Proljeće - ljeto 2005

  PITANJA I PRIVIDNA PITANJA
  Ingeborg Bachmann
 
 

Dame i gospodo!

 

Mislim da poznajem ljubopitljivost i interes koji su vas doveli u ovu salu. Potječu od žudnje da se čuje nešto o stvarima što nas zaokupljaju: sudove, mišljenje, rasprave o predmetima koji bi trebali biti dostatni sami po sebi, već samim tim što opstoje. No čut ćete nešto slabije, jer sve što se o djelima kaže, slabije je od njih samih. To, čini mi se, vrijedi i za najviša dostignuća kritike, kao i za ono što s vremena na vrijeme načelno valja reći. Takve se stvari kažu orijentacije radi, pa ih želimo čuti orijentacije radi. Uostalom, i sami književnici sveudilj su pokazivali veliki interes za svjedočenja drugih književnika, za dnevnike, bilješke tijekom rada, prepisku i zapise teorijske naravi, a u posljednje vrijeme sve više za “tajne iz radionice”. Još je prije trideset godina ruski pjesnik Majakovski rekao svojim čitateljima kako s pravom mogu zahtijevati od pjesnika da tajne svojega zanata ne odnesu sa sobom u grob. No, teško da opstoji danas ta pogibelj: posebno liričari ne škrtare s objavama, ali posvemašnje jednoglasnosti nema... pjesma se sačinja, pjesma se sluti, vri, gradi, montira - i kod nas.

Bilo kako bilo, obilato vam otvaraju oči, pa vam se čak odaju i tajne koje to nisu. Koliko različitih ljubopitljivosti - toliko i razočaranja, pa neka vam to privremeno posluži kao ispričnica za lažne nade koje vi gajite i koje ja gajim time što, skupivši hrabrost, tvrdim da se s ove katedre doduše ništa ne može predavati, ali da se možda nešto može probuditi - neko uživljavanje u očaje i nadu s kojima se nekolicina (ili ih već ima puno?) obračunava sa sobom i novom književnošću.

“Pitanja suvremenoga pjesništva” - to je naslov za prvu seriju predavanja; prije nego što sam počela raditi, ne mogavši gotovo sve do kraja pronaći neko polazište za ovaj pokušaj koji mi se čini sasvim neprijepornim, još sam jednom razmislila o nazivu. Treba li ovdje raspravljati o pitanjima koja su već postavljena; zapravo o kojima, i tko ih je postavio, i gdje? Ili čak treba davati odgovore? Jesu li vam znani autoriteti koji dijele pitanja i dostavljaju odgovore, i vjerujete li im? I ponajprije, o kojima bi to pitanjima, zapravo, moglo biti riječi? Valja li se baviti pitanjima koje dnevni tisak tu i tamo pokrene u kulturnim rubrikama, ili onima koja se pretresaju po akademijama i kongresima, ili se, ako smo još progresivniji, treba pozabaviti radijskim anketama ili križaljkama i pitalicama na temu književnosti? Navedimo samo nekoliko njih: “Treba li biti zainteresiran za materiju?”, “Je li psihološki roman mrtav?”, “Je li kronologija u romanu moguća u vrijeme relativiteta?”, “Mora li nova lirika biti tako mračna?”, “Dramaturgija od slučaja do slučaja”.

Ili bi pak valjalo uzeti u obzir manje senzacionalistička, manje atraktivna pitanja, kakva pokreće znanost, usuditi se tamo potražiti pomoć? Pojasevi za spašavanje tu već opstoje - empatična interpretacija, historizam, formalizam, socijalistički realizam. Pa tko ne želi biti spašen, i to na ničiju štetu! A tu su i psihologija, psihoanaliza, egzistencijalistička filozofija, sociologija; i one postavljaju pitanja književnosti. Sve same utemeljene stvari, stajališta, motrišta, gesla, podsjetnici, duhovno-povijesne odrednice pod kojima se ovo ili ono može naći - i kako ga naći. Odrednica nema samo za onoga tko se u trenutku sam mora probiti i tko sva ta djela, vremena osjeća za leđima, čak i ona najnovija, pa se, u nedostatku učenosti, boji da će se morati povući na ono malo vlastitoga iskustva s jezikom i onim tvorevinama na kojima se nalazi štambilj književnosti. A ipak je iskustvo jedini učitelj. I kako god ono slabašno bilo - možda neće biti od manje koristi nego neko znanje koje prolazi kroz niz ruka, koje se rabi i često zlorabi, koje je često istrošeno i uzaludno, jer ga nikakvo iskustvo ne osvježava.

Za književnika, međutim, opstoje prije svega pitanja koja su naizgled izvan književnosti - naizgled, zato što ih smatramo sekundarnima zbog njihove glatke prevodivosti na jezik književnih problema s kojima se upoznajemo. Pokadšto ta pitanja uopće i ne zamjećujemo. Ona su rušilačka, užasna u svojoj jednostavnosti, a ako se pojavljuju, tada ni u djelu nema ničega.

Osvrnemo li se na proteklu polovicu stoljeća, na književnost s poglavljima: naturalizam i simbolizam, ekspresionizam, nadrealizam, imažinizam, futurizam, dadaizam i još ponečim što se ni u jedno poglavlje ne uklapa, mogli bismo pomisliti da književnost odlično napreduje, iako pomalo protuslovno, baš kao i inače, kao i prije - prvo “Sturm und Drang”, pa klasika, pa romantika, i tako dalje - nema tu puno nesporazuma oko podjele; samo nas sadašnjost ne zadovoljava, nije baš posve jasno kako se razvija, kamo ide, ništa više nije jasno, čak se ni smjer, odnosno smjerovi, ne može sa sigurnošću utvrditi. Jednako je i sa suvremenom poviješću: zato što smo joj isuviše blizu, nemamo pregled; tek kada nestanu fraze jednoga vremena, nalazimo jezik za njega i u stanju smo ga prikazati. I od današnjih fraza samo smo onih najjačih svjesni. Da imamo riječ, da imamo jezik, ne bi nam oružje bilo potrebno.

Glede književnosti, dostatno je samo podsjetiti na ono o čemu je tijekom proteklih godina bilo riječi i o čemu se danas govori. S jedne strane čujete žalopojke o nestanku središta, a etikete za ove književne proizvode bez središta glase: alogično, previše proračunato, iracionalno, previše racionalno, destruktivno, antihumanističko - dakle sve same negativne oznake. Nasuprot tomu stoji rječnik koji je onom prvom uvelike nalik: negativne oznake dobrovoljno se preuzimaju ili se kuju nove; bogu hvala, kažu, pa pozdravimo sve to, alogično, apsurdno, groteskno, anti-, dis-, de-, destrukciju, diskontinuitet, za sve opstoji anti-parnjak, anti-roman, anti-pjesma, iako se eona još nije spominjala, ali možda će i do toga tek doći. Usto, ima i ugodnijih, tradicionalnijih proizvoda, koje prati odgovarajuća kritika, a ona drži do riječi, kao: uobličeno, stvaralačko, bitno. Možete dopunjati po nahođenju. Iz uskomešanoga vremena neposredno nakon rata, vremena punog nadanja, još uvijek pokadšto naiđemo na riječi kao ogoljenost, nulta točka, kaligrafija, egzistencijalno, slojevi bitka, prednjeplansko, pozadinsko; a naš naraštaj je najprije bio svjedokom rasplamsaja borbe između angažirane književnosti i l’art pour l’arta, koja je ovaj put bila neposredan posljedak političke katastrofe u Njemačkoj i s njom povezanih katastrofa u poharanim susjednim zemljama, a pothranjivana slutnjom budućih katastrofa.

Imamo, dakle, izbora: trebalo bi samo s oduševljenjem govoriti o jednoj stvari, a s gnušanjem o drugoj i prikloniti se strani koja nam se više sviđa. Možda se pitate s koje će vas strane prisiliti da se uključite u borbeni ritual; hoće li vas zavarati nekim neutralnim, objektivnim stavom - da bi se udovoljilo svima i da ne bi bilo negodovanja. Jer svaki je književnik u nezgodnom položaju, htio sebi to priznati ili ne; živi u mreži milosti i nemilosti, i ne može biti slijep pred činjenicom da je književnost danas burza. No ovo nisu moje riječi, zapisao ih je Hebbel, Friedrich Hebbel 1849. godine. U tomu se vremena nisu puno promijenila.

No pustimo i pristranost i neutralnost, i pokušajmo nešto treće: put pun prepreka kojim ćemo izaći iz babilonske pomutnje jezika.

Prvo i najteže od pitanja o kojima sam vam govorila i koje mora pogađati književnika, tiče se opravdanosti njegova opstanka. Naravno, njega je pojedinac koji piše, koji ga kuša i oživljava njegov dar, rijetko sveudilj svjestan; često se ono javlja puno kasnije. Zašto pisati? Čemu? Čemu, kad više nema naloga odozgo niti ikakvih naloga, nikakva zavaravanja. S kojim ciljem pisati, za koga se izražavati i što izraziti pred ljudima, u ovome svijetu. On, koji sam više nego drugi žeđa za spoznajom, za tumačenjem, za smislom - može li on opstati i s kakvim tumačenjem, osmišljavanjem, čak i samo za opisom, ma kako preciznim? Nije li posvema svejedno, ili pogrešno, ili za osudu njegovo vrednovanje jezikom, a on svagda vrednuje, svakim imenovanjem vrednuje stvari i čovjeka? I nije li nalog, ako se usudi da ga sam sebi da (a danas ga samo sam sebi i može dati!), proizvoljan, pristran; nije li uvijek ponešto dužan istini, ma koliko se trsio? I nije li čitavo njegovo djelovanje hybris, oholost; ne mora li vazda sebe sumnjičiti, svaku svoju riječ, svaki svoj cilj? Čudno je da je ovo pitanje imalo samo biografsku vrijednost za one koji su se bavili književnošću i njezinim žrtvama. Jer kada započne razgovor o “kraju pjesništva”, kada se takva mogućnost razmatra, euforično ili pakosno, kao da samo pjesništvo želi okončati ili kao da je taj kraj njegova posljednja tema - tada ne smijemo ispustiti iz vida gdje se sveudilj skrivala pretpostavka za to. U samim pjesnicima, u njihovoj boli zbog vlastite nedostatnosti, u njihovu osjećaju krivnje. Tolstoj je posljednjih godina svojega života prokleo umjetnost, rugao se sebi i svim genijima, optuživao i sebe i druge da se prodao vragu, optuživao za oholost, za žrtvovanje istine ljubavi, i izvikivao je u svijet svoj duhovni i moralni poraz. Gogolj je spalio nastavak Mrtvih duša. Kleist je spalio Roberta Guiskarda, smatrao se nakon toga poraženim i počinio samoubojstvo. U jednom njegovom pismu stoji: “U meni se javila velika potreba, i nikada neću biti sretan ako joj ne udovoljim; to je potreba učiniti nešto dobro”. I što znači Grillparzerov i Mörikeov prešutni prekid svakoga daljnjega rada? I svi ti opozivi, samoubojstva, zanijemjelosti, ludilo, šutnja iz osjećaja grešnosti, iz metafizičke krivnje ili ljudske krivnje, krivnje prema društvu zarad ravnodušja, zarad nedostatnosti. Sa svim vrstama manjkavosti susrećemo se i prije vremena kojim ćemo se baviti. U našem stoljeću mi se ova survavanja u šutnju, motivi za to i vraćanje iz šutnje, čine tako važnima za razumijevanje jezičnih dostignuća koja šutnji prethode, ili je slijede zato što se situacija dodatno zaoštrila. Nasuprot prijepornosti pjesnikove egzistencije sada prvi put stoji svekolika nesigurnost. Realnosti prostora i vremena rastočene su, zbilja stalno čeka na novu definiciju, zato što ju je znanost posve prelila u formule. Povjerenje između Ja i Jezika i Stvari duboko je poljuljano. Prvo svjedočanstvo koje u jednoj temi dotiče sumnju u sebe, očaj nad jezikom i očaj zbog sablasne nadmoći stvari, koje se više ne daju ni pojmiti, čuveno je “Pismo lorda Chandosa”  (Francisu Baconu) Huga von Hofmannsthala. To je pismo ujedno i neočekivano okretanje Hofmannstahlovo od čistih, čarolijskih pjesama njegovih ranih godina - okretanje od esteticizma:

“Ali, štovani prijatelju, i ovozemaljski pojmovi izmiču mi na isti način. Kako da Vam opišem čudne duhovne muke, izmicanje plodonosnih grana pred mojim ispruženim rukama, povlačenje brbotave vode pred mojim žednim usnama?

Moj slučaj je, ukratko, ovaj: potpuno me je napustila sposobnost bilo o čemu smisleno-sabrano misliti ili govoriti.
Najprije mi je postupno bivalo nemogućim govoriti o nekoj višoj ili općenitijoj temi i pritom u usta uzimati one riječi kojima se ipak svi ljudi bez krzmanja lako i okretno običavaju služiti. Osjećao sam neku neobjašnjivu nelagodu samo i izreći riječi ‘duh’, ‘duša’ ili ‘tijelo’. Našao sam unutarnje nemogućim o prilikama na dvoru, zbivanjima u parlamentu, ili što god drugo hoćete, iznijeti neki sud. I to ne možda iz obzira bilo koje vrste, jer Vi poznajete moju odvažnost koja ide i do lakomislenosti: nego apstraktne riječi, kojima se ipak jezik po prirodi mora služiti da bi bilo kakav sud iznio na danje svjetlo, raspadahu mi se u ustima poput istrunulih gljiva.”

I dalje:

“No ova uznemirenost širi se kao hrđa koja nagriza sve oko sebe. I u prisnim i u običnim razgovorima, sudovi koje se daju olako i s mjesečarskom sigurnošću, za mene bivali su tako problematični da sam naposljetku morao prestati sudjelovati u takvim razgovorima. Ispunjalo bi me neobjašnjivom ljutinom, koju sam s mukom skrivao, kad bih čuo izjave poput ovih: to je ispalo dobro ili loše za ovoga ili onoga; šerif N. je loš, propovjednik T. je dobar čovjek; zakupca M. treba žaliti jer su mu sinovi raspikuće; nekom drugom treba zavidjeti jer su mu kćeri kućanice; jedna je obitelj u usponu, a neka druga propada. Sve mi je to izgledalo nedokazivim, tako lažnim, tako šupljim. Moj me duh prisiljavao da sve stvari uobičajene u takvu razgovoru gledam u nekoj stravičnoj blizini: onako kao što sam jednom u nekom povećalu bio vidio komadić kože mojega malog prsta, koji je naličio oranici s brazdama i udubinama, tako mi je sada bilo s ljudima i njihovim djelima. Nije mi više uspijevalo zahvatiti ih pomoću pojednostavljujućega pogleda navike. Raspadalo mi se sve u dijelove, dijelovi opet u dijelove, i ništa se više nije dalo jednim pojmom obujmiti. Pojedinačne riječi plutale su oko mene; zgrušale su se do lika očiju, koje su u mene piljile i u koje sam opet ja morao piljiti: one su virovi, u koje nagnuvši se zagledati priječi me vrtoglavica, koji se bez prestanka okreću i kroz koje se dospijeva u prazninu”.

O “sličnim iskustvima”, premda su ona posljedica različitih iskušenja, svjedoče i Rilkeov Malte Laurids Brigge, neke Musilove novele i Bennov Rönne, bilješke jednoga liječnika. No u ovim slučajevima ne smijemo misliti na odgovarajuće slučajeve u književnosti, nego stalno moramo imati u vidu da je tu posrijedi nekoliko revolucionarnih udara. Navodno, stvari vazda već nekako lebde u zraku. Ne vjerujem da su jednostavno u zraku, da svatko može posegnuti za njima i prisvojiti ih. Jer, novo iskustvo se proživljuje, a ne uzima se tek tako. Iz zraka ili od drugih uzimaju ga oni koji sami nisu ništa proživjeli. I mislim još da tamo gdje se ne pokreću ova pitanja “čemu” i “zašto” i sva pitanja koja iz njih potječu (pa i pitanje krivnje, ako hoćete), da tamo gdje u samom stvaratelju nema nikakve dvojbe, pa tako ni prave problematike, da tamo nema novog pjesništva. To možda zvuči paradoksalnim zato što je maloprije bilo riječi o zanijemjelosti u šutnji kao posljedici muke piščeve sa samim sobom i sa svijetom - muke koja danas ima samo drukčije obličje. Vjerske i metafizičke sukobe smijenili su socijalni, ljudski i politički. A svi se oni za književnika slijevaju u sukob s jezikom. Jer istinski velika dostignuća ovih zadnjih pedeset godina, koja su otkrila jednu novu književnost, nisu nastala zato što je trebalo ispitati stilove, zato što su se književnici pokušavali izraziti čas onako, čas ovako, zato što su htjeli biti moderni - već su svagda nastajala tamo gdje je prije svake spoznaje nov način mišljenja dao poticaj kao eksploziv - tamo gdje je, prije svakog iskazivog morala, neki moralni nagon bio dostatno snažan da shvati i osmisli neku novu moralnu mogućnost. U tom smislu čini mi se da danas uopće nemamo one probleme koje nam pokušavaju nametnuti, a mi smo, nažalost, isuviše u iskušenju sudjelovati u njihovu stvaranju. Jednako tako ne vjerujem da nam, nakon toliko formalnih otkrića i pustolovina u ovome stoljeću (posebice na njegovu početku), ništa drugo ne preostaje doli pisati kao epigoni, osim ako ne želimo biti veći nadrealisti od nadrealista i veći ekspresionisti od ekspresionista, ili da nam ne preostaje ništa drugo osim da rabimo Joyceova i Prosutova, Kafkina i Musilova iznašašća. Naime, Joyce, i Proust, i Kafka, i Musil nisu rabili neko prethodno, zatečeno iskustvo, a ono što jesu iskoristili može se ustvrditi u seminarskim radovima i disertacijama - to je, u svakom slučaju, ono najmanje bitno kod njih, došlo je izvana ili se pretopilo. Slijepo preuzimanje ovih nekadanjih odrednica zbilje, tih nekada novih oblika mišljenja, može dati samo blijedu sliku i neko slabije opetovanje velikih djela. Kada bi to bila jedina mogućnost: nastaviti, ići dalje, eksperimentirati bez iskustva, sve dok se to (naizgled) ne isplati, tada bi optužbe koje se danas često čuju na račun mlađih književnika mogle biti opravdane. No temelji su već uzdrmani. Noć dolazi prije dana, požar se podmeće pod svitanje.

Zbilja se dočekuje novim jezikom posvuda tamo gdje dolazi do moralnog, spoznajnog udara, a ne tamo gdje je posrijedi obnova jezika kao takvog - kao da jezik sam može pribaviti spoznaju i proglasiti iskustvo kojega nema. Tamo gdje se jezikom rukuje samo radi osjećaja novine, on se uskoro sveti i raskriva nakanu. Nov jezik mora imati nov duktus, a nov duktus ima samo ako ga ispunja nov duh.

Mislim da svi znamo jezik, ta služimo se njime; samo književnik to ne radi, samo književnik ne umije služiti se jezikom. Jezik ga plaši, ne podrazumijeva se, opstoji i prije književnosti, živ i promjenljiv, predodređen za rabljenje, a on, književnik, od toga nema nikakve koristi. Jezik za njega nije nekakva neiscrpna zaliha materijala koju može jednostavno rabiti, nije društveni objekt, nepodijeljeno dobro svih ljudi. Za ono što književnik hoće, za ono što jezikom hoće uraditi, jezik se još nije dokazao; u postavljenim granicama književnik mora fiksirati jezične znakove i ritualno ih uskrsnuti, jeziku dati nov pokret koji on nigdje drugo ne dobiva, osim u jezičnom umjetničkom djelu. Tu nam jezik već svakako dopušta misliti na njegovu ljepotu, ćutjeti ljepotu, ali se pokoriti jednoj mijeni što nipošto ne zahtijeva estetsko zadovoljenje, nego nosi snagu uviđanja.

Već je bilo riječi o nekom prijeko potrebnom porivu, koji za početak mogu označiti samo kao moralni poticaj prije svakog morala; o nekoj pokretačkoj sili za misao što isprva ne mari za smjer, o jednom mišljenju koje želi spoznaju, i koje s jezikom i s pomoću jezika želi nešto dostići. Privremeno ćemo to imenovati - zbiljom.

Kad se jednom pođe u tom smjeru, a to nije filozofijski ili književni smjer, on nikada neće biti isti. Hofmannsthala je odvelo na jedno, Georgea na drug mjesto, Rilkea opet na neko sljedeće, Kafku jednako tako; Musilu je bio suđen neki posve drukčiji nego Brechtu. To kretanje u određenom smjeru, ta bačenost na putanju, na milost i nemilost, gdje ni jedna nasumična riječ ili stvar nema više pristup... Tamo gdje se sve zbiva, imamo, čini mi se, veće jamstvo za autentičnost neke pjesničke pojave nego kada pretražujemo slučajne odlike kakvoće u djelima. Kakvoća, naravno, može biti različita, diskutabilna, mjestimice se čak može osporiti. Tu i tamo kakvoću ima i pjesma o nekom prosječnom čovjeku, dobra pripovijest, zanimljiv, inteligentan roman - ima i toga; uopće nam ne manjkaju poznavatelji, čak ni danas, a ima i slučajnih pogodaka ili čudnih stvari, marginalnih stvari koje su nam osobno drage. A ipak, samo smjer, stalna manifestacija konstantnog problema, neki neponovljiv svijet riječi, svijet prilika i svijet konflikata, u stanju nas je nagnati da nekog pjesnika smatramo neizbježnim. Zato što ima smjer, zato što ide svojom putanjom kao jedinim mogućim putom, očajan zbog prisile da čitav svijet prisvoji, i kriv s drskosti što želi definirati svijet - zato on doista opstoji. Zato što za sebe zna da je neizbježan, i zato što ni sam ne može izbjegavati, njegova mu se zadaća otkriva. Što više o toj zadaći zna, što mu je jasnija, to su više njegova djela popraćena nekom tajnom ili otvorenom teorijskom pozornošću. Često se čuje kako je Rilke, doduše, veliki pjesnik, ali kako nas se ne tiče sadržaj njegovih pjesama što konstituira svijet i nazor na svijet, kao da se on može odvojiti, kao da je štetan dodatak, a ne zalog. Važna je, navodno, samo pojedinačna uspjela pjesma, ili čak samo stih. Kaže se kako je Brecht veliki pjesnik, jedan od naših najvećih dramatičara, ali bi ponajbolje bilo fino zaboraviti ili bar silno žaliti što je bio komunist. Primitivno rečeno: glavno da su tu lijepe riječi, poetske, to je dobro, to volimo, posebno šljivovo drvo ili bijeli oblačak. - Ponekom se Hofmannstahlov veliki trud da u svojemu djelu obnovi poremećenu europsku duhovnu tradiciju, u času kada je upravo ta tradicija ustupila mjesto stanovitom vakuumu, može činiti zaludnim, ali bez tih fiktivnih spojnica njegovo kazalište ne bi bilo moguće, niti bi moć rasuđivanja mogla unijeti reda u njegove eseje. - Proust je u Potrazi za izgubljenim vremenom, u zadnjoj knjizi, osigurao čitavo djelo gotovo u nekakvoj teoriji, u refleksiji na nastanak djela, dodao mu je opravdanje, a čovjek bi se mogao upitati - zašto? Je li to bilo prijeko potrebno? Mislim da jest. A zašto nas, pitao me netko, Gottfried Benn nije poštedio svojega formuliranja radikalnog esteticizma, toga nacrta svojega svijeta izraza, tih fanatičnih riječi: zanos, potenciranje, monološko ja. Ali, bi li drukčije mogao iznjedriti onih nekoliko pjesama koje je i sam pitalac priznavao? - Nisu li esejističke dionice u Musilovom Mužu bez posebnosti njegov sastavni dio? Možemo li se odreći utopije koja je osuđena na propast, ili potrage za “svijetlom mistikom”? Ne čini li tek čitav skup misaonih eksperimenata knjigu onim što ona jest?

Ne spominjem sve to da bih onemogućila sud o pojedinačnim pjesnicima i njihovim zabludama, njihovim jednostranostima, nego da bih podsjetila, ako se danas dezorijentirano pitamo kako da prepoznajemo pojavu pravoga pjesnika i pravog pjesništva. On se prepoznaje po novoj obuhvatnoj definiciji, po zakonu, po prešutnom ili otvorenom iznošenju nezaobilazne misli.

No bezvremene su samo slike. Mišljenje, za vrijeme vezano, ujedno je i žrtva vremena. No upravo zato što je žrtva, upravo stoga naše mišljenje vazda mora biti novo, želi li biti navlastito i želi li neki učinak.

Daleko smo od pomisli hvatati se za svijet ideja klasike ili neke druge epohe, jer ona za nas više ne može biti mjerodavna; naša zbilja, naši prijepori su drukčiji. Ma kako blistave bile pojedinačne misli iz prethodnih vremena, kada ih prizovemo za svjedoke, radimo to samo da bismo poduprli naša današnje misli. Stoga ne smijemo pomisliti ni da je već sve učinjeno, samo zato što se prije 50 ili 40 godina pojavilo nekoliko velikih duhova. Ništa ne pomaže da njima i dalje prepuštamo razmišljanje, kao da su nam oni zvijezde nekretnice. Ne vrijedi se osloniti na zadivljujuća djela nastala u ovih nekoliko zadnjih desetljeća. Iz toga možemo jedino naučiti da nećemo ostati pošteđeni istoga tog pogibeljnog pojavljivanja. U umjetnosti nema napretka po horizontali, nego samo opetovanoga uspostavljanja neke vertikale. U umjetnosti samo sredstva i tehnike stvaraju dojam da je posrijedi napredak. No ono što je doista moguće, to je mijena. A djelovanje mijene, koje imaju nova djela, odgaja u nama novi opažaj, novi osjećaj, novu svijest.

Kada se laća nove mogućnosti, umjetnost nam omogućuje spoznati gdje smo ili gdje bismo trebali biti, kako stvari stoje s nama i kako bi trebale stajati. Jer njezine zamisli ne nastaju u bezračnom prostoru. Danas valjda nitko ne vjeruje u to da se stvaranje odigrava izvan konkretne povijesne situacije - da ima i jednog pjesnika čija početna pozicija nije određena vremenskim činiteljima. Pjesniku, u najboljem slučaju, mogu poći od ruke dvije stvari: predstavljati, predstavljati svoje vrijeme, ili prikazati nešto za što još nije došlo vrijeme. istina, ako i nema bojažljivog duhovnog pridržavanja onih koji su samo u stanju primati, svakako za pjesnika postoje iskre izdaleka. Za čitav jedan naraštaj to je bio Nietzsche, čija je iskra skočila na Andrea Gidea, na Thomasa Manna, Gotffrieda Benna i mnoge druge. Za Brechta je to bio Marx, za Kafku Kierkegaard; Joycea je zapalila Vicoova filozofija povijesti, Freud je također bio inspiracija mnogima, a u zadnje vrijeme utjecajan je Heidegger.

Kako bi moglo doći do novih iskrenja? Teško je reći. Specijalista, eksperata sve je više. Mislilaca nema. Možda će Wittgenstein imati neko djelovanje, možda Ernst Bloch. Puka nagađanja. Umjetnost kao pokretalo mijene...? Uopće, “mijena”, to je pitanje, jedno od prvih, užasnih pitanja punih sumnje. Što podrazumijevamo pod mijenom i zašto želimo mijenu s pomoću umjetnosti?! Jer nešto sigurno želimo! Umjetnost se već toliko puta selila, iz kuće božje u kuću ideala, iz house beautiful u bateau ivre, pa onda u slivnike, u takozvanu golu zbilju, pa onda opet u kuću snova i u hramove s visećim vrtovima, pa onda dalje u pseudomističnu zagušljivost Blut und Boden-ideologije, pa dalje u kuću humanosti i u kuću politike. Kao da nigdje nema mira, kao da nijedno skrovište nije dano za stalno. Ona prima i neko vrijeme priznaje naredbe, a onda najednom počinje slušati druge. To je, zapravo, njoj svojstveno napredovanje, nastavljanje.

A pjesnik koji želi mijenu - koliko je slobodan, a koliko ne? I to je pitanje. Njegova je drama tek u naše vrijeme postala posve očita: zato što uviđa svekoliku nesreću čovjeka i svijeta, čini se da on tu nesreću sankcionira, čini se da ne postiže željeno djelovanje. Zato što daje pogled na svekoliku nesreću, čini se dopuštenim da se ne promijeni ni no što se može promijeniti. Pjena mu udara na usta, aplaudira mu se. Ništa se ne zbiva, samo taj fatalni aplauz.

Pretpostavljam da je od niza bezazlenih šokova koji se publici godinama priređuju, došlo do stanovitoga navikavanja, nekog oguglavanja na šok, ili pak do ovisnosti o šoku, kao o drogi. Samo bi velika ozbiljnost i boj protiv zlouporabe izvornih velikih patnji mogla pomoći da se publika probudi iz svoje fantastične letargije. “Puku je poezija potrebna koliko i kruh” - tu dirljivu rečenicu, suhu želju, vjerojatno, zapisala je svojevremeno Simone Weil. Ali su mu danas kino i ilustrirane novine potrebne kao šlag, a zahtjevnijima (u njih se ubrajamo i mi) potrebno je malo šoka, malo Ionescoa ili malo kuknjave beatnika, kako ne bismo izgubili apetit za baš sve. Poezija kao kruh? Taj bi kruh morao škripati među zubima i razbuditi glad prije no što je utoli. I ta bi poezija morala biti ljuta od spoznaje i gorka od čežnje, kako bi uzmogla uzdrmati san čovjekov. Jer mi spavamo, mi smo spavači iz straha da ćemo morati spoznati sebe i svoj svijet.

Naša se egzistencija nalazi danas na raskrižju mnogih nepovezanih zbilja, određenih najprotuslovnijim vrednotama. Možete unutar četiri svoja zida njegovati obiteljsku sreću patrijarhalnog stila, ili raspusnost, ili što god vam drago - izvan nje rotirate u jednom funkcionalnom svijetu, koji ima svoje predodžbe o vašoj egzistenciji. Možete biti sujevjerni i kucati o drvo, ali izvješća o razviću znanosti i naoružanju također su utješna po pitanju vaše sigurnosti i slobode. Možete vjerovati u besmrtnost duše i sami sebi uspostaviti duhovnu dijagnozu, ali će vas vani dočekati neka druga; tamo su presudni testovi, institucije, profit, otvaraju vam bolovanje ili zaključuju, svrstavaju vas i vrednuju. Mogu vam se pričinjati sablasti ili vrednote, i jednih i drugih svakako ima poprilično, i možete im se svima istodobno prepustiti, ako ste samo dostatno vješti da u praksi sve fino razdvajate. Ovdje dubina duše i smisao, savjest i san - tamo funkcionalnost, besmislenost, fraza i nijema sila. Ne razmišljajte prema jednom načelu, to je pogibeljno - razmišljajte prema mnogim načelima.

Kako stvari stoje, od silnih nesporazuma stigli smo do onoga stanja koje je Hermann Broch ošinuo jednom srditom rečenicom. Jer tada je gotovo, tada je vrijeme. “Moral je moral, profit je profit, i rat je rat, i umjetnost je umjetnost”.

Ako to toleriramo, to “umjetnost je umjetnost”, prihvatimo tu porugu i primijenimo je na sve ostalo - i ako to pjesnici toleriraju i potpomažu neozbiljnošću ili svjesnim rastakanjem komunikacije s društvom, komunikacije koja je stalno ugrožena i koju zato vazda iznova treba stvarati, i ako se društvo kloni pjesništva, a u njemu je ozbiljan i neugodan duh koji želi mijene - to bi bilo što i objava bankrota.

Samo da bi se omogućio umjetnički užitak u nekoliko kompliciranih tvorevina, da bi se probudilo razumijevanje umjetnosti - preventivno sredstvo protiv umjetnosti, kako bi se ona učinila bezazlenom - ovoga se posla ne treba prihvatiti. Pod tako lošim uvjetima ništa ne bismo imali jedni drugima dati, niti umjetnost ljudima, niti ljudi umjetnosti. Tada više ni pitanja ne bi bila potrebna. Ali mi ih ipak postavljamo. I ubuduće bismo ih trebali postavljati tako da iznovice obvezuju.

 

Izvornik: Ingeborg Bachmann, Frankfurter Vorlesungen: Probleme zeitgenössicher Dichtung. Teil I: Fragen und Scheinfragen. In: Werke 4, München-Zürich: Piper 1993, SS.182-199.

 

S njemačkog preveo

Mario Kopić

 

 

Bilješka:

 

 * Ingeborg Bachmann (1926-1973), austrijska književnica, rođena u Koruškoj. Svojim zbirkama “Vrijeme zbijeno u sate” i “Prizivanje Velikog medvjeda” dala veoma intelektualnu, no ujedno i krajnje apstraktnu liriku, blisku egzistencijalistima, a Martin Heidegger je bio i predmet njezine doktorske disertacije.

Okušala se i kao romanopisac (“Malina”).