Proljeće - ljeto 2005

  KLEMEN PISK
 
 
 

Pustinjak i vuk

Pustinjak je na pješčanom tlu ocrtao liniju i rekao:

“Preko te linije ne smiješ.” Zatim je nacrtao krug

rekavši: “Moraš ostati u tom krugu. Možeš ga

preći, samo ne preko crte.” Vjetar je dopuhao i

linija je nestala. Vuk je stao u krug.

Mraz i padavine su ga istrošile, ali on

se nije pomakao. Nije znao da li linija postoji

i onda kada nije ucrtana u pijesak.

 

 

Pustinjak i bit

Pustinjaka je zatrpala lavina i

pod snijegom je čekao da ga spase. Ali

niko nije došao po njega. Kada bi se barem

pojavio bernardinac sa bočicom ruma

na vratu, da ga otkopa – tako je

razmišljao pustinjak – ili kad bi

bar vjerovao da tamo negdje gore stanuje

Bog, koji bdi nad njegovom sudbinom.

Polako je postao svjestan svoje jadne

egzistencije, kako je prolazna, kako

ga snažno tereti, i kako je

neprepoznatljiva u masi prirodnih

pojava.

 

Pustinjak je zatvorio oči.

Još uvijek je bio pri svijesti;

Osjećao je da ga snijeg sa svih strana okružuje.

Najedanput je zaključio kako jednostavno

je živjeti – tek pod snijegom je to

shvatio.

 

Pustinjak je šutio.

U svojim mislima se borio

Sa snijegom i Zemljom.

 

A Zemlja se vrtila, spremna

da ga proguta svaki put.

 

 

Prevratnik

Zatvorim sobu; u njoj su spremljene kokarde,

riječi marseljeze i moja stara jakobinska

kapica. Prašnjava je i teško će mi biti zbog nje,

ako je bacim u otpad, riješit ću se

sentimenta. Bizarno se javlja ptić, što plovi

ka litovskoj grofoviji. Triput pljunem u vatru,

ugasim svijeću, i odem na dvorište,

gdje zajašem konja. “Bistahor, bistahor!”

potjeram svog brzog vranca i već

letimo mimo razbojničkih redova, kao vitez i

štitonoša, spremni na svakojake prilike.

Nasuprot se dovezla kočija – samo, kako bi

znao da se sam car prosvijetliti vozi

naokolo – stavim masku, te potegnem

oštri nož. Sloboda propada u noć

kad neko povika: republika, kada se intimnost

raspline po močvarnim jamama, kada me uhvati

Rembrantova noćna straža (pjenuša se u maglovitosti

jutra), kada blato zabrbota: obezglavljen ću biti...

 

 

Taj dan je istrgan

Krpio sam vreće, klobuke, odijela, košulje, bio sam krojač i

šivao sam, po noći, po danu, od sumraka do zore. I bio sam

taj, što si je parao tijelo da bi vidio kako sam pod kožom

ljepši, čišći. Pucao po šavovima, izlazio iz samoga sebe,

potpuno nov, preporođen kavaljer. Bio sam oblak na tvom

obrazu, prazni vjetar, mrežasti prozor, koji si uvijek otvarala

kada bi dolazio.

 

 

 

 

Pozdrav češkoj kurvi

Tvoje grudi su oštre kao Krkonoši, jezgrovite kao kratke

rečenice, čvrste kao čelični muškarci iz “Sokola”,

razvijene kao češka privreda, ključale kao Jozef Švejk

od veselja ili mošt u moravskim konobama; bujne

kao zelenilo u Petřinu, sočne kao Hrabalova terminologija,

vitalne kao dugoprugaš Zátopek, obilne kao porcija

knedli, lijepe kao češka miss ‘96, spremne kao gospon

Je li to, novčano uspješne kao Eva Hercigova, pouzdane

kao golman Hašek i vruće kao Jan Hus na lomači.

 

 

Puž

I ugleda iza grma sluzavog puža – gorostasa.
“To će biti gozba!” uzvikne i već priprema ognjište
na kojem će ga ispeći. Vatra na ognjištu škrbuće,
puckuta, cvrči, a on gleda i gleda. Traži rimu na riječ
puž. Nađe je. “Duž, duž!” viče. Pitam ga šta
to znači, jer tu riječ nisam čuo do sada. “Ha ha,
ne znaš, dakle, ti si lud, a ne ja! Ha ha, ne znaš
da je duž početak riječi dužina!”

Navali zatim na puža – taj je bio ogroman kao vepar

– uze ga i smekšava o tvrdu stijenu dok ne izdahne.

Jadni puž! Nema dugo otkad sam ga vidio

kako, pasući među pčelama na obližnjem brežuljku,

zoblje onu gorku travu.

 

 

Smrt starog oca

 

Bila je 1994. godina i majsko jutro,

zora je pomiješala boje na paleti slikara,

ja sam sjedio na vrtnoj klupi i kovao jutarnje stihove.

Moj samački, porodični otac se ugledao na vlastitog oca,

kako je naborao visoki prapočetak i u posljednjim

uzdasima ponavljao važne izreke.

 

Kada je umro, iza njega su ostale tužbalice ptica, strašni dani,

rimski srebrnjaci od deset asa ili četiri sesterce,

pojavili su se ugovori savjesti na rodoskrvnjenim ustima i

tetkina egzistencijalna kriza.

 

A ja se nisam brinuo za takve peripetije,

i dalje sam sjedio na klupi i kovao stihove.

 

Poezija je mimikrija, skrovište nerazumnih proroka.

Kao neotrovana muha, pjesnik se pritaji u njenim živim bojama i

brani se stihovima na daljinu pred poetičnim gnomima.

 

 

Fetiš

Na sebi imaš forte bijelu bluzu, pod kojom svjetluca

andante sašiven grudnjak, grimizan kao kardinalova kapa.

Farmerke s utjecajem Gershwina, cipele u stilu lake

kancone, šare čarapa neskladne. Pokušat ću

uštimati dugmad i rasteretiti ih napetosti, zasvirati

na svirali grudnjaka, samo joj se moram zubima približiti.

Javlja se u britkim tonovima i popušta u tvrdoći, savija se;

svilčevo rublje pade na timpane i odjeknu. Tvoje

dojke kvintni krugovi, stražnjica trup sita, staccato tvrde

bradavice – škotske dude. Razgolićena u međunožju si

pizzicato oštra. Igram se tvojom žarkošću –

u različitim modusima se trudim uhvatiti pravi položaj.

Prići ću, uštiman u duru, a izdahnuti u molu.

Saksofonizirat ćemo se.