrasude, refleksne reakcije na ljude koji su manjina, a koji su podjednako i sekularni i uronjeni u suvremenu potrošačku kulturu kao i njihovi južnoevropski susjedi. Da bi se podgrijala ideja da je ovo ipak u dubini vjerski rat, etiketa muslimanski je korištena da bi se označile njihove žrtve, vojska, čak i vlada - iako, niko se nije sjetio da napadače okarakterizira kao pravoslavce, ili katolike. Da li to znači da mnogi sekularni intelektualci na ’Zapadu’, od kojih se očekuje da dignu svoj glas u odbranu Bosne, dijele iste ideje? Naravno.”30 Uz užase koji su se dešavali u BiH, tekao je jedan proces svrstavanja intelektualaca u borbi za očuvanje Bosne na način neviđen od vremena španskog građanskog rata. Ustvari, baš taj rat za mnoge intelektualce, angažirane na očuvanju Bosne, bio je paradigmatičan, u smislu potvrde etičnosti i intelektualnog integriteta. I za Susan Sontag usporedba sa španskim ratom iz tridesetih godina bila je logična. Španski građanski rat, svrstavanje i direktno uključivanje tadašnje intelektualne elite u njegove borbe, a na strani antifašista, bio je nedosegnuti ideal, neponovljiv, ali priželjkivan. Susan Sontag je na mnogo mjesta o tome govorila, a u svom, već spomenutom eseju There and Here, ona kaže: “Teško da je bosanski rat jedini horror show koji se prikazuje u posljednjih četiri ili pet godina. Ali, postoje događaji - modeli događaja - koji predstavljaju sumu opozicijskih snaga jednog stoljeća. Jedan takav događaj je bio španski građanski rat. I kao rat u Bosni bio je simboličan.”31 U intervjuu koji su zajedno dali sarajevskom nedjeljniku “Dani”, broj 136. iz 2000., Susan Sontag i David Rieff govorili su o tome kako su među prvima upotrijebili riječ genocid za stradanja bosanskih Muslimana. Susan je govorila i o tome zašto je vezana za Sarajevo, Bosnu i zašto je odlučila da novi milenij dočeka u Sarajevu. Na konkretno pitanje... “Zašto ste na takav način bili povezani sa Bosnom?”, Susan Sontag odgovara: “Mislim da se radi o dva nivoa etičke akcije, ili dva nivoa etičke odgovornosti. Prije svega odgovornosti prema ljudima do kojih vam je stalo i s kojima ste usko povezani, a to su porodica, bliski prijatelji itd. Nakon toga sebi namećete druge dužnosti i odgovornosti, izvan ovog uskog kruga koji je zapravo produženje vas samih - odgovornost koju osjećate i dužnosti koje imate kao ljudsko biće. ...Dakle odgovornost za cjelokupno društvo. Naravno, čovjek ima samo jedan život i na raspolaganju su mu samo 24 sata dnevno. Na ovom nivou apstraktnog čina solidarnosti čekate na mogućnost, poziv na njegovo ostvarenje. Ja nisam imala apsolutno nikakvih veza s ovim dijelom svijeta u doba Jugoslavije... Ali sam čekala na poziv da se odazovem kao ljudsko biće, kao kad vas neko zaustavi na ulici i vi mu date nešto jer mislite da je to ispravno. Može biti da je djelomično razlog i to što je moj sin došao ovdje 1992., prvo u sjeverni dio Bosne, a zatim u januaru 1993. u Sarajevo, i kada se vratio, rekao je: trebaš to vidjeti, moraš otići. I ja sam došla. Desilo mi se nešto što se može opisati kao ekvivalent zaljubljenosti. Rekla sam sebi, ovo je mjesto koje volim i voljet ću i dolazit ću ovamo kad god me ljudi zamole. A to je potpuno moja odluka. Moram reći još nešto što izaziva moje limite: ja sam neko ko je prilično egocentričan... Dakle, činjenica da se sve to dešava u Evropi značila mi je nešto... Ovo je mjesto s kojim ja nisam imala nikakve veze, ali sam se intelektualno, etički počela vezivati za njega, jer to jeste Evropa.... Gledajući to iz današnje perspektive, moja odanost Bosni mi se čini prilično neizbježnom, jer ja nisam osoba koja nešto započne, a zatim to ostavi, dakle očekujem da ću se vraćati dok ste svi vi ovdje... Mislili smo da možemo promijeniti nešto svojim dolaskom ovamo. Mislili smo da se onda možemo vratiti nazad u svoje zemlje i vikati, urlati, protestirati.... Prije svega, godine moje solidarnosti sa Bosnom, posebno sa Sarajevom, u kojem sam provela mnogo vremena, nisu zasnovane na razmišljanjima kako su ljudi ovdje anđeli, ili na idealiziranju ljudi. Bazirani su na osjećanju da je ovo bila situacija u kojoj se moglo biti na pravoj ili pogrešnoj strani, i da su zaista postojali agresor i žrtva.... Moram reći, vraćajući se na ono što sam rekla o mojoj odanosti Bosni od trenutka kada sam prvi put došla 1993., da razlika nije bila samo u tome da su ovdje ubijani Evropljani i da je nad njima vršen genocid. Ovdje su Evropljani ustali da odbrane ono što sam ja mogla objasniti kao princip multietničke, demokratske države...”32Angažman Susan Sontag na Balkanu, prvo u Bosni a potom na Kosovu, neprekidno je propitivan. Činili su to, očekivano, pojedinci, novinari prosrpski orijentirani. Ali, ponekad i neki intelektualaci sa Zapada. Jean Baudrillard u čuvenom eseju “Milost za Sarajevo”33 spominje i Susan Sontag, ali u kontekstu njene kulturne misije u Bosni. On govori o superiornosti stradalnika iz Bosni i Sarajeva u odnosu na “jezik patetike i metajezik bijede”, jezik koji koriste mnogi stranci kad govore o Sarajevu. Susan Sontag nije direktno odgovorila na Baudrillardove ocjene, ali je u više navrata, prije svega u bh. štampi, iznosila svoje stavove, ali i primjedbe na račun angažmana intelektualaca uopće. I u eseju There and Here (u knjizi Where the Stress...); Susan Sontag se vraća tom pitanju. Ona kaže: “Često me pitaju, poslije mojih povrataka iz Sarajeva, zašto i drugi poznati pisci, osim mene, ne odu i ne provedu neko vrijeme tamo... Ali, intelektualci-pisci, teatarski ljudi, umjetnici, profesori, znanstvenici, svi oni koji imaju reputaciju i treba da govore o važnim javnim događajima i pitanjima savjesti – trebali bi biti svjesni da je uočljivo njihovo odsustvo iz bosanskog konflikta, na isti način na koji je bilo uočljivo njihovo prisustvo u Španiji 30-ih godina... Ipak, standard poštenja i aktivizma su sjedinjeni kod intelektualaca i to je stvarno.”34 Susan se nadalje pita zašto nije bilo priželjkivanog, masovnog odziva i reakcija intelektualaca na zbivanja u Bosni. Ona poredi situaciju iz vremena pošasti antisemitizma u Evropi sa ovim, skorašnjim antiislamskim i zaključuje da mnogi sekularni “zapadnjaci”, koji nisu digli svoj glas u odbranu Bosne dijele takve predrasude.”35 Susan Sontag nije nikada odustala od Bosne. U svom intervjuu Danima broj 136. iz 2000. ona decidirano to i izriče. Uprkos svim problemima, ostaje vezana za Bosnu. Ali, prije svega, Susan ostaje vjerna svom intelektualnom pozivu, onako kako ga je ona vidjela i definirala. A to je značilo: biti uvijek na strani onog koji je slabiji, pa i po cijenu kada napadača treba napasti jačim sredstvima. Susan Sontag je stala u odbranu prava Kosovara, ali i prava NATO-a da bombardira Srbiju, koja se nije pridržavala svjetskih standarda, proklamiranih u UN-ovim i sličnim poveljama. Susan Sontag je i tu pružila jasnu podršku NATO udarima, kao reakciji na sve srbijanske arogantne i agresivne političke poteze. Dok je u aprilu i maju 1999. godine boravila u Bariju, u kući svog talijanskog prevoditelja, Susan Sontag je slušala avione koji prolijeću iznad nje u svoju misiju na Kosovu. Napisala je tekst Why Are We In Kosovo? (Zašto smo na Kosovu?), objavljen najprije u “New York Timesu”, ali i u više svjetskih listova. U njemu je napisala dosta stvari koje se mnogima nisu svidjele, ni u Italiji, ali i drugdje, pogotovo u Evropi. U tom tekstu ona proglašava Evropu nesposobnom, razjedinjenom i neodlučnom da zaustavi rat još od Hrvatske i Vukovara i Dubrovnika. Tekst je zaista odjeknuo kao bomba. Sve što je pisala i govorila Susan Sontag imalo je razornu snagu, jer ona je udarala u glavu, samu bit problema. Tako je bilo i u njenim tekstovima o 11. septembru, i svemu onom što je iz njega proizašlo. Hrabro je kritizirala paušalne ocjene o teroristima kao kukavicama. Kritizirala je američkog predsjednika Busha i njegove pokušaje da tobož zbog sveopće zabrinutosti za američku sigurnost nametne mnoge nedemokratske mjere. Kritizirala je metode “utjerivanja pravde i istine” i dvostruke standardeBushove administracije. Jedan od posljednjih tekstova koji je Susan Sontag uopće napisala tretira problem američkog mučenja zatvorenika u zatvoru Abu Ghraib. Esej What Have We Done (Šta smo to učinili), objavljen u londonskom “Guardianu” u maju 2004., učinio je da Susan i u Americi stekne još više kritičara, neprijatelja. No, i u ovom slučaju, kao i u bezbroj drugih, Susan se nije obazirala na posljedice svojih hrabro izrečenih ocjena. Ali, mnogi su u njenom djelovanju, beskompromisnom iznošenju stavova i bolnih istina prepoznali prvorazredne vrijednosti. Zbog svega toga, svih stavova, mišljenja, dosljednih postupaka, Susan je primila mnoge nagrade kojima je prije svega nagrađivan njen moralni integritet. Tako je, pored književnih nagrada (nagrada kritike za knjigu O fotografiji, Nacionalne književne nagrade za roman U Americi, MacArt­hur Grant, nagrade grada Jerusalema, španjolske nagrade Asturias za umjetnost), primila i nagradu Friedenspreis na Frankfurtskom sajmu knjiga 2003. Dvadeset sedmog decembra 2004. godine Susan Sontag je umrla u 71. godini. Sahranjena je u Parisu na groblju Montparnasse 18. januara 2005.  Bilješke:1 Intervju sa Carlosom Fuentesom, The Times Magazine 1992.2 Dictionary of Literary Biography, vol. 2. University of South Caroline and Columbia…, The Gala Group 1978. str. 447-4513 Susan Sontag, Notes On Camp, navedeno prema New York Timesu, online, December, 28. 2004.4 Susan Sontag, Against Interpretation, Vintage, London 1994. (u prijevodu Marija Kopića)5 Ibid.6 Ibid.7 Intervju Susan Sontag za The Times Magazine 2001.8 Henry James Sr. Woman’s Movement, New York, 1853.9 Knjiga eseja Stilovi radikalne volje uskoro će se pojaviti i u BiH, u izvrsnom prijevodu Senade Kreso, svi citati iz ove knjige navedeni su prema tom prijevodu10 Susan Sontag, Eseji o fotografiji, SIC, Beograd, 1982., str. 132. 11 Annie Leibovitz, Women Essay by Susan Sontag, Random House, New York, 1999. str. 36.12 Susan Sontag, Bolest kao metafora, (Fascinacija fašizmom), Pečat, Beograd, 1983., str. 109.13 Ibid., str. 108.14 Ibid., str. 164-165.15 Susan Sontag, Regarding the Pain of Others, Farrar, Straus and Giroux, New York, 2003. str. 16.16 Ibid., str. 18.17 Ibid. str. 25.18 Ibid. str. 11719 Susan Sontag, Bolest kao metafora, Pečat, Beograd, 1983. str. 15.20 Ibid., str.15.21 Ibid., str. 60.22 Illness as Metaphor/AIDS and Its Metaphors, Penguin Books, 1991. str. 10123 Ibid., str. 164.24 Ibid., str. 173.25 Ibid., str. 180.26 U tom smislu pogledati ocjene koje daje Susan Sontag o ulozi intelektualaca navedene u knjizi Where the Stress Falls, Jonathan Cape, London 2002, str. 294-298 27 U knjizi S. Sontag Where the... postoje tri eseja o boravcima u Sarajevu, ibid., str 299 28 David Rieff, Slaughterhouse: Bosnia and the failure of the West, Simon and Schuster, New York 199529 “Theater”, 24. number 3, Yale School of Drama, str. 3130 Susan Sontag, “Where the Stress Falls”, Jonathan Cape, London, 2002. str 327 31 Ibid., str. 32632 “DANI”, januar 2000., broj 136., str.1033 Jean Baudrillard, Milost za Sarajevo, Odjek, 1994.34 Susan Sontag, Where..., ibid, str. 326-327.35 Ibid., str. 327.