Proljeće - ljeto 2005

  PITANJA PUTOVANJA
  Susan Sontag
 
 

PUTOPISI o egzotičniim mjestima uvijek suprotstavljaju neko “mi” spram “njih” - odnos koji rezultira različitim ocjenama. Klasična i srednjovjekovna putopisna literatura uglavnom govori o “nama dobrima, njima lošima” - većinom, “nama dobrima, njima odvratnima”. Biti stran značilo je biti abnormalan, često predstavljen i kao fizička abnormalnost; i ustrajnost takvih opisa monstruoznih naroda, “ljudi čije glave / rastu pod ramenima” (Otelova pobjednička priča), antropofaga, kiklopa i sličnih ilustrira nam zadivljujuću lakovjernost prohujalih vremena. Ali čak i ta lakovjernost imala je svoje granice. Kršćanska kultura sklonija je bila vjerovati u postojanje monstruoznog nego onog savršenog ili skoro savršenog. Stoga dok se kraljevstva čudaka stoljećima pojavljuju na mapama, primjerne rase figuriraju uglavnom u putopisima o utopiji; to jest o nigdje.

Sve do osamnaestog stoljeća nije bilo mnogo primjera smjelije geografije: literature o uzornim društvima koja opisuje navodno stvarna mjesta. Dokumentarna literatura i fikcija su, naravno, bile tijesno povezane u osamnaestom stoljeću s nefikcijskom naracijom u prvom licu kao važan model za roman. Bilo je to zlatno doba putopisnih prijevara kao i fikcije u formi putopisa. Jedno od najmaštovitijih putešestvija Guliverova putovanja miješa dvije glavne fantazije o posve stranom. Sastojeći se uglavnom od posjeta nizu monstruoznih rasa, ono se završava tako što se iscrpljeni glavni lik skrasio među pripadnicima jedne idealne rase: vrhunac izražen u tradiciji koja tek-što-nije procvala “mi loši, oni dobri”.

Putopisna književnost koja se može shvatiti kao predmoderna uzima samorazumljivim kontrast između društva putnika i društava koja se određuju kao anomalična, barbarska, nazadna, čudna. Govoriti kroz osobu putnika, profesionalnog (pa čak i amaterskog) promatrača, značilo je govoriti u ime civilizacije; nijedan predmoderni putnik sebe neće smatrati za barbarina. Moderna putopisna književnost počinje onda kada civilizacija postaje kritičkim i samoevidentnim pojmom – to jest, kada više nije tako jasno ko je civiliziran a ko ne.

Putovanje je didaktična fantazija u diskursu philosophes (prvih intelektualaca u modernom smislu) koji se često pozivaju na udaljena nevropska društva, opisujući ih ili kao “prirodnija” ili “umnija” kako bi mogli osvijetliti zla u svojima. Priče o fizičkim anomalijama o kojima svjedoče putnici u udaljene krajeve još uvijek kruže u kasnom osamnaestom stoljeću – divovi iz Patagonije, devet stopa visoki, naprimjer - no osjećaj anomalije sve više postaje moralne prirode. Sada “mi” postajemo moralno defektni. Brojni su putopisi o egzotičnim mjestima čije su fantastične vrline potanko opisane s ciljem instruktivnog kontrastiranja spram Evrope. To su bila putovanja izvan civilizacije – sadašnjice – ka nečem boljem: prošlosti ili budućnosti.

Amerika je često bila meta takvih putovanja, stvarnih ili izmišljenih. “Na početku”, rekao je John Locke, “sav svijet bijaše Amerika”. Crevecoeur i Chateaubriand u Novom svijetu našli su nešto bolje nego što je civilizacija, nešto što je civilizacijom neiskvareno: zdravlje, energičnost, moralni integritet, osvježavajuću naivnost i neposrednost. Nakon što su takve fantazije neizbježno prerasle u kontra-književnost zajedljivih britanskih putnika sa sredine devetnaestog stoljeća kao što su Fanny Trollope i Dickens, koji su nas smatrali ne toliko civiliziranim, jednom riječju, vulgarnim; Harriet Martineau 1830-ih, osjećajući nadolazak abolicionizma i feminizma, pokazivala je više sklonosti za nas. Većina modernih uvjerenja o egzotičnim mjestima je reaktivna. Turci su bili jedna od uzornih rasa u osamnaestom stoljeću; već 1850-ih neustrašiva Martineau iskusila je dva primjera “turskih” harema i opisala njihove zatočenice kao najugroženija, najdepresivnija i najkorumpiranija ljudska bića koja je ikada vidjela.

Iako se čini da se ova putopisna uvjerenja – idealiziranje egzotičnih društava; izvještavanje o njihovom barbarstvu – smjenjuju kroz cikluse nade i razočarenja, neke zemlje (u skladu s misterioznim zakonima stereotipije) pokazivale su se teže prijemčive za idealiziranje od drugih. Kina je još od Marka Pola jedno od fantastičnih kraljevstava; u osamnaestom stoljeću naširoko se vjerovalo da u Kini, zemlji uma, nije postojao rat, razvrat, neznanje, sujevjerje, da bolesti ne haraju. I Amerika se također, uprkos svim svojim kritičarima, pojavljivala kao objekt idealizacije. Suprotno tome, Rusija je bila ona zemlja čiji su se običaji i poduzetnost vječno prezirali. Još od Ivana Groznog, prvog moskovskog monarha koji je zaokupio evropsku imaginaciju, izvještaji o zloglasnosti ruskog društva predstavljaju perspektivnu granu putopisne književnosti Zapada. Jedini suprotni izvještaji vrijedni pažnje – oni koje su načinili stranci 1930-ih i 1950-ih opisujući pobjede slobode i pravde bez presedana u Sovjetskom savezu upravo u vrijeme najvećeg terora – samo potvrđuju tu tradiciju.

Teško je zamisliti da je iko bio nešto posebno deziluzioniran opisima barbarizma i despotizma Marquisa de Custinea s njegovog putovanja po Rusiji 1839, za razliku od oštrog deziluzioniranja nakon opisa barbarizma kineske kulturne revolucije Simona Leysa sredinom 1970-ih. Pa ipak stoljećima njegovana sklonost da se o Kini misli najbolje, a o ruskom društvu najgore još uvijek odzvanja, premda je po mnogo kriterija kineski komunizam beskrajno represivniji, (doslovno) totalitarniji od sovjetskog komunizma, ovaj u štampi mnogo bolje prolazi od sovjetskog (zaista, mnogi kreposni antikomunisti u najvišim sferama američke inostrane politike ponašaju se kao da nisu obavezni primjećivati tragično staljinistički karakter savremenog političkog života u Kini). Neke zemlje su vječni objekti fantazije.

PHILOSOPHES su pripisivali idealne vrline ne samo plemenitim divljacima – Huronima Voltairea i Rousseaua, Diderotovim mudrim starim Tahićanima – već i postojećim neevropskim (“istočnim”) narodima kao što su Turci, Persijanci i Kinezi. Fantazije generacija pisaca nisu se tako lako mogle oboriti. Jedina “idealna” civilizacija koju su dopuštali romantičarski pjesnici bila je potpuno mrtva: Grci.

Nekoć je i putovanje samo bilo anomalična aktivnost. Romantičari konstruiraju sopstvo koje je u bitnom smislu putnik – žudeće, bezzavičajno biće čije je pravo građanstvo u mjestu koje uopće ne postoji, ili  više ne postoji; mjesto svjesno razumljeno kao ideal suprotstavljen nečemu stvarnom. Shvatilo se da putovanje nema kraja, pa odredište stoga može biti prevladano. Putovati postaje sami uslov moderne svijesti, moderno shvaćanje svijeta – djelovanje iz čežnje ili očaja. Prema ovom shvaćanju svako je, potencijalno barem, putnik.

Generaliziranje putovanja rezultira novim žanrom putopisa: književnošću razočarenja koja će od tada biti suparnicom književnosti idealizacije. Evropljani su posjećivali Ameriku tragajući za mogućnostima novog, jednostavnijeg života; kultivirani Amerikanci putovali su po Evropi procjenjujući izvore civilizacija Starog svijeta – premda su iz oba tabora često izražavali razočarenje. Od ranog devetnaestog stoljeća pa nadalje, evropski tekst odjekuje osjećanjem Europamüde, zamora Evropom. Putnici, čak u većem broju nastavljaju putovati po egzotičnim, nezapadnim zemljama u kojima se, izgledalo je, krije odgovor na neke stare stereotipe: gdje su društva jednostavnija, vjera čistija, priroda izvorna, nezadovoljstvo (i njegova civilizacija) nepoznato. Ali takav raj uvijek mora biti izgubljen. Jedna od najčešćih tema modernog putopisnog pripovijedanja je praznina modernog, gubitak prošlosti – izvještavanje o propasti društva. Putnici devetnaestog stoljeća primjećuju prodore u idilični život u, recimo, Južnim morima koje pravi moderna novčana ekonomija, ali ti putnici koji ni u snu ne bi živjeli životom urođenika općenito ipak žele da ti urođenici ostanu zdravi, rustični, seksi i neugodni.

Drugi, za moderno vrijeme karakteristični poticaj na putovanje, ono što neku zemlju čini vrijednom posjeta i opisa je revolucija koja se u njoj dešava. Da bi jedan od najneromantičnijih i najdubljih putopisaca Alexis de Tocqueville u Americi vidio avangardu radikalnog procesa koji će ubrzo transformirati samu Evropu, nepovratno uništavajući prošlost, morao je ispitati tu revoluciju, demokratiju i proputovati Sjedinjenim Državama. Putovanja u zemlje da bi se vidjela njihova revolucionarna transformacija, revolucija koja za sebe tvrdi da je ozbiljenje ideala, predstavljaju jednu od najzastupljenijih tema moderne putopisne literature. U dvadesetom stoljeću bila su to ovakva putovanja u zemlje revolucija, u potrazi za idealnom domovinom, za revolucijom-uopće. Dosta putopisne književnosti odnosilo se na putovanja “zapadnjaka” u komunističke države što se shvaćalo za posljednju varijantu staroga žanra u kojem posjetitelji iz korumpirane, pretjerano sofisticirane Evrope pozdravljaju zdrave energije “novoga svijeta” - sada samoodređenog “novoga čovjeka”.

U ovoj verziji idealnog odredišta “revolucionarno” je zamijenilo ono “primitivno” ali je još uvijek zadržalo mnoštvo atributa onoga što se nekoć razumijevalo kao primitivno. “Vidio sam budućnost i ona funkcionira”, zloglasno je proglasio Lincoln Steffens nakon svoje posjete Sovjetskom savezu ranih 1930-ih – vjerovatno vrhunac postupka identifikacije komunizma s modernizacijom. No kako je sovjetski model bio diskreditiran a revolucija postala usud antagonističkih agrarnih društava manje-više pod opsadom, čini se da se ono što su putnici uistino osjećali moglo izraziti kao: Vidio sam prošlost i ona se ... kreće.

Putovanja po očajno siromašnim zemljama shvaćaju se kao posjete unazad u vremenu: iza sebe ostavljamo društva izobilja, civilizaciju pogođenu sumnjom i idemo u susret jednostavnosti, pobožnosti i materijalno spartanskom životu nekog ranijeg razdoblja. Pišući o svojoj posjeti Kini 1973. godine, Barbara Wooten priznaje: “Za bilo koga ko dolazi iz svijeta kome prijeti samozadavljivanje u svojim komplikacijama očita jednostavnost kineskog života neodoljivo priziva”. Ova reakcija nije puka fantazija. Komunističke revolucije ne samo da imaju tendenciju da se dešavaju u seljačkim društvima već, unatoč svoj energiji posvećenoj modernizaciji, teže nepopustljivo očuvati što je moguće više predmodernog u njima kao što je staromodni obiteljski život i središnju ulogu književne kulture; spriječiti ili barem usporiti – djelomično zbog tvrdoglavih ekonomskih promašaja – rađanje potrošačkog društva sa njegovim obiljem, njegovim “permisivnim” vrijednostima i njegovom degradiranom masovnom kulturom. Čak i nesretne srednjoevropske zemlje (sada paradigmatički relocirane na “Istok”) koje bismo teško mogli nazvati nazadnim društvima u trenutku pada pod rusku hegemoniju, nisu izuzeci pravila odgođenog napredovanja ka modernom koji promiče komunizam; one su još uvijek očigledno očuvale više Evrope od prije Drugog svjetskog rata nego zemlje Zapadne Evrope. Dobar dio pozitivnih reakcija inostranih posjetitelja duguje upravo ovom.

U gotovo svim modernim putopisnim refleksijama glavni predmet je otuđenje. Put može potkrijepiti oštro senzualno ili spekulativno shvaćanje svijeta. Ili  će put predstavljati neku vrstu vježbe u nadvladavanju otuđenja gdje će putnici slaviti vrline – ili slobode – koje nalaze u udaljenim društvima a koje nedostaju našima. Druga vrsta putovanja koja postaje uobičajena kako se šire mogućnosti putovanja u neevropske zemlje putniku iz zemalja obilja za vrijeme odmora od buržoaskih ograničenja koji istražuje “pitoreskno” iskorišćujući neograničene seksualne mogućnosti. Slavni primjer iz devetnaestog stoljeća je put Flauberta u društvu Maxime Du Camp u Egipat od 1850-1851. (U dvadesetom stoljeću, pisci homoseksualci su postali specijalisti za ovu vrstu razvratnih putovanja u kolonije i bivše kolonije.) Put u zemlju u kojoj je revolucija druga je vrsta pitoresknog na djelu. U komunističkim zemljama kao staromodna uočena je njihova seksualna pristojnost. Nesputana seksualnost sada se povezuje ne više s primitivnim već s dekadencijom. Revolucija sebe predstavlja kao kraljevstvo vrline pa su posjetitelji bili spremni povjerovati da se ponašanje u jednom revolucionarnom društvu uistinu na taj način i promijenilo. Ranih 1970-ih brojni zapadni posjetitelji bili su skloni prihvatiti ozbiljna uvjeravanja njihovih kineskih domaćina da u Kini nema krađe, homoseksualnosti niti predbračnog seksa.

Iako su putovanja radi razvrata nešto suprotno visokoumnim, poučnim putovanjima po siromašnim zemljama u muci revolucije, ova posljednja počesto inspiriraju slična osjećanja bliskosti i rezerviranosti. Naklonjeni posjetitelji koji niti naslutiti ne mogu lokalne nedaće počesto imaju visoke standarde revolucionarne svijesti tako da kada je, naprimjer, grozomorna nepopustljivost i smrtna fanatičnost kineskog komunizma u vrijeme Kulturne revolucije djelomično popustila, sredinom 1970-ih, prvi posjetitelji su listom žalili nad time da su propustili jedan uistinu dobar period u kome je domaće stanovništvo bilo čisto, puno pijeteta, neiskvareno konzumerizmom.

Mnogi od ranijih putopisaca su se na mjesta revolucije, poput staromodnog književnog putovanja, uputili ka nekoj egzotičnoj zemlji kako bi se vratili kući i o njoj pisali. Putnici u te zemlje bili su svjesni prelaska moćne prepreke. (Preko Velikog zida. Iza Gvozdene zavjese.) Oni tamo odlaze pisati o egzotičnoj zemlji; ono o čemu su ustvari pisali bila je njihova posjetiteljska ruta, napornog programa koji je bio ponuđen privilegiranim posjetiteljima. Zaista, zajednička forma takvih knjiga je neka vrsta zapisnika s putovanja, kao što je China Day by Day, osobito neposredan zapis Simone de Beauvoir koji je napisala o svome putovanju u Kinu 1955. Do ranih 1970-ih kako je rastao i broj putovanja u Kinu, putopisci su izvještavali ne samo o sličnim putovanjima već o jednom i istom: o istoj komuni koja je uzgajala čaj pored Hangchowa, o istoj tvornici bicikala u Šangaju, o istom “komitetskom šetalištu” u jednoj četvrti Pekinga – istost putovanja nije odbila veliki broj njih da se opet vrate i napišu doslovno istu knjigu.

Izolirane, tajanstvene, opsjednute – sve komunističke zemlje razvile su detaljne procedure za inozemne posjetitelje, tetošili su ih istovremeno vodeći ih pažljivo odabranim stazama, potom ih odašiljali nazad natovarene drangulijama i knjigama ka vanjskom svijetu. Poput većine turističkih ruta današnjice u bilo koju udaljenu zemlju, iskustvo koje putopisac stječe u zemlji revolucije nema nikakvih rizika niti tajnosti. Misterija, rizik i neprijatnost, izolacija tradicionalni su elementi putovanja u udaljene zemlje. Čak i najneovisniji promatrač treba pomoć u dešifriranju neke egzotične zemlje. Takav promatrač bi unajmio domaćeg vodiča koji bi mu služio kao glavni sugovornik u jednom dijelu puta – kao u V.S. Naipaulovoj knjizi Among the Believers o njegovim putovanjima po islamskim zemljama potresenim revolucijom. Ali takav promatrač neće biti sklon bez rezerve prihvaćati ponašanje svog prijatelja vodiča. Grupna putovanja u komunističku revoluciju stvorena su sa ciljem da proizvedu različite rezultate. Takva putovanja organiziraju putni službenici koji se trude zemlju prikazati razumski prihvatljivom. Mnogi posjetitelji komunističkih zemalja bili su prilično lako ubijeđeni da u obzir uzmu da su aspiracije i potrebe njihovih građana fundamentalno drugačije od naših, premda su sve bile isuviše slične, a institucije i prakse slične našim, premda su, ustvari, bile radikalno različite.

Put u nove svjetove nekoć je bio naporan, opasan – tako naporan da su ga putnici često izbjegavali. Mnogi putopisci su ustvari bili kućni putnici koji su plagirali ranije putopise. Putovanja u egzotična mjesta postala su, na kraju, ipak uobičajena i sve više organizirana načiniviši ranije putničke zbrke doslovno zastarjelim: ljudi uistinu putuju i pišu o tome. U modernom dobu vjerovatno je sve manje putopisa pisanih sa svjesnom namjerom da zavaraju, ali sve je više putopisa u kojima je autor zavaran. Šanse da putopisac bude provaljen, naravno, danas su povećane. Danas nije potrebno da se u Parizu pojavi skvo naroda Natchez kao što se desilo krajem 18. stoljeća da objasni ono što Chateaubriand nije vidio ili je pogrešno protumačio tokom svojih entuzijastičnih (i dijelom lažiranih) putovanja po Americi 1791. Ali bi se neko – njeno ime je Eleanor Lipper – ko je odslužio sedam godina u gulagu i bio zatvorenik u ropskom radnom logoru u Sibiru koje su i Henry Wallace i Owen Lattimore posjetili ranih 1940-ih i proglasili ih uzornim radilištima (neka mješavina Hudson Bay Company i vlasti u Tennessee Valley) mogao nekoliko godina kasnije pojaviti i napisati nešto o bijesu i prijeziru koji su zat­vorenici osjećali prema takvim posjetiteljima.

OPISI PUTOVANJA po egzotičnim zemljama u devetnaestom stoljeću prešućivali su sluge, počesto cijelu svitu koja je pratila putnika željnog avanture. Moderni putopisac koji posjećuje revoluciju ima namjeru da prešuti grupu s kojom putuje. Vrsta osobe koja piše knjigu o putu po komunističkoj zemlji najčešće je osoba koja posjećuje po pozivu. A to obično znači biti članom ture – obrazovne (to jest propagandne) ture koju sponzorira i često finansira zemlja koja se posjećuje. Kao i u svakoj turi, ne morate znati druge koji s vama u grupi idu u posjetu. Takva grupa može se sastojati iz tri člana (kao što je bio slučaj na mom prvom putu u Sjeverni Vijetnam aprila 1968.) ili pet (kao kad sam išla u Poljsku aprila 1980.), ili osam (veličina grupe kojoj sam bila pridružena na putu u Kinu 1979.). Kada grupa broji četrdesetak članova obično je riječ o studentima; eminentnije osobe pak rijetko putuju u grupama s više od pet, šest članova; a oni koji se smatraju samom kremom slavnih bit će pozvani da putuju sa supružnikom ili pratiteljem. A ako je riječ o prvom putovanju u neku komunističku zemlju, putnik može biti iznenađen da se njegova grupa – ma koliko malena i ad hoc ona bila – naziva “delegacijom”. Možda ćete protestirati i skrenuti pažnju da vaša grupa ne predstavlja nikoga, te da svaki njezin član govori samo za sebe, ali ipak vaši nasmijani domaćini nastavit će vam se obraćati kao “vašoj delegaciji”.

Običaj je za sve one koji učestvuju na putu susret u hotelu, dan prije ulaska u zemlju kako bi bili instruirani o osnovnim pravilima delegacijskog putovanja, da međusobno izaberu “predsjedatelja” (ponekad i njegovog zamjenika) puta čija će dužnost biti da uzvraća prigodom oficijelnih govora, da sjedi u vrhu stola na prijemima te da povede zdravice. (Neke delegacije se odluče da predsjedateljsku poziciju rotiraju na različitim dionicama puta da bi učestvovali u pompi i zabavi.) Gdjegod kreneš – na željezničkim stanicama gdje presjedaš; u tvornicama, u školama; u Sindikatu pisaca – tvoja delegacija se sastaje s predstavnicima te organizacije.

Nema poziva bez organizacije – domaćina – koji te poziva; nema putovanja bez programa. Vođeni od muzeja do uzornih obdaništa do rodnog mjesta najpoznatijeg kompozitora ili pjesnika te zemlje, srdačno dočekani, usluženi čajem i lažnom statistikom predstavnika tvornica i općina, vođeni od jednog do drugog obilnog obroka s pauzama za obimnu kupovinu u prodavnicama rezerviranim za strance, putnici će završiti tijesno sastavljen raspored putovanja a da gotovo ni sa kim nisu popričali osim međusobno ili i jedinim domaćinima s kojim provode vrijeme na osnovu kojih će razviti svoje generalizacije: neiskorjenjivo prijateljskim vodičima koji su dodijeljeni delegaciji. Ovi oficijelni pratitelji – osim nekolicine balvana, obično su mladi, srčani, revni (naporno su radili da bi dobili ovakav jedan zavidan, uzbudljiv posao koji ih dovodi u kontakt sa strancima) i uplašeni (oni dobro znaju cijenu pogrešnog koraka, indiskrecije) – lebde i pedantno brinu, stalno na raspolaganju svojim štićenicima. U njihovoj pratnji uvijek ćete biti zaposleni. Oni su još više zauzeti. Tokom poslijepodnevne pauze oni su ti koji moraju organizirati karte i smještaj; kasno navečer pišu izvještaje o dnevnim aktivnostima i reakcijama gostiju, planiraju buduće aktivnosti. Uloga turiste karakteristično je sebična. Ali tura delegacije u komunističkoj zemlji eksplicitno priziva sebičnost, gramzivost. Posjetitelj samo treba izraziti želju za nekom neplaniranom posjetom ili zabavom i odmah se telefonira nekim važnim ljudima koji djeluju iza scene da bi se, kao nekim čudom, pojavile željene karte, odlazak na željeno mjesto, ukazala bi se druga limuzina.

Putovanje u obrazovne svrhe je po definiciji privilegirano putovanje – put s povratnom kartom. Jedan od modela putovanja po stranim zemljama u obrazovne svrhe bio je takozvani Grand Tour iz osamnaestog stoljeća u kojem se mladi džentlmen u pratnji svog često inferiornog i obično slabo plaćenog vodiča izlagao raznim običajima, mjestima, obilju sličnom njegovom. Premda su ova zabavna putovanja kroz kontinent često bila obični bećarski provod, njihova obrazovna svrha se ipak ne može u potpunosti negirati. Svršenik Grand Toura vraćao se kući u nekom smislu zaražen onim stranim. Barem je imao iskustvo raznolikih modela civiliziranosti – što je jedan početak istinske civiliziranosti i uljuđenosti.

U Grand Tourama koje su u ponudi posjetiteljima komunističkih država putovanje je sačinjeno tako da posjetitelj ne susretne ništa kontaminirajuće. Preduslov za takva putovanja i terenske posjete, posjetiteljeva intelektualna i kulturološka distanca, ojačana je luksuznim zahtjevima jednog delegacijskog putovanja. Disneylandom revolucije kojeg će posjetiti putnik dominira tema progresa zemlje, koristi revolucije ilustrirana nizom elementarnih pokaza, ekonomskih i kulturoloških koji se prikazuju posjetiteljima da bi im se svidjeli. No tek je nekolicina posjetitelja iz vrlo bogatih zemalja, uključujući i mnoge one koji se identificiraju s ljevicom, u stanju pravilno ocijeniti ovakve pokaze. Ako putuju prvi put u komunističku zemlju, bit će to putnicima vjerovatno prvi put u životu da vide tvornicu kamiona, farmu za uzgoj, tvornicu papira. Većina posjetitelja neće ništa saznati o komunizmu, o zemlji koju posjećuju (često čak ne ulože napor ni da pažljivo prouče mapu zemlje, a da ne govorimo o najznačajnijim činjenicama iz njene historije), o životu seljaka i glavnim industrijskim tokovima.

Takozvani drugovi putnici, bilo da su informirani ili neznalice, nisu baš najbolji učesnici delegacijskog putovanja. Uistinu, službenici iz organizacije putovanja u komunističkim zemljama naučili su da ne vjeruju zapadnjačkim ljevičarima – to je očito u najomiljenijem inostranom mjestu za odmor Richarda Nixona, u takozvanoj komunističkoj Kini Ronalda Reagana – te preferiraju da zabavljaju putnike koje ne dotiču radikalna osjećanja: bolje je ugošćavati predsjednika nekog odbora nego docenta historije ljevičarskih opredjeljenja. Takvi putnici imaju sklonost da se još više udalje od favorizirane impresije o zemlji nego prije puta, djelomično na osnovu svojih otkrića da se ta zemlja sastoji od mnogo prijateljski nastrojenih, privlačnih ljudi, da su te egzotične ulice prepune ljudi “poput nas”.

Što li su zamišljali prije nego što su došli?

(1984)

 

S engleskog preveo:

Asim MUJKIĆ