Proljeće - ljeto 2005

  DVA NORDIJSKA PJESNIKA:LARS GUSTAFFSON I HENRIK
  NORBRANDT
  Previjevod sa švedskog i bilješke: Refik Ličina
 
 

Lars Gustafsson rođen je 1936. godine u Vesterosu. Studirao historiju književnosti, estetiku i sociologiju na univerzitetu u Upsali. Prvu knjigu, roman Zadnji dani i smrt pjesnika Brumberga (Poeten Brumbergs sista dagar och död ) objavio je 1961, kod Norstedsa. Iste te godine počinje da radi u izdavačkoj kući Bonniers, prvo kao urednik časopisa BML (Boniersov liteararni magazin) a zatim u književnoj produkciji. U tom periodu sklapa mnoge internacionalne kontakte od kojih se najbitnijim čini poznanstvo sa Magnusom Escensbergom. Postaje član Grupe 47, dobija stipendiju DAAD i 1972. godine dolazi u Istočni Berlin gdje će, za dvije godine, napisati nekoliko knjiga. 1974. godine odlazi u USA i počinje predavati germanistiku i filozofiju na univerzitetu u Austinu, Teksas. Njegova spisateljska produkcija je ogromna; objavio je preko osamdeset knjiga, dobitinik je brojnih skandinavskih i svjetskih književnih nagrada i priznanja. Djela mu se prevode na dvadesetak jezika.

 

 

PRIPREME ZA ZIMSKU SEZONU

 

Pismo jednom tiraninu

Sad velika noć uzmiče.

Ono što je krila biva sve vidnije.

 

Ne izgleda lijepo.

Grobovi, kosturnice, prognanici.

 

Veoma si ostarao i, čini se,

samo ti izgledaš nagrdnije

 

dok svi su se drugi podmladili.

 

Ili se zapravo tvoji Vitezovi,

Tvoji golubovi pismonoše, Tvoje nekad brze lađe

 

sada idu u drukčijem tempu.

Istrošeni, astmatični konji, sparušeni, boni golubovi

 

i lađe sa probušenim trupinama

i natruhlim užadima. Oni se vraćaju

 

sve rjeđe i sa sve gorim haberima.

Sve manje pisama sa ivica Imperije.

Zar još postoje? “ Ivice Imperije”?

Srušeni zidovi. Orači oko napuštenih karaula.

 

Boje li te se još uvijek? Ili je to

zapravo tako da “Ivice Imperije”

 

sada idu, kao nožem ucrtane,

kroz tvoju staru i smorenu dušu? Želiš spavati,

 

ako postoji mjesto za san. Želiš zaboraviti,

ako postoji mjesto za zaborav.

 

I mi bi tebe zaboravali rado. Onaj pravojerni

što je izgubio sve svoje sinove i žene 

 

nove je dobio žene, nova stado, nove sinove.

Tako se na kraju pravda ukazuje,

 

pokidane veze isponova uvezuju.

I Job je umro, sit od godina, kako se to kaže.

Ali ko će se brinuti za prve sinove,

za prve žene i za prvo mrtvo janje?

 

Ko će njine tužbe pronijeti izmeđ’ mrtvih?

Kada tebe više nema da bi te mrzili?

 

                                   (11. novembar 1989)

 

 

Elegija za staru meksikansku

I njeno mrtvo dijete

 

Varam li se –

Ili je ovdje rjeđa zraka?

 

Može li u ovoj zračnoj širini

lasta naći utočište za svoje krioce?

 

Već se nazire u toaletnom ogledalu

ekscentrični stari čovjek,

 

u nakani polaganoj

da se oslobodi moga lica;

 

krepak, preplanuo, izboran

sa sve hladnijim plavim očima,

 

zadnji od ljudi koji ću ja biti.

Još nije završen, ali se nazire.

 

Pokušavam se sjetiti djeteta što u ogledalu

stanilo je jednom isto ovo mjesto;

 

bucmasto, plavo, zadovoljno,

dok se pomaže svojim malim punačkim laktovima.

 

Kako ćemo živjeti, tako mnogo ljudi

u istome tijelu?

 

Jedna stara žena u Meksiku, prenose novine,

primljena je u bolnicu zbog stomačnih tegoba.

 

Istraživanje je otkrilo da ta

osamdesetšestogodišnakinja

skoro šezdeset godina svog života nosi jedan plod.

 

Devet stotina grama teško, lithopditon, kameno dijete,

 kroz život je pratilo.

 

Moglo bi se reći: ona je u isto vrijeme bila majka

i grob istome djetetu.

 

Grobovi, ti pokrovi, saksije, svodovi,

mramorne kripte ili proste rupe u zemlji,

 

s kojima se pregonimo vijekovima

jesu prirodno neka vrsta majki:

 

Bespomoćno pokušavamo povratiti

mrtvog na prvotno ishodište.

 

Na neka je način ova meksikanska žena

bila idealni grob. I njeno dijete

 

idealni život. Ptico rugalico, šta si namjerila?

Imaš previše glasova i ja ne znam

 

koji da uzmem za ozbiljno.

 

Jedan pun ruganja, žalostiv ponekad,

 

a postoji i nekava vrsta glasa gutajućeg

određenih dana u ranom proljeću.

 

Ptico rugalico! Kakvu to tajnu

želiš progutati dok sjediš u zelenom hrastu?

 

Ja sam takođe stara meksikanska žena,

takođe

ja nosim jedno mrtvo dijete,

 

Ali moje je dijete čudnovato: ono može govoriti,

ono govori cijelo vrijeme,

 

nejasno i gugutavo kao sva djeca

koja nikad ne nauče da govore; nije lahko

 

saznati šta hoće, ali nešto hoće.

Nisam zadrt, nasuprot,

 

osjećam da stojim mjesto oca

i pokušavam dosita razumjeti šta dijete

 

očekuje od svoga života, što smrt je njegova.

Ali to nije lahko. To mi je neslično.

 

I o tome svijetu ne znam ništa.

 

 

 

 

Henrik Norbrandt  (1945), veoma produktivan danski pjesnik koji živi na obalama Sredozemnog mora (Turska, Grčka, Španija, Maroko, Italija). Poezija mu je čista, jednostavna i  utemeljena na klasičnim  uzorima. Jedan od najprevođenijih i najomiljenijih nordijskih pjesnika.

 

Oda hobotnici

 

Hobotnica je uglavnom arhetip
zbog svojih pipaka
ali i zbog svog kljuna i mastila,
i ta posve nevjerovatna
kombinacija tih
triju stvari čini da je drže nekakvim monstrumom.

Ona živi u mračnim, strašnim rupama
duboko u vodi
gdje pravi mastilo od duša umrlih mornara,
obvija, priča se, plivača svojim pipcima
i vuče ga sa sobom u dubinu
da bi ga proždrala.

Desetokraka hobotnica, priča se dalje,
može rasti beskonačno
i viđani su primjerci duži od 30 metara.
Izgrađene su kao rakete
i kreću se bez zvuka
i s brzinom svjetlosti pri svom elementu.

Postoji fotografija iz ovoga vijeka
uzeta sa palube jedne fregate
jedne osmokrake hobotnice
dok pokušava da obmota velikoga plavog kita.

(Ko je pobijedio nije poznato.)

Izvan uloge monstruma
hobotnica je u suštini najveličanstvenija
od svih veličanstvenih životinja.
I kad sebi dopustim da te uporedim
sa njom
čini mi se da je to nešto najljepše
što ja u suštini mogu kazati
kako o tebi tako i o bilo kojoj vrsti hobotnica.

Hobotnica se kreće u vodi
kao plesačica
oslobođena svih zakona fizike
kao opredmećena duša
stvorena da dotiče, miluje i voli,
kao jedno srce
u vječnoj potrazi za tijelom iz kojeg je ispuđeno.

Hobotnica je dražesnija od nekakve
ptice ili ribe,
rode i lovnog orla, sabljarke i leteće ptice
uključujući i sve druge.

Ona je ženstvenija od svake žene
i njene su oči blaže
i tužnije
od očiju Bogova il’ proroka
koje sam ikada vidio.

Hobotnica je ljepota, strast
i ženstvenost,
blagost i verem,
opredmećenost.

Hobotnica je zadnja nimfa.

Jednom sam pogodio hobotnicu
u čistoj vodi na turskoj egejskoj obali:
pogođena, ona me je pogledala,
kao majka ili ljubavnica.
Obvila je pipke oko mene
ne da bi me povukla sa sobom
već da bi me pomilovala svakim od njih
u iznenađenju i u oproštaju
prije no je umrla, časno, u oblaku mastila.

Meso hobotnice je blijedožuto i glatko
kao kineska slonovača
i ostavlja oporo slatkast ukus u ustima.

Svaki put kad jedem hobotnicu
osjećam se
kao da sam prekršio neki prastari tabu
kao da sam Boga naružio
opljačkao grob ili incest počinio.

I opet, ili baš zbog toga
ja volim meso hobotnice.
 

Ako ja lično svršim kao hrana
nekoj životinji
volio bih da me pojede jedna hobotnica.

 

 

Žileti

 

Stiglo je proljeće i život mi rasturilo
kao paket žileta
koji ne smijem baciti, nit ga smijem zadržati
fini, mali žileti
koji reflektiraju svjetlo kao jezera u Aziji.
Pomisao da će zahrđati
prije no ih upotrijebim, zaboli me podjednako
kao misao da ih upotrijebim.
I kad ih, porijetko, pokušam zaboraviti
na javnim mjestima i u barovima
oni mi se vrate nazad s egzotičnim imenima mjesta
u koja nisam nikad stopalo spustio.
Gdje ja zapravo mogu spustiti stopalo
s toliko žileta uokolo
a da se ne posječem ili da ih ne polomim?
Oni su tako lijepi, oni su tako mali.
To je zato što je proljeće i što je nebo plavo.
I ja stojim ovdje i vičem i vičem
krut kao ledenica, sa sklopljenim očima, sve dok ne
padnem.

 

 

Kastelorizon

 

Od ljetnjega mora tek je preostao
odbljesak sunca pri zalasku
od odbljeska samo lica
i od lica samo njihovo čekanje.

 

 

U azijskom selu

 

Tako teško imenuješ stvari
u tačnom poretku.

Ti niski zidovi od blata što se ukazuju
iza breskvi u beharu
u vrijeme popodnevnih
molitvi, dok se sa brežja silazi k Istoku
a zvon dječjeg glasa kopni nenadano
u šumi bambusa s obje strane puta.

Veoma je teško reći
koja se stvar ukazala prva...

Rascvale breskve na pripeci
ili putnik što silazi s brega
iduć ka Istoku.

Napjev, ili stvari
koje ga prisiljavaju da bude otpjevan.

 

 

PoNekad

 

Ponekad nas neke stvari usrećuju
bez razloga.

Ulubljeni plehani tanjiri na prolećnoj kiši
ispod trešnji u beharu
malo prije no što počnu savijati plod
ili flaše crnog vina
koje smo u pijanstvu, bacali kroz prozore
u noć prije...

Ponekad nas iste stvari rastužuju
iz istih razloga.