Proljeće - ljeto 2005

  IDEJA FIKCIJE POBJEĐUJE NAŠU ČOVJEČNOST*
  Susan Sontag
 
 

Davno nekada – bilo je to 18. stoljeće – veliki i ekscentrični branitelj književnosti – bio je to Doktor Johnson – napisao je, u predgovoru svoga Rječnika: “Glavna slava svakog naroda potiče od njegovih autora”.

Kakav nekonvencionalan stav, mislim, čak i u ono doba. Da ne govorim koliko je nekonvencionalan danas, premda ga smatram istinitim i na početku 21. stoljeća. Naravno, govorim o slavi koja je trajna, ne prolazna.

Ponekad me pitaju postoji li nešto što bi, po mom mišljenju, pisci morali raditi, pa sam se nedavno prigodom jednog intervjua čula kako govorim: “Nekoliko stvari. Voljeti riječi, mučiti se oko rečenica. Posvetiti pažnju svijetu”.

Ove kitnjaste riječi nisam još ni izgovorila a već sam se sjetila još nekih recepata književničke vještine.

Naprimjer: “Biti ozbiljan”. Pod tim mislim: nikad ne biti ciničan, što ne isključuje biti smiješan.

I ako mi dozvolite, još jedan: “Pobrinite se da se rodite u vrijeme u kojem još postoji vjerovatnoća da vas oduševljavaju i na vas utiču Dostojevski, Tolstoj i Čehov”.

Istina je, što god da se kaže o tome kako bi trebao izgledati idealni pisac, uvijek će ostati mogućnost da se još ponešto doda.

Veliki pisac fikcije stvara novi, jedinstveni, individualni svijet – pomoću djelovanja imaginacije, pomoću jezika koji se čini neizbježnim, pomoću zapovjednih formi – i odgovara svijetu, svijetu koji dijeli s drugima ali kojega ne poznaju ili ga pogrešno znaju mnogi drugi ljudi, zatvoreni u svoje svjetove. Nazovite to historijom, društvom, kako god. Pisci koji su nam najvažniji upravo su oni koji proširuju naše svijesti, naše sklonosti i naše znanje.

Naravno, glavni zadatak spisateljice je da dobro piše. (I da nastavi dobro pisati. Ni da sagori niti da se proda.) Na kraju – to jest, sa stajališta književnosti – ozbiljna spisateljica ne predstavlja nikoga niti bilo što, osim samu ili samoga sebe. Sebe i uzvišeni cilj književnosti.

Književnost je, tvrdim, znanje – premda, čak i kad je vrhunska, nesavršeno znanje. Kao što je sve znanje. Čak i danas, književnost ostaje jedan od naših temeljnih načina razumijevanja. Veliki romanopisac je onaj koji dosta dobro razumijeva kompleksnosti: kompleksnost društva i kompleksnost privatnog života – porodičnih veza, porodičnih osjećanja, moć Erosa, mnoge nivoe osjećanja i borbe.

Gotovo sve u našoj raskalašnoj kulturi poziva nas da simplificiramo stvarnost, da prezremo mudrost. Velika je količina mudrosti u dragocjenom književnom naslijeđu koja nastavlja da nas uzdržava, koja predstavlja nenadomjestivi doprinos našoj čovječnosti artikuliranjem kompleksnog shvaćanja ljudskog srca i proturječnosti inherentnih životu, književnosti i historiji.

Književnost je jedna vrsta odgovornosti – samoj književnosti i društvu. Pod književnošću podrazumijevam književnost u normativnom smislu, smislu po kojem književnost inkarnira i brani visoke standarde. Pod društvom podrazumijevam društvo također u normativnom smislu koji sugerira da veliki pisac fikcije, pišući iskreno o društvu u kojem ona ili on živi, ne može uvesti, ali može pobuditi (pa makar i njihovim odsustvom) bolje standarde pravde i iskrenosti za koje se imamo pravo (neki će reći dužnost) boriti u nužno nesavršenim društvima u kojima živimo.

Očito, pisca romana, priča i komada smatram moralnim posrednikom. Po mom shvaćanju, pisac fikcije koji je privržen književnosti nužno je neko ko razmišlja o moralnim problemima: o onome što je pravedno a što nepravedno, o onome što je bolje a što gore, što je odbojno a što vrijedno poštovanja, što je za žaljenje a što potiče radost i odgovaranje. To ne znači moraliziranje u bilo kom direktnom ili sirovom smislu.

Ozbiljni pisci fikcije o moralnim problemima razmišljaju praktično. Oni pričaju priče. Oni pripovijedaju. Oni pobuđuju našu čovječnost u pripovijestima s kojima se možemo identificirati premda je riječ o životima koji su tako udaljeni od naših. Oni stimuliraju našu imaginaciju. Priče koje pričaju proširuju i kompliciraju – te stoga poboljšavaju – naše simpatije. Oni obrazuju našu moć moralnog prosuđivanja.

Kada kažem da pisac fikcije pripovijeda mislim na to da njegova priča ima oblik: početak, sredinu (ispravno nazvanu razvojem) i kraj, ili razrješenje. Svaki pisac fikcije želi ispričati mnoge priče, ali znamo da ne možemo ispričati sve priče – zasigurno ne simultano. Znamo da moramo odabrati jednu, dobro, jednu centralnu priču: Moramo biti selektivni. Umijeće pisca je u pronalaženju što je moguće više toga u toj priči, u toj sekvenci, u tom vremenu (vremenski raspored priče, u tom prostoru, konkretnoj geografiji priče).

“Toliko je mnogo priča za ispričati” snatri glas alter ega u monologu koji otvara moj roman “U Americi”. Toliko je mnogo priča za ispričati i teško je reći zašto odabrati jednu a ne onu drugu. To mora da je stoga što pričajući ovu osjećaš da možeš ispričati mnoge, da će u njoj biti neke nužnosti... To mora biti nešto poput zaljubljivanja. Ko god objašnjava zašto odabrati baš ovu priču i nije mnogo objasnio. Priča, mislim jedna duga priča, roman je poput puta oko svijeta za osamdeset dana: jedva da se sjećaš početka kad se približiš kraju...

Ispričati priču je reći: Ovo je važna priča. Znači reducirati rasprostrtost i simultanost svega na nešto linearno, na stazu.

Biti moralnim bićem znači posvetiti, biti obaveznim da se posvete određene vrste pažnje.

Kada donosimo moralne sudove, ne govorimo naprosto da je ovo bolje od onoga. Još fundamentalnije, mi tada govorimo kako je ovo važnije od onoga. Riječ je o uređivanju sveobuhvatne rasprostrtosti i simultaniteta svega po cijenu ignoriranja ili okretanja leđe većini onoga što se zbiva u svijetu.

Priroda moralnih sudova ovisi o našoj sposobnosti posvećivanja pažnje – sposobnosti koja, neizbježno ima svoje granice, ali čije se granice daju razvlačiti.

Ali možda početak mudrosti i poniznosti jeste nakloniti glavu pred mišlju, razarajućom mišlju o simultanosti svega i nemogućnosti vlastitog moralnog razumijevanja – koje je također razumijevanje romanopisca – da ga shvati.

Možda je ovo svjesnost koja ide lakše pjesnicima koji ne vjeruju mnogo u pripovijedanje. Neuporedivo rano u dvadesetom stoljeću portugalski pjesnik i prozni pisac Fernando Pessoa napisao je u svojoj knjizi proze “Knjiga nemira”:

“Otkrio sam da sam uvijek pozoran i da uvijek mislim na dvije stvari istovremeno. Pretpostavljam da smo svi mi dijelom takvi... U mom slučaju dvije stvarnosti koje mi okupljaju pažnju su podjednako žive. To je ono što konstituira moju originalnost. To je možda i ono što konstituira moju tragediju i što je čini smiješnom”.

Da, svako je dijelom takav, ali svjesnost dvojnosti mišljenja jedna je neugodna pozicija, izuzetno neugodna ako ju održavamo duže vrijeme. Izgleda da je normalno što ljudi reduciraju kompleksnost onog što osjećaju i misle i što gase svjesnost koja leži izvan njihovog neposrednog iskustva.

Nije li ovo odbijanje proširene svjesnosti koja se proteže na ono više nego što se dešava upravo sada i upravo ovdje upravo u srcu naše uvijek zbunjene svjesnosti ljudskoga zla i beskrajne sposobnosti ljudskih bića da čine zlo? Zbog toga što postoje, nedvojbeno, zone iskustva koje nisu uznemirujuće, koje pružaju radost, ostaje zagonetkom otkud toliko mnogo patnje i pokvarenosti. Velik dio pripovijesti i spekulacije koji se pokušava osloboditi od pripovijedanja i postati čisto apstraktan, pita: “Zašto postoji zlo? Zašto ljudi izdaju i ubijaju druge? Zašto nedužni pate?”

Ali možda problem trebamo preformulirati: Otkud to da zlo nije posvuda? Preciznije, zašto je negdje a ne svugdje? I šta treba da uradimo kada nas ono ne zadesi? Kada je bol koja se trpi bol drugoga?

Nakon što je čuo vijest o zemljotresu koji je sravnio Lisabon 1. 11. 1755. godine i (ako je vjerovati historičarima) uništio optimizam cijelog jednog društva (očito ne vjerujem da društva imaju samo jedno osnovno osjećanje) veliki Voltaire bio je pogođen našom okorjelom nesposobnošću da shvatimo ono što se drugdje dešava. “Lisabon leži u ruševinama”, piše Voltaire, “a mi u Parizu plešemo”.

Moglo bi se pomisliti da danas, u doba genocida, ljudima neće biti paradoksalna ili iznenađujuća indiferentnost spram onog što se zbiva simultano posvuda. Nije li to dio fundamentalne strukture iskustva da se ono “sad” odnosi i na “ovdje” i na ono “tamo”? Pa ipak, usuđujem se ustvrditi, mi smo podjednako iznenađeni i frustrirani našom nesposobnošću da odgovorimo na simultanost beskrajno kontrastnih ljudskih sudbina kao što je to bio Voltaire prije dva i pol stoljeća. Možda je to naša vječna sudbina da bivamo uvijek iznenađeni simultanošću događaja, čistim širenjem svijeta u vremenu i prostoru. Da se mi nalazimo ovdje, prosperitetni, sigurni, da u krevet idemo siti i čitavi, za razliku od drugih mjesta u svijetu, upravo sada u Groznom, Nadžafu, u Sudanu, u Kongu, u Gazi, u sirotinjskim dijelovima Rija...

Biti putnik – a pisci su često putnici – znači biti stalno podsjećan na simultanost onog što se zbiva u svijetu, vašem svijetu i vrlo različitom svijetu koji posjećujete i iz kojeg se vraćate kući.

Početak je odgovora na ovu bolnu svjesnost reći: to je pitanje simpatije, granica imaginacije. Možete također reći da nije “prirodno” stalno imati na umu da je svijet u tolikoj mjeri proširen. Da dok se dešava ovo, dešava se također i ono.

Istina.

Ali, odgovorila bih, zato nam treba fikcija: da proširimo naš svijet.

 

S engleskog preveo:

Asim MUJKIĆ

Bilješka:

* Ovaj esej je izvod iz govora koji je Susan Sontag održala 7.4.2004. u Javnoj biblioteci grada Los Angelesa nakon što joj je uručena godišnja nagrada biblioteke za književnost. Tekst je preuzet od Newsday / Long Island izdanja od 29.12. 2004.