Proljeće - ljeto 2005

  ŠTA SE TO ZBIVA U AMERICI?
  Susan Sontag
 
 

Ovo što slijedi je odgovor na upitnik koji su poslali urednici časopisa Partisan Review, u ljeto 1966. Upitnik počinje sa: “Postoji prilična tjeskoba oko toga kojim pravcem ide američki život. Ustvari, ima razloga za bojazan da Amerika možda zapada u moralnu i političku krizu”. Razrađujući dalje ovu tek ovlašno postavljenu tezu, urednici pozivaju saradnike da svoje odgovore organiziraju oko sedam specifičnih pitanja:

 

1. Je li bitno ko je u Bijeloj kući? Ili u našem sistemu ima nešto što bi svakog predsjednika prisililo da postupa kao Johnson?

2. Koliko je ozbiljan problem inflacije? Problem siromaštva?

3. Kakvo je značenje raskola između administracije i američkih intelektualaca?

4. Je li “bijela” Amerika spremna dati jednakost američkom Crncu?

5. Šta mislite, gdje će nas, vjerojatno, odvesti naša vanjska politika?

6. I, općenito, šta će se dogoditi u Americi?

7. Mislite li da u aktivnostima današnje mladeži ima bilo čega što obećava?

 

Moj odgovor - zapravo teskt koji slijedi - pojavio se u zimskom broju časopisa, 1967. godine, zajedno s prilozima Martina Dubermana, Michaela Harringtona, Toma Haydena, Nata Hentoffa, H. Stuarta Hughesa, Paula Jacobsa, Toma Kahna, Leona H. Keyserlinga, Roberta Lowella, Jacka Ludwiga, Jacka Newfielda, Harolda Rosenberga, Richarda H. Roverea, Richarda Schlattera i Diane Trilling.)

Sve što neko osjeća prema ovoj zemlji uslovljeno je, ili bi trebalo biti, sviješću o američkoj moći: o Americi kao arhi-imperiji planete koja u svojim king-kongovskim šapama drži i čovjekovu biološku i historijsku budućnost. Današnja Amerika, sa Ronaldom Reaganom, novim taticom Kalifornije, i Johnom Wayneom, koji u Bijeloj kući sočno žvače svinjska rebarca, gotovo je ista ona Yahooland koju je opisivao Mencken. Osnovna je razlika u tome da je ono što se u Americi dešava nakon šezdesetih godina ovog stoljeća mnogo značajnije od onoga što se događalo dvadesetih godina. Stoga, onaj ko ima jak želudac mogao bi se, katkad i sa nježnošću, rugati američkom barbarizmu i smatrati američku prostodušnost nekako simpatičnom. I barbarizam i prostodušnost danas su ubojiti i pregolemi.

Kao prvo, američka je moć neprilična - zbog svoje veličine. Ali i kvalitet američkog života predstavlja uvredu mogućnosti ljudskog razvoja; zagađenost američkog prostora nepotrebnim stvarima, kolima, televizijom, arhitekturom u obliku kutije, dok brutalizira naša čula pretvarajući većinu nas u tmurne neurotike, a najbolje među nama u duhovne atlete i galamdžije kadre prevazići same sebe.

Gertrude Stein je rekla da je Amerika najstarija zemlja na svijetu. Nema sumnje da je najkonzervativnija. Sa promjenama, ona najviše gubi (šezdeset procenata svjetskog bogatstva posjeduje zemlja koja čini šest procenata cjelokupnog stanovništva). Amerikanci znaju da su pritisnuti uza zid: “oni” žele da “nam” sve to oduzmu. I, po mom mišljenju, Amerika zaslužuje da joj se to oduzme.

Tri činjenice o ovoj zemlji.

Amerika je utemeljena na genocidu, na neupitnom prisvajanju prava bijelih Evropljana da istrijebe njene starosjedioce - tehnološki zaostalo, obojeno stanovništvo - kako bi osvojili kontinent.

Amerika je imala ne samo najokrutniji sistem ropstva u savremenom dobu nego i jedinstven pravni sistem (u poredbi sa drugim oblicima ropstva, recimo, u Latinskoj Americi i britanskim kolonijama), koji nije, ni u jednom jedinom pogledu, smatrao robove ljudima.

Kao zemlja - za razliku od kolonije - Amerika je uglavnom stvorena od viška evropske sirotinje pojačane malom grupom onih koji su jednostavno bili Europamüde, siti Evrope (Europamüde je bila književna natuknica iz četrdesetih godina prošlog stoljeća). Pa ipak, i najsiromašniji su znali za “kulturu”, koju su ponajprije izmislili njihovi društveni izabranici i kojom se upravljalo odozgo, kao i za “prirodu”, koja je već stoljećima bila pacificirana. Ti ljudi su došli u zemlju u kojoj je starosjedilačka kultura jednostavno bila neprijatelj, pa se nemilosrdno morala iskorijeniti, i u kojoj je priroda bila neprijatelj, čista sila, koju civilizacija, tj. ljudski prohtjevi nisu izmijenili te se morala pobijediti. Pošto je Amerika “osvojena”, ispunile su je nove generacije siromašnih i ona se gradila na temelju bezvrijedne fantazije o dobrom životu koji su kulture lišeni, iskorijenjeni ljudi mogli imati na početku industrijske ere. I ova zemlja tako i izgleda.

Stranci veličaju američku “energiju”, pripisujući joj i naš neusporedivi ekonomski prosperitet i sjajnu životnost naše umjetnosti i zabave. No, zasigurno, ova energija je u svom izvoru loša i mi za nju plaćamo preveliku cijenu, natprirodni i ljudski disproporcionalni dinamizam koji naživo dere nerve svih nas. U osnovi, to je energija nasilja, mržnje, koja stalno traži novu metu, i tjeskobe izazvane hroničkim kulturnim iščašenjima, koja, u najvećoj svojoj mjeri, moraju biti okrutno sublimirana. Ta je energija uglavnom sublimirana u grubi materijalizam i gramzivost. U sumanutu filantropiju. U mračne moralne krstaške ratove, od kojih je najspektakularnija bila prohibicija. U strašnu dar iskazan u nagrđivanju okolice i gradova. U brbljivost i muku manjine napasnika: umjetnika, proroka, običnih brbljivaca, ekscentrika i ludaka. U samokažnjavajuće neuroze. Ali puko nasilje stalno probija, dovodeći sve u pitanje.

Nepotrebno je napominjati da Amerika nije jedina nasilna, ružna i nesretna zemlja na ovoj našoj planeti. A opet, to je stvar poređenja. Samo tri miliona Indijanaca obitavalo je ovdje kada je stigao bijelac sa puškom u ruci, da krene ispočetka. Američka hegemonija danas ugrožava živote ne samo tri miliona već bezbroj miliona ljudi koji, poput Indijanaca, nisu nikada čuli za “Sjedinjene Američke Države”, a još manje za njihovo mitsko carstvo, “slobodni svijet”. Američkom politikom još uvijek vlada fantazma Sudbinske Zemlje; nekoć su granice te sudbine bile isto što i granica same zemlje, dok je danas američka sudbina prigrlila čitav svijet. Još uvijek su tu horde crvenokožaca koje valja ukloniti da bi vrlina stvarno trijumfovala; po logici klasičnog vesterna, jedini dobar crvenokožac je mrtav crvenokožac. Ovo se možda čini preuveličano onima što žive u posebnoj i suptilnije uštimanoj atmosferi Njujorka i njegove okolice. Pređite Hadson. Otkrit ćete ne samo da neki Amerikanci nego praktično svi Amerikanci ovako osjećaju.

Dakako, ti ljudi ne znaju šta govore - i to doslovno. Ali, to ih ne pravda. Ustvari, upravo to čini sve ovo mogućim. Neutaživi američki moralizam i vjera u nasilje nisu tek simptomi nekakve neuroze karaktera, koja se manifestira kao produžena adolescencija i zahvata zrele godine bolesnika. Ti simptomi zapravo predstavljaju posve razvijenu, duboko usađenu, čvrsto ukorijenjenu nacionalnu psihozu koja se, poput svih psihoza, temelji na ostvarivom poricanju stvarnosti. Do sada je bila djelotvorna. Izuzev dijelova Juga, i to prije sto godina, Amerika ne pamti rat. Na dan koji je mogao biti Armageddon, u vrijeme sukoba Amerike i Rusije u vodama blizu Kube, jedan mi je taksista rekao: “Ja da se brinem, ma kakvi! Služio sam u prošlom ratu, i sada sam prešao te godine. Ne mogu me opet uloviti. Ali sam za to da sada dobiju po njušci. Što čekamo? Svršimo s tim već jednom.” Budući da se ratovi uvijek događaju Tamo Negdje a mi uvijek pobjeđujemo, zašto onda ne baciti bombu? Tim bolje ako se sve svodi na pritisak dugmeta. Jer, Amerika je zanimljiv hibrid - istovremeno i apokaliptična i hipohondrična. Prosječni građanin može gajiti fantazije Johna Waynea, no on vrlo često ima temperament gospodina Woodhousea, junaka romana Jane Austin.

Evo kratkih odgovora na neka od pitanja:

1. Ja ne mislim da “naš sistem” prisiljava Johnsona da djeluje onako kako djeluje: naprimjer, u Vijetnamu, gdje on lično svake večeri bira ciljeve koji će sutradan biti bombardovani. No, ja mislim da ima nešto užasno pogrešno sa tim de facto sistemom, koji predsjedniku pruža gotovo neograničenu slobodu u provođenju nemoralne i nerazborite vanjske politike, tako da je ionako mlaka opozicija, recimo, predsjednika Komiteta za vanjske odnose u Senatu svedena na nulu. De jure sistem Kongresu daje ovlaštenja da objavi rat - osim u slučajevima, očito, imperijalističkih pustolovina i genocidnih ekspedicija. Njih je najbolje ne objavljivati.

Međutim, ja ne mislim da je Johnsonova vanjska politika hir jedne klike koja je uzela vlast u svoje ruke, povećala moć predsjednika, kastrirala Kongres i manipulirala javnim mnijenjem. Johnson je, nažalost, suviše tipičan. Za razliku od Kennedyja. Ako ima zavjere, ona je (ili je bila) zavjera obavještenijih nacionalnih predvodnika koje je dosad uglavnom birala plutokracija sa Istočne obale. Ona je smislila opasno prepuštanje liberalnim ciljevima koje više od jedne generacije prevladava u ovoj zemlji - površni konsenzus omogućen vrlo apolitičkim karakterom decentraliziranog izbornog tijela, preokupiranog lokalnim problemima. Da se Povelja o pravima stavi na nacionalni referendum kao novi zakon, i nju bi, vjerojatno, zadesila ista sudbina kao i Odbor za reviziju zakona grada Njujorka. Većina ljudi u ovoj zemlji vjeruje i oduvijek je vjerovala u ono u šta vjeruje Goldwater. No većina toga nije svjesna. Nadajmo se da neće ni saznati.

4. Ne mislim da je bijela Amerika spremna dati jednakost američkom Crncu. Tako osjeća samo manjina bijelih Amerikanaca, uglavnom obrazovanih i bogatih, od kojih je tek nekolicina imala bilo kakav duži društveni kontakt s Crncima. Ovo je strasno rasistička zemlja; ona će to ostati i u doglednoj budućnosti.

5. Mislim da će vanjska politika ove administracije vjerojatno dovesti do novih i većih ratova. Jedina naša nada i osnovno ograničenje koje se nameće američkoj ratobornosti i paranoji leži u zamoru i depolitiziranosti Zapadne Evrope, golemom strahu Amerike i ostatka svijeta od Rusije i zemalja Istočne Evrope, kao i korumpiranosti i nepouzdanosti naših država-klijenata u Trećem svijetu. Teško je voditi sveti rat bez saveznika. No Amerika je dovoljno luda da to pokuša.

6. U čemu je smisao raskola između administracije i intelektualaca? Jednostavno u tome da su naše vođe nepatvoreni yahooi,* sa svim egzibicionističkim osobinama vrste kojoj pripadaju, dok liberalni intelektualci (čija je odanost najdublje vezana za međunarodno bratstvo razboritih) nisu toliko slijepi da to ne vide. Štaviše, u ovoj situaciji, oni nemaju šta izgubiti time što objave svoje nezadovoljstvo i razočarenje. Ali dobro je sjetiti se da liberalni intelektualci teže, poput Jevreja, klasičnoj teoriji politike po kojoj država ima monopol moći; nadajući se da će oni na vlasti možda pokazati prosvijećenost, koristiti se vlašću pravedno, ipak, oni postaju prirodni, mada oprezni, saveznici establishmenta. Kao što su ruski Jevreji znali da sa carskim činovnicima imaju bar neke šanse, ali nikakve sa pljačkaškim kozacima i pijanim težacima (na ovo je ukazao Milton Himmelfarb), liberalni intelektualci prirodno očekuju da prije utječu na “odluke” administracije nego na nestalna “osjećanja” masa. Raskol poput ovog događa se samo onda kad postane jasno da je zapravo sama vlada mješavina kozaka i težaka. Kada (i ako) se Bijeloj kući desi da čovjeka koji neprestano pipka ljude i javno se češka po vlastitim mudima, zamijeni čovjek koji ne voli da ga se dodiruje i koji nalazi da je Jevtušenko “zanimljiv momak”, američki intelektualci neće biti toliki pesimisti. Velika većina njih nisu revolucionari, niti bi znali da to budu čak i kad bi pokušali. Uglavnom profesori “na plati”, oni će se podjednako dobro osjećati u sistemu kao i svi drugi, samo da sistem funkcionira malo bolje no sada.

7. Nešto duži komentar na ovo posljednje pitanje.

Da, ja gajim velike nade u djelovanje mladih. Gotovo jedina nada u cijeloj zemlji je način na koji neki mladi istrajavaju izazivajući gužvu. Tu uključujem i njihovo ponovno zanimanje za politiku (kao protest i zajednička akcija, a ne teorija), i način kako plešu, odijevaju se, nose kosu, bune se, vode ljubav. Tu uključujem i poštovanje koje iskazuju prema istočnjačkoj misli i obredima. Uključujem, nikako kao posljednje, njihov interes za droge - uprkos neopisivoj vulgarizaciji ovog projekta što su je izveli Leary i ostali.

Prošle godine je Leslie Fiedler u neobično smušenom ali zanimljivom eseju, naslovljenom “Novi mutanti”, skrenuo pažnju na činjenicu da novi stil mladih znači svjesno zamagljivanje seksualnih razlika i signalizira stvaranje novog soja mladih androgena. Dugokose pop-grupe, sa masom tinejdžera koji ih slijede, i mala elita drogi sklonih dječaka - od Berkeleyja do East Villagea - strpani su u zajedničku košaru predstavnika “posthumanističke” ere, u kojoj smo svjedoci “radikalnog preobražaja zapadnog muškarca”, “revolta protiv muževnosti”, čak “odbacivanja konvencionalne muške snage”. Za Fiedlera, ovaj obrat u ličnim navikama, dijagonsticiran kao ilustracija “programatskog zagovaranja antipuritanskog vida postojanja”, predstavlja nešto što treba sažaljevati. (Mada se katkad čini da, na svoj poseban način, koji bi se dao okarakterizirati kao može-da-bude-ali-ne-mora-da-znači, Fiedler nesebično uživa u ovim pojavama, pokazalo se, ipak, da on nad njima uglavnom lamentira.) Ali Fiedler ne kaže eksplicitno i zašto je to tako. Mislim da je to stoga što je on uvjeren kako takav način egzistiranja sasvim podriva radikalnu politiku i njenu moralnu viziju. Biti radikalan u starijem smislu (nekakva verzija marksizma, ili socijalizma, ili anarhizma), značila je biti i dalje vezan za tradicionalne “puritanske” vrijednosti rada, trezvenosti, dostignuća i porodicu kao temelje društva. Fiedler, poput Philipa Rahva, Irvinga Howea, Malcolma Muggeridgea i drugih, sugerira da bi novi stil mladih morao, u osnovi, biti apolitičan, a njihov revolucionarni duh svojevrsna infantilnost. Činjenica da jedan te isti dječak pristupa SNCC-u* ili se ukrcava na podmornicu Polaris, ili se slaže sa Conorom Cruise O’Brienom, a puši marihuanu, biseksualan je i obožava sastav Supremes, smatra se kontradiktornom, svojevrsnom etičkom prevarom ili intelektualnom slabošću.

Ne vjerujem da je to tako. Depolarizacija spolova, spomenimo taj element koji Fiedler smatra tako fascinantnim, predstavlja prirodni i poželjni sljedeći stupanj seksualne revolucije (možda njenog raspada), koja se odmakla od ideje seksa kao oštećene ali diskretne zone ljudskog djelovanja, izvan otkrića da “društvo” (time što izaziva krivnju) sprečava slobodno izražavanje seksualnosti, do otkrića da način kako živimo i izbor karaktera što nam je obično pri ruci gotovo uvijek priječe duboki doživljaj zadovoljstva i mogućnost samospoznaje. “Seksualna sloboda” je plitka zastarjela parola. Što je i ko je oslobođen? Za starije, seksualna revolucija je ideja koja ima nekog smisla. Čovjek može biti za ili protiv nje; ako je za, ideja ostaje unutar normi frojdizma i njegovih derivata, ali Freud je bio puritanac ili “doušnik”, kako je jedan od Fiedlerovih studenata ljutito viknuo. Baš kao i Marx. Dobro je da mladi ljudi vide dalje od Freuda i Marxa. Neka profesori budu čuvari ove istinski dragocjene baštine i ukinu svako strahopoštovanje. Nema potrebe da očajavamo ako se dječaci više ne pokoravaju starim bogovima.

Meni se čini da je glupo, mada razumljivo patroniziranje nove vrste radikalizma, koji je postfrojdovski i postmarksistički. Jer, ovaj radikalizam je podjednako i iskustvo i ideja. Bez ličnog iskustva, ako gledamo izvana, taj radikalizam doista djeluje nečisto, gotovo besmisleno. Nije teško biti razočaran mladićima koji, zatvorenih očiju, pocupkuju u ritmu zaglušujuće muzike u diskotekama (ukoliko i sami ne plešete); ili dugokosim demonstrantima koji, uz cvijeće i amajlije, nose plakate “Napolje iz Vijetnama”; ili neartikuliranošću Marija Savije. Čovjek je, isto tako, svjestan golemog broja žrtava među ovim rijetkim i darovitim vizionarima među mladima, i goleme cijene koju plaćaju kroz ličnu bol i mentalnu napetost. Ima među njima mnogo varalica, grubijana, otpadnika. No kompleksne želje najboljih među njima su: angažirati se i “biti otpadnik”; biti lijep za oko i dodir, ali i biti dobar; biti pun ljubavi i miran, ali i militantan i djelotvoran - u sadašnjoj našoj situaciji, ove želje imaju smisla. Dakako, da biste s njima saosjećali, morate biti uvjereni da su stvari u Americi doista tako očajnički loše kao što sam ja ovdje naznačila. To je teško vidjeti; beznadnost stvari skrivena je iza udobnosti i sloboda koje Amerika nudi. Razumljivo, većina ljudi ne vjeruje da stvari stoje zaista tako loše. Upravo zato ova mladost ne može za njih biti ništa drugo do uzbudljiva stavka u prolaznoj paradi kulturnih pomodarija, na koju treba gledati prijateljski, ali, zapravo, oprezno i znalački. Onim sažaljivim pogledom koji kao da kaže: i ja sam kao mladić bio radikalan. Kada će ti dječaci odrasti i shvatiti ono što smo mi morali shvatiti - da se stvari nikada zapravo ne mijenjaju, osim možda nagore?

Na osnovu svog iskustva i viđenja stvari, mogu posvjedočiti da postoji duboka saglasnost između seksualne revolucije - redefinirane - i političke revolucije - redefinirane. Biti socijalist i uzimati određene droge (u potpuno ozbiljnom duhu: kao tehniku istraživanja svijesti a ne kao sredstvo umirenja ili stimulansa), ne predstavlja dvije nespojive stvari; ne postoji ništa nespojivo između istraživanja unutarnjeg prostora i popravljanja društvenog prostora. Ono što neki dječaci razumiju jeste da cjelokupna karakterna struktura modernog američkog čovjeka, i njegovih imitatora, vapi za promjenom. (Naravno, starine poput Paula Goodmana i Edgara Z. Friedenberga već su odavno ukazivale na to.) Ta promjena podrazumijeva i koncept “muževnosti” koju utjelovljuje vestern film. Oni vjeruju da nekakvo socijalističko preoblikovanje institucija i dolazak boljih vođa na vlast, putem izbornog sistema ili na drugi način, neće ustvari ništa izmijeniti. I tu su u pravu.

Ne usuđujem se ni ismijavati okretanje Istoku (ili, općenitije, mudrostima svijeta koji nije bijele rase) grupice mladih - bez obzira koliko to vezivanje bilo neobaviješteno i neplodno. (S druge strane, ništa ne može biti neupućenije od Fiedlerove insinuacija da je istočnjački način mišljenja “ženski” i “pasivan”, i da stoga vodi demaskulinizaciji dječaka.) Što drugdje ne tragaju za mudrošću? Ako Amerika jeste kulminacija zapadne bijele civilizacije, u čemu se slažu i ljevica i desnica, onda mora da ima nešto strašno pogrešno sa tom zapadnom bijelom civilizacijom. To je mučna istina; malo nas je spremno otići tako daleko. Lakše je, mnogo lakše optužiti dječake, ukoriti ih zbog toga što nisu “sudionici u prošlosti”, što predstavljaju “otpadnike historije”. Međutim, nije stvarna historija ono na što Fiedler tako brižno ukazuje. Riječ je o našoj historiji, za koju on veli da je isto što i “tradicija ljudskog bića”, tradicija samog “razuma”. Nedvojbeno, vrlo je teško procjenjivati život na ovoj planeti iz istinski svjetske historijske perspektive; taj sâm napor izaziva vrtoglavicu i djeluje kao poziv na samoubojstvo. Ali, iz te svjetske historijske perspektive, lokalna historija, koju neki mladi odbacuju (sa svojom sklonošću prema psovkama, svojom drogom pejote, makrobiotskom rižom, dadaističkom umjetnošću, itd.), djeluje mnogo manje zadovoljavajućom i manje je, očigledno, vrijedna trajanja. Istina je da Mozart, Pascal, Booleanova algebra, Shakespeare, parlamentarna vlada, barokne crkve, Newton, emancipacija žena, Kant, Marx i Balanchinov balet ne popravljaju ono što je ova osobita civilizacija učinila svijetu. Bijela rasa jeste rak ljudske historije; ona, i samo ona - sa svojim ideologijama i izumima - istrebljuje autonomne civilizacije gdje god se širi, ona je ta koja je poremetila ekološku ravnotežu planete i koja sad prijeti samom postojanju života. U poređenju sa prijetnjom mongolskih hordi, šteta koju je - svojim idealizmom, svojom veličanstvenom umjetnošću, svojim smislom za intelektualne pustolovine, svojom nezasitom željom za pobjedom svjetskih razmjera - zapadni “faustovski” čovjek izazvao, i prijeti da će i dalje izazivati, daleko je gora.

To je ono što neki od dječaka osjećaju, iako bi malo njih to moglo iskazati riječima. Još jednom, vjerujem da su u pravu. Ne tvrdim da će oni prevladati, čak niti da će oni nešto promijeniti u ovoj zemlji. Ali nekolicina njih bar će spasiti vlastitu dušu. Amerika je dobra zemlja za gorljive ljude koji, poput Emersona i Thoreaua, Mailera i Borroughsa, Lea Szilarda i Johna Cagea, Judith i Juliana Becka, imaju projekat da pokušaju spasti svoju dušu. Spasenje postaje gotovo svjetovni, neizbježan cilj kada su stvari tako loše, istinski nesnosne.

Još jedno, posljednje poređenje, za koje se nadam da neće djelovati pretjerano. Na početku devetnaestog stoljeća Jevreji su napustili geto i tako postali narod osuđen da nestane. No jedan od nusprodukata njihovog kobnog utapanja u savremeni svijet bio je nevjerojatni prodor stvaralačkog u umjetnosti, znanosti i svjetovnom obrazovanju - pomjeranje moćne a dugo osujećivane duhovnog energije. Ti inovativni umjetnici i intelektualci nisu bili otuđeni Jevreji, kako se često govori, nego ljudi koji su bili otuđeni kao Jevreji.

Moje nade vezane za Ameriku nisu ništa veće od mojih nadanja u Jevreje. Čini mi se da je ovo ukleta zemlja; ja se samo molim da, kada posrne, Amerika ne povuče za sobom i preostali dio planete. Ipak, treba primijetiti da tokom svoje duge, slonovske agonije, Amerika daje i svoju najsuptilniju generaciju one manjine poštenih i osjetljivih mladića, koji se osjećaju otuđeni kao Amerikanci. Oni se ne daju zavesti davno izanđalim istinama svojih kukavnih očeva (mada su to istine). Očevi bi trebali njih više slušati.

(1966.)

 

S engleskog prevela: Senada KRESO

 

 

Bilješke:

 

* Yahoo označava grubu, neuglađenu osobu; potiče od Swifta i njegovog romana Guliverova putovanja (Prim. prev.).

* SNCC - Student Nonviolent Coordinating Committee, nevladina organizacija koja se borila za politička i ekonomska prava Crnaca. (Prim. prev.)