Proljeće - ljeto 2005

  PISCI O PISANJU
  Susan Sontag
 
 

Čitanje romana mi se čini tako normalnom aktivnošću, dok je njihovo pisanje tako čudna stvar... Barem ja tako mislim sve dok samu sebe ne podsjetim kako su te dvije stvari čvrsto povezane. (Neće ovdje biti okamenjenih generalizacija. Tek poneka opservacija.)

Prvo, stoga što pisati znači prakticirati, sa posebnim intenzitetom i pažnjom, umijeće čitanja. Pišete da biste čitali ono što ste napisali, da biste vidjeli je li to dobro i, pošto, dakako, nikad nije dobro, da biste pisali iznova – jednom, dvaput, koliko god je puta potrebno dok ne postignete nešto što sami možete podnijeti da pročitate. Jer, vi ste svoj prvi, možda najstrožiji čitalac. “Pisati znači sjesti pred samog sebe kao sudiju”, napisao je Ibsen na omotu jedne svoje knjige. Teško je zamisliti pisanje bez ponovnog čitanja.

Ali zar ono što ste sprve napisali nikad nije dobro? Naravno da jeste: nekad više no dobro. I znači samo – znači ovom romansijeru, u svakom slučaju – da kad se pažljivije pogleda, ili glasno izgovori – odnosno, ponovo pročita – može ipak biti bolje. Ne želim kazati da se pisac mora mučiti i preznojavati da stvori nešto dobro. “Ono što je napisano bez truda uglavnom se čita bez zadovoljstva”, rekao je dr. Johnson, a ta izreka se čini jednako daleko od savremenog ukusa koliko i njen autor. Naravno, mnogo toga što je napisano bez napora pruža poprilično zadovoljstva. Ne, nije ovdje u pitanju ocjena čitalaca – koji bi možda radije čitali piščev spontaniji, manje razrađen rad – već osjećanje nezadovoljstva pisaca, tih profesionalaca. Mislite stalno: ako to postignem u prvom krugu, bez mnogo borbe, zar ne bi ipak moglo biti bolje?

I mada to ponovno pisanje – i ponovno čitanje – djeluju kao trud i napor, oni su zapravo najugodniji dio pisanja. Nekad i jedini ugodan dio. Otisnuti se u pisanje, ako imaš jasnu predstavu o “književnosti”, čudesno je i plaši. Uronuti u ledenu vodu. Potom dolazi topli dio: kad već imaš nešto na čemu radiš, nadgrađuješ, uređuješ.

Recimo, to je prava zbrka. Ali, imaš šansu da je središ. Da pokušaš biti jasnija. Ili dublja. Ili elokventnija. Ili ekscentričnija. Nastojiš biti vjerna svijetu. Želiš da knjiga bude prostranija, autoritativnija. Hoćeš da se izdigneš iznad same sebe. Hoćeš da Iščupaš knjigu iz svoje prenapučene glave. Poput statue uglavljene u mramorni blok, roman je u tvojoj glavi. Nastojiš ga se osloboditi. Nastojiš da ta nesretna građa na papiru bude bliže onom što misliš da tvoja knjiga treba biti – što znaš, u svojim grčevima uzdignuća, da ona može biti. Iščitavaš rečenice. Je li ovo knjiga koju pišem? Zar je ovo sve?

Ili, recimo, ide ti dobro; jer ide dobro, ponekad (ako ne ide, a nekad ne ide, ti ludiš). I eto te, čak da si najsporija u pisanju i najgora u tipkanju, riječi se nižu, a ti želiš ići dalje; potom još jednom iščitavaš. Možda se ne usuđuješ biti zadovoljna, ali ti se istovremeno sviđa to što si napisala. Hvataš se kako uživaš – onako kako uživa čitalac – u napisanom.

Pisanje je, na kraju krajeva, niz dopuštenja koja sebi daš da se izraziš na određeni način. Izumjeti. Skočiti. Letjeti. Padati. Naći vlastiti osoben način pripovijedanja i insistiranja; naći vlastitu unutarnju slobodu. Biti strog u istjerivanju vlastitih duhova. Ne zaustavljati se prečesto da pročitaš napisano. Dopustiti sebi, kad se usudiš misliti da ti dobro ide (ili bar ne previše loše) da prosto veslaš dalje. Nema čekanja da nadahnuće nadođe samo od sebe.

Naravno, slijepi pisci nikad ne mogu pročitati ono što diktiraju. Možda je to manje važno pjesnicima, koji često najveći dio ispišu u glavi prije nego što bilo šta stave na papir. (Pjesnici žive uhom mnogo više od proznih pisaca.) A ne biti kadar vidjeti, ne znači da pisac ne pravi revizije napisanog. Zar ne zamišljamo da su Miltonove kćeri, na kraju svakog dana diktiranja Izgubljenog raja, to naglas iščitavale ocu, a onda bilježile ispravke? Ali prozni pisci – koji rade usred ostave zatrpane riječima – ne mogu to sve držati u glavi. Moraju vidjeti šta su napisali. Čak i pisci koji su najneposredniji, plodni pisci moraju to osjećati. (Tako je Sartre obznanio, kada je oslijepio, da su prošli njegovi dani pisanja.) Pomislite na gospodstvenog, časnog Henryja Jamesa kako koracima odmjerava sobu komponirajući The Golden Bowl, diktirajući je svojoj sekretarici. Bez obzira kako je teško i zamisliti da je uopće mogla biti diktirana Jamesova kasnija proza, uz klepetanje pisaće mašine, remingtonke, negdje 1900. godine, ne pomislimo li da je James nanovo čitao ono što je bilo otipkano, i da nije štedio na ispravkama?

Kad sam ja ponovno, prije dvije godine, oboljela od raka, i kad sam morala prekinuti rad na skoro dovršenom romanu In America, jedan ljubazni prijatelj iz Los Angelesa, znajući koliko sam očajna i u strahu da knjigu neću završiti, ponudio mi je da ostavi svoj posao, dođe u New York i ostane koliko bude trebalo, da mu izdiktiram ostatak romana. Istina, prvih osam poglavlja je već bilo urađeno (odnosno, mnogo puta nanovo napisano i iščitavano) i ja sam započela pretposljednje poglavlje. Ali nisam osjećala da imam ta dva poglavlja do kraja u svojoj glavi. A ipak, ipak, morala sam odbiti tu dirljivu i velikodušnu ponudu. Nije to bilo stoga što sam već bila tako omamaljena drastičnim kemoterapijskim koktelima i tabletama protiv bolova da sam zaboravila šta sam planirala napisati. Morala sam biti u stanju vidjeti šta pišem, ne samo čuti. Morala sam biti kadra iznova to iščitati.

Čitanje obično prethodi pisanju. A impuls za pisanjem gotovo uvijek se potakne čitanjem. Čitanje, ljubav prema čitanju, ono je što nas navede da počnemo sanjati o tome da postanemo pisci. I dugo vremena pošto postaneš pisac, čitanje knjiga koje drugi pišu – i ponovno čitanje dragih knjiga iz prošlosti – predstavlja neodoljivo bježanje od pisanja. Bijeg. Utjehu. Muku. I, da, nadahnuće.

Naravno, neće to svi pisci priznati. Sjećam se da sam jednom rekla V.S. Naipaulu nešto o jednom svom omiljenom romanu iz 19. stoljeća, veoma poznatom romanu, za koji sam pretpostavljala da mu se on, poput svih kojima je stalo do književnosti, divio koliko i ja. Ali ne, on ga nije pročitao, rekao mi je, da bi vidjevši sjenku iznenađenja na mom licu, strogo dodao: “Susan, ja sam pisac, a ne čitalac.”

Mnogi pisci, koji više nisu mladi, tvrde, iz raznih razloga, da vrlo malo čitaju, zapravo, da smatraju da su, u nekom smislu, čitanje i pisanje nekompatibilni. Možda, za neke pisce, i jesu. Nije na meni da sudim. Ako je razlog tome tjeskoba i strah da se ne potpadne pod nečiji utjecaj, to mi izgleda kao tašta, isprazna briga. Ako je razlog nedostatak vremena – jer u danu ima samo toliko sati koliko ima, a sati provedeni u čitanju očito se oduzimaju od sati u kojima bi se moglo pisati – asketizam je to kome ja ne težim.

Izgubiti se u knjizi, ona stara fraza, nije dokona fantazija već uzorna stvarnost kojoj se teško oduprijeti. Virginija Woolf je slavna po riječima iz jednog svog pisma: “Nekad pomislim da mora biti da je raj zapravo neprestano, neiscrpno čitanje.” Naravno, onaj rajski dio jeste to da je – opet po riječima Virginije Woolf – “stanje čitanja potpuna eliminacija ega.” Nažalost, mi ego nikad ne gubimo, baš kao što ne možemo zakoračiti na vlastitu stopu. Ali to bestjelesno stanje, čitanje – dovoljno je nalik transu da nas natjera da se osjećamo kao da smo se lišili svoga ega.

Poput čitanja, tog zanesenjačkog čitanja, i pisanja proze – življenje života drugih bića – jednako se doživljava kao gubljenje sebe.

Svi bismo danas voljeli misliti da je pisanje tek oblik samopoštovanja. Drugim riječima: samoiskazivanje. Od nas se više ne očekuje da budemo sposobni za autentična altruistička osjećanja, mi nismo kadri pisati o bilo kome do o sebi samima.

Ali to nije istina. William Trevor govori o smjelosti neautobiografske imaginacije. Zašto ne bismo pisali da bismo pobjegli od sebe, baš kao što pišemo da iskažemo sebe? Mnogo je zanimljivije pisati o drugima.

Suvišno je reći da ja pozajmljujem djeliće sebe svim svjim likovima. Kad, u romanu In America, moji imigranti iz Poljske stignu u Južnu Kaliforniju – blizu sela Anaheim – godine 1876., i krenu u pustinju, da se prepuste zastrašujućoj viziji praznine koja sve mijenja, ja to zacijelo crpim iz sjećanja na svoje djetinje šetnje, četrdesetih godina, pustinjom južne Arizone – izvan onog što je tad bio gradić Tucson. Tek kod trećeg nacrta knjige izbrisala sam, nevoljko, priču o sagvarosima. (Avaj, nema više sagvarosa zapadno od rijeke Colorado.)

Ono o čemu ja pišem nisam ja već nešto drugo. Kao što je ono što ja pišem inteligentnije od mene. Jer sam samo to kadra nanovo ispisati. Moje knjige znaju ono što sam ja jednom znala – u hipu i namah. A ispisati najbolje riječi na papiru ne čini se nimalo lakšim, čak i nakon toliko godina pisanja. Naprotiv. Tu leži ona golema razlika između čitanja i pisanja. Čitanje je vokacija, umijeće, u kome, uz praksu, morate jednom postati stručnjak. Ono što steknete vremenom kao pisac uglavnom su neizvjesnost i tjeskoba.

Sva ta piščeva osjećanja nedovoljnosti – bar, ovaj pisac- nastaju na ubjeđenju da je književnost važna. “Važna” je svakako preblijeda riječ. Da, postoje knjige koje su “potrebne”, odnosno knjige za koje, dok ih čitamo, znamo da ćemo ih ponovo čitati. Možda više no jednom. Ima li veće privilegije nego kad ti svijest bude proširena, napunjena, izoštrena književnošću?

Mudre knjige, uzorci mentalne zaigranosti, one što potiču osjećanja, vjerni bilježnici stvarnoga svijeta (ne tek zbrka u nečijoj glavi), sluge povijesti, zagovornici suprotstavljenih i buntovnih osjećanja... roman koji je potreban  – može biti, treba da bude, većina tih stvari.

A pitanje da li će i dalje biti čitalaca koji dijele to visoko poštovanje prema naraciji, pa, dobro, “To pitanje nije u pitanju”, kako je Duke Ellington odgovorio upitan zašto svira na matinejama u Apollou. Najbolje je nastaviti veslati.

 

S engleskog prevela:

Senada Kreso