Proljeće - ljeto 2005

  IVONA JUKIĆ
 
 
 

Nebo u nepovjerenju

Zaključava oblacima

svoje potkrovlje.

Nebo se pomjera

Kao veliki bol

Iznad grada.

Zastire se u crno

Dok govorim:

“pođite bez mene.”

ostaću ovdje

da sjedim i gledam

u mali tračak vedrine

sve dok noć ne padne.

 

 

 

Kodovi i šifre,

Krvavo plaćamo

Svoje ropstvo.

Jos malo i prestaćemo

Da pitamo

Da želimo

Da mislimo

A u snovima ćemo moći

Još samo da vrištimo.

 

 

 

Vrijeme ti više ne znači mnogo.

Vidim po tome kako i kome ga daješ,

Kao da ćeš živjeti dovijeka

U muzičkoj kutiji ovog vijeka.

 

 

ZIMSKA NOĆ

Pogrešno mislimo da je hladno

Na podu, napolju, u podrumu,

Noću, zimi.

Prava hladnoća obitava nam u srcima,

Oblijeće nas kao ukleta sudbina.

Čuješ li noću zavijanje vukova?

Čuješ li krckanje kostiju

U njihovim zubima?

Možeš li još da razumiješ

Drevni jezik šuma?

Iza ledenih vrata leden oči,

Niko razuman tu više ne kroči.

 

 

USPOMENA

Utjeha ti je tako jadna

Više te se i ne sjećam.

Srećem te na ulici,

Pogled koji govori: “otkud ti?”,

Vidim ti sjenu na licu,

Učini mi se da smo se nekad poznavali.

 

 

GRAD U NOĆI

Ulična svjetla u dva ujutro

Snijeg nije mogao prestati da pada.

Sjetili smo se da pokidamo neke plakate

Niko nas nije vidio

Previše mladi

Previše tužni

Previše ludi

U gradu koji utjehu ne nudi

Na ulici koja ječi

Smišljali smo riječi

Kojima bismo otjerali

Vremena koja su nas spopala.

Previše suzdržavanog bijesa i dosada

Mogu učiniti da drveće pada.

 

 

PREDSTAVA

Ulaznica za kino

Propuštenih prilika.

Večeras je luda predstava.

U prvom redu sjedimo svi i ja.

Smijemo se, gađamo platno

Krhotinama iluzija

 

JAZZ

U praznom hodniku

Napuštenog dijela

Sive zgrade

velikog betonskog čudovišta,

noću odzvanjaju

zvuci saksofona,

sablasna tuga

nečijih usana.

 

 

USPON

Tražim glas iz daljine

Umotan u fini papir.

I nadu s visine.

Hoće li mi je dati?

Na horizontu kamene stepenice,

Na odmorištima pružaju

Kristalne čaše optočene trnjem,

Pijemo, od svoje se krvi ne umire,

Penjemo se, kad stignemo gore,

Možda nam se u tom djeliću

Zadnjeg daha ipak ukaže sve.

 

 

 

Napadni trnjem, noževima,

Udari kamenjem, zagrebi noktima!

Učini da krv mi kola

Od životnog blistanja.

Vozimo se kišnim predjelima,

Lupamo u zvona nogama.

Hladnokrvni smo od kiše,

Iako je mjesečina

I daleko smo...

Zveckam prodorno

Da sakrijem sve tragove.

 

 

POVRATAK

Tražim iznova bogatstvo uma

U blatnjavim ćoškovima.

Nepovratne su godine neznanja

To sada znam.

Uzalud mi je tražiti

Ključ od kristalne šume,

Prevod vilinskog jezika,

Prisjećanje na okus vatre

U ustima.

Na mom satu otkucava

Srebrna igla nestajanja,

Plavo - crne oči demona

Vrište na mene

U očajničkim pauzama

Između loših rifova.

Ja nemam više magijskih topova,

ni grešaka identiteta

da bih mogla spasiti

presijavanja u njihovim glasovima...

ne mogu ni zoru više da iznesem

kroz kapije noći.

Zaboravila sam da čitam da čitam požudne

Tragove site izgorjelih svijeća,

Ostavljaju mi suhe bukete

Pred vratima

U zubima dosadnih novina.

Od alkohola vidim sve jasnije,

Magla je samo još izmaglica.

Ne znam više kako da uđem u zamak

Gdje krvare crne ruže,

Gdje mogu mirno leći među

Stare stolice,

Pijana od ljubičaste svjetlosti

S naglaskom na malo više ludosti.

Ali, osjećam, led opet polako kola

Mojim venama, a kiša i lišće opet

Gladno ljube pločnike.