Proljeće - ljeto 2005

  GOVOR POVODOM DODJELE NAGRADE GRADA JERUZALEMA
  Susan Sontag
 
 

– 9. maj 2001. –

 

Mučimo se sa riječima, mi pisci. Riječi nose značenje. Riječi ukazuju. Riječi su strijele. A strijele se zabadaju u grubu kožu stvarnosti. I što je riječ obuhvatnija, što je općenitija, to više nalikuje odajama, tunelima. Može se proširiti, ali i ušančiti. Može poprimiti gadan vonj. Često nas znaju podsjetiti na neke druge prostore, gdje bi radije bile, ili gdje misle da već obitavaju. Ima prostora u kojima gubimo umijeće ili mudrost obitavanja. I vremenom - mi zaboravimo kako nastaniti te tomove mentalne svrhe, a riječi bivaju napuštene, nabacane, zatvorene. 

Šta mi podrazumijevamo kad, naprimjer, kažemo “mir”? Da li mislimo na odsustvo rata? Mislimo li na zaborav? Mislimo li na oprost? Ili mislimo na onaj teški umor, iscrpljenost, pražnjenje našega gnjeva i osvetoljubivosti?

Meni se čini da većina ljudi pod “mirom” podrazumijeva pobjedu. Pobjedu njihove strane. To “mir” znači za njih, dok za druge “mir” znači poraz.

Prevlada li ideja da mir, mada u principu željen, podrazumijeva i neprihvatljivo odustajanje od legitimnih zahtjeva, najvjerovatniji bi to značilo praksu rata u kojem se ne služi baš svim sredstvima. Tad će se smatrati da je pozivanje na mir, ako ne lažno, onda bar preuranjeno. Mir postaje prostor koji ljudi više ne znaju nastanjivati. Mir se mora negdje preseliti. Re-kolonizirati...

 

* * *

A šta podrazumijevamo riječju “čast”?  

Čast kao precizan standard privatnog ponašanja kao da pripada nekom davnom vremenu. Ali običaj odavanja počasti - da bismo sami sebi laskali i da bismo laskali jedni drugima - traje nesmiljeno.

Odavati počast znači potvrditi standard koji se smatra zajedničkim. Prihvatiti počast znači vjerovati, načas, da ste je zaslužili. (Najviše što čovjek može kazati, sasvim pošteno, jeste da ga nije nevrijedan.) Odbiti ponuđenu počast djeluje grubo, drsko, pretenciozno.

Nagrada akumulira počasti  - i sposobnost da se dodijeli počast  - izborom onih koji su istom počašću nagrađeni prethodnih godina.

Po tom standardu, razmotrite polemično nazvanu Nagradu grada Jeruzalema, koja je, u svojoj relativno kratkoj povijesti, dodijeljena nekim od najboljih pisaca druge polovine XX stoljeća. Mada je po svim očiglednim kriterijima, to književna nagrada, ona se ne zove Nagrada grada Jeruzalema za književnost već Nagrada grada Jeruzalema za slobodu individue u društvu.

Jesu li doista svi nagrađeni pisci zaslužili nagradu za slobodu individue u društvu? Je li to ono što im je  - sad mi valja reći “što nam je” – zajedničko?

Mislim da nije.

Oni ne samo da predstavljaju široki spektar političkih mišljenja. Neki jedva da su dotakli Velike Riječi: sloboda, pojedinac, društvo...

Ali nije bitno ono šta pisac govori, važno je šta pisac jeste.

Pisci - pod čim ja podrazumijevam veliku književnu zajednicu - simbol su postojanosti (i potrebe) individualne vizije.

Radije koristim riječ “individualno” nego imenicu iz koje se pridjev izvodi.

Neprestana ovovremena propaganda “individualnog” meni se čini duboko sumnjivom, jer sama “individualnost” postaje sve više sinonim za sebičnost. Kapitalističko društvo ima interesa da hvali “individualnost” i “slobodu” -  što možda znači tek malo više od prava na neprekidno samohvalisanje i slobodu da se kupuje, stiče, koristi, troši, i odbacuje kao isluženo.

Ne vjerujem da postoji bilo kakva inherentna vrijednost u tom uzdizanju sebe. I mislim da nema kulture (koristim taj pojam normativno) bez standarda altruizma, obzira prema drugome. Vjerujem da postoji inherentna vrijednost u širenju našeg poimanja šta zapravo može biti ljudski život. Ako me je literatura angažirala kao projekat, prvo kao čitaoca a potom kao pisca, onda je to učinila time što je proširila moje razumijevanje za druga bića, druge snove, druga područja zanimanja.

 

* * *

Kao pisac, kao književni stvaralac, ja sam i narator i mislilac. Ideje me pokreću. Ali romani nisu sačinjeni od ideja već od formi. Formi jezika. Formi izražajnosti. Nemam ja priču u svojoj glavi sve dok nemam formu. (Kao što kaže Vladimir Nabokov: “Tkanje stvari prethodi stvari samoj.”). I – bilo implicitno bilo prešutno - romani su sačinjeni od osjećanja pisca o tome šta je književnost ili šta ona može biti.

Svako piščevo djelo, svaka književna performanca je, ili to postaje, priča o samoj književnosti. Odbrana književnosti postala je jedna od glavnih piščevih tema. Ali, kako je primijetio Oscar Wilde, “istina u umjetnosti je ona istina čija je kontradikcija također istina”. Parafrazirajući Oscara Wildea, rekla bih: Istina u književnosti je ona istina čija je suprotnost također istinita.

Time književnost - ja ovdje govorim preskriptivno a ne samo deskriptivno - jeste samosvijest, sumnja, skrupuloznost, suptilnost. Također je  - opet govorim preskriptivno, koliko i deskriptivno - pjesma, spontanost, slavlje, blaženstvo.

Ideje o književnosti - za razliku od ideja, recimo, o ljubavi - gotovo nikad ne nastaju do u reakciji na ideje drugih ljudi. One su reaktivne.

Kažem ovo jer imam dojam da vi  - ili većina ljudi  - kažete to.

Ovim ja želim otvoriti prostor za veću strast ili druge prakse. Ideje omogućavaju - i ja omogućavam drugačije osjećanje ili praksu.

Ja kažem ovo kad vi kažete to, ne samo stoga što su pisci ponekad profesionalni oponenti. Ne tek da bih ukazala na neizbježnu neravnotežu ili jednostranost bilo koje prakse koja ima institucionalni karakter - a književnost jeste institucija - već stoga što je književnost praksa ukorijenjena u inherentno kontradiktornim aspiracijama.

Ja smatram da je svaki iskaz o književnosti neistinit - tj, reduktivan, ništa do polemičan. Jer govoriti istinu o književnosti obavezno znači govoriti u paradoksima.

Dakle: svako književno djelo koje je važno, koje zaslužuje naziv književnog, utjelovljuje ideal singularnosti, jedinstvenoga glasa. Ali književnost, koja je jedan zbir, utjelovljuje ideal pluralnosti, višestrukosti, promiskuitetnosti.

Svaki pojam književnosti koji nam može pasti na um - književnost kao društveni angažman, književnost kao težnja za privatnim spiritualnim strastima, nacionalna književnost, svjetska književnost - jeste, ili može postati, forma spiritualnog saučesništva, ili taštine, ili samohvale.

Književnost je sistem - jedan pluralni sistem - standarda, ambicija, lojalnosti. Dio etičke funkcije književnosti je i pouka o vrijednostima različitosti.

Dakako, književnost mora djelovati u nekim okvirima. (Kao sve ljudske djelatnosti, uostalom. Jedina neograničena djelatnost je biti mrtav.) Problem je da granice koje većina ljudi želi iscrtati guše književnu slobodu, ne daju joj da bude ono što je kadra u svoj svojoj inventivnosti.

Mi živimo u kulturi posve predanoj gramzivosti izjednačavanja, a jedan jezik u tom golemom, sjajnom mnoštvu svjetskih jezika, jezik koji ja govorim i pišem, sada je dominantan. Engleski sada igra u svijetu - i za veliku većinu stanovnika svijeta - ulogu sličnu onoj koji je latinski igrao u srednjovjekovnoj Evropi.

Ali, pošto živimo u sve globalnijoj, transnacionalnijoj kulturi, mi smo jednako zaglibili u sve usitnjenije težnje i postojećih i novonastalih plemena. Stare ideje humanizma  - književne republike, književnosti svijeta - na udaru su sa svih strana. Nekima se čine naivnim, opterećenim samom činjenicom da korijen vuku iz velikih evropskih ideala - neki bi kazali i evrocentričnih ideala - univerzalnih vrijednosti.

Pojmovi “sloboda” i “prava” doživjeli su zapanjujuću degradaciju u posljednje vrijeme. U mnogim zajednicama, grupnim se pravima daje veći značaj nego individualnim.

U tom smislu, ono što rade književni stvaraoci može, implicitno, pomoći kredibilitetu slobode izražavanja i individualnih prava. Čak i kad književni stvaraoci svoj rad posvete služenju plemenima ili zajednicama kojima pripadaju, njihova književna dostignuća ovise od toga koliko su uspjeli nadići taj cilj.          

 

* * *

Kvalitete koje određenog pisca čine vrijednim ili dostojnim divljenja, sve se mogu podvesti pod jedinstvenost njegovog glasa.

Ali ta jedinstvenost, koja se uzgaja u intimi, i rezultat je duge prakse samotnog razmišljanja, stalno je izložena iskušenju društvene uloge koju pisci smatraju svojom dužnošću.

Ja ne činim ovdje upitnim pravo pisca da se angažira u debatama od javnoga značaja, da se svrstava i iskazuje solidarnost s onima što misle slično.

Ne tvrdim ni da takva aktivnost odvaja pisca od ušuškanih, skrovitih mjesta gdje se stvara književnost. Jer to čine skoro sve aktivnosti od kojih se sastoji život.

Ali, jedna je stvar uključiti se sam, potakut imperativima savjesti ili interesa, u javnu debatu ili javnu akciju. Druga je proizvoditi mišljenja - moralističke poruke - na nečiji zahtjev.

Ne: bio sam tamo, uradio sam to. Već: za ovo, protiv toga.

Ali pisac ne smije biti mašina za proizvodnju mišljenja. Baš kao što je jedan pjesnik iz moje zemlje, kada su ga njegovi sunarodnici Crnci kritizirali što ne piše pjesme o sramnom rasizmu, rekao: “pisac nije džuboks”.

 

* * *

Prvi posao pisca nije imati mišljenje već kazati istinu... i odbiti saučesništvo u lažima i dezinformacijama. Literatura je dom nijansi i suprotstavljanja koji se bore protiv glasova pojednostavljivanja. Posao pisca je umanjiti uvjerljivost mentalnih higijeničara. Posao pisca je da nas navede da vidimo svijet kakav jeste, pun mnoštva različitih prava, uloga i iskustava. 

Posao pisca je da oslika različite stvarnosti: ružne stvarnosti, stvarnosti podjele. Suština mudrosti koja krasi književnost (pluralitet književnih dostignuća) je dana da nam pomogne da shvatimo, štogod se dešava, da se uz to dešava uvijek i nešto drugo.

Mene progoni to “nešto drugo”.

Progoni me taj sukob prava i vrijednosti.

Pomišljam, naprimjer, da - ponekad - govoreći istinu ne postižemo pravdu. Da - katkad - postizanje pravde može značiti gušenje dobrog dijela istine.

Mnogi od najznačajnijih pisaca XX stoljeća su, djelujući kao glasovi javnosti, bili saučesnici u gušenju istine kojim se postizalo ono što su oni razumijevali (a što su, u mnogim slučajevima, i bili) pravedni ciljevi. Ja mislim – kad bih morala birati između istine i pravde (naravno da ne želim birati) -  da bih izabrala istinu.

 

* * *

Naravno, ja vjerujem u pravedne akcije. Ali, je li na piscima da djeluju?

To su tri različite stvari: govoriti, ono što ja sad činim; pisati, što mi daje nekakvo pravo na ovu neuporedivu nagradu, i biti, biti osoba koja vjeruje u aktivnu solidarnost sa drugima.

Kao što je jednom zapazio Roland Barthes: “...onaj koji govori nije onaj koji piše, a onaj koji piše nije onaj koji on jeste.”

I, dakako, ja imam mišljenja, politička mišljenja, od kojih su neka formirana na temelju čitanja i razgovora, i razmišljanja, ali ne iz ličnog iskustva. Dopustite mi da s vama podijelim dva svoja mišljenja - sasvim predvidiva mišljenja, s obzirom na javnost stava koji sam zauzela u pogledu stvari o kojima imam izvjesnih neposrednih saznanja.

Vjerujem da doktrina kolektivne odgovornosti, kao razlog kolektivnog kažnjavanja, nikad nema opravdanja, ni vojnog ni etičkog. Ovdje mislim na korištenje nesrazmjerne bojne sile protiv civila, rušenje njihovih domova, uništavanje njihovih voćnjaka i pašnjaka, lišavanje egzistencije i prava na zaposlenje, školovanje, medicinske usluge, nesmetan pristup gradovima i zajednicama... sve kao kaznu za neprijateljsku vojnu aktivnost koja može biti, ili čak nije ni u blizini tih civila.

Jednako vjerujem da nema mira dok se ne zaustavi naseljavanje Izraelaca na “teritorijama”, a zatim ne uslijedi – i to bolje prije no kasnije - uklanjanje tih naselja i povlačenje vojnih jedinica koje su tu raspoređene da ih čuvaju.

Kladim se da ovo moje mišljenje dijele mnogi koji sjede u ovoj dvorani. Čini mi se da  -  koristim ovdje američku uzrečicu  -  ja propovijedam horu.

Ali, da li je ovo moje mišljenje moje mišljenje kao pisca? Ili je to ipak mišljenje osobe koja ima savjest i onda koristi poziciju pisca da potpomogne onima koji kazuju isto? Utjecaj koji mogu imati pisci slučajan je. To je u ovo naše doba jedan aspekt kulture slavnih ličnosti.

Ima nečeg vulgarnog u javnom izricanju mišljenja o stvarima o kojima čovjek nema veliko neposredno znanje. Govorim li o onome što ne znam, ili znam ovlašno, to je ništa do  tezgarenje mišljenjima.

Ja ovo spominjem, vraćam se sad na početak, kao pitanje časti. Časti književnosti. Projekat posjedovanja individualnoga glasa. Ozbiljni pisci, književni stvaraoci, morali bi se izjašnjavati drugačije od hegemonijskog diskursa masovnih medija. Morali bi biti opozicija tom horskom pjevanju što ga slušamo u vijestima i talk-shaw programima.

Problem sa mišljenjima je to što ih se čovjek tako čvrsto drži. A pisci, kad god funkcioniraju kao pisci, uvijek vide ... više.

Šta god da postoji, uvijek postoji i još nešto. Šta god se dešava, dešava se i nešto drugo.

Ako sama književnost, taj veliki pothvat koji se izvodi (bar koliko nam je znano) gotovo tri milenija, utjelovljuje mudrost - a ja mislim da utjelovljuje, i to je u samom je srcu značaja koji pridajemo književnosti - to ona čini manifestiranjem mnogostruke prirode naših privatnih i naših kolektivnih sudbina. To će nas podsjetiti da mogu postojati kontradikcije, katkad nepomirljivi sukobi, među vrijednostima koje moramo njegovati. (To se podrazumijeva pod “tragedijom”.) Podsjetit će nas na ono “također” i ono “i još nešto”.

Mudrost književnosti krajnja je antiteza našem “ja smatram”. “Ništa nije moja posljednja riječ o bilo čemu”, rekao je Henry James. Izricanje mišljenja, čak i ispravnih - kad god se to od nas traži  -  pojeftinjuje ono što romansijeri i pjesnici rade najbolje – brane misaonost, teže kompleksnosti.

Informacija nikad neće zamijeniti rasvjetljavanje. Ali nešto što zvuči kao informacija - osim kad je više od informacije - tu mislim na uslov da se bude informiran; pri čemu imam na umu konkretno, specifično, detaljno, historijski gusto znanje iz prve ruke – nezaobilazan je preduslov za piščevo javno iskazivanje mišljenja. 

Pustimo drugima, slavnima i političarima, da nam se obraćaju svisoka; da lažu. Ako biti pisac i javna ličnost može značiti nešto bolje, onda je to činjenica da pisci smatraju da oblikovanje mišljenja i presuda znači veliku odgovornost.

Ima još jedan problem sa mišljenjima. Ona su sredstva samo-blokade. Ono što rade pisci trebalo bi da nas oslobodi, protrese. Trebalo bi da otvori puteve saosjećanja i novih interesa. Da nas podsjete da bismo mogli, samo mogli, težiti da postanemo drugačiji - i bolji  - no što jesmo. Da nas podsjete da se možemo promijeniti.

I, kao što je kardinal Newman kazao: “U jednom višem svijetu stvari su drugačije, ali ovdje, dolje, živjeti znači mijenjati se, a biti savršen znači da smo se često mijenjali”.

Šta ja podrazumijevam pod riječju “savršenstvo”? To ne bih trebala tumačiti do riječima: savršenstvo me nagoni na smijeh. Ne ciničan, brzo dodajem. Već radostan.

 

***

Zahvalna sam što mi je dodijeljena Nagrada grada Jeruzalema. Primam je kao počast svima onima koji su do kraja predani književnome poslu. Prihvatam je kao hommage svim piscima i čitaocima u Izraelu i Palestini koji nastoje stvarati književnost koju čine individualni glasovi i višestrukost istina. Prihvatam ovu nagradu u ime mira i pomirenja ranjenih i uplašenih zajednica. Neophodnoga mira. Neophodnih ustupaka i novih, drugačijih rješenja. Neohophodnog odbacivanja stereotipa. Neophodnog ustrajavanja na dijalogu. Prihvatam ovu nagradu - međunarodnu nagradu koju dodjeljuje jedan međunarodni sajam knjiga - kao događaj u slavu, iznad svega drugog, međunarodne književne republike.

 

S engleskog prevela:

Senada KRESO