Proljeće - ljeto 2005

  STVARNE BITKE I PRAZNE METAFORE
  Susan Sontag
 
 

Od prošlog 11. septembra, Bushova administracija govori američkom narodu da je Amerika u ratu. Ali to je posebna vrsta rata. Čini se da je on, s obzirom na prirodu neprijatelja, rat sa nepredvidivim krajem. Kakav je to zapravo rat?

Postoje mu pandani. Ratovi protiv neprijatelja - poput raka, bijede i droga - razumijevaju se kao beskonačni ratovi. Jer, uvijek će biti rata, bijede i droga. I uvijek će biti odurnih terorista, masovnih ubica poput onih koji su počinili onaj napad od prije godinu dana - kao što će biti i boraca za slobodu (poput francuskog Pokreta otpora i Afričkog nacionalnog kongresa), koje su oni što su im bili protivnici nekoć zvali teroristima da bi im potom historija promijenila etiketu.

Kad jedan predsjednik SAD-a objavi rat raku ili bijedi ili drogama, mi znamo da je taj “rat” zapravo metafora. Misli li iko da je ovaj rat - rat koji je Amerika objavila terorizmu - metafora? A jeste, i to rat sa moćnim posljedicama. Rat je obznanjen, pošto se činilo da je prijetnja nešto što se samo po sebi podrazumijeva.

Stvarni ratovi nisu metafore. Stvarni ratovi imaju početak i kraj. Čak i užasni, okorjeli sukob između Izraela i Palestine jednog će dana biti okončan. Ali, ovaj rat protiv terora nikad se neće okončati. To je jedan od znakova da to i nije rat već prije mandat za širu upotrebu američke moći.

Kada vlada objavi rat raku, bijedi ili drogama, to znači da ona zahtijeva mobiliziranje novih snaga kako bi se riješio problem. To znači i to da vlada sama ne može učiniti puno toga da bi problem riješila. Kada vlada objavi rat terorizmu - terorizmu koji je multinacionalna i uveliko tajnovita mreža neprijatelja - to znači da vlada sebi daje dozvolu da čini šta joj volja. Kad poželi negdje intervenirati, ona će to i uraditi. Neće tolerirati ograničavanje svoje moći.

Američka sumnjičavost prema “upetljavanju” u dešavanje u inostranstvu veoma je stara. Ali ova je administracija zauzela radikalan stav da su svi međunarodni paktovi i sporazumi potencijalno neprijateljski usmjereni prema interesima Sjedinjenih Država - pošto se stavljanjem potpisa na neki pakt, sporazum, ili bilo šta drugo (bilo da se radi o pitanju okoliša, ratovanja ili tretmana zatvorenika), SAD obavezuju da poštuju konvencije koje bi jednog dana mogle biti korištene u cilju ograničavanja američke slobode da se preduzme sve za što vlada smatra da je u interesu zemlje. Smisao sporazuma doista je u tome: ograničava pravo njegovih potpisnika na potpunu slobodu djelovanja u vezi sa predmetom sporazuma. Sve do sada, nijedna država koja drži do sebe nije to navela kao razlog što odbacuje sporazum.

Definiranje nove američke vanjske politike kao akcija koje se preduzimaju u vrijeme rata moćan je način odvraćanja od opće i učinkovite debate o onome što se uistinu dešava. Ta nespremnost da se postavljaju pitanja bila je očita i neposredno nakon napada 11. septembra. Oni koji su se protivili jeziku džihada što ga je koristila američka vlada (dobro protiv zla; civilizacija protiv barbarstva) optuženi su da zatvaraju oči pred napadima, ili bar da daju legitimitet nezadovoljstvu koje stoji iza napada.

Pod sloganom “Mi smo jedinstveni”, poziv na razmišljanje izjednačava se s pobunom, pobuna s manjkom patriotizma. Indignacija je odgovarala onima koji su vodili Bushovu vanjsku politiku. Averzija prema debati među vodećim ličnostima dvije političke partije i sad je vidna - kako se približava dan obilježavanja godišnjice napada - ceremonija koja se doživljava kao dio daljnje potvrde američke solidarnosti u borbi protiv neprijatelja. Poređenje između 11. septembra 2001. i 7. decembra 1941. stalno je prisutno.

Jer, još jednom je Amerika bila žrtva ubilačkog iznenadnog udara koji je uzeo mnoge - u ovom slučaju, civilne - živote, više od broja vojnika i mornara koji su poginuli u Pearl Harboru. Međutim, ja sumnjam da je iko smatrao da su 7. decembra 1941. potrebne velike komemorativne ceremonije kako bi se održao moral i ujedinila nacija. To je bio stvarni rat, i godinu dana poslije - on je uveliko trajao.

Govori Abrahama Lincolna nisu tek nadahnuta proza. Bili su smjele izjave novih ciljeva nacije u vrijeme jednog stvarnog, užasnog rata. Drugi inauguralni govor imao je smjelosti da zagovara i slavi pomirenje koje će morati uslijediti nakon pobjede Sjevera u Građanskom ratu. Prioritet je bilo nastojanje da se okonča ropstvo - vrhunac slavljenja slobode u Lincolnovom Gettysburškom govoru. Ali, veliki Lincolnovi govori, kad se citiraju ritualno, ili se recikliraju na komemoracijama, postaju potpuno ispražnjeni od značenja. Tad su to tek geste plemenitosti, veličine duha. Razlozi njihove veličine pritom su irelevantni.

Takvo anahrono “pozajmljivanje elokventnosti” predstavlja slavnu tradiciju američkog antiintelektualizma; sumnje u misao, u riječi. Krijući se iza fraze da je napad od 11. septembra bio previše strašan, previše razoran, previše bolan, previše tragičan da bi se mogao iskazati riječima, da riječi nikako nisu kadre iskazati našu bol i indignaciju, naše vođe imaju savršen izgovor da se “odjenu” tuđim riječima, ovaj put riječima bez sadržaja. A nešto reći moglo bi biti kontroverzno. Mogli bi zapravo skliznuti u nekakvu izjavu, a izjava može naići na odbijanje. Najbolje je ništa ne reći.

Ne sporim ja da mi imamo zlokobnog, odvratnog neprijatelja koji se suprotstavlja upravo najviše onome što je nama tako važno - uključujući demokratiju, pluralizam, sekularizam, jednakost spolova, muškarce bez brade, ples (svake vrste), slobodu u izboru odjeće i, ako baš hoćete - provod. I ja ni jednog časa ne sporim da američka vlada ima obavezu da zaštiti živote svojih građana. Ono što ja sporim je pseudoproglašenje pseudorata. Jer, akcije koje su neophodne ne smiju se zvati ratom. Nema beskonačnih ratova; ali ima izjava o beskonačnoj moći države koja vjeruje da joj se niko ne smije suprotstaviti.

Amerika ima sva prava da lovi počinitelje ovih zločina i njihove saučesnike. Ali ta odlučnost ne znači obavezno i rat. Jedan ograničeni, usredsređen vojni angažman nije isto što i “ratno stanje” kod kuće. Ima boljih načina da se iskušaju neprijatelji Amerike - manje destruktivnih po ustavna prava i međunarodne sporazume, ali načina koji služe javnom interesu svih - no što je stalno zazivanje opasne, lobotomizirajuće ideje beskonačnog rata.

 

S engleskog prevela

Senada Kreso