Proljeće - ljeto 2005

  ELSE LASKER-SCHÜLER (1869-1945)
  Gottfried BENN
 
 

U današnjem Berlinu vjerojatno sam jedan od rijetkih koji su Elsu Lasker-Schüler osobno poznavali, zacijelo jedini koji joj je neko vrijeme bio vrlo blizak, vjerojatno jedini koji je stao pored nje uz grob njezina sina, Paula, kojega su pokopali na vajsenzerskom groblju - onoga sina koji joj je nanio toliko tuge, na kojega je potrošila sva svoja mizerna primanja, za kojega je prenosila ljubavna pisma i kod njegovih prijateljica prosila za sastanke i nježnost, Paul, kojega je često opjevavala, nježan, lijep mladić - njegov otac bijaše navodno neki španjolski princ - Päulchen, kako ga je zvala, umro je u dvadeset i prvoj godini od tuberkuloze...

Gospođa Else Lasker-Schüler tada je stanovala u Halenseeju, u namještenoj sobi, i od tada pa do svoje smrti nikada više nije imala svoj stan; svagda samo izbice, prenatrpane igračkama, lutkama, životinjama, samo sitna roba. Bila je majušna, tada dječački vitka, imala je smolasto crnu kosu, kratko ošišanu, što je tada bilo još rijetko; velike kao gavran crne vrcaste oči s izmičućim, neobjašnjivim pogledom. Ni tada ni poslije nisi mogao ići s njom cestom, a da se sav svijet nije zaustavljao, okretao: ekstravagantna široka suknja ili hlače, nemoguća gornja odjeća, vrat i ruke okićene neuobičajenim nakitom, s lančićima, naušnicama, prstenjem od lažna zlata - i jer je neprestano popravljala pramenove kose na čelu - ti su bili, valja reći, prsteni za sluškinje, najprije upadljivi. Nikada nije redovito jela, jela je vrlo malo, često je čitave tjedne živjela od oraha i voća. Više je puta spavala po klupama, uvijek siromašna, u svim životnim okolnostima i u svim vremenima. Bila je Princ iz Tebe, Jussuf, Tino iz Bagdada, crni labud.

A  bila je najveća pjesnikinja što ju je Njemačka ikada imala...

Godine 1931. izašla je knjižica mojih pjesama posvećenih Elsi Lasker-Schüler. Posveta glasi: “E.L-S. - besciljna ruka iz igre i krvi”. U Sabranim pjesmama, koje je izdala kod Kurta Wolffa 1917. godine, postoji ciklus pjesama s naslovom “Dr. Benn”. Nazivala me je Giselheer ili Nibelung ili Barbar. Iz tog ciklusa je pjesma što spada u najljepše i najstrasnije koje je ikada napisala. Nad njom je zapisala: “Zadnja pjesma Giselheeru”,  a naslov pjesme je: Höre (Poslušaj)

 

Pustošim u noćima

ruže tvojih usta,

da ni za jednu ženu ne budu pojila.

Ta koja te grli

krade moje jeze,

što naslikala sam ih oko tvojih udova.

Obrub sam tvojega puta.

Ona koja te okrzne

stropoštat će se.

 

Ćutiš moje žiće

posvuda

kao dalek rub?

 

To žiće (Lebtum) kao dalek rub ćutio sam uvijek, sve godine, pri svim različitostima životnih putova i životnih zabluda. Stoga stojim danas ovdje, sedam godina nakon njezine smrti. Ne znam imaju li grobovi u Izraelu humke kao naši ili su ravni kao u nekim drugim zemljama. Ali kada mislim na taj grob, uvijek želim da u njegovoj blizini stoji libanonski cedar, i da usijani zrak krajolika nad tim njemačkim grobom prijatno blaži i hladi vonj jafskih naranača. I ako ima nadgrobnu ploču, pored hebrejskih stihova uklesao bih u njemačkom pismu njezin stih iz pjesme An Gott (Bogu):

 

Ne obraniš nas ni dobrih ni zlih zvijezda;

sva njihova hirovitost s neba lije.

Na mojemu čelu urezana bolest,

duboka kruna s mračnim sjajem.

(Tagesspiegel, 24. 2. 1952).

 

S njemačkog

Mario KOPIĆ

 

 

 

Else Lasker-Schüler

 

Izabrane pjesme

 

 

Pomirenje

Velika će zvijezda pasti u moje naručje...

Ostat ćemo budni ovu noć,

 

molit ćemo u jezicima,

što urezani su kao harfe.

 

 

Pomirit ćemo noć sa sobom -

Toliko se Božjega u njoj prelijeva.

 

Djeca su naša srca,

što u slatkom umoru počinak žele.

 

I usne se naše hoće ljubiti,

što oklijevaš?

 

Srce moje ne dotiče li tvoje -

A krv mi tvoja stalno rumeni obraze.

 

Pomirit ćemo se s noći,

ne umiremo grleći se.

 

Velika će zvijezda pasti u moje naručje.

 

 

Molitva

Posvuda tražim jedan dvor

gdje stražu čuva anđeoski stvor.

I nosim krila sefarskoga vela

teško breme za slaboću svoga tijela,

anđeosku zvijezdu kano biljeg usred čela.

U noć se tako sprema let...

donijela sam ljubav na ovaj svijet,

da bi plavo cvala svakoga srca žila,

umorno sam tako jedan život bdila,

u Božji skut sam svila udar mračna bila.

 

Zaogrni me, Bože, snažno plaštom svoga skuta;

znadem da sam talog staklenoga koluta,

i ako zadnji čovjek ovaj svijet napusti,

tvoja svemoć više neće da me pusti,

i opet će nova lopta zemlje da iz mene zapluta.

 

 

Senna Hoy

Otkada na brijegu ležiš pokopan,

slatka je zemlja.

 

Ma gdje se uputila sada na prstima,

po čistim putovima hodam.

 

O, ruže krvi tvoje

blago smrt natapaju.

 

Ne bojim se više nimalo

umrijeti.

 

Na grobu tvomu već cvjetam

s cvjetovima puzavice.

 

Usnice tvoje vazda su me zvale,

ime moje sada više natrag ne zna.

 

Svaka lopata zemlje što te skrila,

i mene prekriva.

 

Sveudilj zato na meni je noć,

i zvijezde već u sutonu.

 

I postadoh sada prijateljima našim

nedokučiva i sasma tuđa.

A ti na vratima grada najtišega

stojiš, čekaš na mene, ti, Nadanđele.

 

 

Moja ljubavna pjesma

Na obrazu ti leže

zlatni golubovi.

 

A srce ti je vihor

i krv ti šumi poput moje krvi -

 

slatko, mimo malinova šipražja.

 

O, koliko mislim na te,

pitaj samo noć.

 

Nitko se ne zna igrati,

toliko lijepo tvojim rukama,

 i kao ja graditi dvorce

od tvoga prstenjaka;

 

i utvrde sa strmim tornjevima!

Na žalu tad smo nas dvoje pirati.

 

I kad si tu,

vazda sam bogata.

 

Ti uzimlješ me, da ja vidim

gdje iz srca tvoga kaplju zvijezde.

 

Gušteri se presijavaju

u tvojoj utrobi.

 

I sav si od zlata -

na usnama sustao je dah.

 

 

Sulamit

O, tvoja slatka usta su mi otkrila

odveć blaženosti!

Već ćutim kako na srcu mome

gore usnice svetoga Gabrijela...

I noćni se oblak poji

mojim dubokim snovima cedra!

Život tvoj, što mi sve obećava!

I nestajem

s boli što u srcu se rascvjetava,

i sagorijevam u svemiru,

u vremenu,

u vječnosti

i duša moja izgara u večernjim bojama

Jeruzalema.

 

Giselheeru poganu

Plačem -

Snovi moji na svijet se osipaju.

 

U moju tminu

ne usuđuje se pastir nijedan.

Oči moje put ne kazuju

kao zvijezde.

 

Pred tvojom dušom svagda prosjačim;

znaš li?

 

Kad bih barem slijepa bila -

mislima bih tada da ležim u tijelu tvom.

 

Cvjetove sve bih promijenila

u tvoju krv.

 

Toliko sam bogata,

obrati me ne može nitko;

 

ili darove moje ponijeti

doma.

 

Posve nježno ću te privikavati na se;

već mi ime reći znaš.

 

Gledaj moje boje,

crne i zvjezdaste,

 

i ne poželi dan mrzli

oka staklena.

 

Sve je mrtvo

samo ti i ja nismo.

 

 

Kraj svijeta

Tuga je u svijetu,

kao da je dragi Bog umro,

i olovna sjena koja pada,

tišti kao grob teška.

 

Dođi, bolje ćemo se skriti...

Život spi u svim srcima

kao u mrtvačkim sanducima.

 

Dođi, strasno ćemo se ljubiti -

polaže se čežnja u ovaj svijet

od kojega ćemo umrijeti.

 

 

Oproštaj

Ali nikada nisi došao kad i večer -

sjedila sam u zvjezdanom plaštu.

 

...kad je kucalo na moju kuću,

bilo je vlastito srce.

 

Ono sada visi na svakom dovratniku,

pa i na tvojim vratima;

 

među paprati gaseća se vatrena ruža

sred girlandi mrkih.

 

Obojila bih ti nebo malinasto

krvlju iz svoga srca.

 

Ali nikada nisi došao kad i večer -

...stajala sam u zlatnim cipelama.

 

 

 

Moje srce umorno počiva

Moje srce umorno počiva

na mekom baršunu noći

i vjeđe moje prekrivene su zvijezdama...

 

Iz mene se srebrni spjev razlijeva -

I nema me više, i utisućostručena sam

Bezgranični mir širim preko svijeta.

 

Zadnji mi je akord života odzvonio -

tiho sam preminula - kao da je Bog u mene udahnuo:

spasonosni psalm - da bi ga svijet po meni pjevao!

 

Čežnja za domom

Jezik ne znam

te zemlje mrzle

i hodati ne znam korakom njenim.

 

I oblake koji bježe,

razložiti ne znam.

 

Kraljica - maćeha je noć.

 

Sveudilj misliti moram na šume faraonske

i slike svojih zvijezda ljubim.

 

Usnice moje već sijaju

i govore nešto daleko.

 

Šarena sam slikovnica

u tvojem naručju.

 

A obličje tvoje sniva

plača veo.

 

Pticama mojim ljeskavim

iščupali su koralje,

 

na živim granicama vrtova

kamene se njihova meka gnijezda.

 

Tko mrtve moje palače posvećuje -

Nosile su krune mojih predaka,

molitve njihove u svetoj rijeci potonule.

 

 

 

Moj modri glasovir

Modri glasovir imam kući,

a notu niti jednu ne znam.

 

U ogrubjelosti svijeta

bačen je u podrum mrkli.

 

Četiri zvjezdane ruke sviraju

- U čamcu pjevala je Gospa od Mjeseca -

sada pleše tamo štakora rod.

 

Slomljena je klavijatura...

Nad modrim mrtvacem moj plač.

 

Neka dragi anđeli otvore

- Jela sam gorki kruh jada -

još živoj mi vrata u nebo,

iako zabranom zatvorena.

 

 

 

Bijeg od svijeta

Hoću u beskraj

sebi natrag.

Cvjeta već jesensko bezvrijeme

duše moje,

možda - već je prekasno za taj put.

O, ja umirem među vama!

Gušim se među vama.

Voljela bih oko sebe oviti niti sve,

da pomutnju tu okončam!

Zavodeći,

vas zbunjujući,

da bih pobjegla

u svoje ja.

 

 

Moja pjesma umiranja

“Venem i propadam”-

tako mi je kao da umirem -

Da, da sam umrla”.

 

Smisao se moj izgubio -

Pomutnja mi oči prekrila.

 

Nebo ljubavi uzelo mi

grob što u njega se zabada

moja uvis uprta brada.

 

Još je u mojoj sobi rascvjetano

tvoje najdraže cvijeće među vazdazelenjem

i mojim ruzmarinom.

 

A kamo već slijedim sjećanje,

iz života mi pobjegle

boje sve što sretnom me činiše

 

i što dokraja obasjavaše me poput duge -

umrle su sve...

 

Da bi se zbrane u magli

 

uzvinule do nebesnosti

 

 

 

Djetetu

Opet i opet umirat ćeš mi

u opraštajućem letu, dijete moje,

 

kad se lišće grana

i grče grane.

 

S ružama crvenim

gorku si kušao smrt,

 

niti jedno samo bilo venjenja

nije ti bilo ušteđeno.

 

Zato tako plačem, bez kraja...

U noći svoga srca.

 

Još iz mene uzdišu uspavanke,

što u smrtan sanak te uvedoše,

 

i oči se moje ne obraćaju više

svijetu;

 

boli ih zelenilo grana.

- Ali vječni prebiva u meni.

 

Ljubav prema tebi slika je

kakvu o Bogu smijemo imati.

 

I anđele sam vidjela u plaču,

u vjetru i mećavi snježnoj.

 

Lebdjeli su...

u nebeskom uzduhu.

 

Kada je mjesec u rascvjetu,

kao život tvoj se čini, dijete moje,

 

i ne, ne želim gledati

kako se leptir taj, svjetlo što daje, bezbrižno udaljuje.

 

Smrt nikada slutila nisam

- Na tragu za tobom, dijete moje.-

 

I volim zidove sobe,

tvoj dječački obraz na kojima slikam.

 

Zvijezde kojih u mjesecu tom

toliko raskrivenih u život pada

težinom svom na moje srce kaplje.

 

 

Ljubavna pjesma

Od zlatna disanja

stvoriše nas nebesa.

O, kako se volimo...

 

Ptice postaju pupoljci na granama

i ruže lepršaju.

 

Sveudilj ištem tvoje usne

iza tisuću poljubaca.

 

Noć od zlata,

zvijezde od noći...

Nitko nas ne vidi.

 

Kad dođe svjetlost sa zelenilom,

zadrijemamo;

samo nam ramena igraju još kano leptiri.

 

 

Žalosna pjesma

Crna je golubica noć

....Ti tako nježno misliš na me.

 

Znam, tvoje je srce tiho,

moje je ime na njegovom rubu.

 

Patnje, sve tvoje patnje,

dohode k meni.

 

Blaženstva koja te ištu

skupljam nedirnuta.

 

Tako odnosim dalje

cvjetove tvoga života.

 

A ipak bih htjela mirovati s tobom;

dvije kazaljke na brojčaniku.

 

O, svi poljupci neka šute

na obasjanim usnama duž ljubavi.

 

Nikada više neka ne svane,

otkako ti mladost slomiše.

 

Na tvojoj sljepoočnici

umro je raj.

 

Neka svi koji su tužni

naslikaju Sunce po danu.

 

I oni koji tuguju

neka stave svjetlucanje na obraze.

 

U crnoj čašici oblaka

stoji pupoljak Mjeseca.

 

...Ti tako nježno misliš na me.

 

 

Georg Trakl

Oči njegove bijahu tako daleko.

Kao dječak bijaše jednom već na nebu.

 

Zato riječi njegove dolažahu ovamo

na oblacima bijelim i modrim.

 

O vjeri se prepirasmo,

svagda ko dva vršnjaka u igri,

 

i Boga slavismo od usta do usta.

U početku bijaše riječ.

 

Srce pjesnika: tvrđava stamena,

pjesme njegove: pjevajuće teze.

 

Bijaše on zacijelo Martin Luther.

 

Dušu svoju trostruku u ruci nosaše,

u sveti rat odlazeći.

 

- Potom znah, umro je -

 

Sjena njegova nedokučivo

lebdješe nad večeri moje sobe.

 

 

Poslušaj

Pustošim u noćima

ruže tvojih usta,

da ni za jednu ženu ne budu pojila.

 

Ta koja te grli

krade moje jeze,

što naslikala sam ih oko tvojih udova.

 

Obrub sam tvojega puta.

Ona koja te okrzne

stropoštat će se.

 

Ćutiš moje žiće

posvuda

kao dalek rub?

 

Moj narod

Stijena se drobi,

iz koje potječem

i svoje pjesme pjevam Bogu...

Strmo padam s puta

i osipam se sama u sebi

daleko nadolje, nad kamenom jadanje

do mora.

 

 

Tako me je otplavio

uzavreli mošt

moje krvi.

I uvijek, uvijek još odjek

u meni,

kada prema istoku užasno

istrunula stijena kostiju,

moj narod

k Bogu jauke šalje

 

Izabrao i s njemačkog preveo: Mario KOPIĆ