Proljeće - ljeto 2005

  ODGOVORI NA UPITNIK
  Susan Sontag
 
 

Maja 1997. godine francuski književni magazin La Regle du Jeu koji uređuje Philippe Sollers proveo je “međunarodnu anketu o intelektualcima i njihovoj ulozi”. Bila sam jedina Amerikanka na listi anketiranih kojima su poslali sljedećih šest pitanja:

 

1. Šta Vam riječ intelektualac znači danas? Smatrate li sebe intelektualkom ili taj pojam odbacujete?

2. Ko su intelektualne figure koje su Vas duboko inspirirale i koje još uvijek imaju uticaj na Vaše razmišljanje?

3. Kakva je uloga intelektualaca na kraju XX stoljeća? Da li je njihova misija dovršena ili mislite da još uvijek imaju važnu zadaću u svijetu?

4. Mnogo toga je već kazano o greškama intelektualaca, njihovoj sljepoći i neodgovornosti. Šta mislite o ovim optužbama? Slažete li se ili biste osporili ovu kritiku?

5. Koje su, po Vašem mišljenju, glavne prepreke pred intelektualcima vaše zemlje – indiferentnost medija, haos različitih mišljenja, politička represija ili nešto drugo?

6. Šta smatrate za najvažnije zadatke, najopasnije predrasude, najvažnije slučajeve, najveće opasnosti i najveća zadovoljstva za intelektualca danas?

 

Ovaj upitnik isprovocirao je devet odgovora na neka od pitanja kao i ona pitanja koja su bila (po mom mišljenju) implicitna.

 

1.

RIJEČ intelektualac meni danas znači konferencije, diskusije za okruglim stolom, simpozije u magazinima o ulozi intelektualaca u kojima poznati intelektualci pristaju da progovore o neadekvatnosti, vjerodostojnosti, nečasnosti, izdaji, irelevanciji, zastarjelosti te prijetećem ili već dovršenom nestanku jedne kaste kojoj, kako njihovo učešće u takvim prigodama svjedoči, oni pripadaju.

 

2.

DA LI SEBE SMATRAM jednom od njih (pokušat ću da sebe što je moguće manje smatram), nevažno je. Ako me tako oslovite, odazvat ću se.

 

3.

BITI GRAĐANKOM zemlje čija politička i etička kultura promovira i jača nepovjerenje, strah i prijezir prema intelektualcima (ponovno čitati Tocquevillea), zemlje koja ima najrazvijeniju antiintelektualnu tradiciju na planeti, tjera me na manje blazirano shvaćanje uloge intelektualca od mojih evropskih kolega. Ne, njihova “misija” (kako formulirate u vašem pitanju) nije okončana.

Naravno, očekivanje da većina njih ima smisla za nepravdu, odbranu žrtava, pobijanje vladajućih autoritarnih pijeteta odaje našu intenciju da mislimo isuviše dobro o intelektualcima. Većina njih su konformisti – skloni su, recimo, podržati nepravedne ratove – u mjeri u kojoj je to većina drugih ljudi iz obrazovanijih profesija. Broj ljudi koji je intelektualcima pridavao dobar glas, koji ih smatra za one koji će uzburkati strasti, glasovima savjesti, uvijek je bio malen. Intelektualaca koji se odgovorno svrstavaju i ističu u prvi plan zbog onoga u što vjeruju (nasuprot potpisivanju peticija) značajno je manje od onih koji zauzimaju javne stavove bilo svjesno nedobronamjerno, bilo na osnovu bestidnog neznanja onoga za što se zalažu: na svakog Andrea Gidea ili Georgea Orwella ili Norberta Bobbia, ili Andreja Saharova, ili pak Adama Michnika doći će deset Romaina Rollanda ili Ilya Ehrenburga, ili Jeana Baudrillarda ili Petera Handkea, et cetera, et cetera.

Pa ipak, da li uopće može drugačije?

 

4.

PREMDA IMA INTELEKTUALACA svih boja, uključujući tu i one nacionalističke i religijske, priznajem da sam pristrasna - smještam se u jedan sekularni, kosmopolitski i antiplemenski varijetet. “Raskorijenjeni intelektualac” čini mi se pravom formulom za to.

Pod intelektualcem podrazumijevam “slobodnog” intelektualca, nekog ko je, s onu stranu njegove ili njene profesionalne ili tehničke stručnosti, predan prakticiranju (i time, implicite, odbrani) života uma samog.

Specijalist također može biti intelektualac. Ali, intelektualac nije nikada samo specijalist. Neko je intelektualac jer ima (ili bi trebao imati) određene standarde  poštenja i odgovornosti u diskursu. To je nezamjenjivi doprinos intelektualaca: pojam diskursa koji nije puko instrumentalan, konformistički.

 

5.

KOLIKO PUTA smo mogli proteklih decenija čuti kako su intelektualci nešto zastarjelo, ili kako je ovo-ili-ono “posljednji intelektualac”?

 

6.

POSTOJE DVA ZADATKA za intelektualce danas i jučer. Jedan je obrazovni i tiče se promoviranja dijaloga, podrške pravu da se čuje višeglasje, jačanja skepticizma prema prihvaćenom mišljenju. To znači usprotiviti se onima čija se ideja obrazovanja i kulture iscrpljuje u usađivanju ideja (“ideala”) kao što je ljubav prema naciji ili plemenu.

Drugi zadatak je agonistički. Na djelu je zastrašujuća promjena moralnih stavova u protekle dvije decenije u naprednim kapitalističkim zemljama. Izvornost tog procesa sastoji se u diskreditiranju svakog idealizma, altruizma samog; svakovrsnih visokih standarda, kako kulturnih tako i moralnih. Ideologija tačerizma posvuda uzima maha kao i mas mediji čija funkcija se sastoji u promoviranju potrošnje šire pripovijesti i ideje vrijednosti i bezvrijednosti prema kojima ljudi posvuda sebe razumijevaju. Intelektualci imaju sizifovski zadatak nastavka otjelovljenja (i odbrane) standarda mentalnoga života i diskursa koji će se razlikovati od onog nihilističkog koji promoviraju mas mediji. Pod nihilizmom podrazumijevam ne samo relativizam, privatizaciju interesa koji prednjače svuda unutar obrazovanih klasa, već također i skoriji i ubitačniji nihilizam otjelovljen u ideologiji takozvane kulturalne demokratije; izvrsnost i postignuće se mrze kao “elitistički” i ekskluzivistički.

 

7.

MORALNA DUŽNOST intelektualca bit će uvijek kompleksna jer postoji uvijek više od jedne “najviše” vrijednosti, kao što postoje konkretne okolnosti u kojima se ne može poštovati sve što se smatra bezuslovno dobrim – okolnosti u kojima se dvije takve vrijednosti pokazuju inkompatibilnim.

Naprimjer, shvaćanje istine ne doprinosi uvijek borbi za pravdu. Da bismo došli do pravde, nekad se može činiti ispravnim potisnuti istinu.

Ipak se nadamo da nećemo morati birati. Ali, kada se izbor (između pravde i istine) nužno nametne – kako to često biva – čini mi se da intelektualac uvijek treba da se opredijeli za istinu.

U većini slučajeva takav izbor ne čine ni oni intelektualci najboljih namjera. Neizostavno, kada intelektualci pristanu uz neki cilj istina je ta, u svoj svojoj kompleksnosti, koja ostaje kratkih rukava.

 

8.

JEDNO DOBRO PRAVILO PRIJE nego što se priključimo nekom maršu ili potpisivanju nečeg:

Gdje god da leže vaše simpatije, nemate pravo na javno mišljenje ukoliko tamo prethodno niste bili, proveli značajno vrijeme, iz prve ruke iskusili zemlju, rat, nepravdu ili bilo što drugo o čemu govorite.

U nedostatku takvog znanja i iskustva iz prve ruke: šutite.

 

9.

PO PITANJU pretjerane uvjerenosti – koja je gora od naivnosti – koja krasi toliko mnogo intelektualaca koji zauzimaju javne stavove i podržavaju kolektivno djelovanje koje se tiče zemalja o kojima doslovno pojma nemaju, niko nije tako dobro rekao kao jedan od najkompromitiranijih intelektualaca dvadesetog stoljeća Bertolt Brecht (koji je zasigurno znao o čemu je govorio):

Kad dođe do marširanja mnogi neće znati

Da neprijatelj njihov im maršira u glavi.

Da glas što naredbe im daje

Glas je neprijateljev i

Da čovjek koji govori o neprijatelju

Neprijatelj je sam.

 

S engleskog preveo

Asim MUJKIĆ