Proljeće - ljeto 2005

  YESH GVUL – POSTOJI GRANICA
  Susan Sontag
 
 

Dozvolite mi da danas odam čast i obnovim sjećanje na dva, ne na jednog, već samo na dva heroja - među milionima od njih. Koji su bili žrtve - među milionima žrtava.

 

Prvi: Oscar Arnulfo Romero, sansalvadorski nadbiskup, ubijen prije dvadeset tri godine, 24. marta 1980. godine, u odori, dok je držao svetu misu u katedrali, zato što je postao “javni zagovornik pravednog mira, otvoreno se suprotstavljajući silama nasilja i tiranije”.

(Citiram dio govora održanog na dodjeli nagrade Oscar Romero koju danas uručujem Ishaiu Menuchinu.)

 

Druga: Rachel Corrie, dvadesettrogodišnja studentica Univerziteta Olyampia, Washington, ubijena u fluoroscentnoj narandžastoj jakni, sa Day-Glo prugom koju “ljudski štitovi” nose da bi bili vidljiviji i po mogućnosti sigurniji dok pokušavaju zaustaviti izraelsku vojsku u Rafahu, gradiću u južnom pojasu Gaze (na granici s Egiptom), u jednom od skoro svakodnevnih rušenja palestinskih kuća. Ona je ubijena prije dvije sedmice, 17. marta 2003. godine. Stojeći ispred kuće palestinskog doktora koja je tog dana izabrana za rušenje, Corrie, jedna od osmero američkih i britanskih dobrovoljaca za živi štit u Rafahu, mahala je rukom vozaču tenkovskog D-9 buldožera, obraćajući mu se kroz megafon, zatim je pala na koljena na put džinovskog buldožera... koji se nije zaustavio.

 

Dva simbola žrtvovanja su ubile sile nasilja i tiranije dok su im pružale nenasilan, principijelan, dakle opasan otpor.

Počnimo sa rizikom. Mogućnošću da se bude kažnjen. Mogućnošću de se bude izoliran. Mogućnošću da se bude povrijeđen ili ubijen. Mogućnošću de se bude prezren.

Svi smo mi regruti na ovaj ili onaj način. I svima nam je jednako teško istupiti iz reda; izložiti se prijekoru, izopćenju, nasilju uvrijeđene većine koja ima drugačiju viziju lojalnosti. Krijemo se iza velikih riječi, kao što su pravda, mir i pomirenje, koje nas ujedinjuju u nove, nešto manje i prilično nemoćne zajednice istomišljenika. Mobiliziramo se za demonstracije, proteste, javne izraze akcija građanske neposlušnosti - ne za pravdu i ne za bojno polje.

Povući se iz ritma koraka jednog plemena, istupiti iz redova jednog plemena u drugi svijet, mentalno veći i brojčano manji - ako otuđenje ili disidenstvo nije vaš svakodnevni, uobičajeni ili omiljeni stav, onda to postaje vrlo kompleksan i težak proces.

Teško je odbraniti slobodu svog roda: slobodu koja vrednuje život bilo kojeg člana iznad svega ostalog. Uvijek će biti loše viđeno - zauvijek će ostati nepatriotski čin - smatrati da je život nekoga iz drugog plemena jednako vrijedan kao i onih iz tvog.

Lakše je dati podršku nekome ko nam je poznat, kojeg vidimo, onima s kojima smo povezani, onima s kojima dijelimo - kao što nam je ponuđeno - zajednicu straha.

Nemojmo potcijeniti snage onih kojima se suprotstavljamo. Nemojmo potcijeniti odmazdu koja slijedi za one koji se usude odbiti brutalnosti i represije, prihvaćene kao opravdane, jer se većina boji.

Mi smo od krvi i mesa. Bombaš-ubica nas može raznijeti u komade, bajonet nas može probosti. Može nas pregaziti buldožer, mogu nas ubiti u katedrali.

Strah povezuje ljude. I strah ih rastjeruje. Hrabrost inspiriše zajednice: hrabrost jednog primjera ima istu mogućnost kontaminacije kao i strah. Ali hrabrost također, određeni izrazi hrabrosti mogu izolirati hrabrog.

Vječna sudbina principa: svi tvrde da ih imaju, sve dok su prihvatljivi. Generalno, moralni princip je nešto što stavlja jedinku u proturječnost sa prihvaćenom praksom. A, protuslovlje ima svoje posljedice, ponekad vrlo neugodne, jer zajednica kažnjava one koji preispituju njene proturječnosti - koji žele da se društvo drži principa koje proklamativno brani.

Teza da bi društvo trebalo konkretno provoditi svoje proklamovane principe je, u biti, utopijska, zato što su moralni principi u kontradikciji sa stvarnim stanjem stvari - i uvijek će biti. Stvarno stanje stvari jeste - i uvijek će biti - ni zlo ni dobro, manjkavo, nedosljedno, inferiorno. Principi nas pozivaju da učinimo nešto u baruštini proturječnosti u kojoj moralno funkcioniramo. Oni nas iniciraju da očistimo svoja djela; da prestanemo prihvaćati moralni nehaj i kompromis i kukavičluk i skretanje pogleda u stranu od neprijatnih stvari: pritajeno lupanje srca koje nam govori da ono što radimo nije u redu, i govori da je i bolje da se jednostavno ne misli o tome.

Vapaj antiprincipa: “radim najbolje što mogu”. Najbolje u datim okolnostima, naravno.

Recimo, princip je: pogrešno je tlačiti i ponižavati ljude. Sistematično uskratiti ljudima smještaj i ishranu; uništiti njihove domove, sredstva za život, uskratiti im obrazovanje i zdravstvenu njegu, mogućnost komuniciranja.

Ova činjenja su pogrešna, bez obzira na povod.

A postoji i povod. I to se mora priznati.

U središtu našeg moralnog života i naših moralnih predstava su velika djela otpora: velike priče o onima koji su rekli NE. Ne, ja neću služiti.

Kakva djela, koje priče? Mormon može negirati zakonsku zabranu poligamije. Militant koji se bori protiv prava na pobačaj može negirati zakon koji legalizira pobačaj. Oni se pozivaju na religiju (ili vjeru) i moral - u borbi protiv akata građanskog društva. Obraćanje vrhovnom sudu koje omogućava poništenje odluka državnih sudova može se iskoristiti za oslobađajuće presude za počinjena kriminalna djela jednako kao i za najplemenitiju borbu za ostvarenje pravde.

Hrabrost sama po sebi ne sadrži moralnu vrijednost, jer hrabrost, u suštini, nije moralna vrijednost. Nitkovi, ubice, teroristi, svi oni mogu biti hrabri. Da bi hrabrost bila vrijednost, moramo joj dodati pridjev: mi govorimo o “moralnoj hrabrosti” - da, postoji i tako nešto.

Ni otpor ne sadrži vrijednost sam po sebi. Sadržaj otpora je ono što određuje njegovu vrijednost, njegovu moralnu neophodnost.

Recimo: odbijanje sudjelovanja u ratu.

Recimo: odbijanje sudjelovanja u okupaciji i prisvajanju tuđe zemlje.

Ponovo: ne postoji suštinska superiornost u činu odbijanja. Sva nastojanja za pravedan otpor počivaju na pravednosti onih koji pružaju otpor u ime pravde. I pravednost čina ne ovisi, i nije obogaćena, vrijednošću onih koji čine akt odbijanja. Ona prvenstveno i konačno ovisi od istinske suštine stanja stvari, koje je istinski nepravedno i nepotrebno. Mnogo godina nesigurnosti, neznanja i tjeskobe mi je bilo potrebno da shvatim istinsku suštinu stanja stvari.

Izrael, ranjena i strahom iscrpljena zemlja, prolazi kroz najveću krizu u svojoj turbulentnoj historiji. Kriza je posljedica beskonačnih, bezbrojnih i rastuće obavezujućih sporazuma o teritorijama osvojenim nakon pobjede u arapskom ratu sa Izraelom 1967. godine. Sukcesivno potvrđivana odluka izraelskih vlada da zadrže kontrolu nad Zapadnom obalom i Gazom, negirajući pravo palestinskim susjedima na sopstvenu državu, katastrofalna je za obje strane - sa moralnog, humanog i političkog aspekta. Palestinci trebaju svoju suverenu državu. Izrael treba nezavisnu palestinsku državu. Oni koji žive izvan Izraela i koji žele da Izrael opstane ne mogu, i ne bi smjeli zahtijevati opstanak Izraela po bilo koju cijenu, bez obzira na posljedice. Mi dugujemo posebnu zahvalnost svim onim hrabrim izraelskim svjedocima, novinarima, arhitektima, pjesnicima, romanopiscima, profesorima - da ne spomenem samo neke od njih - koji su opisali, dokumentirali, protestirali, i demonstrirali protiv patnje koju nanosi sve surovija izraelska vojna represija i kolonizatorska aneksija palestinskom narodu.

Mi moramo odati najveću počast hrabrim izraelskim vojnicima koji odbijaju da brane granice iz 1967., svi su oni danas u liku Ishaia Menuchina. Ovi vojnici znaju da su svi sporazumi potpisani da bi na kraju bili poništeni.

Ovi vojnici, Jevreji, poštuju principe Nirnberškog procesa iz 1946.: vojnik nije obavezan izvršavati nepravedna naređenja, naređenja koja su u suprotnosti sa pravilima rata - upravo suprotno, on je dužan da im se suprotstavi.

Izraelski vojnici koji odbijaju služenje vojnog roka na okupiranim teritorijama ne odbijaju izvršenje konkretnog naređenja. Oni odbijaju ulazak u prostor u kojem su nelegalne naredbe predviđene da budu izdate - gdje je više nego vjerovatno da će im biti naređeno da postanu sudionici kontinuiranog nasilja i ponižavanja palestinskih građana. Kuće se ruše, zasadi čupaju iz zemlje, tržnice se brišu buldožerima, kulturni centri se pljačkaju; i još uvijek, skoro svaki dan, građani svih uzrasta su mete. Nema opravdanja niti povoda za razgovor o rastućoj okrutnosti na teritoriji pod izraelskom okupacijom, na dvadeset dva procenta teritorije bivše Britanske Palestine, na kojoj će biti izgrađena palestinska država. Ovi vojnici, kao i ja, vjeruju da mora doći do bezuslovnog povlačenja sa okupiranih teritorija. Oni su kolektivno izjavili da se neće nastaviti boriti za granice iz 1967. “da bi potčinili, prognali, umorili glađu i ponizili cijeli jedan narod”.

Ono što su ovi vojnici pokazali - sad ih je preko dvije hiljade, više od dvije stotine je u zatvoru - nije poruka da Izraelci i Palestici mogu sklopiti mir - u uslovima neopozivog zahtjeva da se sporazum poništi. Čin ove herojske manjine ne može prenijeti poruku o toliko potrebnoj reformi i demokratizaciji palestinskih vlasti. Njihov stav neće oslabiti kontaminozni virus religijske zaslijepljenosti i rasizma koji hara izraelskim društvom, niti će smanjiti širenje otrovne antisemitske propagande u arapskom svijetu. On neće zaustaviti bombaše-samoubice.

Poruka je jednostavna: dosta. Odnosno: postoji granica. Yesh gvul.

Ova poruka je izraz otpora. Ili neposlušnosti. Za koju uvijek postoji kazna.

Niko od nas još nije morao proći kroz ovo što ovi hrabri istomišljenici podnose, mnogi od njih su u zatvoru.

Zagovarati mir u Izraelu u ovom trenutku je vrlo blizu ironije, može biti shvaćeno kao poruga (kao i na nedavnoj ceremoniji dodjele Akademskih nagrada), uznemiravanje, ucijenjivanje (poruke mira su zabranjene i na najjačoj izraelskoj radio-stanici); ukratko, kao nepatriotski čin.

Naš duh zajednice oličen u “United We Stand” ili “Winner Takes All”... Sjedinjene Američke Države su zemlja koja je ustrojila patriotizam na nivou konsenzusa, izjavio je Tocqueville, još uvijek najveći kritičar društva, na osnovu nevjerovatnog stepena konformizma u tada novonastaloj državi, a stotinupedesetogodišnja tradicija SAD-a je i te kako potvrdila ovu tezu.

Ponekad izgleda, posebno s obzirom na novi, radikalni pomak američke vanjske politike, kao da je bilo neizbježno da se nacionalni konsenzus o svemoćnoj Americi (koji se vrlo lako može aktivirati u svrhu izgradnje trijumfalne slike o sopstvenoj naciji) kreira da bi poslužio upravo u prilikama kao što je aktuelni rat, koji odobrava većina američke nacije, ubijeđena da Amerika ima ne samo pravo - već i dužnost - da dominira nad ostatkom svijeta.

Uobičajena predstava o ljudima koji slijede principe jeste da su oni avangarda konačne trijumfalne pobune protiv nepravde.

Ali šta ako nisu?

Šta, ukoliko je zlo nemoguće zaustaviti? Barem, u kratkom periodu. A izgleda da je moguće da se taj kratki period produži na jako, jako dugo vrijeme.

Moje divljenje vojnicima koji odbijaju služiti vojni rok na okupiranim teritorijama je čvrsto koliko i moje uvjerenje da će morati proći mnogo vremena prije nego što prevagne njihov način mišljenja.

Ono što me muči u ovom momentu - iz očitih razloga - jeste principijelno djelovati u uslovima u kojima to očito neće promijeniti raspored snaga, nepravedno ustrojstvo i zločinačku vladinu politiku koja se vodi, naravno ne u ime mira, ali u ime... sigurnosti.

Moć oružja ima svoju logiku. Ukoliko izvršite agresiju, a suprotna strana pruža otpor, vrlo je lako ubijediti centar da se borba mora nastaviti. Jednom kad se trupe rasporede, one se moraju održavati. I postaje sasvim irelevantno zašto su uopće ikada i bile raspoređene.

Vojnici su tamo zato što smo “mi” napadnuti; ili ugroženi. Uopće nije bitna činjenica da smo ih možda mi napali. Jer, oni sad uzvraćaju, nanose nam gubitke. Ponašaju se na način koji opravdava “ispravno” vođenje rata. Ponašaju se poput “divljaka”, način na koji ljudi u našem dijelu svijeta nazivaju ljude u tom dijelu svijeta. A njihovo “divljaštvo” ili “bezakonje” uvijek daju ponovno opravdanje za nove agresije. I novi impuls za represiju, osudu ili pogon građana koji se protive agresiji.

Nemojmo potcijeniti snage kojima se suprotstavljamo.

Svijet je, skoro za sve, toliko širok da praktično nemamo nikakvu kontrolu nad njim. Razum i poriv za samoodržanjem nalažu da je bolje prilagoditi se onome što ne možemo promijeniti.

Nije teško vidjeti da su neki od nas ubijeđeni u pravednost, neophodnost rata. Posebno kad se vodi u vidu manjih, ograničenih vojnih akcija koje će pridonijeti miru ili povećati sigurnost; agresija koje se vode u ime borbe za razoružavanje - doduše, razoružavanja neprijatelja, i, nažalost zatim slijedi priznavanje prava jače sile. Napad, koji se zvanično naziva oslobođenje.

Svako nasilje u ratu se može opravdati kao kontraudar, osveta. Mi smo ugroženi. Mi se samo branimo. Oni, drugi, žele da nas unište. Moramo ih zaustaviti.

A zatim: moramo ih zaustaviti prije nego što dođu u situaciju da ostvare svoj cilj. A s obzirom da se oni koji pripremaju napad na nas skrivaju iza civila, nijedan aspekt civilnog života ne može biti prepreka našem napredovanju.

I nije bitan disparitet snaga, blagostanja, opremljenosti - ili jednostavno, brojnosti stanovništva. Koliko Amerikanaca zna da postoji 24 miliona Iračana, više od polovine su djeca? (SAD imaju, kao što znate, 286 miliona stanovnika). Ne pružiti podršku onima koji su izloženi neprijateljskoj vatri je izdaja.

I možda jeste, u određenim slučajevima; prijetnja je realna.

U ovakvim uslovima, borac za moralne principe izgleda kao neko ko trči pored zahuktalog voza i viče: “Stop! Stop!”

Može li se voz zaustaviti? Ne, ne može. Barem za sada.

Da li će se ljudi u vozu odlučiti da skoče i pridruže se onima na zemlji? Neki možda da, ali većina neće. (Sigurno ne, sve dotle dok ne budu imali sasvim novu i drugačiju perspektivu straha.)

Dramaturgija “principijelnog djelovanja” nas uči da ne razmišljamo da li je slijeđenje principa korisno, i da li možemo računati na eventualni uspjeh akcija koje smo poduzeli.

Principijelno djelovanje je samo po sebi dobro, rečeno nam je.

Ali i dalje ono ostaje politički akt, zato što to ne činimo zbog nas samih. Ne slijedimo principe samo da bismo bili u pravu, ili da bismo olakšali sopstvenu savjest; a još manje zato što vjerujemo da će poduzete akcije ispuniti svoj cilj. Čovjek pruža otpor kao čin solidarnosti. Sa zajednicama principijelnih i neposlušnih: ovdje, bilo gdje. Sada. U budućnosti.

Thoreaov odlazak u zatvor kao izraz protesta zbog američkog napada na Maksiko 1849. nije zaustavio rat. Ali odjek najkraćeg i najnezaslužnijeg čina odlaska u zatvor (čuvena, jedna jedina noć u zatvoru) ne prestaje inspirirati principijelni otpor nepravdi tokom druge polovine dvadesetog stoljeća, sve do danas. Pokret iz kasnih osamdesetih za ukidanje eksperimentalne stanice u Nevadi, ključne lokacije za testiranje nuklearnog naoružanja, nije uspio; niti polučio bilo kakvu promjenu u daljnjem funkcioniranju stanice. Ali je zato inspirirao formiranje pokreta na drugom kraju zemljine kugle, u Alma Ati, u proljeće (1989.) (1990.?), koji je uspio da zatvori sovjetsku eksperimentalnu stanicu u Kazahstanu, navodeći da su antinuklearni aktivisti iz Nevade bili njihova direktna inspiracija, te upijajući poruku saosjećanja i solidarnosti sa stanovništvom Nevade, na čijoj zemlji je stanica izgrađena.

Velika vjerovatnoća da akcije pružanja otpora neće zaustaviti nepravdu ne može biti opravdanje za odustajanje od djelovanja u pravcu onoga što najiskrenije mislimo da je od velikog značaja i koristi za našu zajednicu.

Mada: Nije od značaja niti koristi za Izrael da provodi represiju.

Mada: Nije od značaja niti koristi za SAD da djeluje kao supersila, namećući svoju volju bilo kojoj drugoj državi na svijetu, po sopstvenom izboru.

Ono što je istinska dobrobit modernog društva jeste pravednost.

Nije pravedna sistematska represija i zlostavljanje susjednih naroda. Sasvim sigurno je pogrešno misliti da će ubistva, progon, aneksija, podizanje zidova - stavljanje cijelog jednog naroda u položaj zavisnosti, zatočeništva i beznađa - donijeti sigurnost i mir agresoru.

Nije pravedno da predsjednik SAD-a vjeruje da je predsjedavajući planete - jer, oni koji nisu na američkoj strani, na strani su terorista.

Hrabri izraelski Jevreji, koji su žestokim i aktivnim suprotstavljanjem aktuelnoj politici svoje zemlje glasno stali u odbranu palestinskih prava, oni su borci za istinsku dobrobit Izraela. Oni od nas koji se suprotstavljaju aktuelnoj američkoj politici globalne hegemonije, oni su istinski patrioti koji se bore za dobrobit SAD-a.

Iza svih ovih borbi, koje sigurno zaslužuju aktivan angažman, bitno je ne zaboraviti na činjenicu da je u programu političkog otpora odnos između uzroka i posljedice isprepleten, i vrlo često posredan. Svaka borba, svaki čin otpora - mora biti konkretan. I svaki od njih ima globalni odjek.

Ako ne ovdje, onda sigurno tamo. Ako ne sada, onda uskoro: bilo gdje ili ovdje.

 

Govor je posvećen:

Nadbiskupu Oscaru Arnulfu Romeru;

Rachel Corrie;

Ishaiu Menuchinu i njegovim suborcima.

Hvala.

 

S engleskog prevela:

Senada KRESO