Proljeće - ljeto 2005

  PROZOR U TURSKU KNJIŽEVNOST
  Amina Šiljak-Jesenković
 
 

(Kerima Filan, Antologija turske priče, TKD Šahinpašić, Sarajevo 2005., 192 str, biblioteka Antologija)

 

Samo pojavljivanje kakvog izbora ili antologije klasičnog ili savremenog proznog ili poetskog stvaralaštva poniklog u jednoj, za ove prostore istovremeno i bliskoj i egzotičnoj kulturi, kakvom doživljavamo tursku kulturu, predstavlja vrijedan kulturni događaj. Imajući u vidu činjenice da je na ovim prostorima više od pet stoljeća književnost stvarana najvećim dijelom na turskom jeziku, da je turska književnost bila izrazito prisutna u časopisima koji su na prostorima Bosne i Hercegovine izlazili u preporodnom periodu, i potom, u časopisima objavljivanim u međuratnom periodu, da je kod tadašnjih književnih i intelektualnih krugova bio prisutan izrazit interes za književne tokove potkraj Osmanskog perioda i u ranom periodu Republike Turske, u Bosni i Hercegovini bilo bi za očekivati kontinuitet praćenja aktualnih književnih tokova u Turskoj, kako kod čitalačke publike tako i kod izdavača. No, prije negoli kažemo nešto o knjizi koja je bila povodom ovog našeg napisa, tek podsjećanja radi, ukazat ćemo na mjesto savremene turske književnosti na govornom području bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika.

Nadalje, napomenimo da se prisustvo moderne /savremene1 turske književnosti na našim prostorima valja tretirati kroz različite periode:

- preporodni period (od kraja 19. stoljeća do 1918.),

- međuratni period (1918.-1941)

- period FNRJ i SFRJ (1945-1992)

- period od raspada SFRJ i početka agresije na BiH do danas.

Treba to učiniti sa najmanje četiri aspekta: aspekta književne teorije i historije, aspekta književne kritike, te aspekta objavljenih prijevoda. Po prvom pitanju kroz sve ove periode imamo veoma malo rezultata: od rijetkih (kritičkih ili, češće nekritičkih) bilješki o piscima uz objavljene prijevode, informacija o pojedinim autorima objavljivanim u povodu njihove smrti, pa do predgovora i pogovora cjelovitim objavljenim romanima (Rabija, Grmuša, Tuđinac, Kuća pod najam, Saliha Hanuma, Pobunjenik sa Torosa itd.)2, koji su, kao i sami prijevodi, različitog kvaliteta: variraju od nekritičkih sudova, netačnih podataka o godini rođenja autora, smještanja autora u krivi književni pokret, nepreciznosti u prenošenju značenja određenih pojmova, preko, primjerice, perom rahmetli prof. dr. Nedima Filipovića ispisanog predgovora Yakup Kadrijevoj Kući pod najam, u kojem nalazimo iscrpne podatke o autoru, njegovom djelu i vremenu, ili Güntekinovoj Grmuši, gdje dr. Fehim Nametak na relativno malo prostora daje niz sasvim utemeljenih informacija o autoru, njegovim djelima uopće, te historijskom kontekstu u kojem je autor stvarao3. Nadalje, Ljubinka Rajković, čije smo djelo Turski pesnici i pripovedači kod Srba i Hrvata (pored detaljnog uvida u časopise preporodnog perioda-Behar, Biser, Gajret i sl.) imali za osnovicu prilikom rezimiranja urađenoga na ovom polju, po ovim pitanjima daje informacije o tome što su do vremena nastanka njene knjige uradili orijentalisti, prevodioci sa turskog jezika različitoga obrazovnog profila, te prevodioci sa drugih, mahom evropskih jezika, koji su na ovim prostorima tursku književnost prezentirali iz druge ruke. Valja napomenuti da, premda to sam naslov djela Rajkovićeve ne kazuje, najviše rezultata kada su u pitanju i prijevodi, i književno-historijski ili kritički napisi, imamo upravo u Bosni i Hercegovini, i da su najproduktivniji autori i prevodioci bili Bošnjaci.

Imajući u vidu i one činjenice koje Rajkovićeva navodi u spomenutom djelu, kao i iskustvo iščitavanja prijevoda i bilješki o za to doba savremenoj turskoj književnosti, objavljenoj u periodici preporodnog perioda, možemo zaključiti sljedeće:

U preporodnom i međuratnom periodu preko Ćatića, Bašagića, na prvom mjestu, a potom Avde Karabegovića Hasanbegova, bosanski čitaoci se upoznaju sa vjernim i umjetničkim prijevodima njihovih savremenika, potom, produktivnog Fehima Spahe, kojemu se znala desiti poneka prevodilačka nedosljednost, filološkim prijevodima Hivzije Bjelavca i Tajiba Okića, dok prijevodi Ahmeda Naima Kadića, Muhameda Behlilovića, Alekse J. Popovića, Šemsudina Sarajlića, Hilmije Muhibića, E. N. Bulbulovića, Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Bakamovića, Ahmeda Šarića, Muhamed Emin Dizdara, Abdurahmana Mešića, Derviša Munibova Korkuta i drugih često odstupaju od izvornika, u tim prijevodima ima puno dijelova koji su neshvaćeni, krivo prevođeni ili su ispuštani. Međutim, ovdje je uočljiva popularnost turske književnosti tog vremena, katkada do te mjere da su objavljivana djela bez kritičkog izbora i validnog prijevoda. Također, slobodni smo donijeti sud da su počeci bošnjačke proze nastali pod utjecajem turske prozne književnosti, te da se to jasno može uočiti iščitavanjem i poređenjem tekstova. Također, zanimljiva je i informacija da su se Molijerove Skapenove podvale na bosanskom jeziku po prvi put pojavile u Spahinom prijevodu jedne adaptacije ovog djela na turskom jeziku, da je “književno oglašavanje naših Muslimanki” rezultat stalnog forsiranja i pozivanja Bošnjakinja da se oglase po ugledu na njihove turske savremenice4. Od autora su prevođeni Namik Kemal, Tevfik Fikret, Ziya Paşa, Abdülhak Hamid Tarhan, Abdülhak Mirhunisa, Muallim Naci, Ahmed Mithat, Recaizade Mahmut Ekrem, Ahmet Haşim, Ahmet Hikmet Muftuoğlu, Halit Ziya, Mehmet Emin Yurdakul, Riza Tevfik, Hüseyin Cahit Yalçın, Yahya Kemal Beyatlı, Mehmet Akif Ersoy, Ömer Seyfettin, Ali Canip, Halide Edip Adıvar, Reşat Nuri Güntekin, Mehmet Fuat Köprülü i drugi. Prevođena je poezija, gdje najveći doprinos možemo pripisati Ćatiću, potom roman i pripovjetka – gdje je najveći doprinos dao Fehim Spaho, i drama, gdje se ogledalo više spomenutih prevodilaca.

Nakon II. svjetskog rata romani Yakupa Kadrija Karaosmanoğlua u prijevodima Fetaha Sulejmanpašića (Nur-baba) i prof. Nedima Filipovića bivaju objavljeni na bosanskom jeziku. Filipovićev prijevod romana Kuća pod najam u svakom slučaju možemo istaći kao primjer koji ukazuje da prijevod može biti i vjeran, ali istovremeno i lijep. Također, još jedan vrijedni prevodilački napor dvojca akademika Filipovića i rahmetli Ešrefa Kovačevića rezultirao je objavljenim Pobunjenikom sa Torosa Kemala Yaşara. Kao prevodioc Karaosmanogluova djela javlja i Tefanija Trivunac (Tuđinac).

Na to da izbor nekolicine prevodilaca sa turskog i ruskog jezika (Dušanka Bojanić, Lamija Hadžiosmanović, Lav Zaharov, Radoslav Pajković, Marija Đukanović) padne na turskog političkog disidenta i tvrdog komunistu Nazima Hikmeta Rana, pored postojeće estetske vrijednosti njegova djela, svakako je utjecala i opća, pa samim tim i izdavačka politika vremena ideologijske, komunističke Jugoslavije. Sa prijevodom jednog djela Mahmuta Makala (Anadolsko selo) javlja se i beogradska turkologkinja Dušanka Bojanić. Pretpostavljamo da su socijalni, ili preciznije soc-realistički motivi u djelu Sabahattina Alija također bili preovlađujući kôd prevodilaca tog vremena, jer estetski kriterij, jasno, nije bio opredjeljujući faktor. Prevođeni su Sait Faik, Cevdet Kudret Solok, Yaşar Nabi, a pored spomenutih, kao prevodioci se mogu spomenuti Ešref Kovačević, Fehim Nametak i Lamija Hadžiosmanović. Sredinom osamdesetih godina splitski časopis “Mogućnosti” donosi izbor savremene turske pripovjetke, u kojemu doprinos daju sarajevski turkolozi, pretežno saradnici Filozofskog fakulteta i Orijentalnog instituta5. Također, van Bosne i bosanske orijentalistike, a ponekad i kao prijevod prijevoda, javljaju se prijevodi nekih savremenih turskih autora, poput prijevoda djela satiričara Aziza Nesina. Upravo od sredine osamdesetih godina u periodici se sreće obimom nevelik ali kvalitetan opus prijevoda Kerime Filan.

U ovom posljednjem periodu, nažalost, imamo objavljene tek reprinte Güntekinove Grmuše, Karaosmanoğluove Kuće pod najam i Pobunjenika sa Torosa, te prvo izdanje zbirke poezije u vrijeme nastanka prijevoda aktualnog turskog premijera Bülenta Ecevita(!), te prijevod kratkog romana savremenog turskog prozaiste Mustafe Kutlua Trpjeti ili otići. Pozicija koju je svojim književnim djelom u svijetu osigurao Orhan Pamuk, i na ovim prostorima je probudila interesovanje za ovog autora, tako da se u Bosni i Hercegovini pojavljuje prijevod Pamukova romana Novi život (Yeni Hayat), koji, najvjerojatnije zbog prevodiočeva lošeg uvida u teoriju prevođenja i nedostatka obrazovanja ili poznavanja jezika-cilja (bosanskog), Pamukovo djelo predstavlja nečitljivim. Pored prijevoda Bijelog zamka (Beyaz Kale), načinjenog po engleskom prijevodu a ne po turskom izvorniku, u Hrvatskoj je objavljen izvanredan prijevod i stilski, i jezički i kulturološki složenog, po sudu potpisnika ovog prikaza, Pamukovog remek-djela, Zovem se Crvena (Benim Adım Kırmızı), koji od svog pojavljivanja u martu prošle godine do danas zadržava svoje mjesto među pet najprodavanijih i najtraženijih knjiga u Hrvatskoj. Vrijedno je podsjetiti da su prevodioci dr. Ekrem Čaušević i Marta Andrić, još u vrijeme nastanka prijevoda, uz saglasnost izdavača “Vuković&Runjić”, jedno poglavlje ustupili za objavljivanje u Odjeku. Iako u prijevod nismo imali uvida, i iako na knjigama koje smo imali u rukama nije naglašeno sa kojeg je jezika prevodio Ivan Panović, poznato nam je da su i u Srbiji, u izdanju Geopolitike objavljeni prijevodi dva Pamukova romana: Bela tvrđava i Novi život. Može se kazati da se savremena turska književnost u bosanskom prijevodu pojavljuje u časopisima Odjek, Lica, Izraz, međutim, s obzirom na ukupan status svih časopisa koji se bave književnošću, kulturom i društvenim pitanjima, i hronični nedostatak razumijevanja kod onih koji bi, po svojim pozicijama, trebali i iz budžetskih sredstava izdvajati potporu za ovakve publikacije, to se i prisutnost savremene turske književnosti može smatrati sporadičnom, srazmjerno sporadičnosti u dinamici izlaženja časopisa.

Iz rečenog nije teško zaključiti da je jedna bogata književna tradicija predstavljana i relativno malo, i prilično nesustavno, i nažalost, nerijetko ne prijevodima turskih izvornika, i ne u prijevodima ljudi koji za književno-prevodilački rad imaju i nužno znanje, i osjećaj, i kompetencije. Utoliko ovaj izdavački podhvat TKD “Šahinpašić”, nastao zahvaljujući znanju i radu doc. dr. Kerime Filan zavrjeđuje posebnu pažnju. U ovoj Antologiji autorica-prevoditeljica daje predgovor, u kojem najprije i nužno – kao lingvist, raspravlja o samom nominiranju pripovijetke u turskom jeziku: traži razliku između tradicionalne hikaye (arabizam) i moderne öykü (turski neologizam), ne samo u formi oznake, nego i u sadržaju označenoga, te u jednom kratkom pregledu, prozu u turskoj književnosti prati na historijskoj okomici od Nabizade Nazima, Halita Ziyaa, Memduh Ševketa Esendala pa do Murathana Mungana i Orhana Pamuka. Osobito vrijedi napomenuti da ova Antologija ne predstavlja izbor već viđenih, po časopisima trošenih, objavljivanih pripovjedaka različitih prevodilaca, naprotiv, svaka priča koja se nalazi u ovoj knjizi objavljena je po prvi put, uz opširnu bilješku o autoru, njegovim bio-bibliografskim podacima donesenim u formi primjerenoj ovakvom izdanju, i konačno – autorica svih prijevoda jeste Kerima Filan. Izbor autora koji su predstavljeni potpuno je raznolik, i po vremenu njihova djelovanja, i po književnom pravcu, i po političkom opredjeljenju kojemu su pripadali. No, autorica u ovoj Antologiji, čini se, vrši vrlo specifičan odabir: ona, istovremeno, kako kroz izbor prevedenih pripovjedaka tako i kroz bilješke o autorima, predstavlja i tokove turske proze u posljednjem stoljeću, i upoznaje nas sa značajnim autorima, indirektno nas upoznaje sa socio-kulturnim kretanjima uvjetovanim određenim političkim okruženjem, i na veoma malom prostoru predstavlja ono što obilježava život Turske.

Pričom Djed Memduha, Ševketa Esendala (1883-1952), Kerima Filan nas odvodi u svijet po tradiciji nam bliske patrijarhalne turske porodice, do jednog kuta iz kojeg se veoma dobro može uspostaviti sistem vrijednosti, vodi nas do susreta i jednog sasvim drugačijeg i plemenitijeg prihvaćenja smrti. Do razumijevanja i prihvatanja smrti kao preseljenja. Sabahattina Alija (1907-1948?) kojeg poznajemo kao soc-realistu, prevodioca i političkog disidenta, ovaj put upoznajemo kroz njegovu priču Mjesto gdje se utopio Hasan, u kojoj pored za Sabahattina Alija nezaobilaznih prizora iz života potlačenih, u ovom slučaju seljaka, zaodjenutu pričom o (još) jednoj neostvarenoj ljubavi, susrećemo zanos koji nadilazi pripovjedački dar, srećemo junake kao otjelovljenja vrline, snage, čestitosti, predanosti, pripadanja i beskompromisnosti. Haldun Taner (1915-1986), prozaist kojeg odlikuje krajnje neposredan, direktan pristup i prema čitaocu kao recipijentu i prema poruci, iskrenost koju često nazivamo duhovitošću, katkad i ironijom, predstavljen je pričom Uzajamno, pričom kroz koju se prenosi opće iskustvo u o tome kako stvari bivaju onakvima kakvim ih želimo vidjeti. Selim Ileri (Istanbul 1947) je pravnik i jedan od najplodnijih turskih pisaca, esejist, književni kritičar, pisac scenarija i dramski pisac. Kroz priču Djevojka na udaju kojom je predstavljen u ovoj Antologiji, puno više negoli se od jedne priče može očekivati, gotovo sladunjavim, lirskim sjećanjem na djetinjstvo, predstavljena je topla slika realnosti ljudi sa rubova, kakvu i danas možemo vidjeti u mnogim sokacima s periferije anadolskih gradova, ili po rubovima Istanbula. Sam prijevod u kojem su vrlo pažljivo, i sa ciljem postizanja stilskog efekta, zadržani neki obilježavajući elementi unutar kulture komuniciranja u turskom jeziku, doprinosi da razumijemo i njihov svijet. Nedim Gursel (1951), student sa Sorbone, doktor moderne književnosti, pripovjedač, esejist, književni kritičar i romanopisac na ovim prostorima je poznat i kroz prijevode sa francuskog jezika. U Maramici čiji prijevod čitamo u ovoj knjizi zavijena je Gurselova nostalgija, jedno sjećanje na Istanbul, koje se otkriva kroz ljubavnu priču učiteljice klavira, ruske grofice Madam Suslove, žene koja je živjela u Istanbulu, i sjećala se u Parizu. Pinar Kur (1945) kroz priču Svi su protiv mene ženski hrabro ustupa svoju autorsku poziciju muškarcu – glavnom junaku, biznismenu rastrgnutom između brakova iz interesa, konvencionalne porodice, sa jedne, i ljubavnice, sa druge strane, političke pozicije i novinarskih napada, tereta savjesti i tereta majke, i kroz tu priču uspijeva dočarati tok svijesti čovjeka oslobođenog svih moralnih načela. Priča Tri generacije Erendiz Atasu (1947) predstavlja čitljivo žensko pismo: stara pašinica izgubljenoga statusa, njena kćer – žrtva koja tek nakon majčine smrti sebi daje pravo na život, i unuka koja, umjesto da se opredijeli živjeti svoj život, želi preuzeti brigu o životu majke. Murathan Mungan (1955) u ovoj Antologiji je zastupljen kroz priču Muradhan i Selvihana ili Bajka o kristalnom dvorcu. U ovoj slojevitoj priči – bajci – ili autorovoj interpretaciji otkrovenja Istine, napisanoj u vrlo modernom maniru, u kojem poseban stilski efekat daju simboli karakteristični za klasičnu književnost, isprepleteni sa nizom lokalnih folklornih motiva, autor ovoga prikaza čita modernu interpretaciju ljubavnih mesnevija o Lejli i Medžnunu ili Ferhadu i Širin. Murathan Munganovo iskustvo djevojačke noći koja jeste smrt u kristalnom dvorcu. Iza koje ostaje samo bajka boje vina. Rubinska.

I na kraju, Orhan Pamuk (1955) u svom književnom opusu do sada ima samo jednu priču: Pogled kroz prozor – kako sama prevoditeljica kaže jeste “svojevrstan prozor u Pamukovu prozu”. Prozor kroz koji, kao čitalac, jasno vidim i Nišantaš, i Taksim, i igru “sličica” ili “pola-cijelo”, i oca koji svojim izbivanjima čini da se dom ruši...

A ova knjiga je, pak, prozor u tursku književnost.

Nadati se da će u u ovoj našoj kući i izdavači i čitaoci željeti više svjetlosti. Više prozora. Iz različitih uglova.

 

 

 

Bilješke:

 

 

1 Uzimajući u obzir vrijeme u kojem su nastajali pojedini prijevodi, možemo uvidjeti da su oni mahomsavremena književnostu odnosu na vrijeme njihovog nastanka. Ujedno, ovo kratko podsjećanje na prisutnost turske književnosti nakon što se ta književnost odmakla od klasičnih, tradicionalnih normi, i okrenula uzorima evropske književnosti, te nakon što su prekinute administrativne veze sa Osmanlijama, ima za cilj tek ovlaš ukazati na interesovanje za tursku književnost na ovim prostorima.

2 Upor. Ljubinka Rajković, Turski pesnici i pripovedači kod Srba i Hrvata, Filološki fakultet Beogradskog univerziteta, Beograd, 1968.;, str. 65, 72-77, 84-86, itd

3 Rešat Nuri Güntekin, Grmuša, BH Most, Sarajevo 1999., str. 5-14.

4 Prikazujući djelo Nigjar Hanum, Bašagić svoj prikaz u časopisu Nada završava riječimaAko Bog da, u sljedećem godištu donijećemo nekoliko pjesmica iz Efsusa i Nirana ne bi li se i naš ženski svijet ugledao na Nigjar Hanumu i druge pjesnikinje Turske, kojih cijela kita kao marljive pčele radi na polju književnosti.” /Lj. Rajković, nav. Djelo, str. 77/

5 Mogućnosti, listopad-studeni-prosinac 1985, br. 10-11-12, “Suvremena turska pripovijetka”, str. 974-1062