Proljeće - ljeto 2005

  AL MUTAWAKAL TAHA
  S arapskog preveo: Mirza SARAJKIĆ
 
 

Al Mutawakal Taha  

rođen je 1958. u Qalqila, Palestina. Godine 1981. diplomirao je na Filozofskom fakultetu, Univerzitet Bair Zait, Palestina. 1993. uspješno je odbranio magistrat iz književnosti i kritike, Al Yarmouk Universuty, Jordan. Ovaj pjesnik je izdao sedam knjiga poezije. Ima i sedam objavljenih studija iz područja kulture, književnosti i kritike.

 

 

Žena

Na putu u tamnicu hladnu

Jedna žena je pjevala...

Ona druga, pak,

Vazu u dvoru svome je slomila

I svojoj služavki naredila

Da izvede je...

U šetnju ulicama

Po kojima zidova nema.

 

Tuqa

Ona puže na rukama i nogama.

Razbija dragocjene stvari.

Onda je majka odnese u bešiku

I tiho prekori:

“Budi dobra, kćeri moja”.

No ona će već idućeg dana opet puzati

I porcelanske tacne razbijati.

Baš kao što je nedavno

slomila lampu.

 Pa ja pokupih razbijene komadiće

I kazah sebi:

„Kad bih samo dijete mogao biti

I pokoji porcelan slomiti

Te, poslije svega, cijelu sobu

Suzama nevinim osvijetliti“.

 

Avioni iznad Qane

U osvitu novoga užasa

Cvijet nane u njenoj ručici se izvija.

A ona se tako boji aviona

I buke kad marširaju vojnici.

Na glavi joj pletenice,

Na usnici prst

Od mlijeka bijel.

Spava, pa se probudi

...

Mlijeko je još uvijek tu.

...

Poznat joj je taj fijuk koji dolazi.

Tijelo se svo protrese

A skup žena

Bez daha šapuće.

...

Sve komšije i njeni roditelji

Put izgnanstva su krenuli.

Sada je potpuno u to sigurna

jer zdenci su utihli.

Sjeća se svoga mede od pamuka.

I k’o kroz san pita za njega

No muk izgnanstva ne daje odgovora.

...

Stigli su!

Da l’ išta čuli su?

...

Majka je iz crna ćebeta uzima

Grli je, stavlja u krilo,

 Poput duge nad nju se nadvija

I sve otvore do nje

Rukama zatvara.

...

Tu su!

Da l’ išta čuli su?

...

I zaista su došli,

Iskalili svoj bijes pakleni.

Spaljenim tijelima ljudskijem

Svu zemlju su prekrili.

Malog medu od pamuka su pocijepali.

No ona se ne budi da ga potraži,

Da pita za njega.

Jer....

Ona je umrla

I Bogu se, dragome, vratila.

 

 

Sasvim običan čovjek

Ja sam čuvar koji drijema u konjskoj staji.

Ja sam svjedok, gluh, obamrlo zlo, odan zemlji.

Ja sam drvo od kandžije, suze smrti, ogledalo boli u grudima ljudi.

Ja sam šejtan, čistač, masa, vodonoša džamijski.

 

Ja sam čistač cipela, krojač, onaj koji se penje i koji slazi.

Ja sam brico, lovac na čuda, onaj koji lukove podiže,

Pekar, umjetnik, kuhar što otrove sipa,

ja sam širom otvorena vrata snova.

 

Ja sam sanjar, osvetnik, onaj koji zvona ne čuje.

Ja sam naivac, onaj što ga napadaju, emocionalan novinar,

onaj koji ne poznaje ni pisca ni pera namjeru.

 

Ja sam tajna žudnje u noći čovjeka izgubljena.

Ja sam tup nož ili ti nesreća.

Ja sam ružmarin pobožna čovjeka,

Kamen što ga baciše djeca luda.

Ja sam ulični propovjednik i grijeh čovjeka

obješena.

 

Ja sam vlasnik usnulog pijeska na ulicama, onaj koji vidi i čuje, pun mjesec dijamantski, šaka praha, surma nevinosti i vjenčanja.

Ja sam eho što odjekuje i stijena što puca,

sedmo nebo oblaka.

 

Moj divni učitelj i treperava zvijezda znaju da sam bio i da ću biti

Nepropusna brana i bedem, krvnik i žrtva, straža, sljedbenik,

seljak, majstor, kovač, sve do Danja Sudnjega,

Gladan čovjek rođen u gladi,

Onaj koji ponižava i muk sjekire, leden dah i pogled,

I  trepavica što sja.

 

 

 

Dim

Popušiš pedeset cigareta

pa onda trideset,

danju ili noću

dok vrijeme gubi smisao.

Dim ispuni tvoj dom,

Ključaonu, čajnik, drvenu vješalicu

Na kojoj je mnoštvo naše odjeće.

I baš sva  se čuje na cigare.

Danju i noću

Vrijeme gubi smisao.

Dim prekriva sto, hranu

Kašike i suđe

Uvuče se u zdjelicu, ulaze i terase.

I tamo biva dok djevojkama ne dosadi

Pa poviču:

Oče, pogušićemo se.

Dim je svukuda,

Na ulicama, u kućama, u redu, na pijaci,

 u spavaćoj sobi, u našim nosevima

u našim očima...

Noć od dima je obavila prozore.

I ako prošetamo

Znamo da će dim prokuljati ispod naših nogu i perčina.

Dim žamori u našim glavama.

Cvijeće na prozorima dim na nas odhukuje.

Glas spikerice zbog dima podrhtava

A lice joj se u dim pretvara.

Lista papire i najavljuje dim.

I dok spavaš, duh iz dima noćnih mora

Se pomalja.

Pa strepnja te obuzme

Onda potpališ vatru u kaminu,

Plamičci se vinu

I ti se probudiš.

Vidiš da su djeca u san utonula.

A dima više nema.

Dima više nema.

 

Bilješke:

Tuqa je ime pjesnikove kćerke. Riječ tuqa u arapskom znači pobožnost.